Poslovni broj: P-764/2023-31

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužitelja VA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , kojeg zastupa punomoćnik Goran Srebačić, odvjetnik iz Zagreba, Nehajska ulica 6 protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 , kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6 radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 3. studenog 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Damira Bartolića, odvjetnika iz Zagreba i zamjenice punomoćnika tuženika ĐA, odvjetničke vježbenice iz Zagreba , dana 17. prosinca 2025

p r e s u d i o  j e

I.Dopušta se preinaka tužbe tužitelja VA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] od dana 2. rujna 2025.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1., 2., 3., 7. i 23. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3210448291 od 14. kolovoza 2007., solemniziranog po Javnom bilježniku Željki Maroslavac iz Zagreba, Avenija Dubrovnik 12 dana 20. kolovoza 2007. pod brojem: OV-36613/07, zaključenog između tužitelja VA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora, sve u dijelu u kojem je tužitelj bio obvezan platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope na CHF od 4,50 % godišnje i u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

III. Tuženiku: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužitelju : VA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 6.189,67 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku :

- na iznos od 3,60 EUR od dana 01.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 19,68 EUR od dana 01.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 12,03 EUR od dana 01.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 26,40 EUR od dana 01.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 26,06 EUR od dana 01.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 28,60 EUR od dana 01.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 23,26 EUR od dana 01.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 24,83 EUR od dana 01.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 19,91 EUR od dana 01.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 17,75 EUR od dana 01.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 19,83 EUR od dana 01.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 21,56 EUR od dana 01.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 19,02 EUR od dana 01.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 17,97 EUR od dana 01.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 21,37 EUR od dana 01.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 25,62 EUR od dana 01.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 28,23 EUR od dana 01.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 28,30 EUR od dana 01.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 34,12 EUR od dana 01.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 33,86 EUR od dana 01.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 44,59 EUR od dana 01.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 51,74 EUR od dana 01.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 42,84 EUR od dana 01.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 56,22 EUR od dana 01.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 56,22 EUR od dana 01.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 58,53 EUR od dana 01.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 64,94 EUR od dana 01.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 74,00 EUR od dana 01.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 62,44 EUR od dana 01.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 68,21 EUR od dana 01.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 63,35 EUR od dana 01.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 75,48 EUR od dana 01.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 86,47 EUR od dana 01.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 101,66 EUR od dana 01.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 120,54 EUR od dana 01.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 91,72 EUR od dana 01.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 82,75 EUR od dana 01.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 83,56 EUR od dana 01.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 85,15 EUR od dana 01.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 92,43 EUR od dana 01.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 94,86 EUR od dana 01.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 94,39 EUR od dana 01.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 92,08 EUR od dana 01.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 93,56 EUR od dana 01.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 95,78 EUR od dana 01.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 93,29 EUR od dana 01.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 93,56 EUR od dana 01.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 87,90 EUR od dana 01.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 91,34 EUR od dana 01.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 93,86 EUR od dana 01.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 91,74 EUR od dana 01.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 92,59 EUR od dana 01.01.2013. pa do isplate,

- na iznos od 87,33 EUR od dana 01.02.2013. pa do isplate,

- na iznos od 91,17 EUR od dana 01.03.2013. pa do isplate,

- na iznos od 94,13 EUR od dana 01.04.2013. pa do isplate,

- na iznos od 85,67 EUR od dana 01.05.2013. pa do isplate,

- na iznos od 85,72 EUR od dana 01.06.2013. pa do isplate,

- na iznos od 85,11 EUR od dana 01.07.2013. pa do isplate,

- na iznos od 85,45 EUR od dana 01.08.2013. pa do isplate,

- na iznos od 87,41 EUR od dana 01.09.2013. pa do isplate,

- na iznos od 89,99 EUR od dana 01.10.2013. pa do isplate,

- na iznos od 90,35 EUR od dana 01.11.2013. pa do isplate,

- na iznos od 94,09 EUR od dana 01.12.2013. pa do isplate,

- na iznos od 90,15 EUR od dana 01.01.2014. pa do isplate,

- na iznos od 82,74 EUR od dana 01.02.2014. pa do isplate,

- na iznos od 84,97 EUR od dana 01.03.2014. pa do isplate,

- na iznos od 83,87 EUR od dana 01.04.2014. pa do isplate,

- na iznos od 81,12 EUR od dana 01.05.2014. pa do isplate,

- na iznos od 81,53 EUR od dana 01.06.2014. pa do isplate,

- na iznos od 83,38 EUR od dana 01.07.2014. pa do isplate,

- na iznos od 84,80 EUR od dana 01.08.2014. pa do isplate,

- na iznos od 85,26 EUR od dana 01.09.2014. pa do isplate,

- na iznos od 86,08 EUR od dana 01.10.2014. pa do isplate,

- na iznos od 88,38 EUR od dana 01.11.2014. pa do isplate,

- na iznos od 89,23 EUR od dana 01.12.2014. pa do isplate,

- na iznos od 89,39 EUR od dana 01.01.2015. pa do isplate,

- na iznos od 89,38 EUR od dana 01.02.2015. pa do isplate,

- na iznos od 89,38 EUR od dana 01.03.2015. pa do isplate,

- na iznos od 89,38 EUR od dana 01.04.2015. pa do isplate,

- na iznos od 89,38 EUR od dana 01.05.2015. pa do isplate,

- na iznos od 89,38 EUR od dana 01.06.2015. pa do isplate,

- na iznos od 89,38 EUR od dana 01.07.2015. pa do isplate,

- na iznos od 89,38 EUR od dana 01.08.2015. pa do isplate,

- na iznos od 89,38 EUR od dana 01.09.2015. pa do isplate,

- na iznos od 89,38 EUR od dana 01.10.2015. pa do isplate,

- na iznos od 89,38 EUR od dana 01.11.2015. pa do isplate,

- na iznos od 89,38 EUR od dana 01.12.2015. pa do isplate i

- na iznos od 89,38 EUR od dana 01.01.2016. pa do isplate i to do 31. srpnja 2015. s zateznim kamatama koje teku prema stopi u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' br. 35/05), a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke , koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku od 15 dana.

IV. Tuženiku: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužitelju : VA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.236,88 EUR, zajedno s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku od 15 dana.

V. Tuženiku: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužitelju : VA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.875,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. prosinca 2025. do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.,

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika : Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 EUR.

Obrazloženje

1.Tužitelj VA u tužbi tvrdi da su on kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba , kao kreditor zaključili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3210448291 od 14. kolovoza 2007., solemniziran po Javnom bilježniku Željki Maroslavac iz Zagreba, Avenija Dubrovnik 12 dana 20.kolovoza 2007. pod brojem OV-36613/07, kojim je tužitelju odobren kredit za kupnju nekretnine koja je po tom kreditu i bila predmet zaloga i po tom ugovoru o namjenskom kreditu tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 58.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita uz valutnu klauzulu i s rokom otplate od 20 godina u jednakim mjesečnim anuitetima i s promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan zaključenja tog ugovora iznosila 4,50% godišnje (čl. 1., 2., 3., 7. i 23. toč. P) Ugovora o namjenskom kreditu) i također su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili i Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 12. siječnja 2016., kojim je ugovorena promjena valute kredita, kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog dijela kredita te raspolaganje preplatom i tako je tim Dodatkom ugovoru o kreditu na dan 30. rujna 2015. utvrđena glavnica potraživanja kredita u iznosu od 26.523,93 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja s pripadajućom redovnom kamatnom stopom, koja je na taj dan iznosila 5,59 % i s mogućnošću sniženja iste prema diskrecijskoj ocjeni tuženika, kao što je ugovorena visina mjesečnog anuiteta u iznosu od 253,25 EUR koji sadrži i glavni dug i kamatu i nadalje tužitelj tvrdi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih tuženika i ovdje tuženika , a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a navedenom presudom pod točkom II izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 2. izreke u kojoj je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna te je Vrhovni sud Republike Hrvatske 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj :Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj :Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva i nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem :Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih i ovdje tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pa je tako navedenom presudom pod točkom I. izreke potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u točki 2. izreke u kojoj je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima, a vezano za dopuštenosti tužbe, odnosno za postojanje pravnog interesa tužitelja da zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, dao je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj : Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. i prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz te odluke korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita, a ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu od 12. siječnja 2016. nije u cijelosti podmiren dug, s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni i tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima, a kamatna stopa određena predmetnim Dodatkom ugovoru o kreditu od 12. siječnja 2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, ali i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika kao banke i tužitelj ističe i to da je Sud Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ZA protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji i činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. presude) i sukladno prethodno navedenom te uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije, činjenica je da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer predmetnim Dodatkom ugovoru o kreditu od 12. siječnja 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i tužitelj ističe da Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava pa je tako odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati se na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati i stoga se tužitelj poziva na pravno utvrđenje iz navedenih presuda kojima je utvrđena ništetnost odredbi kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) i tužitelj je temeljem predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan otplaćivati glavnicu u iznosu od 58.500,00 CHF i kamatu na ugovoren rok, pri čemu je u slučaju promjene kamatne stope tužitelj pristao da tuženik snizi ili povisi iznos anuiteta te se tužitelj obvezao plaćati tako izmijenjene anuitete, a u razdoblju od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu pa nadalje do zaključenja Dodatka ugovoru o kreditu od 12. siječnja 2016., tuženik je jednostranom i samovoljnom odlukom u više navrata mijenjao kamatnu stopu i s obzirom da je utvrđeno da je navedena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, to je otpala osnova temeljem koje je tuženik izračunavao visinu mjesečne obveze tužitelju, prema kojoj je u skladu s rastom kamatne stope povećavao mjesečni iznos anuiteta pa prema tome tužitelj je u određenim razdobljima plaćao veći iznos anuiteta od onoga koji bi plaćao da je kamatna stopa ostala u visini od 4,50 % godišnje, odnosno koliko je bilo početno ugovorena i na taj način tužitelj je po toj osnovi promjenjive kamatne stope u razdoblju od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu do provođenja konverzije, preplatio određene novčane iznose, a obzirom da je prilikom provođenja konverzije temeljem Dodatka ugovoru o kreditu od 12. siječnja 2016. tuženik priznao tužitelju po toj osnovi određenu preplatu, time je zapravo namirena ta preplata u tom iznosu, a nadalje, s obzirom da je utvrđeno da je ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) ništetna i nepoštena, to je tužitelj plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita i na taj način tužitelj je prema osobnom izračunu u razdoblju od mjeseca rujna 2008. do mjeseca listopada 2015. preplatio tuženiku ukupni iznos od 5.613,18 EUR / 42.292,50 kuna , a imajući u vidu da su navedene odredbe ugovora o ugovorenoj valutnoj klauzuli, kojom je glavnica vezana uz valutu CHF ništetne, tijekom provedene konverzije utvrđena je nova nedospjela glavnica kredita prema EUR u kunskoj protuvrijednosti na dan 30. rujna 2015. koja je preračunato u kune iznosila 202.432,70 kuna dok bi nedospjeli iznos glavnice kredita prema CHF u kunskoj protuvrijednosti uz početnu kamatnu stopu i početni tečaj iznosio 183.714,30 kuna, a što u konkretnom slučaju daje razliku od 18.718,41 kuna preplaćenog preostalog iznosa potraživanja tužitelju , koji mu je dužan naknaditi tuženik, odnosno preračunato u EUR po fiksnom tečaju 1 eur za 7,53450 kuna ta razlika iznosi 2.484,36 EUR pa sukladno svemu prethodno navedenom, tužitelj tvrdi da je razvidno da su odredbe predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu broj 3210448291 od 14. kolovoza 2007. ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i da se te odredbe među strankama nisu mogle primijeniti te da tuženik nije imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi pa je tako sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim pa tužitelj tvrdi da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF te i pravo na isplatu razlike u glavnicama po temeljnom ugovoru u kunskoj protuvrijednosti CHF i nakon konverzije kredita u kunskoj protuvrijednosti EUR, a u konkretnom slučaju, a na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, tužitelj je tako po toj osnovi preplatio iznos od 42.292,50 kuna, odnosno od 5.613,18 EUR, što nije otklonjeno predmetnim Dodatkom ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 12. siječnja 2016., već je samo za ubuduće definiran ugovorni odnos i nakon zaključenja kojeg Dodatka o konverziji kredita je tužitelj zakinut po osnovi razlika u nedospjelim glavnicama na dan 30. rujna 2015. i za daljnji iznos od 18.718,41 kuna, odnosno za iznos od 2.484,36 EUR, a unatoč tome što je tužitelj do prethodno navedenih novčanih iznosa došao svojim izračunom mimo ovog parničnog postupka, iste je potrebno utvrditi provođenjem knjigovodstveno-financijskog vještačenja pa u tom smislu tužitelj zadržava pravo precizirati postavljeni tužbeni zahtjev, odnosno postaviti konačni tužbeni zahtjev u pogledu visine utuženih iznosa,. koje mu je tuženik dužan platiti zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki mjesečni preplaćeni iznos od dana preplate pa do isplate, a sve sukladno nalazu i mišljenju vještaka i nakon provođenja tog vještačenja tako da tužitelj slijedom svega navedenog traži da se utvrde ništetnim odredbe čl. 1., 2., 3., 7. i 23. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3210448291 od 14. kolovoza 2007., solemniziranog po Javnom bilježniku Željki Maroslavac iz Zagreba, Avenija Dubrovnik 12 dana 20. kolovoza 2007. pod brojem OV-36613/07, zaključenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika , kao kreditora, sve u dijelu u kojem je tužitelj bio obvezan platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope na CHF od 4,50 % godišnje i u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. , zatim tužitelj od tuženika traži isplatu iznosa od 5.613,18 EUR / 42.292,50 kuna s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa te nadalje tužitelj od tuženika traži isplatu iznosa od 2.484,36 EUR /18.718,41 kn s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana konverzije 1. listopada 2015. do isplate , kao i naknadu troškova parničnog postupka od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Nakon provedbe financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od dana 2. rujna 2025. precizirao tužbene zahtjeve tako da od tuženika traži isplatu iznosa od 6.189,67 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate te također od tuženika traži isplatu iznosa od 2.236,88 EUR s zakonskom zateznom kamatom od dana 1. listopada 2015. do isplate, , kao i naknadu troškova parničnog postupka od dana donošenja prvostupanjske presude dok je u deklaratornom dijelu tužbeni zahtjev ostao neizmijenjen.

3. Tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb u odgovoru na tužbu tvrdi da je točno da su tuženik i tužitelj sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3210448291 od 14. kolovoza 2007. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 58.500,00 EUR , ali tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja, jer tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, s time da zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, međutim tužitelj činjenice i dokaze, koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka, jer svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice , a ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti i uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava i nadalje tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno , potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari, jer se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja ,koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a budući da je odredbom čl. 126. ZZP-a propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 114. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 114. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ,koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a i slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja , koja je tužitelj vršio pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari i ujedno se ističe da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 12. lipnja 2018. nastupila zastara , a što se tiče učinaka konverzije, tuženik tvrdi da odlučna činjenica, koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 12. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( ,,Narodne novine '' br. 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) i tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit, koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR , odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora, čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora i cilj te osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR , a odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste ,koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) , koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu dok je u toč. 3. cit. odredbe propisano da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci ,odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta, a odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR i osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji pa je tako odredbom čl. 19. d propisano da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u čl. 19.c ZIDZPK/15 te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15, s time da tuženik tvrdi da je u cijelosti postupio sukladno gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika te je također tuženik tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu, koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF,a potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora pa je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom , odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima i upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka, slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku , a također tuženik ukazuje na Odluka Suda Europske Unije u predmetu poslovni broj: C-567/20 od dana 5. svibnja 2022., kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo :imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi , koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi pa je Sud Europske unije utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi pa tako niti pravo povrata koristi i to iz razloga: što su odredbe Glave IV. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55., 59. i 64. Odluke), što je cilj zakonodavca kod donošenja tih odredaba (odredaba o konverziji) bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut – toč. 57. i 62. Odluke), što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova, dakle, Sud Europske Unije je u ovoj pravnoj stvari meritorno odlučio te iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir čl. 1. st. 2. Direktive 93/13. , a navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica , kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge, a radi se o pravnom stavu, koji nije nepoznat u praksi Suda Europske unije i koji je sud već iznio u drugim odlukama, koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke poslovni broj: C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i poslovni broj: C- 243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. tako da je Sud Europske unije u prethodnim odlukama iznio pravni stav iz kojeg se može zaključiti i ono što je sud zaključio u odluci poslovni broj: C-567/20, a to je da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti i tuženik ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sedmoj sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske , a iz kojeg pravnog shvaćanja proizlazi: ,,Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose , koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ te tuženik tvrdi da takvo pravno shvaćanje potrošačima daje isključivo pravo na zatezne kamate na takozvanu preplatu iz konverzije, odnosno na preplatu koja je nastala kada se radio izračun konverzije sukladno kalkulatoru te kada se sukladno čl. 19.c. ZID ZPK simulirala otplata CHF kredita u EUR-ski kredit, drugim riječima, tužitelj kao potrošač niti po ovom pravnom shvaćanju nema pravo na preplaćene iznose s osnove možebitne ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u već isključivo na zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a kojem tužbenom zahtjevu, da je uopće postavljen u ovom postupku, osnova ne bi bila ništetnost već stjecanje bez osnove sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a, a budući da tužitelj u ovom postupku ne potražuje zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a niti je tijekom postupka na bilo koji način osporavao provedenu konverziju, to je ovako postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan,a tuženik posebno ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda Europske unije , u predmetu poslovni broj: C-567/20 i rješenje poslovni broj: Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije Ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15, tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata,a tuženik ukazuje i na ogledni postupak , koji se vodio kod Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem : Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava te je dana 4. ožujka 2020. doneseno rješenje, kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: ,,Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” ,a također tuženik navodi da Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita, koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti ,koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15., dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita , koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve, koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja, koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama te tuženik ističe da iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15, pravnih stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženih u odlukama poslovni brojevi : Gos 1/2019, Rev 1014/18, Revd 2021/2020 te iz odluke Suda Europske Unije poslovni broj: C-567/20, proizlazi slijedeće : Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao, koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je,Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužiteljqa kao potrošača i tuženika kao trgovca, tužitelj ,kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove , tužitelj je prihvatom konverzije ,odnosno sklapanjem Dodatka pristala biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnikom kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita i zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge pa stoga uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Suda Europske unije, tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama dok u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana dospijeća istih , tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, jer odredbom čl. 214. Zakona o obveznim odnosima (,,Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., ,,Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05. –dalje ZOO ), a koja odredba je istovjetna odredbi čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva te sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004., ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva tako da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga, jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, a tuženik nadalje tvrdi da tužitelj u tužbi traži isplatu iznosa od 2.484,36 EUR/18.718,41 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, s osnove navodne razlike nedospjelog iznosa glavnice na dan 30. rujna 2015., ali tuženik ističe da taj iznos , koji tužitelj zahtijeva ne predstavlja iznos , koji je tužitelj tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita više platio s osnove povećanja tečaja po predmetnom Ugovoru o kreditu već je predmetni iznos posljedica sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija, a sklapanjem Dodatka, valjanost kojih odredbi Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako utvrđen i iznos kredita u valuti EUR. , dakle tužitelj je pristao na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu koji je sastavljen sukladno obveznim zakonskim odredbama od strane tuženika te su tako sporazumno određeni uvjeti kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. pa nadalje i radi navedenog tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa od 2.484,36 EUR te tuženik predlaže takav zahtjev odbiti kao neosnovan i tuženik opreza radi ističe prigovor zastare i za ovo potraživanje pa zaključno, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije i traži od tužitelja naknadu troškova parničnog postupka.

4.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3210448291 od 14. kolovoza 2007.,uvid u potvrdu Javnog bilježnika iz Zagreba Željke Maroslavac broj: OV-36613/07/07 od 20. kolovoza 2007., uvid u Izvadak iz zemljišne knjige ( list 22 spisa i list 51 i 52 spisa ), uvid u presliku osobne iskaznice ( list 23 spisa ), uvid u Otplatni plan ( list 25 do 31 spisa te list 55 do 58 spisa, kao i list 61 do 64 spisa te list 66 do 69 spisa ), uvid u Obavijest tuženika tužitelju od 12. studenog 2015., uvid u Izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. ( list 35 do 40 spisa ), uvid u Pregled otvorenih stavki po kreditu na dana 30. rujna 2015. ( list 41 spisa ), uvid u Informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015., uvid u Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 12. siječnja 2016., uvid u uvjerenje o prebivalištu ( list 50 spisa ), uvid u potvrdu ( solemnizacija ) Javnog bilježnika u Ivanić Gradu poslovni broj: OV-537/2016 od dana 19. siječnja 2016., uvid u Obavijest o prihvatu izračuna konverzije ( list 59 spisa ), uvid u Obavijest o izračunu efekata konverzije ( list 60 i 65 spisa ), uvid u Promet po kreditu / Specifikacija uplate ( list 70 do 85 spisa te list 184 do 193 spisa ), uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba i saslušan je tužitelj VA u svrhu dokazivanja.

5.

Nesporno je da su tužitelj VA i tuženik Zagrebačka banka d.d. dana 14. kolovoza 2007.,zaključili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3210448291 , kojim se Ugovorom tuženik u čl. 1. Ugovora , kao kreditor obvezao staviti tužitelju , kao korisniku kredita na raspolaganje iznos od 58.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate i da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti u roku od 20 godina te da je namjena kredita dovršenje kuće , što je navedeno u čl. 6. Ugovora , a u čl. 7.Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti mjesečno obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće za CHF na dan plaćanja te je u čl. 2. ugovorena i redovna kamata od 4,50 % godišnje , koja je promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika te se i čl. 3. odnosi na obračun redovne kamate dok su u čl. 23 J stranke ugovorile da se primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika i da ugovorne strane pristaju na primjenu istih i da pristaju na sve izmjene i dopune Općih uvjeta poslovanja , koji budu doneseni za vrijeme trajanja Ugovora , a u čl. 23P ugovoreno je da korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita su upoznati s činjenicom da su kredit iz čl. 1. ovog Ugovor te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu pa da ugovorne strane pristaju na sve rizike i učinke , koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.

6.

Nesporno je da navedeni Ugovor solemniziran kod Javnog bilježnika iz Zagreba Željke Maroslavac broj: OV-36613/07/07 od 20. kolovoza 2007.

7. Nesporno je da su tužitelj i tuženik dana 12. siječnja 2016. zaključili Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR , kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te da neotplaćena glavnica s izračunom konverzije iznosi 41.768,93 CHF , što u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 291.579,38 kn , a da je na taj dan preostala otplata kredita 144 rata i da postoji preplata po kreditu u iznosu od 23.643,19 kn, s time da je u čl. 8. Dodatka ugovora o kreditu ugovoreno da na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u EUR utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz čl. 4. ovog Dodatka Ugovora , koja je zakonski učinak konverzije , kojeg na temelju Zakona prinudno snosi vjerovnik, iznosi 26.523,93 EUR , koju je korisnik kredita dužan kreditoru platiti zajedno s redovnom kamatom u skladu s odredbama ovog članka Dodatka ugovora , sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

8. Nesporno je da navedeni Dodatak Ugovoru solemniziran kod Javnog bilježnika iz Ivanić Grada poslovni broj: OV-537/2016 od dana 19. siječnja 2016.

9. Nesporno je da se tijekom otplate kredita povečavala kamatna stopa od strane tuženika.

10. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe čl. 1., 2., 3., 7. i 23. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3210448291 od 14. kolovoza 2007., solemniziranog po Javnom bilježniku Željki Maroslavac iz Zagreba, Avenija Dubrovnik 12 dana 20. kolovoza 2007. pod brojem OV-36613/07, zaključenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, sve u dijelu u kojem je tužitelj bio obvezan platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope na CHF od 4,50 % godišnje i u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, da li je nastupila zastara tražbine tužitelja, da li je tužitelj potrošač i da li se radi o potrošačkom ugovoru , da li je sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR otklonjena eventualna ništetnost Ugovora o namjenskom kreditu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, a u svezi s time i pravo tužitelja da od tuženika traži isplatu zbog promjenjive kamatne stope i preplaćene valutne klauzule i zbog preplaćene glavnice prilikom konverzije, kao i zateznih kamata te je sporna visina tužbenih zahtjeva tužitelja i da li je tužitelj preinačio tužbu.

11. Tužitelj VA je izjavio da je 2007. uzeo predmetni kredit u iznosu od otprilike 58.000,00 CHF , s rokom otplate kredita od 25 godina, a da je u cijelosti otplatio predmetni kredit, s time da je namjena kredita bila dovršetak kuće.Tužitelj navodi da su mu u banci ponudili ugovor o kreditu u CHF navodeći da je rata najmanja, ali mu nisu ništa govorili o tečaju CHF niti su mu u baci govorili da Hrvatske narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, kao što čini prema valuti EUR. Što se tiče druge valute kredita,Tužitelj tvrdi da mu u banci nisu ništa nudili da bi uzeo kredit u drugoj valuti , osim CHF već je sve bilo po principu ,,uzmi ili ostavi". Tužitelj tvrdi da niti nije tražio kredit u drugoj valuti, a u banci su m mu govorili da je za njega nabolje da uzme kredit u CHF.Tužitelj tvrdi da je bio kod javnog bilježnika radi solemnizacije predmetnog ugovora,ali mu ni javni bilježnik nije ništa objašnjavao u svezi valutne klauzule , odnosno kredita.Tužitelj navodi da je kod javnog bilježnika potpisao Ugovor. Tužitelj tvrdi da nije ništa mogao pregovarati o odredbama tog ugovora.Nadalje , tužitelj navodi da u početku nije znao što znači valutna klauzula, ali nije ništa pitao što bi taj pojam značio te je bio sretan što mu je odobren kredit.Tužitelj tvrdi da je samo prva mjesečna rata bila u skladu sa ugovorom, ali tijekom otplate kredita je mjesečna rata ,,skočila" na pola mjesečne plaće. Tužitelj navodi da nije išao u banku pitati zbog čega je došlo do takvog povećanja mjesečne rate, jer je ,,bilo ''u medijima i pročitao da je to zbog porasta tečaja CHF pa nije niti imao što ići u banku.Tužitelj navodi da je sklopio i Dodatak ugovora o kreditu radi toga da mu ne bi bila tolika rata kredita. Tužitelj tvrdi da ga je banka obavijestila o mogućnosti konverzije kredita , a i sam sam išao u banku radi konverzije kredita. Tužitelj navodi da se radilo o konverziji kredita iz CHF u EUR, ali se sada ne sjeća kada je sklopljen Dodatak ugovora. Nadalje, tužitelj navodi da je prilikom konverzije kredita utvrđena preplata u iznosu od otprilike 20.000,00 kuna. Osim toga tužitelj tvrdi da je iz valute EUR konvertirao kredit u kune pa mu je i s te strane bilo nešto povoljnije u odnosu na kredit u CHF. Tužitelj tvrdi da je predmetni kredit otplatio prošle godine.Također tužitelj navodi da u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu te tijekom otplate kredita nije imao u vlasništvu tvrtku ili obrt, a niti je iznajmljivao kuću radi koje nje uzeo kredit.

12. Nesporno je da je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4od 13. lipnja 2014. u pravnoj stvari radi zaštite kolektivnih interesa i prava, u postupku koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 pokrenula udruga ,,Potrošač" protiv osam hrvatskih banaka na temelju Zakona o zaštiti potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjenljivosti stope redovnih kamata potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., medu ostalim i tuženika nepoštene pa prema tome i ništetne.

13. Osim toga , valja reći da odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN br. 148/11 –pročišćeni tekst i 25/13, dalje: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe, u posebnim parnicama za naknadu štete, mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i u tom slučaju sud je vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Prema čl. 269 st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da činidba mora između ostalog biti ako ne određena ,onda odrediva dok je odredbom čl. 270 Zakona o obveznim odnosima propisano da je ugovor ništetan ukoliko činidba nije određena ili odrediva.

15. U konkretnom slučaju činidba u pogledu ,,promjenjive" kamatne stope koju je tužitelj platio niti je određena niti odrediva.

16. Naime, kamatna stopa mijenjana je isključivo jednostranom odlukom tuženika te se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo nego je samo o istom tuženik obavještavao tužitelja bez da je za takvu promjenu tražio suglasnost pa je tako tuženik u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu čime su se povećavali anuiteti tužitelja.

17. Predmetne ništetne ugovorne odredbe omogućile su tuženiku da promjenu početno ugovorene kamate čini ovisno isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti (parametri) promjenljivost pa je time uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, koju promjenu on nije mogao predvidjeti, a pravilnost promjene nije mogao provjeriti, jer nije imao nikakve egzaktne kriterije.

18. Dakle, dio odredaba predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu sadržanih u čl. 2 st. 1 Ugovora da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva i utvrđuje se odlukom Zagrebačke banke d.d., zatim u čl. 3. koje se odnose na obračun redovne kamate , u čl. 7 st. 2. Ugovora da korisnik kredita pristaje da kreditor samostalno povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete protivne su odredbama čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i suprotna načelima savjesnosti i poštenju te ravnopravnosti ugovornih stranka, jer ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom , ako suprotnu načelu savjesnosti i poštenja , uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj , poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca , a posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost iste.

19. Temeljem navedenih ništetnih odredbi tuženiku je omogućeno jednostrano mijenjanje početno ugovorene kamatne stope bez primjene objektivnih i provjerljivih parametara na temelju kojih bi i druga strana mogla izvršiti točan izračun , odnosno provjeru promijenjene kamatne stope za određeno razdoblje odnosno kada se ispune određene ,,ugovorene" okolnosti i druga ugovorna strana bi trebala moći primjenom novonastalih okolnosti izračunati kolika će joj biti kamatna stopa za naredno razdoblje, a kamatna stopa je mijenjana na način da je povećavana i tužitelj nije mogao izračunati kako se do nje dolazi.

20. Tuženik nije dokazao zbog kojih je razloga mijenjao početnu kamatnu stopu niti je dokazao kako je utvrdio kamatne stope različite ,odnosno veće od početne, a prema uvjerljivom iskazu tužitelja , on je samo obavješten o promjeni kamatne stope bez mogućnosti pregovaranja o istoj te bez bilo kakvog utjecaja na promjenu kamatne stope i prema uvjerljivom iskazu tužitelja upravo kamatna stopa , koja je u početku bila niska ( 4,50 % ) predstavljala je razlog sklapanju tih Ugovora od strane tužitelja.

21. Nadalje, razlozi banaka , odnosno tuženika o opravdanosti promjene (povećanja) kamatnih stopa (kao što su specifičnost usluga kreditiranja, zakonske obveze banaka, zaštita štediša banke, obveze banke o vođenju računa za pozitivno poslovanje banaka, itd.) uz ,,profesionalnu" jednostranu procjenu tržišnih uvjeta (koji banci ostavljaju prostor jednostranog određivanja kamatne stope), što daje banci mogućnost prebacivanja rizika svog poslovanja na korisnika kredita,međutim pritom banka nije vodila računa o rizicima i problemima korisnika kredita te to predstavlja neravnopravnost ugovornih stranaka , odnosno nepoštenost napadnutog dijela odredbi Ugovora.

22. Osim toga , valja reći da tuženik predstavlja bankarsku instituciju , kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja dok je položaj tužitelja u tom smislu ,,slabiji'' uzimajući u obzir stupanj informiranosti dok je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti tako da je tuženik raspolagao stručnim znanjem , koje tužitelju u okviru promjene kamatne stope nije prezentirao.

23. Dakle, tuženik je na osnovu ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj ugovorenoj kamati povećao kamatnu stopu i time od tužitelja naplatio veći iznos od dugovanog, čime je tuženik tako naplaćeni iznos stekao bez valjane pravne osnove u smislu čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima to je isto dužna vratiti, s obzirom na nepošteno stjecanje, sa zakonskim zateznim kamatama u smislu čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima od dana stjecanja.

24. Institut stjecanja bez osnove reguliran je odredbom iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik bez osnove izmijenio kamatnu stopu i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

25. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima , propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

26. Sporne su odredbe predmetnog Ugovora , koje se odnose na valutnu klauzulu i to čl. 1. Ugovora , da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom , zatim čl. 7.Ugovora da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti mjesečno obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće za CHF na dan plaćanja te čl. 23P da korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita su upoznati s činjenicom da su kredit iz čl. 1. ovog Ugovor te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu pa da ugovorne strane pristaju na sve rizike i učinke , koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.

27. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka , tužitelj je tuženiku platio znatno veći iznos.

28. U konkretnom slučaju tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je , pače, njemu ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom, a kao što to proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja tako da je tužitelju ponuđen kredit u CHF , kao najsigurnija i najstabilnija valuta pa značaj neravnoteže zbog valutn e kla u zule u švic a rskim fra ncima bio je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka tako da u Ugovoru postoji promjenjivi element valutna klauzula vezana za švicarski franak , koji sam po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao niti mogao znati koliko će tijekom otplate kredita iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza.

29. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da je prije uzimanja kredita rečeno da je s obzirom na iznos kredita za njega najpovoljnije da uzme kredit u švicarskim francima , međutim tijekom otplate kredita došlo je radi povećanja tečaja švicarskog franka do porasta mjesečnih rata kredita, s time da tuženik nije ništa govorio tužitelju o tome da može doći do povišenja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu.

30. Dakle, tužitelju od strane tuženika nije bio objašnjen rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti mu je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužitelja , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužitelj uopće uzeo kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

31. Pri tome valja reći da je tužitelj bio prosječan potrošač te je za njega sklapanje predmetnog Ugovora samo značilo isti mjesečni anuiteti, koji se neće mijenjati tijekom cijelog vremena otplate kredita.

32. Osim toga , kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužitelja radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

33. Prema tome uzimajući u obzir sve naprijed navedeno , a posebno utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF .

34. Osim gore navedenog valja reči da sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ZA protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba, koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

35. Dakle, slijedom svega navedenog ništetne su odredbe čl. 1., 2., 3., 7. i 23. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3210448291 od 14. kolovoza 2007., solemniziranog po Javnom bilježniku Željki Maroslavac iz Zagreba, Avenija Dubrovnik 12 dana 20. kolovoza 2007. pod brojem OV-36613/07, zaključenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, sve u dijelu u kojem je tužitelj bio obvezan platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope na CHF od 4,50 % godišnje i u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. II. izreke presude.

36. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenog dana 12. siječnja 2016. , Dodatka Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015 ), kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Dodatkom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi Dodatak Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak, s time da Dodatak Ugovoru o kreditu uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja Dodatka, odnosno time se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valute u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika kakvo postupanje je utvrđeno ništetnim u ranije spomenutim pravomoćnim odlukama donesenim od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te dodatno potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

37. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatak koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelja , je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

38. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

39. Sud Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima je utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da ,

nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

40. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača,jer Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te ništetnim odredbama o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio određeni iznos, a što nije otklonjeno predmetnim Dodatkom već je za ubuduće definiran ugovorni odnos , a temeljem tog Dodatka Ugovora tužitelju nije vračeno,sve ono što je preplatio.

41. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba na okolnost visine potraživanja tužitelja prema tuženiku.

42. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do provođenja konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do provođenja konverzije kredita iznosi 6.210,98 EUR, a ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 13,21 EUR pa slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do provođenja konverzije kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 6.197,77 EUR te na dan provođenja konverzije, odnosno na dan 19. siječnja 2016. je utvrđena glavnica u iznosu 26.001,53 EUR, što primjenjivim tečajem na dan 19. siječnja 2016. iznosi 199.191,27 kn (tečaj 7,660752 kn za 1 EUR) , a pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mijenjao tečaj korišten prilikom isplate kredita, preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 19. siječnja 2016. bi prema stvarnom otplatnom planu bila manja za 2.236,88 EUR i prilikom obračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c. te priznao preplatu tužitelja na dan 30. rujna 2015. u ukupnom iznosu od 3.097,87 EUR, a vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu, za vrijeme otplate kredita u CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđena preplata u uplatama polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.

43. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka dok je tuženik naveo da ne prigovara samom matematičkom izračun vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja , jer da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu potraživati bilo kakva obeštećenja s osnove možebitne ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a sve zbog odlučne činjenice da su ugovorne strane zaključile Dodatak Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno ZIDZPK/15.

44. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković , koja je nalaz i mišljenje dala na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje jasan i određen bez kontradiktornosti , a i vještak je dala više varijanti izračuna , uzevši u obzir preplatu po konverziji i sve to prikazala u tablicama , a i stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje pa sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.

45. Sud je prema nalazu i mišljenju vještaka uzeo u obzir da je tuženik dužan isplatiti tužitelju po osnovi razlike između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa koje bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita , što ukupno iznosi 6.189,67 EUR ( od iznosa utvrđenog od strane financijskog vještaka u iznosu od 6.210,98 EUR od kojih se oduzima iznos za mjesece koji nisu utuženi od 1. siječnja 2008. do 1. srpnja 2008. u iznosu od 21,31 EUR ) pa je u iznosu od 6.189,67 EUR prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te je valjalo odlučiti kao u toč. III. izreke presude.

46. Osim navedenog iznosa od 6.189,67 EUR tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je to navedeno u toč. III. izreke presude.

47. Sud je također prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka uzeo u obzir da preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 19. siječnja 2016. bi prema stvarnom otplatnom planu bila manja za 2.236,88 EUR da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mijenjao tečaj korišten prilikom isplate kredita pa je tom iznosu prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja radi čega je odlučeno kao u toč. IV. izreke presude.

48. Osim navedenog iznosa od 2.236,88 EUR tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dana konverzije 1. listopada 2015. kako je to navedeno u toč. IV. izreke presude.

49. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika , valja reći da tužitelj nije nepošteni stjecatelj , a niti je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja.

50. Nadalje, manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja, a i iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača budući da je tuženik banka tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita.

51. Tuženik se protivio preinaci tužbe tužitelja od 2. rujna 2005. navodeći da u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev sada s osnove navodne ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 6.189,67 EUR s zakonskim zateznim kamatama pa je tužitelj izvršio preinaku tužbe u visini od 576,49 EUR s osnove navodne ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

52. Prema čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11

-pročišćeni tekst , 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 –dalje ZPP ) preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a prema st.2. istog članka Zakona, ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu takvoj preinaci se tuženik ne može protiviti, a u konkretnom slučaju tužitelj je samo uskladio tužbene zahtjeve s nalazom i mišljenjem vještaka čije iznose je tužitelj mogao saznati tek po provedbi financijskog vještačenja te se zapravo tužbeni zahtjevi temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi tako da se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti pa je valjalo dopustiti takvu preinaku i odlučiti kao u toč. I izreke presude.

53. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da tužitelj nije dokazao da je potrošač , ali takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tužitelj nije sklopio predmetni Ugovor o kreditu radi obavljanja djelatnosti već je kredit bio namjenski za dovršetak kuće , dakle za osobne potrebe, kako proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužitelja tako da je korisnik kredita potrošač , a osim toga u poslovnim knjigama tuženika kredit se vodi kao potrošački kredit , a ne kao poslovni i kao takav je ishođen i odobren od tuženika, dakle u samom Ugovoru o kreditu navedena je namjena kredita, čime je dokazao da je potrošač .

54. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke.

55. Dakle, tužitelj je dokazao da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora i otplate kredita nije bio niti vlasnik obrta niti tvrtke, a niti je iznajmljivao predmetnu kuću , a što tvrdi i tužitelj u svom uvjerljivom i životnom iskazu.

56. Tuženik je stavio prigovor zastare tražbine tužitelja.

57. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužitelja nije osnovan .

58. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužitelj osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s čl. 502.c ZPP-a .

59. Glede preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je ta presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužitelj je u ovom individualnom sporu podnio tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude , odnosno dana 12 lipnja 2023. tako da nije proteklo 5 godina i nije nastupila zastara tražbina tužitelja.

60. Prigovor tuženika o zastari tražbine na preinačenu tužbu također nije osnovan , jer u slučaju kada je preinaka tužbe iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku , odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe tako da je u konkretnom slučaju zastara prekinuta već 12. lipnja 2023. ,a preinačena tužba je podnesena dana 2. rujna 2025. tako da nije protekao zastarni rok od 5 godina i nije nastupila zastara tražbine tužitelja .

61. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1 ZPP- a , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužitelja po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe po tbr 7/1 100 bodova ,za sastav podneska od dana 1. 2. 2024. po tbr 8/1 100 bodova , za sastav podneska od dana 21. 10. 2024. po tbr 8/1 100 bodova , za zastupanje na raspravi dana 27. 11. 2024. po tbr 9/1 100 bodova, za zastupanje na raspravi dana 26. 5. 2025. po tbr 9/1 100 bodova,za sastav podneska od dana 17. 6. 2025. po tbr 8/4 25 bodova, za sastav podneska od dana 2. 9. 2025. po tbr 8/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 8. 9. 2025. po tbr 8/4 25 bodova, za sastav podneska od dana 1. 10. 2025. po tbr 8/1 100 bodova i za zastupanje na raspravi dana 3. 11. 2025. po tbr 9/1 100 bodova te za zastupanje na ročištu za objavu presude po tbr. 9/3 50 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 1.800,00 EUR te PDV od 25 % u iznosu od 450,00 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 625,00 EUR tako da su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 2.875,00 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 17. prosinca 2025.

62. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 EUR.

U Zaboku 17. prosinca  2025.

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Goran Srebačić, odvjetnik iz Zagreba, Nehajska ulica 6

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba,

Lopašićeva 6