Posl. broj: P-568/2022-35

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Renati Pejanović, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 4. studenoga 2025. u prisutnosti tužitelja i njegove punomoćnice te z.z. punomoćnice tuženika JZ, odvjetničke vježbenice, 17. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ne postoje potraživanje tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. prema tužitelju GZ prema istaknutom prigovoru radi prebijanja u iznosu od 1.214,89 EUR (tisućudvijestočetrnaeset eura i osamdesetdevet centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. veljače 2011. pa do isplate.

II. N a l a ž e s e tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. da tužitelju GZ plati iznos od 7.218,54 EUR (sedamtisućadvijestoosamnaeset eura i pedesetčetiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućem polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke to tekućom na iznos od:

5,36 EUR

od 11. lipnja 2005. pa do isplate

1,71 EUR

od 10. kolovoza 2005. pa do isplate

11,37 EUR

od 14. rujna 2005. pa do isplate

8,12 EUR

od 12. listopada 2005. pa do isplate

7,05 EUR

od 11. studenoga 2005. pa do isplate

9,49 EUR

od 14. prosinca 2005. pa do isplate

7,36 EUR

od 13. siječnja 2006. pa do isplate

1,50 EUR

od 14. veljače 2006. pa do isplate

8,53 EUR

od 13. studenoga 2008. pa do isplate

32,24 EUR

od 15. siječnja 2009. pa do isplate

35,75 EUR

od 13. veljače 2009. pa do isplate

42,31 EUR

od 13. ožujka 2009. pa do isplate

20,02 EUR

od 11. travnja 2009. pa do isplate

24,49 EUR

od 15. svibnja 2009. pa do isplate

15,67 EUR

od 11. lipnja 2009. pa do isplate

18,81 EUR

od 14. srpnja 2009. pa do isplate

10,61 EUR

od 13. kolovoza 2009. pa do isplate

18,50 EUR

od 11. rujna 2009. pa do isplate

10,50 EUR

od 15. listopada 2009. pa do isplate

17,24 EUR

od 14. studenoga 2009. pa do isplate

15,11 EUR

od 15. prosinca 2009. pa do isplate

32,83 EUR

od 14. siječnja 2010. pa do isplate

40,08 EUR

od 12. veljače 2010. pa do isplate

36,55 EUR

od 13. ožujka 2010. pa do isplate

49,45 EUR

od 14. travnja 2010. pa do isplate

60,11 EUR

od 14. svibnja 2010. pa do isplate

69,65 EUR

od 15. lipnja 2010. pa do isplate

94,50 EUR

od 14. srpnja 2010. pa do isplate

77,52 EUR

od 13. kolovoza 2010. pa do isplate

129,02 EUR

od 16. rujna 2010. pa do isplate

106,29 EUR

od 15. listopada 2010. pa do isplate

108,48 EUR

od 12. studenoga 2010. pa do isplate

135,89 EUR

od 15. prosinca 2010. pa do isplate

156,62 EUR

od 14. siječnja 2011. pa do isplate

sve u roku od 15 dana.

III. N a l a ž e s e tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. da tužitelju GZ naknadi troškove postupka u iznosu od 1.830,77 EUR (tisućuosamstotrideset eura i sedamdesetsedam centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. prosinca 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana, a o d b i j a se preostali dio

tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 751,03 EUR (sedamstopedesetjedan euro i tri centa).

IV. O d b i j a s e tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 21. srpnja 2022. protiv tuženika podnio tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita sklopio s tuženikom, kao bankom, Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102396933 od 09. svibnja 2005., potvrđen od javnog bilježnika Mladen Matoš iz Zagreba, pod brojem OU-786/2005 dana 19. svibanj 2005. Navedenim Ugovorom tužitelju je odobren iznos kredita od 93.518,69 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Erste&Steiermarkische Bank d.d. na dan puštanja kredita u tečaj te uz primjenu promjenjive kamatne stope prema jednostranoj odluci kreditora, a koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,99% godišnje. Kredit je otplaćen u cijelosti 10. veljače 2011. Tužitelj ovom tužbom potražuje razliku preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli CHF, a s obzirom na to da je navedeno pravno pitanje u kolektivnom sporu riješeno i potvrđeno odlukom Vrhovnog suda RH posl.br. Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019., slijedom čega se u ovoj parnici poziva na izravni učinak kolektivne presude. Tvrdi da su dijelovi odredaba o valutnoj klauzuli sadržani u Ugovoru o kreditu nepošteni, odnosno posljedično ništetni jer su protivni prvenstveno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Deklaratornim zahtjevom predlaže sudu utvrditi da su dijelovi odredaba čl. 2., čl. 7. i čl. 14) Ugovora o kreditu ništetni, a kojima je ugovorena valutna klauzula. Osporava valjanost ugovaranja navedenih odredbi sukladno odredbama, kako tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, tako i Zakona o obveznim odnosima, a što sve detaljno obrazlaže u nastavku. Tužitelj je prilikom otplate doveden u vrlo nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na HRK na što prilikom ugovaranja obveze iz Ugovora o kreditu nije bio upozoren od strane tuženika, niti mu je obrazložena valutna klauzula, niti su mu obrazloženi rizici koji su povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF. Kao prosječnom potrošaču kojem je iznos kredita izražen u valuti CHF samo značio manju kamatnu stopu, tužitelj nikad nije bio upozoren da bi tu nižu početnu stopu nužno pratio rizik koji postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF, a u odnosu na ugovaranje u valuti EUR ili HRK. Na upit koji bankarski proizvod je za njega povoljniji nije mu dano obrazloženje, kako njemu tako i brojnim drugim dužnicima koji su uzeli kredit u valuti CHF, što već predstavlja općepoznatu činjenicu. U konačnici, reagirao je i zakonodavac fiksiranjem tečaja, smanjenjem kamatnih stopa na 3,23 % za stambene kredite (tzv. Milanovićev zakon 2014.) i omogućavanjem konverzije kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Tijekom trajanja otplate kredita tuženik je od dana plasmana do naplate kredita višekratno mijenjao visinu anuiteta primjenjujući valutnu klauzulu, a usporedno jednostrano povećavajući kamatnu stopu. Pored navedenog, stranke su prilikom zaključenja ugovora imale u vidu određene okolnosti koje postoje u tom trenutku i u skladu s tim su određeni elementi obveza koje preuzimaju. Prilikom zaključenja ugovora tužitelj, kao prosječni potrošač, nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca jer u

suprotnom ne bi pristao na zaključenje ugovora temeljem kojeg bi bio dužan otplaćivati mjesečni anuitet koji je bio značajno uvećan u pojedinim razdobljima otplate. Tuženik kao banka je, za razliku od tužitelja, kao specijalizirana novčarska ustanova, čiji je predmet poslovanja novac koji plasira potrošačima u vidu raznih novčarskih proizvoda, to znao ili mogao znati te stoga prilikom ugovaranja nije postupio u dobroj vjeri. Banka je dužna maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njezinim uslugama, ali nikada na štetu potrošača. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je superiorno u odnosu na znanje o takvim poslovima prosječnog potrošača. Ugovaranje „valutne klauzule“ dopušteno je u skladu s odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08; dalje u tekstu: ZOO), no to ne znači da je ugovornu odredbu dopušteno ugovoriti ako bi njeno ugovaranje bilo u suprotnosti s drugim kogentnim propisima kao što je Zakon o zaštiti potrošača, kao lex specialis, te u suprotnosti s temeljnim načelima ZOO-a. Odnosno, predmetnu odredbu nije dopušteno ugovoriti ako bi posljedice njenog ugovaranja, kao bitnog sastojka ugovora, dovele do toga da je ugovor u suprotnosti s drugim odredbama i temeljnim načelima ZOO-a te Zakona o zaštiti potrošača. Smisao i svrha „valutne klauzule“ jest taj da se ona ugovorna strana koja daje određeni broj novčanih jedinica zaštiti od obezvrjeđivanja do kojeg može doći npr. uslijed inflacije, porasta cijena roba i usluga itd., i to na taj način da prilikom povrata novčanih jedinica vjerovnik dobije istu onu vrijednost koju je dao, odnosno vrijednost koja u trenutku ispunjenja ugovora odgovara onoj kupovnoj moći koju je u trenutku sklapanja ugovora imala ugovorena svota. Tužitelj tvrdi da se ugovaranjem valutne klauzule koja je vezana uz tečaj stabilne valute ugovorne strane štite i to, vjerovnik od devalvacije, a dužnik od revalvacije. Visoki trgovački sud RH u presudi posl.br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. na stranici 5. navodi da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu; o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.); o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tijekom sklapanja ugovora o kreditu tuženik je nudio kredit u valuti CHF koji je predstavljen tužitelju kao „sigurna valuta“ te tužitelj nije bio upozoren na rizike koji su postojali u odnosu na njega kao potrošača. Tužitelju nije spomenuta vjerojatnost skorašnjeg očekivanog rasta valute i činjenica da se radi o odredbi koja daje sigurnost upravo tuženiku kao banci. Plasiranje kredita u CHF valuti bilo je sigurno ulaganje samo za banke, a ne i za potrošače. S obzirom na to da tužitelj nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, kako o rizicima koji se tiču promjenjive kamatne stope, tako i o valutnom riziku, isti nije mogao razumjeti te odredbe i donijeti informiranu odluku želi li sklopiti takav ugovor ili ne. Budući da navedene odredbe nisu bile razumljive, te se o njima nije pojedinačno pregovaralo, iste su nepoštene te posljedično ništetne. Bitni elementi ugovora o kreditu bili su neizvjesni, a rizik preuzima potrošač, ovdje tužitelj, a da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu toga nije svjestan. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak tuženik je na nepošten način potaknuo tužitelja, kao potrošača, na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u CHF pri čemu je takvo propuštanje protivno načelu savjesnosti i poštenja. Navedeno potvrđuje i Visoki trgovački sud RH na str. 62 u presudi posl. br. 43 Pž-6632/201710 te Vrhovni sud RH u presudi i rješenju posl.br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine. Tužitelj tvrdi da su u praksi prilikom otplate mjesečnih iznosa kredita, anuiteta, pogrešno i protivno ZOO-u odredbe o valutnoj klauzuli primijenjene na način da se pogoduje tuženiku. Takvo pogodovanje bilo je na štetu tužitelja, kao korisnika kredita, budući da je predmetna klauzula bila izvor nepravične zarade i to ekstra profita banke jer je za tužitelja nastalo enormno povećanje iznosa otplate kredita, iskazano u kunama, pa time valutna klauzula nije predstavljala klauzulu kojom se banka štiti od deprecijacije domaće valute – HRK. Osim toga, u ovom konkretnom slučaju "valutna klauzula" primijenjena je protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima iz čl. 3. ZOO-a i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, protivno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, protivno načelu jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, i protivno načelu zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a. Isto tako, ugovaranje valutne klauzule protivno je čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, a s obzirom na to da se o navedenim odredbama nije pregovaralo te iste nisu bile razumljive tužitelju kao potrošaču nastala je znatna neravnoteža između ugovornih strana, ovdje tužitelja i tuženika, a prilikom sklapanja ugovora o kreditu tuženik nije postupao u dobroj vjeri. Tužitelj ističe da prilikom zaključenja ugovora nije mogao predvidjeti da će tuženik valutnu klauzulu tumačiti i primjenjivati suprotno svrsi zbog koje je utemeljena zakonom, a sve kako bi ostvario dodatnu zaradu i to suprotno ZOO i ZZP. Tužitelj je odlučio sklopiti Ugovor o kreditu s tuženikom uz primjenu valutne klauzule u CHF zato što mu je tijekom ugovaranja tuženik savjetovao i prezentirao da je takav ugovor najpovoljniji za njega te da je isti najpovoljniji bankarski proizvod u odnosu na druge modalitete u ponudi tuženika. Tužitelj je podrazumijevao valutnu klauzulu kao zaštitnu klauzulu, a ne kao sredstvo primjenom kojeg jedna strana može ostvariti dobitke, a druga gubitke. S obzirom na sve navedeno, tužitelj predlaže sudu da uzme u obzir izravni učinak kolektivne presude i obrazloženje odluke Vrhovnog suda RH posl.br. Rev-3142/18 u kojoj odluci se ukazuje da nije potrebno u pojedinačnim parnicama izvoditi dokaze u odnosu na utvrđenje činjenica koje su već utvrđene u kolektivnom sporu. Ako bi usprkos tome sud smatrao isto potrebnim, tužitelj predlaže da se provede dokaz saslušanjem tužitelja kao korisnika kredita na okolnost jesu li mu odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF valuti i posljedice njenog ugovaranja bile razumljive kao potrošaču te je li bio upozoren na rizike koje nosi ugovaranje u stranoj valuti osobito CHF. Tužitelj je izračunao koliki iznos je preplatio temeljem rasta tečaja kao posljedice ugovorene nepoštene valutne klauzule. Tužitelj traži da sud utvrdi ništetnim dijelove odredaba čl. 2., čl. 7. i čl. 14) Ugovora o kreditu, a prema zakonitom dijelu potonjih odredaba tužitelj bi bio obvezan za cijelo vrijeme otplate kredita isplatu vršiti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke koji je vrijedio na dan isplate kredita. U protivnom, Ugovor o kreditu, kada izostavimo valutu obveze, ne bi sadržavao iznos glavnice, a što bi imalo za posljedicu ništetnost Ugovora o kreditu u cijelosti. Tužitelj traži da mu tuženik vrati sve iznose koje je primio na temelju ništetnih odredaba, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO (povrat u prijašnje stanje) uz primjenu pravila o stjecanju bez osnove čl. 1111. – 1117. ZOO, te posljedično tome da isplati tužitelju sve preplaćene iznose koji su nastali zbog nepoštenih ugovornih odredbi, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na svaki pojedini preplaćeni iznos od uplate svakog pojedinog anuiteta do isplate. Podredno, ako bi sud smatrao da nema mjesta primjeni pravila o stjecanju bez osnove, tužitelj zahtijeva isplatu s osnove naknade štete te tvrdi da postoji i krivnja tuženika u smislu čl. 323. st. 2. ZOO, a time i odgovornost za štetu koju je tužitelj pretrpio. Za tužitelja je šteta, u smislu čl. 1046. ZOO-a, umanjenje njegove imovine u visini iznosa koje je preplatio tuženiku na temelju ništetnih odredbi, pa temeljem čl. 1085. ZOO-a tužitelj potražuje štetu u novčanom iznosu i to u opsegu određenom čl. 1089. i 1090. ZOO-a. Slijedom toga, tužitelj s obje pravne osnove potražuje preplaćene iznose zajedno sa zakonskim zateznim kamatama s tim da u ovome slučaju zakonska zatezna kamata teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa preplate do isplate ukupnog iznosa po stopi propisanoj sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje do 31.12.2007., sukladno čl. 29. st. 2. ZOO za razdoblje od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Tužitelj je izračunao da je zbog ništetnih odredbi kojima se iznos glavnice i otplata anuiteta vezuje uz valutu CHF (valutna klauzula), a tijekom otplate predmetnog kredita, više platio iznos od 49.038,42 kn i to: dana 1.09.2010. godine, iznos od 176,71 kn dana 1.10.2010. godine, iznos od 788,07 kn dana 1.11.2010. godine, iznos od 666,35 kn dana 1.12.2010. godine, iznos od 1.016,76 kn dana 1.1.2011. godine, iznos od 1,195,47 kn dana 1.2.2011. godine, iznos od 1.061,74 kn dana 10.2.2011. godine, iznos od 44.133,31 kn. Slijedom svega navedenog tužitelj je postavio tužbene zahtjeve za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli te za isplatu navedenog iznosa sa zakonskom zatezno kamatom od pojedinih plaćanja.

2. Rješenjem predsjednika Županijskog suda u Zagrebu broj: 31 Su-771/2022-

3. od 5. rujna 2022. za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sud u Zlataru.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu, prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, skreću pažnju da je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu broj 5102396933 od 9. svibnja 2005. godine, (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Obzirom da je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, Ureda predsjednika suda broj 31 Su- 771/2022-3 od 5. rujna 2022. godine Općinski sud u Zlataru određen kao stvarno nadležan sud za postupanje u ovom predmetu umjesto Općinskog građanskog suda u Zagrebu, kao suda pred kojim je tužitelj podnio tužbu, tužitelj ističe da pri određivanju svrsishodne delegacije od strane višeg suda nije bilo uzeto u obzir da je Ugovorom o kreditu bila ugovorena prorogacijska klauzula u korist Općinskog suda u Rijeci te da iz tog razloga nije niti bilo moguće odrediti svrsishodnu delegaciju nadležnosti u korist naslovnog sudu, a obzirom da niti Općinski građanski sud u Zagrebu nije bio nadležan za odlučivanje u ovom postupku. Također, tuženik opreza radi ističe da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba članka 22. ZPP-a, i to iz razloga što predmetno rješenje o svrsishodnoj delegaciji nije rješenje kojim je drugostupanjski sud odlučivao povodom prigovora mjesne nenadležnosti. Ujedno niti odredba članka 11. stavka 1. Zakona o sudovima, a na temelju koje je doneseno rješenje o svrsishodnoj delegaciji, nije od utjecaja na tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti. Podredno i opreza radi, budući da je na to pozvan ovosudnim pozivom, tuženik u nastavku daje sljedeći odgovor na tužbu tužitelja od 22. srpnja 2022. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 22. srpnja 2022. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Tuženik također ističe da tužitelj pogrešno smatra da bi u ovoj stvari uživao zaštitu s osnove Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, sada NN 41/14, dalje u tekstu: ZZP), te s osnove Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13 i 09/15, u daljnjem tekstu: ZPK). Predmetni ugovor o kreditu ne može se smatrati potrošačkim kreditom u smislu odredaba ZZP i ZPK. Naime, radi se zapravo o kreditu čija namjena je bila kupnja stambenog prostora na adresi [adresa], a na kojoj je adresi tužitelj osnovao trgovačko društvo pod nazivom Gradimont d.o.o. Dakle, činjenica je da je tužitelj ugovorio predmetni kredit s ciljem kupnje stambenog prostora, ali u poslovne svrhe, a slijedom čega se tužitelj ne može smatrati potrošačem sukladno citiranim zakonskim odredbama. Na ovu okolnost tuženik predlaže saslušanje tužitelja i službenika banke koji je ugovarao ovaj kredit, HZB, a kojemu se tužitelj obratio s idejom ugovaranja ovoga kredita. Nadalje, tuženik na navedenu okolnost dodatno predlaže sudu i da se službenim putem pribave podaci od porezne uprave Samobor, a sve vezano za iznajmljivanje nekretnine tužitelja ( je li tužitelj bio evidentiran kao iznajmljivač predmetne nekretnine odnosno je li ostvarivao ili ostvaruje dohodak od iznajmljivanja nekretnine). Nadalje, ZZP u odredbi čl. 3. st. 1. t. 1. potrošača definira kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga, kako je namjena predmetnog kredita bila kupnja poslovnog prostora, tužitelj nije potrošač u smislu odredbi ZZP-a te stoga niti ne uživa zaštitu po odredbama toga zakona. U pogledu tumačenja pojma „potrošač“ tuženik upućuje i na recentnu presudu Suda EU u predmetu C-630/17 UZ protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen, koju dostavlja u privitku, a u kojoj presudi je Sud EU, odgovarajući na treće pitanje Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Rabu, kojim je taj sud pitao Sud EU za tumačenje pojma potrošača iz perspektive pravne stečevine EU, utvrdio: “Pojam „potrošač” treba usko tumačiti, uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, a ne njezin subjektivan položaj, pri čemu se jedna te ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, a gospodarskim subjektom u okviru drugih. Konkretnije, Sud je u pogledu osobe koja sklapa ugovor s dvostrukom svrhom – odnosno za uporabu koja se jednim dijelom odnosi na njezinu profesionalnu djelatnost, a drugim dijelom na privatne svrhe – smatrao da se na tu osobu mogu primjenjivati navedene odredbe samo ako je veza između navedenog ugovora i profesionalne djelatnosti te osobe tako slaba da postaje marginalna pa stoga ima tek zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrane u cjelini. S obzirom na ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti na način da se dužnik koji je sklopio ugovor o kreditu radi izvođenja radova obnove nekretnine u kojoj živi u cilju, među ostalim, da u njoj pruža usluge turističkog smještaja, ne može smatrati „potrošačem.” Slijedom navedenog, tuženik ističe da je očito da postoje okolnosti koje na strani tužitelja otklanjaju svojstva potrošača odnosno u smislu recentnog stajališta Suda EU tužitelj se ima smatrati gospodarskim subjektom u kontekstu predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega se zahtjev za isplatu tužitelja uopće ne može prosuđivati prema ZZP-u i ZPK-u. Budući da je tuženik osporio tužitelju status potrošača i za to naveo prethodno navedene jasne razloge, tada je na tužitelju da dokaže da je predmetni kredit koristio samo sa osobne potrebe kako bi imao status potrošača prema odredbi članka 3. ZZP-a. O nedopuštenoj i nepoštenoj primjeni valutne klauzule, tuženik navodi da je 17. rujna 2019. godine objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u članku 22. Zakona o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem. Osim toga, tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. EZ (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Također, gđa. EZ je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Predloženim svjedokom i dostavljenim pisanim iskazom i informativnim letcima tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju, odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a sve u skladu s odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 i tuženikovom pravu na dokazivanje informiranosti tužitelja. Isto tako tuženik dodatno ističe kako je predmetnim Ugovorom o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren i depozit u visini od 10,00% od iznosa od kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi CHF 9.351,87. U trenutku uplate sredstava depozita na depozitnu partiju (dakle, na dan 2. lipnja 2005. godine) depozit od CHF 9.351,87 u kunskoj protuvrijednosti vrijedio je kn 33.023,24 (CHF 9.351,87 x 3,5312 – srednji tečaj tuženika). Iznos depozita iskorišten je za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta po predmetnom Ugovor o kreditu i to dana 3. veljače 2011. godine kada je u korist kredita prebačen cjelokupni iznos depozita, dakle, iznos od kn 9.351,87, a koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio 53.729,30 kn, a da je isplaćen po tečaju na dan 2. lipnja 2005. godine (početnom tečaju), vrijedio bio 33.023,24 kn - razlika u iznosu od kn 20.706,06 / EUR 2.748,17. Uzimajući u obzir navedeno, razvidno je kako je tužitelj unutar razdoblja od ugovaranja cit. depozita te za vrijeme njegova korištenja za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta profitirao na povećanju tečaja CHF u iznosu od kn 20.706,06 / EUR 2.748,17 pa se stoga i postavlja opravdano pitanje navodnog rizika, koji je tužitelj preuzeo ugovaranjem predmetnog kredita. Iz svih gornjih tvrdnji tuženika proizlazi kako je prvenstveno postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a uz to je tužitelj i profitirao ugovaranjem oročenog depozita. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice: promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a); banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a) ; tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije. Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Kao što se navodi u gornjem tekstu, tužitelj je nesporno dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune. Obzirom da je tužitelj nesporno bio svjestan kretanja tečaja kroz razdoblje prije sklapanja ugovora kreditu te obzirom da je kao razuman i pažljiv potrošač mogao pretpostaviti da mu obveza u kunskoj protuvrijednosti s osnove tečaja CHF može oscilirati i to barem do razine povijesnog maksimuma gledajući period prikazan na letku, to stoga tuženik ističe da se navedeni učinci moraju primijeniti i prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja u ovom postupku. Naime, ističe se da se „preplate“ tečajnih razlika eventualno mogu uzimati kao osnovane za period kada je tečaj bio iznad tadašnjeg maksimuma. Slijedom navedenog, iako tuženik smatra da nije potrebno uopće određivati financijsko vještačenje u ovom predmetu, obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan, ukoliko bi sud ipak odredio navedeno vještačenje, tuženik predlaže da sud naloži vještaku da prikaže i tečajeve CHF u odnosu prema HRK po kojima je tužitelj vršio plaćanja te da sud, a obzirom da je tužitelj bio upoznat s povijesnim maksimumom kretanja tečaja, odbije kao neosnovano potraživanje tužitelja koje je unutar navedenog okvira. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo- predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Stoga, ističe se da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužitelja te je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe. Podredno, ukoliko bi naslovni sud ipak smatrao da tužitelju pripada pravo na isplatu s osnove razlika u tečaju, tuženik ističe da se „preplate“ tečajnih razlika eventualno mogu uzimati kao osnovane za period kada je tečaj bio iznad tadašnjeg maksimuma. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 8.225,16 / EUR 1.091,65 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kao u podnesku te predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Nadalje, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe i prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u depozitu koji je u razdobljima kada je isplaćivan iznosio kn 20.706,06 / EUR 2.748,17 više nego u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu. Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u depozitu te predlaže naslovnom sudu da utvrdi tražbinu tuženika i to u iznosu od 20.706,06 / EUR 2.748,17 zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 4. veljače 2011. godine. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

4. Rješenjem posl. broj: P-568/2022-12 od 7. rujna 2023. odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, a rješenjem Županijskog suda u Varaždinu posl. broj:

Gž-517/2024-6. od 8. siječnja 2025. odbijena je tuženikova žalba te je navedeno prvostupanjsko rješenje potvrđeno.

5. Tužitelj je tužbeni zahtjev za isplatu precizirao nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 27. listopada 2025. godine, tako da potražuje iznos od 7.218,54 eura, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose kao u izreci presude.

6. Tuženik se protivi i tako preciziranom tužbenom zahtjevu, a podneskom od 3. studenoga 2025. precizira prigovora radi prebijanja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 1.214,89 eura sa zateznom kamatom od 4. veljače 2011. do isplate.

7. U postupku su pročitani: ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/ 51400607-5102396933 sklopljen 9. svibnja 2005., sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini sklopljen 12. svibnja 2005., nalaz i mišljenje sudskog vještaka za financije i računovodstvo Francike Palatinuš, dipl. oec. od 14. lipnja 2021., otplatni plan za kredit, pregled prometa po partiji kredita 5102396933 za razdoblje od 28. svibnja 2005. do 10. veljače 2011., obavijesti promjeni kamatne stope s otplatnim planovima, otplatna tablica od 16. svibnja 2005., ugovor o oročenom depozitu uz čvrstu valutu broj: 2402006- 1031262160/ 85406010-8300720912 od 2. lipnja 2005., tuženikovi reklamni materijali za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR, USD, Informacija "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, dopis HNB-a,očitovanje HNB-a na neke CHF činjenice od 21. siječnja 2015., grafički prikaz otvorenosti devizne pozicije tuženika, ispis izvatka iz Sudskog registra za društvo GRADIMONT d.o.o.; provedeno je i financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i poreze SZ iz društva Centar za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba te je saslušan tužitelj.

8. Tuženik je na ročištu 4. studenoga 2025. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka HZB.

9. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

10. Tužbeni zahtjevi su osnovani, a tuženikovo potraživanje istaknuto radi prebijanja ne postoji.

11. Nije sporno:

- da je tužitelj 9. svibnja 2005. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/ 51400607-5102396933 na iznos od 93.518,69 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj (č. 2.), s namjenom definiranom kao "stambeni kredit građana preko 3 godine uz čvrstu valutu, stambeni kredit za kupovinu nekretnine (čl. 3.);

- da je člankom 4. ugovoreno da je korisnik kredita suglasan da se iz iznosa kredita isplati depozit sukladno čl. 11., a u iznosu od 10,000 % odobrenog iznosa kredita, te da se u istom iznosu sklopi ugovor o oročenom depozitu;

- da se kredit vraća u 120 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj, da kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu te iznosi 991,45 CHF, a povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračuna će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke;

- da je člankom 8. ugovorena kamatna stopa kao promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 04,990 % godišnje;

- da su stranke, kao instrument osiguranja po navedenom kreditu, 2. lipnja 2005. sklopile i ugovor o oročenom depozitu uz čvrstu valutu broj: 2402006-1031262160/ 85406010-8300720912 za iznos od 9.351,87 CHF, koji se oročava u kunskoj protuvrijednosti za CHF, beskamatno;

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti;

- da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit na način kako je to navedeno u ispisu prometa po kreditu;

12. Sporno je:

- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva;

- je li citirane ugovorna odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne;

- je li, kada bi navedene odredba i bile ništetne, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti tečaj na dan isplate kredita kako to zahtijeva tužitelj;

- je li, ako sud, ukoliko nađe tužbeni zahtjev osnovanim, dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete jer je tečaj CHF bio niži od početnih,

- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama,

- početak tijeka zakonskih zateznih kamata, ukoliko sud utvrdi osnovanim zahtjeve za isplatu te

- ima li tužitelj svojstvo potrošača.

13. U bitnome, iz navedenih razloga, tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, kako po osnovi, tako i po visini.

14. Što se tiče tuženikovog osporavanja tužitelju svojstva potrošača, Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/2003., dalje: ZZP), važeći u vrijeme sklapanja ugovora, u čl. 3. definira da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

15. U konkretnom slučaju nepobitno je da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio ugovor o kreditu za kupnju stana, bez ikakvog dodatnog definiranja djelatnosti tužitelja ili namjene stana, a što sve jasno proizlazi iz teksta samog ugovora, a i iz uvjerljivog iskaza samog tužitelja.

16. Tužitelj tako navodi da je 2005. trebao sam kupiti manji stan za vlastite potrebe, odnosno za sebe i svoju obitelj. Za to mu je trebao kredit, a kako je već bio klijent tuženika, tamo se je i informirao za kredit. U banci su mu preporučili kao najpovoljniji kredit s protuvrijednosti u CHF. Misli da je bilo u ponudi kredita i u njemačkim markama ali su mi upravo za ovaj rekli da je to najpovoljniji i on posebno ništa više nisam ispitivao. U to vrijeme odgovarali su mu iznos kredita, rok otplate i rate, te se je i odlučio za takav kredit. U banci su sastavili ugovor, on ga je pročitao i nije imao nekakvih posebnih pitanja, niti je tražio da se u ugovoru nešto mijenja, a u banci ga nisu ni na što posebno upozoravali. Kredit je uredno otplaćivao, ali 2008. su mu se povećale rate i otplata mu je bila sve teža i onda je nekako uspio 2011. kredit u cijelosti otplatiti. U stanu kupljenim kreditom živio je sa suprugom, a kad su sredili kuću, onda je u njemu bio sin. Na posebno pitanje punomoćnice tužitelja, odgovara da je kredit otplaćivao sam. On jest vlasnik firme GRADIMONT d.o.o., a ta je firma bila vlasnik većeg stana koji se nalazi u istom objektu i u tom je stanu imala sjedište. Dakle, ne u ovom stanu koji je kupljen sredstvima iz kredita. Na posebno pitanje punomoćnice tuženika, odgovara da je tek 2014. ovaj stan, koji je kupio kreditom, dao u zakup firmi GRADIMONT d.o.o.

17. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema nikakvog razloga sumnjati u njegovu istinitost, a iz tog iskaza, među ostalim jasno proizlazi i da je tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba bez ikakvog dodatnog definiranja djelatnosti tužitelja ili namjene stana te da je stan kupljen kreditom koristio za osobne potrebe, a tek nakon otplate kredita kao ga je u zakup društvu GRADIMONT d.o.o.

18. Dakle, po predmetnom ugovoru o kreditu tužitelj je bio potrošač te uživa sva zakonom propisana prava za zaštitu potrošača.

19. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine je, među ostalim, preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da su tužene banke u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

20. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt- 249/14-2. od 9. travnja 2015. godine odbijene su revizija tužitelja (točka 1.) te revizije 1-7.. tuženika (točka 2.).

21. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. godine djelomično je usvojena ustavna tužba Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (točka I.1. izreke drugostupanjske presude), te u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženica S. d.d. (toč. I.2. izreke drugostupanjske odluke) i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene ustavne tužbe podnositelja.

22. Ponovno odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt-575/16-5. od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmotužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a (te protiv dijela te presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na osmotuženu Sberbank d.d., što za ovu parnicu nije relevantno). Predmet je vraćen Visokom trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u njegovoj ukidnoj odluci, odnosno da se ispita:

- jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće, u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule?; jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju?; te

- ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne)poštenosti.

23. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku presudom posl. broj: Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdi presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

24. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli, tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

25. Protiv ove odluke banke (i tužitelj, što za ovu parnicu nije bitno) su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem posl. broj: Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019. godine, među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franaka…". U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom preocjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

- da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

26. Vrhovni sud Republike Hrvatske dalje u obrazloženju navodi kako u pravcu osnovanosti dijela zahtjeva tužitelja, a koji se odnosi na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su banke kao trgovci u naznačenom razdoblju sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak, a kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, prihvaća razloge iz drugostupanjske presude te se na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a, umjesto posebnog obrazloženja stranke upućuju na razloge iz ove presude.

27. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14, dalje: ZZP/14), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice i sada.

28. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

29. Iako u izrekama odluka trgovačkih sudova nisu točno citirane sporne ugovorne odredbe (što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudu presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt 249/14- 2. na strani 29. nije ni bilo potrebno: "Iz sadržaja te odredbe ne proizlazi obveza suda da u izreci presude kojom prihvaća tužbeni zahtjev navode samu zakonsku odredbu koja je postupanjem tuženika povrijeđena, već naprotiv da čin kojim je povreda počinjena precizno (opisno) definira, a što je u pobijanoj presudi sud i učinio, što znači da je ovako formulirana izreka pobijane presude jasna i razumljiva."), sasvim je jasno da se radi upravo o ugovorenim odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te se takve ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima.

30. U postupcima pred trgovačkim sudovima utvrđeno, a što prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, da se radilo o standardiziranim ugovorima te se o pojedinim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a što sasvim jasno proizlazi i iz uvjerljivog iskaza tužitelja.

31. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi stavka 2. navedenog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a prema stavku 4., ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

32. Iz tužiteljevog iskaza sasvim jasno proizlazi da se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru banke te da tužitelj nije imao nikakvih mogućnosti pregovarati o pojedinim odredbama tog ugovora pa tako ni o odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Eventualna mogućnost da tužitelj sklopi drugačiji ugovor o kreditu s istom ili drugom bankom nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranja o odredbama konkretnog ugovor o kreditu

33. Imajući u vidu da tužitelj na sadržaj te odredbi nije mogao nikako utjecati te da je uslijed velikog porasta tečaja švicarskog franka došlo do značajnog povećanja mjesečnih anuiteta i ukupne tužiteljeve obveze po ugovoru o kreditu, a čime je nepobitno uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, sud utvrđuje da je su navedena odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a., a time, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a i ništetna, zbog čega je usvojen deklaratorni tužbeni zahtjev.

34. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

35. Prema odredbi čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 112/1999. i 88/2001., dalje: dalje: ZOO/91.), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

36. Što se tiče spornog pitanja je li, u slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti tečaj koji je važio da dan isplate kredita, treba istaknuta da je u slučaju ništenosti ugovorne odredbe o primjenjivoj kamatnoj stopi sasvim jasan i kategorički stav zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svoj odluci Revt 249/14-2. od 9. travnja 2015. na strani 36.: "Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1-7. tuženika banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102 ZZP te ugovorne ništetne, a kako je pravilno ocijenjeno od strane nižestupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.".

37. Po mišljenju ovoga suda, istom logikom treba primijeniti i tečaj CHF koji je vrijedio na dan puštanja kredita.

38. Dakle, u konkretnom slučaju, tuženik je bez pravne osnove stekao novčana sredstva u vidu razlike između stvarno naplaćenih anuiteta prema tečaju CHF za kn na dan plaćanja u odnosu na anuitete obračunate prema početnom tečaju; sve to za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze.

39. Sukladno tome, tužitelj je činjenično i obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.

40. Iz nalaza je vidljivo da je Ugovor o kreditu je sklopljen 9. svibnja 2005. te je kredit isplaćen 28. svibnja 2005. Ugovorena je otplata u 120 jednakih mjesečnih anuiteta. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 4,99% godišnje. Anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu, počevši od 01.07.2005. godine kada dospijeva prvi anuitet na naplatu. Početni anuitet je iznosio 991,45 CHF što je primjenom tečaja za 1 CHF u vrijeme realizacije kredita iznosilo 4.655,55 kn. Tužitelj je 2. veljače 2011. prijevremeno otplatio kredit. Vještak napominje da je ugovoreno plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan odobrenja žiro – računa banke (čl. 7. Ugovora o kreditu), uvidom u Pregled prometa po partiji kredita razvidno je da je kreditor anuitete obračunavao u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja, stoga je i vještak u svom obračunu koristio ugovoreni tečaj na dan plaćanja. Temeljem dokumentacije u spisu, vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu i Pregled prometa po partiji kredita ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene i primjene kamatnih stopa kretale kako slijedi: 4,99% godišnje do 01.01.2008., 5,54% godišnje do 01.04.2009., 5,89% godišnje do 01.10.2010., 5,64% godišnje do prijevremene otplate kredita. U razdoblju od početka otplate kredita do prijevremene otplate kredita, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja korisnik je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vještak napominje da su ukupne razlike koje je korisnik plaćao više i niže od inicijalne vrijednosti anuiteta nastale posljedično na promjenu kamatne stope te tečaja. S obzirom na zadatak vještačenja u nastavku se daju izračuni posljedično na promjenu tečaja uz isključenje promjene u anuitetima koje su bile posljedica promjene kamatne stope. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja. S obzirom da je u utuženom razdoblju službena valuta u RH bila kuna dok je na dan izrade vještačenje službena valuta euro, vještak će inicijalno, informativno, sve izračune izvršiti u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještak će iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunati u službenu valutu RH na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro. Izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita kao i izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,534500 HRK) dan je u tabeli. U razdoblju otplate kredita do prijevremene otplate, zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je preplačeno 7.218,54 EUR, od kojeg iznosa se na preplatu zbog rasta tečaja odnosi 7.926,26 EUR te zbog pada tečaja plaćeni iznos od 707,72 EUR. Sukladno Ugovoru o kreditu tužitelj i tuženik su sklopili Ugovor o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom dana 02.06.2005.g. te je dana 02.06.2005.g. uplaćen i iznos oročenog depozita u visini 10% odobrenog kredita, sukladno članku 4. Ugovora o kreditu. Prethodno navedeno je razvidno iz dokumenta Izvod prometa po računu. Iz dokumenta Izvod prometa po računu je razvidno da se iz depozita podmirilo dugovanje po kreditu te je u nastavku u Tabeli 2. dam pregled korištenja sredstava depozita za podmirenje kreditnih obveza. Vještak napominje da je u iznosu koji se prikazuje u nastavku iznos po kojem je kredit otplaćivan iz sredstva depozita obračunat po tečaju na dan naplate koji je u pravilu bio viši od tečaja po kojem je depozit oročen te su isti za izračun duga tužitelja svedeni na iznose koje bi tužitelj stvarno platio sredstvima depozita da se tečaj nije mijenjao. Uzevši u obzir pretpostavku da prilikom isplate depozita (podmirenje anuitetskih obveza) bi i depozit bio oročen u kunama po tečaju na dan isplate depozita, zbog rasta tečaja tužitelju je više isplaćeno 1.214,89 EUR (9.153,61 kn).

41. Sukladno izračunima i utvrđenjima iz nalaza, vještak u mišljenju navodi da,pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate kredita do prijevremene otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj: 1) ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do prijevremene otplate kredita iznosi 7.926,26 EUR; 2) ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 707,72 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 7.218,54 EUR. Vrijednost oročenog depozita, ugovor br. 2402006-1031262160/51400607-5102396933, po srednjem tečaju tuženika koji je vrijedio prilikom uplata oročenog deviznog depozita je iznosila 44.575,68 kn dok je vrijednost istog depozita po srednjem tečaju tuženika na dan povlačenja oročenog depozita iznosila 53.729,30 kn. Slijedom navedenog zbog rasta tečaja iznos depozita u CHF, preračunato u kune, je na dan povlačenja depozita bio veći ukupno za 9.153,61 kn što primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro daje iznos od 1.214,89 EUR.

42. Sukladno takvom nalazu i mišljenju vještaka je tužitelj podneskom od 27. listopada 2025. precizirao tužbeni zahtjev za isplatu.

43. Tuženik se podneskom od 3. studenoga 2025. očitovao da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka ali i dalje osporava osnovu tužiteljevog potraživanja te je sukladno nalazu i mišljenju vještaka precizirao svoj prigovora radi prebijanja.

44. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim, a u pogledu pravnog pitanja treba li uzeti u obzir samo iznose koje je tužitelj više platio ili sve iznose, i pozitivne i negativne, uz njihovo prebijanje, sud ocjenjuje da nema zakonske osnove za uzimanje u obzir tzv. "negativnih razlika" pa stoga ne postoji potraživanje tuženika po toj osnovi u vezi kojeg je istaknuo prigovor radi prebijanja. Naime, promjenom tečaja CHF na niže od početnog nije došlo do povrede prava tužitelja kao potrošača pa on time nije nište stekao bez osnove plaćanjem anuiteta prema nižem tečaju zbog četa ne postoji ni tražbina tuženik prema tužitelju po osnove tzv. "negativne razlike", a posljedično tome ni obveza tužitelja za vraćanje iste (tako i Županijski sud u Zagrebu, presuda posl. broj: Gž-2824/2024-2. od 24. srpnja 2024.). Osim toga, prema odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje ništetnosti. Sukladno tome, tuženik, na čijoj je strani razlog krivnje za sklapanje predmetnog ugovora s ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli, ne može ostvarivati pravo na naknadu štete od tužitelja pa nema ni pravo na isplatu tražbine radi koje je istaknuo prigovor radi prebijanja (u tom smisli u Županijski sud u Zagrebu, presuda posl. broj: Gž-2021/2024-2. od 20. kolovoza 2024.). Zbog navedenoga ovaj sud utvrđuje da ne postoji tuženikovo potraživanje istaknuto radi prebijanja.

45. Prema odredbi čl. 214. ZOO/91, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu upravo od dana isplate pojedinih mjesečnih iznosa, a kako je to navedeno u Tabeli i u skladu s čime je tužitelj precizirao tužbene zahtjeve

46. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

47. Naime, ZZP odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 371. ZOO/91. Prema odredbi čl. 388. ZOO/91 zastara se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravili sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i čl. 120. ZZP/13, važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2. od 20. ožujka 2018. godine. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrhe koje je upravo jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi.". Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012. podnesena 4. travnja 2012. godine, čime je došlo do prekida zastare.

48. Prema odredbi čl. 392. st. 3. ZOO/91., kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

49. Prema pravnom shvaćaju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog pravnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 stavak 1. ZOO/05 (članka 104. stavak 1. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost

50. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4. na način: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

51. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, zastara glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/1017. pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. godine.

52. U konkretnom slučaju, tužitelj je tužbu podnio 21. srpnja 2022. pa je za isplatu po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli zastara je opet prekinuta unutar zastarnog roka te zastara nije nastupila.

53. Činjenica da je tužitelj podneskom 27. listopada 2025. preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjev nije odlučna budući da prema pravnom shvaćanje zauzetom za drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024.: "u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

54. Sukladno navedenom, tužbeni je zahtjev usvojen u cijelosti.

55. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – proč. tekst, 25/2013, 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), budući da je tužitelj u cijelosti uspio s tužbeni zahtjevom pa je tuženikov zahtjev za naknadu troškova odbijen te je njemu naloženo da naknadi troškove postupka tužitelju.

56. Troškovi zastupanja tužitelju su odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/2023., dalje: Tarifa), koja se primjenjuje temeljem odredbe tbr. 52. st. 3. ove Tarife.

57. Od troškova određeno zatraženih troškovnikom, tužitelju su kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe po tbr. 7/1. Tarife u visini od 100 bodova; sastava podnesaka od 5. svibnja 2023. i 27. listopada 2025. po tbr. 8/1. u visinama od po 100 bodova; zastupanja na ročište 7. rujna 2023. po tbr. 9/2 u visini od 50 bodova (a ne zatraženih 100 bodova) te zastupanja na ročištima 2. travnja 2025. i 4. studenoga 2025. po tbr. 9/1 u visinama od po 100 bodova, a što zajedno iznosi 550 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz tbr. 54 Tarife, 1.100,00 eura, s PDV- om od 275,00 bodova

58. Tužitelju nisu priznati troškovi sastava podneska od 3. studenoga 2025. jer isti nije bio potreban budući da u njemu ništa bitnog nije iznio.

59. Osim troškova zastupanja, tužitelju su priznati troškovi financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 eura te troškovi sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 55,77 eura (koliko je i platio, a ne zatraženih 132,72 eura), a nisu mu priznati troškovi sudske pristojbe na presudu budući da je od plaćanja te pristojbe oslobođen temeljem odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/2018. i 51/2023.)

60. Sukladno navedenom, tuženiku je naloženo da tužitelju na ime naknade troškova ukupno plati 1.830,77 eura, a odbijen je preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 751,03 eura.

61. Na naknadu troškova dosuđena je i zakonska zatezne kamate od donošenja ove presude, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zlataru 17. prosinca 2025.

S u d a c:

Damir Čižmek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana.

DNA:

1. punomoćnici tužitelja Renati Pejanović, odvjetnici iz Zagreba,

2. punomoćniku tuženika Damiru Metelku, odvjetniku iz Zagreba