REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U KRIŽEVCIMA

48260 KRIŽEVCI

Ivana Zakmardija Dijankovečkog 14

Poslovni broj: P-933/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru – Stalna služba u Križevcima po sucu Miroslavu Lovrekoviću, u pravnoj stvari tužitelja NI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Vuković, odvjetniku u Križevcima protiv tuženika Addiko bank d.d. [adresa], OIB:14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matić, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništenosti i isplate, nakon javne i glavne rasprave zaključene 23. listopada 2025. godine, u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 17. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu broj 016- 74/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 13.01.2006. godine sklopljenog između tužitelja NI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, koji je ranije poslovao pod nazivom tvrtke HYPO ALPE ADRIA-BANK d.d., u dijelu u kojem su iste iskazane u valuti švicarski franak, a koje glase:

“Članak 2.

Iznos, namjena i korištenje kredita:

Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 56.200,00 CHF (pedesetšesttisućadvjesto švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, i to pod niže navedenim uvjetima... .

Članak 3.

Kamatna stopa:

...kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja.

Članak 4.

Otplata kredita:

... Kredit se otplaćuje u 300 (tristo) jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 336,78 CHF (tristotridesetšest švicarskih franaka i 78/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja... “.

II Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu broj 016-74/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 13.01.2006. godine sklopljenog između tužitelja NI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, koji je ranije poslovao pod nazivom tvrtke HYPO ALPE ADRIA-BANK d.d., u dijelu u kojem je iskazana promjenjivost kamatne stope, a koje odredbe glase:

“Članak 6.

Promjenjivost kamatne stope

Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d..

Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom”.

III Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877 da tužitelju NI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati na ime preplate po anuitetima ukupan iznos od 5.000,44 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku do dana 31.7.2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, a od 1.1.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja kamata teče kako slijedi:

- na iznos od 35,35 EUR od dana 15.9.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 33,82 EUR od dana 15.10.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 32,33 EUR od dana 16.11.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 35,75 EUR od dana 15.12.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 38,99 EUR od dana 15.1.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 42,39 EUR od dana 15.2.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 41,49 EUR od dana 15.3.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 47,23 EUR od dana 15.4.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 45,75 EUR od dana 17.5.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 48,64 EUR od dana 16.6.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 64,88 EUR od dana 16.7.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 61,19 EUR od dana 16.8.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 75,06 EUR od dana 15.9.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 67,74 EUR od dana 15.10.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 62,24 EUR od dana 15.11.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 73,27 EUR od dana 15.12.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 83,41 EUR od dana 14.1.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 106,84 EUR od dana 22.2.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 77,52 EUR od dana 16.3.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 72,60 EUR od dana 15.4.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 115,29 EUR od dana 16.5.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 94,37 EUR od dana 15.6.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 96,40 EUR od dana 15.7.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 113,84 EUR od dana 16.8.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 104,88 EUR od dana 15.9.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 94,94 EUR od dana 16.4.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 104,15 EUR od dana 15.5.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 105,46 EUR od dana 19.6.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 103,25 EUR od dana 19.7.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 103,83 EUR od dana 23.8.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 102,18 EUR od dana 17.9.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 98,60 EUR od dana 16.10.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 102,41 EUR od dana 15.11.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 104,25 EUR od dana 17.12.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 102,96 EUR od dana 21.1.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 95,76 EUR od dana 22.2.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 101,88 EUR od dana 25.3.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 101,77 EUR od dana 30.4.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 100,01 EUR od dana 28.5.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 92,56 EUR od dana 27.6.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 93,72 EUR od dana 26.7.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 94,20 EUR od dana 29.8.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 97,14 EUR od dana 27.9.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 101,20 EUR od dana 30.10.2013 godine do potpune isplate,

- na iznos od 99,11 EUR od dana 28.11.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 100,59 EUR od dana 31.12.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 102,28 EUR od dana 31.1.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 52,37 EUR od dana 28.2.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 40,86 EUR od dana 31.3.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 40,29 EUR od dana 29.4.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 44,97 EUR od dana 27.5.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 287,23 EUR od dana 24.6.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 37,99 EUR od dana 24.7.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 40,21 EUR od dana 19.8.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 42,07 EUR od dana 16.9.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 41,69 EUR od dana 17.10.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 43,30 EUR od dana 20.11.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 44,39 EUR od dana 19.12.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 43,75 EUR od dana 23.1.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 44,63 EUR od dana 18.2.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 44,63 EUR od dana 17.3.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 44,63 EUR od dana 15.4.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 44,63 EUR od dana 19.5.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 44,63 EUR od dana 16.6.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 44,63 EUR od dana 21.7.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 44,63 EUR od dana 18.8.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 55,41 EUR od dana 17.9.2015. godine do potpune isplate, sve u roku od 15 dana.

4. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877 da tužitelju NI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.481,47 eura zajedno sa zakonskim zateznom kamatom tekućom od dana 01.10.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, a od 1.1.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877 da tužitelju NI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.324,80 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. prosinca 2025., kao dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VI Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi parnični trošak u iznosu od 607,20 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu dana 12. 4. 2019. navodeći da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 016-74/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a koji je solemniziran kod javnog bilježnika 17. 1. 2006. U tužbi obrazlaže da je tim ugovorom tuženik pod ranijim nazivom Hypo Alpe Adria bank d.d. odobrio i isplatio tužitelju kredit za adaptaciju kuće u iznosu do 56.200,00 CHF. Kamatna stopa ugovorena je u visini od 5,25% godišnje, a čl. 6. tog Ugovora određeno je da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu od 11. 7. 2016. posl. br. Tt- 16/22619-2 izvršena je promjena naziva tvrtke tako da se od tog dana umjesto tvrtke Hypo Alpe Adria bank tvrtka naziva Addiko bank d.d. Navodi dalje da je temeljem tog ugovora tužitelj otplaćivao u mjesečnim anuitetima. Ističe da je Aneksom ugovora o kreditu koji je sklopio tužitelj s tuženikom sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine da je otplata obveza po kreditu iz osnovnog ugovora u CHF umjesto uz valutnu klauzulu u CHF vezana uz valutnu klauzulu u EUR. Drugim riječima navedenim Aneksom ugovora konvertiran je ugovor na način da otplata istog od tog dana više nije vezana uz valutu u CHF, već uz valutu EUR. Tvrdi da je banka odbila dati dokumentaciju o čemu je dopisom obaviještena tužitelj 4. 3. 2019. Kako je tuženik odbio predati traženu dokumentaciju, tužitelj je primoran sukladno odredbama čl. 186b. Zakona o parničnom postupku moliti i predložiti sudu da sud naloži tuženiku da u spis predmeta dostavi svu dokumentaciju koja je tražena i to otplatni plan, pregled kamatnih stopa, knjigovodstvene kartice, točan izračun konverzije. Smatra tužitelj da su ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača jer je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe tako da je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu. Tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13-4 od 13. 6. 2014. kojom presudom je u toč. II potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. u dijelu točke I, II, III, IV, V i VII izreke kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14-02 od 9. 4. 2015., a i Vrhovni sud RH je donio dana 20. 3. 2018. svoju odluku br. Rev-2245/17-2 kojom je potvrđena presuda u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako se zastarni rok od 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovom posebnim parnicama, računa, odnosno teče od dana 14. lipnja 2014. godine, kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe.Poziva se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. kojom je u toč. I potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. godine u dijelu toč. I, II, III IV, V, VI i VIII izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke, a što je sve za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj traži povrat preplaćenog novčanog iznosa i to u odnosu na preplaćenu kamatu, kao i preplaćeni novčani iznos s osnova tečaja, a sukladno citiranim presudama Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 i Pž-6632/17. Navodi da je nesporno je da je Ugovor između tužitelja i tuženika sklopljen u razdoblju između 10.9. 2003. i 31. 12. 2008. godine, a što čini ništetne ugovorne odredbe u vezi ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. 4. 2005. do 31. 12. 2008. Poziva se na odredbe Zakona o obveznim odnosima (ZOO) i to čl. 323., a u vezi čl. 1111., 1115. i 1046. ZOO-a. Tužitelj se nadalje poziva se i na čl. 502c. Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete se pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a. st. 1. tog zakona da su u određenim postupcima uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slični navodi su i u čl. 138a. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 77/07, 125/07, 79/09) kojim je propisano "odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika". Napominje se da je ista odredba u istom sadržaju sada navedena u čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14 i 110/15). Tužitelj se poziva i na čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima prema kojoj odredbi je jasno propisano kako je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prvenstveno isticao prigovor mjesne nenadležnosti, a o čemu je sud odlučio rješenjem P-300/19-9 od 25. srpnja 2019. koje rješenje je postalo pravomoćno. Osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare potraživanja. Ističe tuženik da su tužitelj i tuženik sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, a sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15). Istim je zakonom određeno načelo konverzije kredita denominiranog u CHF, a provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u eur. Izmjenom tog zakona je presumirano u pogledu nepoštenih i time ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, a čija ništetnost jest predmetom raspravljanja u ovom postupku. Stoga sve da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takova ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da ista nikada nije niti postojala, a strane ugovora su je zamijenile dopuštenom odredbom o valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu. Smatra tuženik da je kondemnatorni zahtjev koji je predmetom raspravljanja u ovom postupku u potpunosti konzumiran prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, jer upravo je iznos kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik uzeo u obzir prilikom izračuna konverzije i za taj iznos umanjio obveze po konvertiranom kreditu u eur. Poziva se tuženik na rješenje Ustavnog suda RH od 4. travnja 2017. kojim je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu bio predmetom ocjene ustavnosti, a Ustavni sud je potvrdio suglasnost istog Zakona sa Ustavom Republike Hrvatske. Stoga smatra na kraju odgovora da predmetom ovog postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije pa je stoga i predložio financijsko vještačenje. Predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja odbaci radi nedostatka pravnog interesa.32. Na temelju svega iznesenog tuženik predlaže da sud nakon provedenog postupka odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Podneskom od 2. siječnja 2025. tuženik je obavijestio sud da odustaje od dokaznog prijedloga da se provede dokaz saslušanjem svjedoka NIE, dok je na ročištu od 5. veljače 2025. odustao od dokaznog prijedloga da se provede dokaz saslušanjem svjedoka BI.

4. Tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka Marijana Matijević, promjeni službene valute RH iz kune u euro te dopuni nalaza, koji je vještak sačinila u skladu s uputom drugostupanjskog suda, podneskom od 23. rujna 2025. precizirao tužbeni zahtjev.

5. U provedenom dokaznom postupku pročitan je Ugovor o kreditu (list 6-12), Aneks ugovora o kreditu (26-30), stvarni otplatni plan (96-99, 100-107), Odluka Ustavnog suda U-III-2233/19 (267-272), nalaz i mišljenje vještaka očitovanje vještaka s prilozima (410-413), saslušan je tužitelj NI /575-576/provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku knjigovodstveno financijske struke Marijani Matijević dipl. ing. agr. iz Bjelovara /list 80-88/, dopunsko vještačenje /list 410-413/ i očitovanje/573/.

6. Tijekom ovog postupka nije bilo sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor dana 13. 1. 2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj br. 016-74/2006, temeljem kojega je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 56.200,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora, a korisnik kredita se obvezao iznos kredita vratiti s pripadajućim kamatama u 300 jednaki mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 336,78 CHF. Nadalje nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor ovim ugovorom ugovorili redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveza po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, a na dan sklapanja ugovora iznosi 5,25% godišnje. Nadalje, među strankama je nesporno da su dana 18. siječnja 2016. godine sklopile Aneks ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 102/15) i to 7. Sud je radi utvrđivanja visine potraživanja tužitelja po kreditu proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Marijani Matijević. U nalazu i mišljenju sudski vještak knjigovodstveno-financijske struke imao je zadatak utvrditi visinu potraživanja tužitelja prema tuženiku s osnova ugovora o kreditu polazeći od činjenice više plaćenih redovnih kamata, kao i preplaćenih anuiteta radi valutne klauzule. U nalazu i mišljenju dan je prikaz otplate kredita po mjesečnim ratama, tabelarni prikaz, zatim obračun plaćenih mjesečnih anuiteta radi valutne klauzule. Tako je utvrđeno da je kreditor banka postepeno povećavala kamatne stope u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu pa do otplate kredita, a koji kredit je sklopljen 13. 1. 2006. godine. Kredit je sklopljen na iznos od 56.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

8. U nalazu je dan pregled razlika za tužitelja (list 81-83), zatim je navedena rekapitulacija razlike kod konverzije (84). Na kraju je zaključno mišljenje vještaka Marijane Matijević prikazano tabelarno (list 85-86 i 87).

9. Na isti nalaz i mišljenje primjedbe je iznio punomoćnik tužitelja u svojem podnesku od 25. 5. 2020. Naime, prigovara nalazu i mišljenju vještaka u dijelu gdje vještakinja vrši izračun na način da prebija negativne razlike u kamati i tečaju s preplatom tužitelja, dok je nalog suda bio da vještak utvrdi visinu potraživanja tužitelja s osnova više preplaćenih kamata i preplaćenih anuiteta radi valutne klauzule. Postavlja pitanje vještakinji da se u pisanom obliku na sve primjedbe iznesene u tom podnesku očituje.

10. U svojem očitovanju u pisanom obliku vještakinja (list 410-413) dala je ponovno prikaze uplata u vremenskom periodu kada je kredit otplaćivan. Tako je utvrdila da je više preplaćeno u razdoblju od veljače mjeseca 2006. do rujna mjeseca 2015. ukupna razlika zbog promjene kamatne stope i tečaja u iznosu od 35.959,05 kn. U očitovanju od 11. ožujka 2025. po pozivu suda od 17. prosinca 2024. vještak je navela da tužitelj kod konverzije kredita nije bio u preplati već je imao manjak od 845,95 € (6.462,07 kn), a koji je u nalazu i mišljenju od 10. ožujka 2020. godine pribrojen utvrđenoj razlici glavnice (str. 8 nalaza).

11. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, dopunu nalaza i mišljenja, kao stručno i objektivno te je na temelju istog utvrđeno kolika je visina potraživanja tužiteljice prema tuženiku, a sukladno čemu je i preciziran tužbeni zahtjev tužiteljice.

12. Tužitelj NI, saslušan kao stranka iskazivao je:

"Ja sam trebao stambeni kredit za adaptaciju u kojoj i danas živim sa svojom obitelji, raspitivao sam se koja banka nudi najpovoljniji kredit, pa tako i u banci prednika tuženika Hypo Alpe Adria banci u kojoj banci mi je ponuđen kredit vezan za valutu CHF, ja sam se raspitivao i za kredit u kunama kao i za kredit vezan za valutu euro, ali mi je službenica banke gos. N, rekla da obzirom na moja primanja da postoji mogućnost da ne bi prošao kredit vezan za valutu euro, odnosno u kunama ali da ispunjavam uvjete vezan za valutu švicarski franak. Prilikom sklapanja kredita nisam upozoren na činjenicu da HNB ne štiti tečaj CHF. Ja sam i prije sklapanja predmetnog kredita imao kredit vezan za valutnu klauzulu, meni ni prilikom sklapanja predmetnog kredita nije bilo baš točno jasno što je to valutna klauzula, rečeno mi je prilikom sklapanja kredita da je CHF najstabilnija valuta što postoji na svijetu, i nije mi pojašnjeno na temelju kojih parametara bi se mogao mijenjati tečaj CHF, ja nisam čak ni znao da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, meni je prezentirana kamatna stopa 4,80 i nije mi rečeno da bi se ta kamatna stopa mogla mijenjati. Meni je u početku otplate rata kredita bila oko 1.200,00 kuna, ali je kasnije narasla na oko 2.400,00 kuna, a plaća mi je u vrijeme podizanja kredita bila oko 6.000,00 kuna, a kasnije iako je rata kredita rasla rata kredita bila ista ili čak i manja. Ja kako nisam mogao plaćati te velike rate i kako mi je dug stalno rastao, tako da više nisam niti znao visinu svog duga, ja sam tražio da se kredit konvertira za valutu euro, što je učinjeno i tom prilikom Aneksom ugovora je ugovorena kamatna stopa od 7,1%. Kasnije nakon što sam kredit konvertirao sam se raspitivao za novi kredit u banci prednika tuženika, jer su nudili kredite uz kamatnu stopu od 6,5% vezan za euro ali su mi rekli da moja primanja ne omogućuju takav kredit, kao niti kredit u kunama, koja stopa je bila nešto malo viša. Prilikom konverzije nije mi utvrđena preplata kredita već manjak, i taj manjak sam morao platiti /keširati/ da mogu zatvoriti kredit i da mogu dobiti konverziju, u iznosu od oko 800,00 eura. Meni kod ovjere kredita javni bilježnik nije posebno pojasnio rizike vezano za promjenjivu kamatnu stopu i tečaj CHF, ja sam tijekom razgovora sa službenikom banke stekao dojam da će kamata tijekom cijele otplate biti takva kakva mi je ponuđena od strane službenika banke, tako da nisam niti pokušavao pregovarati vezano za ugovaranje fiksne kamatne stope. Ja sam radi zatvaranja predmetnog kredita podigao novi kredit u Privrednoj banci gdje je bila ugovorena ista kamatna stopa koja se s vremenom smanjivala i ja sam sporni kredit otplatio za 12 godina umjesto za 15 godina, sa istom ratom, također kod Privredne banke mi je odmah sklapanja kredita prezentirana kamatna stopa na način da mi je rečeno koliki period će kamata biti fiksna, a koji promjenjiva. Na posebno pitanje pun. tužitelja odgovaram da sam spomenuti kredit kod Privredne banke podigao negdje 2016. godine. Ja sam kredite koje sam prije predmetnog kredita podigao imao vezano uz valutnu klauzulu u eurima. Prilikom ugovaranja kredita bankar mi nije prezentirao parametre na temelju kojih se vrši promjena kamatne stope, a kako sam već rekao rečemo mi je da je CHF najpouzdanija valuta, da možemo biti sretni što uopće imamo mogućnost vezati kredit uz tu valutu, a nije mi pojašnjeno da bi tečaj CHF mogao rasti i mijenjati se kao što se to dogodilo. Ja sam izračun Aneksa dobio na kućnu adresu i nisam mogao pregovarati o Aneksu kredita, bilo je uzmi ili ostavi. Na posebno pitanje pun. tuženika odgovaram da sam pročitao ugovor i ja kao i moji jamci prije sklapanja i činjenice koje sam smatrao važnim za sklapanje kredita su mi bile jasne. Nije nam bilo pojašnjeno da će visina rate ovisiti o tečaju CHF. Iako sam pročitao čl. 6/ ugovora nije mi bilo jasno što to zapravo znači odnosno da će kamatna stopa biti promjenjiva. Ja nisam vlasnik obrta niti član trgovačkog društva, a predmetnu nekretninu nisam nikada iznajmljivao. Nakon što sam primio izračun konverzije morao sam u roku od 7 dana doći u banku izjasniti se da li pristajem na konverziju ii ću i dalje otplaćivati kredit po većim ratama, a nisam mogao pregovarati za uvjete konverzije."

13. Sud je ovakav iskaz tužitelja prihvatio kao životan i logičan i poklonio mu vjeru.

14. Dakle iz iskaza tužitelja očito je da stranke nisu pregovarale o cjelokupnom sadržaju ovog ugovora te je položaj tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio "slabiji" i to s obzirom da je on kao prosječni građanin pristupio sklapanju pravnog posla bez posebnog znanja o financijsko-bankarskom aspektu ugovorenih odredbi u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Tuženik je za razliku od tužitelja raspolagao stručnim znanjem s obzirom da je isti bankarska institucija koja se bavi između ostalog i plasiranjem kredita potrošačima. Odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi kojima se definira da će se kamata mijenjati sukladno odluci banke nije određena, a niti odrediva, te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer prosječan potrošač ni približno nije mogao ocijeniti zašto, kada i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, međutim jasno je da ista ovisi isključivo o jednostranoj odluci jednog ugovaratelja ovdje tuženika bez istovremeno preciziranih i određenih uvjeta promjenjivosti iste.

15. Sud smatra da su se pregovori stranaka prije sklapanja predmetnog ugovora sveli samo na podatak o iznosu kredita, visini rate kredita i trajanju otplate kredita, dok se tužitelj u svemu ostalom oslonio na informacije koje je dobio od tuženika, te je smatrao da kamatna stopa neće rasti. Tužitelju nije na valjan i razumljiv način bio objašnjen postupak formiranja kamatne stope odnosno isti nije raspolagao osnovnim parametrima po kojima bi mogao zaključiti kakvo će biti kretanje kamatne stope u budućem razdoblju pa tako ugovorena kamata nije bila određena, odrediva pa i razumljiva, a isto se odnosi i na valutu u kojoj je kredit odobren – švicarski franak CHF odnosno njegov tečaj tijekom trajanja otplate kredita. Tužitelj kao prosječni građanin nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF te da će doći tijekom otplatnog razdoblja do znatnog porasta tog tečaja, a s time posljedično i do znatnog povećanja mjesečnog anuiteta i u tom dijelu oslonio se na sugestije tuženika.

16. Dakle, sud prihvaća iskaz tužitelja da mu je u banci prikazano da je to vrlo povoljan kredit odnosno najpovoljniji kredit za njega, te da istovremeno nije bio upozoren na rizike vezane za promjenjivu kamatnu stopu i eventualni porast tečaja franaka.

17. Prvenstveno je potrebno u ovom parničnom predmetu raspraviti pitanje da li se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule. U pogledu ovih pitanja vođen je sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji sud je 4. srpnja 2013. donio presudu br. P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

18. U pogledu nepoštenih ugovornih odredbi vezano za promjenjivu stopu redovne kamate i valutne klauzule potrebno je istaknuti presudu koju je donio Vrhovni sud RH 9. travnja 2015. godine broj Revt-249/14 kojom je odbijena između ostalog i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a vezano za povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Nadalje, donesena je presuda na Visokom trgovačkom sudu RH 14. lipnja 2018. br. Pž-6632/17 kojom je odbijena žalba protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Citiranim odlukama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a u kojem razdoblju je i sklopljen ugovor koji je predmet ove pravne stvari, a koji je nesporno sklopljen 13. 1. 2006., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita uključujući i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita. Dakle, sklapajući ugovore o kreditima i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valutne klauzule, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga-potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

19. Pored iznesenih utvrđenja u odlukama Visokog trgovačkog suda RH, Trgovačkog suda u Zagrebu, kao i odluke Vrhovnog suda RH potrebno je naglasiti da je ovakav način ugovaranja u suprotnosti s osnovnim načelima Zakona o obveznim odnosima, a posebno u suprotnosti sa čl. 3. i čl. 4. istog Zakona, odnosno suprotan je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i načelu savjesnosti i poštenja, a što je imalo za posljedicu utvrđenje ništetnosti u smislu čl. 322. ZOO-a (Narodne novine 35/05). Sukladno tome nastale su i posljedice te ništetnosti koje propisuje čl. 323. i 324. citiranog Zakona.

20. S obzirom na odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502c. Zakona o parničnom postupku sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Takovim ugovaranjem korisnici kredita dovedeni su u neravnopravni položaj kao strane koje su pregovarale o sklopljenim ugovorima, a činjenica je da je banka kao davatelj kredita unaprijed pripremila i obrasce ugovora tako da korisnik kredita potrošač nije mogao o istima pregovarati. Jedino o čemu je mogao prigovarati je visina kredita i rok otplate ukoliko je ispunjavao uvjete vezano za jamstva i garancije u pogledu otplate kredita. Prema tome banka kao ugovorna strana višestruko se zaštitila od bilo kakovog rizika, dok je na strani korisnika kredita pored toga što je dao sve garancije za otplatu kredita, prebačen rizik i promjene valute i promjene kamatne stope jer je istu odluku u pogledu promjene kamatne stope mogao davatelj kredita mijenjati samovoljno bez bilo kakovih unaprijed zadanih parametara i pravila i time izložio korisnike kredita velikom riziku. Ocjenjujući sve ove okolnosti sud je utvrdio da je riječ o ništetnim odredbama ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a iznad ugovorene kamatne stope od 5.25%, kao i da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula.

21. Člankom 323. Zakona o obveznim odnosima propisane su posljedice ništetnosti. Ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula su odredbe koje su utvrđene kao ništetne i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takovih ništetnih odredbi ugovora. Posljedica je propisana čl. 323. istog Zakona te je tuženik dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. St. 1. tog čl. izričito propisuje da u slušaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako Zakon što drugo ne određuje. To znači da tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi od 5.25% za redovnu kamatu. Istovremeno tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to za razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjenjive valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

22. Visina potraživanja tužitelja prema tuženiku utvrđena je na temelju provedenog vještačenja po vještaku Marijani Matijević. Tako je utvrđeno da tužitelj osnovano potražuje od tuženika iznos od 5.000,44 eura na ime pretplate po anuitetima zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana uplate svakog anuiteta pa do isplate te iznosa od 3.481,71 eura na ime zbroja razlike preostale glavnice u iznosu od 2.635,76 eura i manjka utvrđenog konverzijom u iznosu od 845,95 eura, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1.listopada 2015. godine, pa do isplate.

23. Prigovor zastare koji ističe tuženik nije osnovan, s obzirom da je tužba podnesena 12. 4. 2019. godine, a stav je Vrhovnog suda RH zauzet u odluci br. Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto stajalište određeno je i precizno izneseno u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. gdje je izričito navedeno da su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji pravilno primijenili materijalno pravo zaključujući da u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

24. Pogrešno je stajalište tuženika kada se poziva na obrazloženje odluke Vrhovnog suda RH br. Gos-1/19, jer odredba čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača određuje da potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju Zakona o zaštiti potrošača ili drugih Zakona kojima se štite prava potrošača. Ova odredba bila je na snazi i u vrijeme kada je sklopljen Aneks ugovora, odnosno konverzija te je primjenjiva i na ugovorne odnose koji su proizašli iz nje. Nadalje Direktiva 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima iako nije propis RH ima za cilj usklađenje zakona i drugih propisa država članica Europske unije koji se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima pa su i tamo propisane smjernice o zaštiti potrošača i implementirane između ostalog i putem odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača. To znači da u slučaju konvertiranih kredita potrošač potpisom dodatka, odnosno aneksa ugovora kojima je ista provedena zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji mu reguliraju zaštitu potrošača te to pravo ne može biti anulirano nikakvim pristankom potrošača, bilo prividno dobrovoljnim, bilo u okviru zakonskog rješenja. Sam pristanak potrošača na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i odricanje od prava na punu restituciju i povrat stečenog bez osnove. Čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i zabrana odricanja koju isti članak propisuje je prisilni propis RH, a očito je da tužiteljica ni jednom svojom radnjom nije mogla niti se može odreći prava potraživanja povrata iznosa preplaćenih zbog ugovaranja nepoštenih i ništetnih odredaba u ugovoru o kreditu, pa takova radnja ne može biti ni sklapanje konverzije, odnosno aneksa ugovora o kreditu. Tužitelj stoga ima pravni interes da kondemnatornim zahtjevima potražuje od banke preplaćene iznose, a tu banka, odnosno tuženik nije dokazala da bi potrošači u konverziji u cijelosti bili oštećeni. Stajalište da tužitelj kao i ostali potrošači u njegovoj situaciji imaju pravo na punu restituciju proizlazi iz stava Vrhovnog suda RH poštujući svoju obvezu da nacionalno pravo tumači u duhu prava i sudske praske suda Europske unije, što je izraženo u presudi br. Rev-2245/17 od 20. 3. 2018. gdje je zauzeto pravno shvaćanje o punoj restituciji potrošača koje sadrži tri temeljna pravila o učincima ništetnosti iz presude Europskog suda u predmetu BIE i NIEE protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C- 308/15. Prvo učinak djeluje unatrag od dana sklapanja ugovora, tj. smatra se kao da nepoštena ugovorna odredba nije nikada niti bila ugovorena, a posljedica toga je ponovna uspostava pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da takve odredbe nije bilo, drugo proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom i ništetnom za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih, odnosno preplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

25. Uzimajući u obzir stajalište izraženo u citiranoj presudi Vrhovnog suda RH i u odnosu na odredbu čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača u odnosu na sve potrošačke kredita bez obzira da li su konvertirani ili nekonvertirani, nije napravljena distinkcija u odnosu na konvertirane potrošače iako su oni već odavno bili aktualni u trenutku donošenja navedene odluke. To znači da korisnici kredita u kojima je izvršena konverzija ne smiju biti u slabijem, nejednakom položaju od potrošača u CHF kreditima koji svoje kredite nisu konvertirali, već se učinci kolektivne presude u slučaju Franaka anuliraju na početo ugovoreni tečaj i kamatnu stopu i protežu se na sve potrošače koji su sklapali ugovore u CHF, a isto je zajamčeno i Direktivom 93/13 EEZ i praksom suda Europske unije, a i nacionalnim zakonodavstvima.

26. Ovakav stav zauzela je i novija praksa županijskih sudova u odlukama Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-2011/2019-2 od 04. siječnja 2021., Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-1338/2020-4 od 27. siječnja 2021., Županijskog suda u Rijeci broj:Gž-2614/2019-2 od 23. veljače 2021., Županijskog suda u Splitu broj:Gž- 400/2021-2 od 24. ožujka 2021., te Županijskog suda u Velikoj Gorici broj:Gž- 906/2021 od 13.09.2021.).

27. Također i sam tuženik pozvao tužitelja na sklapanje Aneksa ugovora radi sklapanja ugovora o konverziji kredita te pri tom tužitelja tretirao kao potrošača.

28. Vještačenjem je utvrđeno koliko je tužitelj preplatio kamate po osnovi promjenjive kamatne stope koju je jednostrano mijenjala banka i koliko je preplatio anuiteta za tečajnu razliku, kao i da nije kod konverzije kredita bio u preplati već je imao manjak od 845,95 eura, tako da ni na koji način nije obeštećen konverzijom, zbog čega je sud u cijelosti usvojio specificirani tužbeni zahtjev tužitelja.

29. Odluka o troškovima ovog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u svezi čl. 155. ZPP-a. Pri izračunu parničnog troška sud smatra da pri izračunu nagrade odvjetniku treba primijeniti odredbu koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o odvjetničkom trošku, a ne odredbu koja je bila na snazi u vrijeme kada su odvjetničke radnje poduzete, pa tužitelj koji u ovoj parnici uspio u cijelosti, osnovano od tuženika potražuje trošak parničnog postupka koji se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje OT) i Zakonu o sudskim pristojbama (NN br. 26/03 (pročišćeni tekst), 125/11, 112/12 i 157/13, dalje ZSP) odnosi na trošak sastava tužbe u vrijednosti 100 bodova (Tbr.7. t.1. i 54 OT), trošak sastava podneska od 22. 10. 2019., podneska od 20. 11. 2019. podneska od 26. 10. 2020., podneska od 13. 5. 2021., podneska od 3. 4. 2020., podneska od 25. 5. 2020. podneska od 29. 9. 2020., podneska od 20. 10. 2020., podneska od 10. 2. 2021., podneska od 25. 03. 2025. i 23. 09. 2025. u visini od 100 bodova svaki, (Tbr.8. t.1. i 54 OT), trošak zastupanje na ročištu od 3. 7. 2019. i 23. 09. 2025. 50% od pune Tarife, odnosno 50 bodova(Tbr.9. t.2. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 16. 1. 2020., ročištu od 27. 10. 2020., na ročištu od 5. 10. 2021., na ročištu od 5. 02.2025., na ročištu od 16. 04. 2025., i na ročištu od 23. 10. 2025. u visini od 100 bodova svako ročište(Tbr.9. t.1. i 54 OT), zastupanje na ročištu za objavu presude 12. 11. 2021. u visini od 50 bodova, što ukupno iznosi 1950 bodova, odnosno 3.900,00 eura, trošak PDV 25% u vrijednosti od 975,00 eura, troška sudske pristojba na tužbu 53,09 i na presudu 131,26 eura, trošak knjigovodstvo-financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu svaka u iznosu od 69,02 eura, tako da ukupan trošak tužitelja iznosi 5.324,80 eura. Ovaj trošak tužitelju je dužan naknaditi tuženik u roku od 15 dana zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja odnosno od 17. prosinca 2025. godine pa do plateža.

30. Sud nije priznao sastav podneska od 10. 7. 2019. kojim se očituje na navode odgovora na tužbu, a takav podnesak nije potreban za vođenje ovog postupka u smislu čl. 155. ZPP-a, dok je trošak zastupanja na ročištima od 3. 7. 2019. i 23. 09. 2025. na kojima se raspravljalo samo o procesnim pitanjima priznao u smislu odredbe čl. 9.2. OT.

31. Radi iznesenog presuđeno je kao u izreci.

U Križevcima, 17. prosinca 2025.

Sudac

Miroslav Lovreković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).