Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1197/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CBJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], RBJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i CB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], svi zastupani po punomoćnici Velimiri Anibalović, odvjetnici u Zagrebu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 59, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Samoboru poslovni broj P-1494/2023-12 od 10. travnja 2025. i protiv dopunske presude istoga suda P-1494/2023-17 od 16. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Samoboru poslovni broj P-1494/2023-12 od 10. travnja 2025.

-u točci I izreke u dijelu za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj 028-50-4398528 od 19. rujna 2007. godine, solemniziranog 25. rujna 2007. po javnom bilježniku Zorki Čavajda iz Zagreba, Radnička cesta 48 pod posl.br.: OV- 24277/2007, sklopljenog između pok. RB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora

-u točkama II, III, IV i V izreke.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje dopunska presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Samoboru poslovni broj P- 1494/2023-17 od 16. srpnja 2025.

III. Djelomično se preinačava točka I izreke presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Samoboru poslovni broj P-1494/2023-12 od 10. travnja 2025. u dijelu za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 1. Ugovora o kreditu broj 028-50- 4398528 od 19. rujna 2007. godine, solemniziranog 25. rujna 2007. po javnom bilježniku Zorki Čavajda iz Zagreba, Radnička cesta 48 pod posl.br.: OV-24277/2007, sklopljenog između pok. RB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, na način da se odbija zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti te ugovorne odredbe.

IV. Odbija zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I izreke utvrđene su ništetnima odredbe članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu broj: 028-50-4398528 od 19. rujna 2007. godine, solemniziranog 25. rujna 2007. po javnom bilježniku Zorki Čavajda iz Zagreba, Radnička cesta 48 pod posl.br.: OV-24277/2007, sklopljenog između pok. RB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF, dok je točkom II naloženo tuženiku da isplati tužiteljima na jednake dijelove (svakom u 1/3 dijela) ukupan iznos od 7.306,58 EUR sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dospijeća pa do isplate kako je to pobliže navedeno u toj točci. Točkom III. izreke iste presude utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. istog ugovora kojom je ugovorena obveza korisnika kredita da tuženiku plati jednokratnu naknadu prilikom prvog korištenja kredita u iznosu 3,30% od iznosa kredita, točkom IV naloženo je tuženiku da isplati tužiteljima na jednake dijelove (svakom u 1/3 dijela) ukupan iznos od 716,82 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 27. rujna 2007. pa do isplate, dok je točkom V naloženo tuženiku naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 1.213,27 EUR sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate.

2. Dopunskom presudom istoga suda od 16. srpnja 2025. dopunjena je presuda posl.br. P-1494/2023 od 10. travnja 2025., u točki II izreke presude, tako da su ispod stupca s posljednjim iznosom od 91,33 EUR, s kamatom koja teče od 6.12.2010. do isplate, nadodani daljnji pojedinačni mjesečni iznosi, pobliže navedeni u toj odluci, a koje je prvostupanjski sud propustio unijeti u izreku presude P-1494/2023 od 10. travnja 2025., odnosno o istima nije odlučio.

3. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik u cijelosti iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud presudu preinači te tužbeni zahtjev u cijelosti odbije, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženik traži trošak sastava žalbe i sudskih pristojbi na žalbu.

4. Tuženik žalbom pobija i dopunsku presudu navodeći da to čini „zbog svih zakonom predviđenih razloga“ iz kojih je pobijao presudu od 10. travnja 2025., predlaže da drugostupanjski sud presudu preinači te tužbeni zahtjev iz dopunske presude u cijelosti odbije. Tuženik traži trošak sastava žalbe i sudskih pristojbi na žalbu.

5. Tužitelji su protiv presude od 10. travnja 2025. također podnijeli žalbu, koja je u sebi sadržavala prijedlog za donošenje dopunske presude, pa kako je prvostupanjski sud donio dopunsku presudu od 16. srpnja 2025., u kojoj je odlučio o dijelovima zahtjeva o kojim je prvotno propustio odlučiti, te kako se tužitelji na dopunsku presudu nisu žalili, to sud o njihovoj žalbi podnesenoj protiv presude od 10. travnja 2025. nije odlučivao sukladno odredbi čl. 341. st. 2. ZPP-a.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Žalbe tuženika su neosnovane.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao pravnih slijednika pokojnog RB za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF te ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, koje odredbe su sastavni dio Ugovora o kreditu od 5. rujna 2007., kao i zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa mjesečnih anuiteta po osnovi valutne klauzule i naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

9. Ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem utvrđenju:

- da je prednik tužitelja pokojni RB kao korisnik kredita s prednikom tuženika kao kreditorom 5. rujna 2007. sklopio Ugovor o kreditu kojim je dobio na raspolaganje kredit u iznosu od 37.103,53 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita;

- da su istim ugovorom stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu prednika tužitelja da unaprijed tuženiku plati jednokratnu naknadu u iznosu od 3,30% odmah po potpisu ugovora;

- da je kredit odobren i iskorišten za kupnju osobnog automobila;

- da je pokojni RB u cijelosti otplatio kredit;

- da je prednik tužitelja više platio iznos od 7.306,58 EUR, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja Ugovora o kreditu, a ulazna naknada mu je naplaćena u iznosu od 716,82 EUR;

- da je ugovor o kreditu potrošački;

- da predniku tužitelja kao prosječnom potrošaču nisu obrazložene odredbe o valutnoj klauzuli, niti je on kao potrošač mogao utjecati na sadržaj istih, što navedene odredbe čini nerazumljivima, pa su iste nepoštene i posljedično tome ništetne, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužitelja kao potrošača;

- da se tužitelji pravilno pozivaju na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da je ništetna odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a;

- da iz ugovora o kreditu nije vidljivo od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u ugovorenoj visini, pa stoga sporna odredba o jednokratnoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja također stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu prednika tužitelja kao potrošača;

- da je neosnovan prigovor zastare jer je pokretanjem pojedinačnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznova počela teći od 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10, pa je tužba podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina, dok je pogledu naknade za obradu kreditnog zahtjeva prigovor zastare također neosnovan jer se radi o zahtjevu kojim, uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih dijelova pravnog posla, aktivno legitimirana strana ističe i zahtjev za isplatu koji temelji na posljedicama te ništetnosti;

- da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je utužene iznose po obje osnove stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi;

- da je slijedom svega iznesenog, zbog ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i naknada za obradu kredita, tuženik dužan vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih odredbi, pa polazeći od utvrđenja da je visina tužbenog zahtjeva po tuženiku bila nesporna, prvostupanjski sud je prihvatio zahtjev tužitelja te je prvostupanjskom presudom, kao i dopunskom presudom, naložio tuženiku isplatiti tužiteljima na jednake dijelove ukupni iznos od 7.306,58 EUR te iznos od 716,8 EUR, na koje iznose je dosudio i zatezne kamate od dana plaćanja do isplate.

10. Tuženik u žalbi protiv presude navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario njegove navode i dokazne prijedloge, a za takvo postupanje nije dao nikakve razloge, odnosno da nije primijenio odredbu čl. 338. st. 4. ZPP-a, čime sadržajno ukazuje na počinjenje bitne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. Navodi da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer tvrdnje tuženika da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli predniku tužitelja bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, prvostupanjski sud nije cijenio u kontekstu provedenih dokaza, niti je iskaz tužiteljice na prihvatljiv način uzeo u obzir prilikom donošenja pobijane presude, te da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer se prvostupanjski sud pozvao na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnog potrošača na konkretne tužitelje i provedbe testa poštenosti. Ističe kako isključenje pretpostavke nepoštenosti nije mogao dokazivati u postupku kolektivne zaštite, pa mu je dokazivanje istog moralo biti dopušteno u ovom postupku. Navodi da je prednik tužitelja imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF. Obzirom da prvostupanjski sud nije utvrđivao činjenice koje su odlučne za donošenje odluke jesu li sporne odredbe u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, odnosno jesu li sporne odredbe o valuti bile jasne, razumljive i lako uočljive, niti je utvrđivao jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, smatra da je pobijana presuda utemeljena na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a posljedično tome da je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo, također i po pitanju obveze plaćanja zateznih kamata i njihovog tijeka, te po pitanju zastare. Smatra da je naslovni sud propustio primijeniti odredbu čl. 19. st. 3. ZIDZPK kojom je propisano da se iz obveze konverzije kredita iz CHF u EUR isključuju svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu istog zakona, iz čega je očigledno da je i sam zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili i banaka kao vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača. U pogledu odluke o trošku tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud propustio je odlučiti o zahtjevu za trošak delegacije, jer je tuženik u spis predao obrazložen zahtjev za naknadu troškova koji su nastali uslijed delegacije predmeta na Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, a koji trošak mu pripada sukladno čl. 11. Zakona o sudovima, a odluka o troškovima nastalim povodom delegacije nadležnosti donosi se zajedno s odlukom o troškovima postupka. U svojoj žalbi protiv dopunske presude tuženik navodi da ju temelji na istim razlozima kao i žalbu protiv presude.

11. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

12. Ispitujući na taj način presudu u pobijanom dijelu, ocjena ovoga suda je da u njezinom donošenju i postupku koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

13. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik, jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika, a ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi pa se može ispitati. Nadalje, obrazloženje presude sadrži razloge o svim zahtjevima, činjenicama i provedenim dokazima, pa nema niti bitne povrede iz čl. 354. st. 1 u svezi sa čl. 338. st. 4 ZPP-a.

14. Nadalje, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, iako je prvostupanjski sud doduše u presudi naveo da pravni odnos stranaka procjenjuje primjenom odredbi čl. 81. st. 2., čl. 82. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03. dalje u tekstu: ZZP/03), a trebao se s obzirom na datum sklapanja ugovora (19. rujna 2007.) ispravno pozvati na odredbe čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13; dalje ZZP/07), no radi se o dva sadržajno identična zakonska uređenja.

15. U skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., tuženiku je u ovoj sporu bilo omogućeno dokazivati da je na drugi način dao predniku tužitelja obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze, kao i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog posla, međutim tuženik radi utvrđenja okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nije tijekom prvostupanjskog postupka predložio niti jedan dokaz, iako je na njemu ležao teret toga dokazivanja. Imajući u vidu činjenične navode koje tužitelji iznose u tužbi negirajući bilo kakvu informiranost, što proizlazi i iz iskaza tužiteljice CBJ, te sadržaj dokumentacije priložene u spisu, ovaj sud u potpunosti prihvaća pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tuženik u ovom konkretnom slučaju nije dokazao da je prednik tužitelja prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bio upoznat sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita, odnosno tko ga je i na koji način na to upozorio. Stoga je sklapanjem takvog ugovora, bez informiranja potrošača o svim rizicima koje preuzima na sebe, nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Pritom se ponavlja da je teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je upravo konkretni prednik tužiteljice bio obaviješten u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala zakonsku presumpciju iz čl. 96. ZZP/07) na tuženiku, što tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao, pa je stoga prvostupanjski sud ocjenu ništetnosti Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na otplatu kredita u valuti CHF jedino mogao utemeljiti na presudi koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava, kako je to ispravno i učinio.

17. Žalbeni navodi tuženika da je prednik tužitelja imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu CHF i drugih vrsta kredita nisu odlučni za ocjenu (ne)poštenosti odredbe o valutnoj klauzuli, već je odlučno da je takva odredba unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja i pune informiranosti o svim rizicima valutne klauzule u CHF.

18. Stoga, kako iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženika tijekom ugovaranja u cijelosti odgovara ugovaranju valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom, odnosno da tuženik, na kojemu je teret dokazivanja nije dokazao suprotno, to je test poštenosti tih ugovornih odredbi proveden već u kolektivnom sporu, pa isti nije bilo potrebno provoditi u ovom individualnom sporu, slijedom čega su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženika.

19. Imajući u vidu vezanost prvostupanjskog suda za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud se pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pa je pozivanje tuženika na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovano.

20. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare i osporava početak tijeka zastare. Naime, sada već ustaljena sudska praksa zauzela je stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u tom dijelu, te do podnošenja predmetne tužbe 13. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO/05) u odnosu na potraživanje s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

21. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava tijek zateznih kamata, jer je tuženik nepošteni stjecatelj obzirom je utužene iznose primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, tim više što je u konkretnom slučaju ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja utvrđena već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljima primjenom članka 1115. ZOO/05 pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

22. Što se tiče navoda tuženika o tome da je kredit u cijelosti otplaćen, a da je Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22., 156/23.) od prava na naknadu izrijekom isključio sve korisnike CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili, slijedom čega niti tužitelji ne bi imali pravo na povrat, ističe se da se takav stav ne može prihvatiti. Naime, navedeni zaključak ne proizlazi niti iz jedne odredbe spomenutog propisa, a odredba čl. 19. a. st. 3. ZID ZPK/15 propisuje da se odredbe te glave ne primjenjuju na kredite iz stavka 2. ovoga članka za koje je do dana stupanja na snagu ovoga Zakona provedena konverzija kredita iz CHF u drugu valutu ili kune ili valutne klauzule u CHF u drugu valutnu klauzulu ili kune i na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF i na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF kod kojih je dužnikova obveza ispunjena ili prisilno ostvarena, što znači da takvi potrošači nemaju pravo ostvariti konverziju, ali im ničim nije isključeno pravo na povrat preplate sudskim tužbama, o čemu je u konkretnom slučaju riječ.

23. U pogledu žalbenih navoda tuženika kojim osporava prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita, ističe se da je prvostupanjski sud spornu ugovornu odredbu o jednokratnoj naknadi koja se plaća unaprijed (tzv. ulazna naknada) pravilno utvrdio ništetnom te je obvezao tuženika vratiti tužiteljima ono što je primio od njihovog pravnog prednika na temelju te ugovorne odredbe sa zateznim kamatama od dana plaćanja pa do isplate.

24. Pritom i u tom dijelu valja ponoviti da je teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljenu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi ležao na tuženiku (članak 96. stavak 4. ZZP/07), pa kako ni iz jednog provedenog dokaza ne proizlazi da su se o spornoj ugovornoj odredbi vodili bilo kakvi pregovori, to predmetna zakonska presumpcija nije dovedena u pitanje, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Činjenica da je predniku tužitelja bilo poznato da ugovora naknadu, jer to proizlazi iz ugovora, ne znači da je o toj naknadi prethodno pregovarao i da je ta odredba rezultat pregovora među ugovornim stranama, pri čemu tuženik ne tvrdi niti ne dokazuje da je prednik tužitelja na bilo koji način mogao utjecati na postojanje obveze na plaćanje tzv. ulazne naknade i na njezinu visinu iz unaprijed pripremljenog tipskog ugovora tuženika.

25. Stoga, iako je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita u pogledu visine obveze jasno i razumljivo sastavljena te iako je ispunjen zahtjev njezine formalne transparentnosti iz članka 100. ZZP/07, da bi zahtjev i materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je potrošaču doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te da provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

26. Imajući na umu da ugovorna odredba o naknadi za troškove obrade ne definira glavni predmet obveze, te da je riječ o odredbi bez koje sporni ugovor o kreditu može nastaviti obvezivati stranke, riječ je o ugovornoj odredbi koja podliježe testu poštenosti u smislu članka 99. ZZP/07, pa je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je u skladu s člankom 96. ZZP/07, u okviru ocjene poštenosti, zaključio o nepoštovanju načela savjesnosti i poštenja i postojanju značajne neravnoteže na štetu potrošača.

27. Odredbe tada važećeg ZOO/05 ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/2002. i 141/2006.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/07 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. U skladu s člankom 74. točkom 3. ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

28. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi, to tim više što ne proizlazi da su postojale okolnosti koje upućuju na posebnosti ili individualizaciju predmetnog tipskog ugovora o kreditu koje bi opravdavale troškove njegove obrade. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na prednika tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali, pa se u danim okolnostima ne može uzeti da je predniku tužitelja najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

29. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 74. točke 3. ZZP/07 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na prednika tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30%, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj potrošača i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

30. Odredbom članka 102. stavka 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, pa je pravilno sud prvog stupnja tu odredbu utvrdio ništetnom i na temelju članaka 1111. stavka 1. ZOO-a naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenog na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe u iznosu koji je među strankama bio nesporan, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana neosnovanog stjecanja do isplate (članak 1115. ZOO-a).

31. Bespredmetno je pozivanje tuženika u žalbi na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku (vremenski) ne primjenjuje (vidjeti presudu Suda Europske unije u predmetu Zagrebačka banka, C-567/2020). Osim toga, pozivanje na taj propis u kontekstu izuzimanja od testa poštenosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi je i pogrešno jer iz prakse tog Suda proizlazi da se „glavni predmet” i „cijena” u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” te da se ulazna naknada ne može smatrati bitnom činidbom samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove (vidjeti presudu Suda Europske od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, Caixabank, t. 64.).

32. Konačno, pravilan je i stav prvostupanjskog suda u pogledu neosnovanosti prigovora zastare, pri čemu se upućuje na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva radi vraćanja primljenog na temelju ništetnog ugovora, dakle u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek prvostupanjskom presudom utvrđena djelomična ništetnost predmetne ugovorne odredbe, to potraživanje koje je obuhvaćeno tužbom nije zastarjelo, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

33. Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu prava, ocjena je ovog suda da je sud prvog stupnja neosnovano prihvatio zahtjev za utvrđenje da je ništetan dio odredbe članka 1. Ugovora o kreditu koja glasi: „Iznos kredita je kunska protuvrijednost od 17.103,53 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita“.

34. Naime, po ocjeni ovog suda, za proglašenje i tog dijela ugovora o kreditu koji određuje iznos kredita kao glavnu obvezu kreditora prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, nema uporišta ni u utvrđenjima sadržanim u presudi Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. niti u sadržaju provedenog postupka.

35. Pritom, polazeći od izreke pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su tamo tužene banke – između ostalih i tuženik – povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su tužene banke postupale suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača – evidentno je da odredba čl.1 u dijelu u kojem na njezinoj ništetnosti plediraju tužitelji u predmetnom postupku, nije obuhvaćena niti pravnim učinkom citirane presude proizašle iz kolektivnog spora, niti su tužitelji tijekom postupka dokazali njezinu ništetnost. Naime, sporni čl. 1. ugovorne odredbe definira glavnicu kredita izraženu u valuti CHF - prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, što znači da definira obvezu tuženika, a ne obvezu prednika tužitelja kao potrošača.

36. Iz cjelovitog sadržaja presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. jasno proizlazi da se utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, vezuje uz utvrđenje da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa u švicarskim francima prema određenom tečaju važećem na dan korištenja kredita a da se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u švicarskim francima po određenom tečaju na dan plaćanja i da je upravo na taj način ugovorena zaštitna klauzula valute u kojoj je izražena glavnica kredita, čime da je potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

37. Kao što je to ranije navedeno, čl.1. predmetnog ugovora u kojim je definirana glavna obveza kreditora ni na koji način potrošača nije stavila u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, to više što u istome nije ustanovljena nikakva obveza potrošača.

38. S obzirom na iznijete razloge je temelju 373. točke 3. ZPP-a djelomično preinačena točka I. izreke prvostupanjske presude i zahtjev za utvrđenje ništetnosti gore navedene ugovorne odredbe čl. 1. Ugovora je odbijen.

39. Slijedom navedenog, valjalo je djelomično odbiti žalbu tuženika i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu pod točkama I. izreke u dijelu za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 7. Ugovora o kreditu, te točkama II, III, IV. i V. izreke, dok je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a valjalo djelomično preinačiti pobijanu presudu pod točkom I. izreke i odbiti zahtjev tužitelja u dijelu kako je to opisano u točkama 33. do 37. ove drugostupanjske odluke.

40. Nadalje, uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženika i potvrđena je dopunska presuda, za koju žalitelj navodi da pobija iz istih razloga zbog koje je podnio žalbu protiv presude od 10. travnja 2025. Kako je dopunsku presudu prvostupanjski sud donio samo iz razloga jer je propustio odlučiti o dijelu konačno specificiranog tužbenog zahtjeva, to u pogledu iste vrijede ista obrazloženja i ovog drugostupanjskog suda.

41. Žalba tuženika ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima postupka iz točke V. izreke prvostupanjske presude kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka od 1.213,27 EUR, a niti su u donošenju te odluke koja je utemeljena na pravilnoj primjeni članka 154. stavka 1. ZPP-a počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka V. izreke prvostupanjske presude.

42. Što se tiče navoda žalbe da je prvostupanjski sud propustio odlučiti o zahtjevu za trošak delegacije iako je tuženik u spis predao obrazložen zahtjev za naknadu troškova koji su nastali uslijed delegacije predmeta na Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, valja reći da je navedeno točno. Naime, sukladno odredbi čl. 11. st. 4. Zakon o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23., 36/24., 136/25.) u slučaju delegacije strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza, a odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određeni Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Međutim, prema st. 5. iste odredbe naknada troškova iz stavka 4. isplatit će se na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom, što znači da je obveznik plaćanja tih troškova Republika Hrvatska, a ne tužitelji.

43. Slijedom navedenog, iako je prvostupanjski sud prema čl. 11. st. 6. Zakona o sudovima trebao odluku o troškovima donijeti zajedno s odlukom o troškovima postupka, nema zapreke da to učini i naknadno, odnosno nakon pravomoćnosti presude, a temeljem prijedloga koji se tuženik upućuje podnijeti.

44. Iako je ovaj drugostupanjski sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu na način da je odbio dio zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, tom preinakom nisu nastali nikakvi dodatni troškovi, pa je usprkos istoj, konačni uspjeh tuženika u ovom sporu neznatan, što u konačnici nije utjecalo na odluku o naknadi troška, primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a.

45. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a.

U Varaždinu 17. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer