REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1582/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, na temelju prijedloga sudskog savjetnika Filipa Baburka, u pravnoj stvari tužitelja MONTER-STROJARSKE MONTAŽE d.d., OIB: 13887374452, Ulica Oktavijana Miletića 2, Zagreb, protiv tuženika DJ Hoch – und Tiefbau GmbH & Co KG, Lilienthalstrasse 33, 34213 Kassel, Savezna Republika Njemačka, OIB: [osobni identifikacijski broj] , kojeg zastupa punomoćnik Ivan Ćuk, odvjetnik u VUKMIR I SURADNICI ODVJETNIČKO DRUŠTVO d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, dana 17. prosinca 2025.

r i j e š i o  j e

I. Ovaj sud se proglašava apsolutno nenadležnim za postupanje u ovoj stvari.

II. Ukidaju se sve provedene radnje u postupku te se tužba tužitelja odbacuje, kao nedopuštena

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 850,00 EUR u roku od petnaest dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovaj parnični postupak pokrenuo 29. lipnja 2025. podnošenjem tužbe protiv društva Ludwig Pfeiffer Microtunnel GmbH & Co. KG, Njemačka, [adresa], OIB: 30569547739, no nakon zaprimanja odgovora na tužbu i rješenja suda, postupio je po nalogu za ispravak te uredio tužbeni zahtjev usmjerivši ga protiv društva Ludwig Pfeiffer Hoch- und Tiefbau GmbH & Co KG. Do ove promjene na strani tuženika došlo je jer je utvrđeno da je prvotno označeni tuženik (Microtunnel) prestao postojati uslijed pripajanja društvu preuzimatelju (Hoch- und Tiefbau), koje je time postalo njegov univerzalni pravni sljednik. U odnosu na meritum spora, tužitelj potražuje povrat iznosa od 15.653,91 EUR sa zateznim kamatama na ime stjecanja bez osnove. Tužitelj detaljno obrazlaže da je tuženik taj iznos prisilno naplatio na ime troškova ranijeg ovršnog postupka temeljem rješenja o ispravku iz 2022. godine, budući da izvorno rješenje iz 2014. omaškom nije sadržavalo točan iznos troška. Međutim, ključni argument tužitelja leži u činjenici da je Visoki trgovački sud rješenjem Pž-4487/2024 ukinuo to rješenje o ispravku, a u ponovljenom postupku prvostupanjski sud je pravomoćno odbio prijedlog tuženika za ispravak. Tužitelj pravno argumentira da se nije radilo o ispravku tehničke pogreške iz članka 342. ZPP -a, već o nedopuštenom dodavanju novog sadržaja u odluku, zbog čega je pravna osnova za naplatu trajno otpala. Slijedom navedenog, tužitelj sada od pravnog sljednika traži povrat novca koji taj subjekt drži bez valjane pravne osnove.

2. Tuženik u ovom postupku nastupa kao društvo Ludwig Pfeiffer Hoch - und Tiefbau GmbH & Co KG, , Lilienthalstrasse 33, 34213 Kassel, Savezna Republika Njemačka, OIB: [osobni identifikacijski broj], ističući da je ono pravni sljednik prvotno tuženog društva Ludwig Pfeiffer Microtunnel GmbH & Co. KG, Njemačka, [adresa], OIB: 30569547739, koje je prestalo postojati pripajanjem sadašnjem tuženiku. Tuženik je odmah po primitku tužbe obavijestio sud o toj statusnoj promjeni, dostavljajući dokaze iz sudskog registra u [adresa], te je primarno istaknuo prigovor apsolutne nenadležnosti ovog suda. Pozivajući se na članak 4. Uredbe (EU) br. 1215/2012, tuženik tvrdi da je za rješavanje spora nadležan sud u Njemačkoj, gdje se nalazi sjedište društva, sukladno pravilima o općoj mjesnoj nadležnosti. Tuženik posebno naglašava da se tužitelj ne može pozivati na posebnu nadležnost za delikte (članak 7. stavak 2. iste Uredbe) jer je predmet spora stjecanje bez osnove. Tu tvrdnju tuženik potkrepljuje presudom Suda Europske unije u predmetu C-242/20, koja izričito navodi da zahtjevi za povrat na temelju stjecanja bez osnove ne spadaju u delikte, već se tuže pred sudom domicila tuženika. Dodatno, tuženik upozorava da je nad društvom Ludwig Pfeiffer Hoch- und Tiefbau GmbH & Co KG u Njemačkoj otvoren stečajni postupak, zbog čega se poziva na članak 6. stavak 1. Uredbe (EU) br. 2015/848 o postupku u slučaju nesolventnosti. Prema toj odredbi, isključivu nadležnost imaju njemački sudovi za sve parnične postupke koji izravno proizlaze iz stečajnog postupka i usko su s njim povezani, u što tuženik ubraja i ovu tražbinu. Ako sud ipak utvrdi nadležnost, tuženik podredno osporava tužbu u cijelosti, ističe prigovor zastare te potražuje troškove postupka i prijevoda.

3. Sud je pročitao rješenje Trgovačkog sud u Zagrebu od 21. listopada 2014. (str. 7 do 9), rješenje Trgovačkog sud u Zagrebu od 21. veljače 2022. posl. br. Ovr-526/2014 (str. 10 do 12), zahtjev za izravnu naplatu od 16. studenog 2022. (str. 13 do 21), žalba ovršenika od 10. veljače 2023. posl. br. Ovr-526/14 (str. 22 do 24), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu od 15. veljače 2024. posl. br. Ovr-526/14 (str. 25 do 28), rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 17. prosinca 2024. posl. br. Pž-4487/24 (str. 29 do 32), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu od 14. siječnja 2025. posl. br. Ovr-526/2014 (str. 33 do 35), rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 31. ožujka 2025. posl. br. Pž-634/2025 (str. 36 do 40), presudu Suda Europske unije od 9. prosinca 2021. posl. br. C-242/20 (str. 62 do 73), ovjereni prijevod izvatka iz sudskog registra tuženika o upisu pripajanja (str. 113 do 118), ovjereni prijevod izvatka iz sudskog registra tuženika o zastupanju (str. 119 do 125) i ovjereni prijevod odluke o otvaranju stečajnog postupka na prednikom tuženika (str. 126 do 137).

4. Sukladno članku 46. st. 1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu („Narodne novine“, broj: 101/17. i 67/23., dalje u tekstu: ZMPP), nadležnost suda Republike Hrvatske u ovom predmetu prosuđuje se primjenom Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena) (SL L 351, 20. 12. 2012.), dalje u tekstu Uredba 1215/2012. Odredba čl. 4. st. 1. Uredbe 1215/2012, propisuje da se osobe s domicilom u jednoj državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže pred sudovima te države članice. U konkretnom slučaju, tuženik je sa sjedištem u [adresa], Savezna Republika Njemačka. Iz dostavljenog izvatka iz sudskog registra (str. 113 do 118) proizlazi da je prvotno tuženo društvo prestalo postojati pripajanjem sadašnjem tuženiku. Slijedom toga, primjenom temeljnog načela opće mjesne nadležnosti, za rješavanje spora nadležni su isključivo sudovi u Saveznoj Republici Njemačkoj gdje tuženik ima svoje sjedište.

5. Tužitelj je nastojao zasnovati nadležnost ovog suda pozivanjem na posebnu nadležnost za delikte, no takva je argumentacija pravno neodrživa, što potvrđuje praksa Suda Europske unije. U predmetu C-242/20, Sud Europske unije donio je presudu (str. 62 do 73), koja se odnosi na činjenično stanje gotovo identično ovome, zahtjev za povrat sredstava stečenih u ovršnom postupku koji je kasnije proglašen nedopuštenim. Sud je u točkama 56. do 59. obrazloženja te presude odlučio da se tužba za povrat na temelju stjecanja bez osnove ne može podvesti pod pojam "štetne radnje, delikta ili kvazi-delikta" u smislu članka 7. točke 2. Uredbe 1215/2012 (odnosno čl. 5. t. 3. ranije Uredbe 44/2001). Sud izričito navodi da obveza povrata u slučaju stjecanja bez osnove nastaje neovisno o tuženikovu postupanju, pa stoga ne postoji uzročna veza između štete i nekog protupravnog čina ili propuštanja koje bi se moglo pripisati tuženiku. Zaključno, sud utvrđuje da zahtjev za povrat na temelju stjecanja bez osnove, budući da nije niti ugovorne niti deliktne prirode, potpada pod opću nadležnost sudova države članice u kojoj tuženik ima domicil. Time je suđeno da se za ovakve tužbe ne može koristiti iznimka koja bi omogućila suđenje u Hrvatskoj kao mjestu nastanka štete.

6. Ovakvog stajališta je i nezavisni odvjetnik Henrika Saugmandsgaarda Øea u svom mišljenju od 9. rujna 2021. u istom predmetu C-242/20. Nezavisni odvjetnik detaljno obrazlaže nužnost dosljednog tumačenja Uredbe 1215/2012 s uredbama koje uređuju mjerodavno pravo i to Uredbom (EZ) br. 593/2008 (Rim I) i Uredbom (EZ) br. 864/2007 (Rim II). On ističe da pravo Europske unije jasno razlikuje ove institute: dok su delikti i kvazi-delikti uređeni u Poglavlju II. Uredbe Rim II pod nazivom "Protupravno postupanje", stjecanje bez osnove izdvojeno je u zasebno Poglavlje III. te Uredbe . Ta sustavna razdvojenost potvrđuje da stjecanje bez osnove ne proizlazi iz "štetnog događaja" koji je preduvjet za posebnu deliktnu nadležnost. Nadalje, u točkama 60. i 61. mišljenja, nezavisni odvjetnik pojašnjava da pojam "kvazi- delikt" ne služi kao "rezidualna kategorija" za sve izvanugovorne obveze, već vuče korijene iz pravnih sustava (poput francuskog) koji razlikuju namjerne radnje (delikte) od nepažnje (kvazi-delikti), pri čemu oba pojma i dalje zahtijevaju postojanje štetnog događaja – elementa koji kod stjecanja bez osnove izostaje . Nezavisni odvjetnik zaključuje da je primjena općeg pravila o nadležnosti suda tuženikova prebivališta u skladu s temeljnim načelom actor sequitur forum rei, odnosno da tužitelj slijedi sud tuženika. Iako to tužitelju nameće obvezu pokretanja postupka u inozemstvu, nezavisni odvjetnik naglašava da to donosi i značajnu procesnu prednost: u slučaju uspjeha, tužitelj će raspolagati presudom koja je odmah i izravno ovršna u državi gdje se nalazi imovina tuženika, izbjegavajući time dugotrajan postupak priznanja strane sudske odluke.

7. Posebno treba istaknuti činjenicu da je nad tuženikom u Saveznoj Republici Njemačkoj otvoren stečajni postupak, što predstavlja zapreku nadležnosti ovog suda. Iz dostavljene odluke o otvaranju stečaja (str. 126 do 137) , proizlazi da je nad imovinom društva Ludwig Pfeiffer Hoch- und Tiefbau GmbH & Co. KG otvoren stečajni postupak te je imenovan stečajni upravitelj. U tom se slučaju izravno primjenjuje Uredba (EU) 2015/848 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o postupku u slučaju nesolventnosti (preinaka), dalje u tekstu Uredba 2015/848. Članak 6. stavak 1. Uredbe 2015/848 propisuje tzv. vis attractiva concursus, odnosno pravilo prema kojem su sudovi države članice u kojoj je pokrenut postupak u slučaju nesolventnosti nadležni za svaku parnicu koja izravno proizlazi iz tog postupka i koja je s njim tijesno povezana, a budući da tužitelj ističe novčanu tražbinu prema stečajnom dužniku nastalu prije otvaranja stečaja. To potvrđuje i sama odluka njemačkog suda (str. 126 od 137) koja poziva vjerovnike da svoje tražbine prijave stečajnom upravitelju. Stoga je za utvrđivanje i namirenje ove tražbine isključivo nadležan sud u Njemačkoj pred kojim se vodi stečajni postupak.

8. Stoga je sud odlučio na temelju odredbe čl. 46. st. 1. ZMPP, u vezi s odredbom čl. 4. st. 1. Uredbe 1215/2012 i odredbe čl. 6. st. 1. Uredbe 2015/848, kao u točki I. i II. izreke.

9. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju odredbe čl. 151. st. 1. ZPP-a, čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (15.635,91 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023, dalje u tekstu: OT), kojom je u odredbi Tbr. 54. određena vrijednost boda od 2,00 EUR.

10. Tužitelju, zastupanom po odvjetniku, priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastavljanje odgovora na tužbu od 29. rujna 2025. (Tbr. 8. toč. 1. OT – 250 bodova). Sud je 250 bodova pomnožio s vrijednošću boda od 2,00 EUR, čime je dobiven iznos troška parničnog postupka u visini od 500,00 EUR. Na navedeni iznos dodaje se 25 % PDV-a (125,00 EUR), čime ukupni iznos odvjetničkih troškova iznosi 625,00 EUR. Navedeni iznos uvećan je za trošak prijevoda po ovlaštenom sudskom tumaču (str. 138) u iznosu od 225,00 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 850,00 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

11. Stoga je sud odlučio kao u točki III. izreke.

U Zagrebu 17. prosinca 2025.

Sutkinja:

Dina Jellin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba u roku 8 dana od primitka prijepisa rješenja. Žalba se podnosi pismeno Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske, putem ovog suda, u tri primjerka.

Nacrt odluke izradio je sudski savjetnik

Filip Baburak