REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-169/2025-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća te Melite Božičević-Grbić i Perice Rosandića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. II, zbog kaznenih djela iz čl. 271. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24. – dalje: KZ), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 25. travnja 2025. broj K-504/2025-30 i presuda Županijskog suda u Karlovcu od 12. kolovoza 2025. broj Kž-360/2025-5, u sjednici održanoj 17. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovan zahtjev os. II za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 25. travnja 2025. broj K-504/2025-30 i presuda Županijskog suda u Karlovcu od 12. kolovoza 2025. broj Kž-360/2025-5 AI je proglašen krivim zbog kaznenog djela protiv računalnih sustava, programa i podataka iz čl. 271. st. 1. KZ za koje je utvrđena kazna zatvora osam mjeseci te dva kaznena djela teške krađe iz čl. 229. st. 1. toč. 1. KZ za koja su utvrđene kazne zatvora po jednu godinu za svako djelo pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci, u koju kaznu se uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 13. siječnja 2025. nadalje.
2. Osuđenik je osobno podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje u tekstu: zahtjev) bez naznake zbog kojih povreda zakona osporava pravomoćnu presudu, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske ima „uvid u općenito činjenično stanje cijeloga postupka kako bi …mogli donijeti ispravnu odluku, kako bi napokon netko realno sagledao sve činjenice.“ U dopuni zahtjeva osuđenik navodi je zahtjev podnio zbog „težih povreda Zakona o kaznenom postupku, povrede temeljnih prava propisanih Ustavom Republike Hrvatske, ZKPom i ostalim Ustavnim propisima, zbog pogrešne primjene Kaznenog zakona, pogrešne primjene materijalnog prava („nullum crimen sine lege certa“) te zbog povrede Kaznenog zakona…u smislu članka 279. i članka 281. KZa, odnosno u smislu krivotvorenih službenih zabilješki od strane istražitelja“ zbog čega „ovim putem“ želi podnijeti kaznenu prijavu protiv policijskog službenika.
3. Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25. - dalje: ZKP).
4. Zahtjev nije osnovan.
5. Osuđenik u zahtjevu navodi da je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude ali je drugostupanjski sud „apsolutno pogrešno ocijenio žalbu“, da mu se „od samoga početka uskraćuju prava na obranu na sve moguće načine, prijeteći mu …velikom kaznom“, da je „diskriminiran u smislu članka 6. ZKPa i članka 14. Ustava Republike Hrvatske“ te ne zna „po kojima načelima zakona“ mu je suđeno. Tvrdi da „nisu poštivane odredbe ZKPa o istražnom zatvoru u smislu članka 131. stavak 3.“ i nije „imao niti jednu redovnu kontrolu“. Smatra da prema njemu nisu poštivana jamstva jednakosti svih pred sudom, pravo na nepristran i pravičan sud, a da se postupak koji se protiv njega vodio „temelji isključivo na protupravnim i neodgovornim postupanjima policijskih službenika“ te je i prije podizanja optužnice „skrenuo pažnju odvjetniku na nezakonite dokaze, postupanja policijskih službenika i nepravilnosti“, dok odgovor na optužnicu nije podnio osobno jer je očekivao da će to „uraditi odvjetnik jer je to njegov posao i za to je plačen“. Navodi da nakon određivanja istražnog zatvora nije dobio rješenje o provođenju istrage „ili da je poduzeta bilo koja dokazna radnja“ čime je uskraćen sudjelovati u istražnom postupku. Povredu kaznenog zakona obrazlaže činjenicom da je protiv njega podneseno šest nepotpunih kaznenih prijava „jako sumnjivog karaktera u kojima ne prilježu zabilješke o izvidima kaznenih djela, nisu poduzimane nikakve hitne dokazne radnje“ sve usmjereno protiv njega „prikazujući činjenično stanje puno gorim“ što, po mišljenju osuđenika, predstavlja kazneno djelo krivotvorenja službene isprave i o čemu se već obratio „unutarnjoj kontroli MUP-a Republike Hrvatske“ dajući na znanje da želi podnijeti „kaznenu prijavu protiv gospodina koji je povrijedio kazneni zakon“. Dodaje da na dvije zamolbe za kopiranje spisa nije dobio odgovor, niti je dobio odgovore od optužnog vijeća i USKOK-a na dopise o protupravnim radnjama policije. Tek nakon izricanja presude je izvršio uvid u spis i shvatio da se branitelj „ne zauzima dovoljno“ za njegova prava, nije bio „niti svjestan na čemu se temelji optužni prijedlog niti da je ustvari cijeli ovaj postupak nezakonit.“ Tvrdi da „P.P. Sveti I. Zelina nije imala ovlasti podnijeti kaznenu prijavu“ za kazneno djelo računalne prijevare jer se to djelo „desilo na području I. P.P.“ te je oštećeni više puta pozivan u P.P. Sveti I. Zelina „i svaki put je sastavljen zapisnik i svaki je čitan pri izricanju presude što također nije po odredbama zakona.“ Prigovore na zapisnike o raspravi nije stavio jer mu nisu ni predočeni, a nakon što se izjasnio krivim nije poučen o mogućim posljedicama, nije bio obaviješten o održavanju sjednice optužnog vijeća niti je upoznat sa pravom da može tražiti izdvajanje nezakonitih dokaza, nije dobio ni pouke o pravima tijekom istražnog postupka. Nastavlja da se „optužni prijedlog [za djelo iz toč. 1. ]… temelji samo na osnovu službene zabilješke koja je trebala biti izdvojena kao i obavijesni razgovor sa oštećenim“ te nama drugih dokaza koji bi poduprli optužbu o čemu je optužno vijeće trebalo voditi računa, da kaznena prijava za djelo na štetu MI „proturječi sama sebi i snimka video nadzora nikada nije priložena spisima predmeta“, dok za kazneno djelo opisano pod toč. 3. optužnice tvrdi „da se taj događaj nikada nije ni desio“.
6. Prema čl. 515. st. 1. i čl. 517. st. 1. ZKP zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti zbog točno propisanih povreda procesnog i materijalnog zakona što znači da je opseg pobijanja pravomoćne presude, za razliku od žalbenog postupka, sužen. Pored toga, osim formalne naznake i nabrajanja zbog koje se povreda zakona zahtjev podnosi, potrebno je konkretno obrazložiti na koji je način povreda procesnog ili materijalnog zakona po mišljenju osuđenika ostvarena.
7. U odnosu na zamjerke iz zahtjeva i dopune zahtjeva koje mogu biti predmet ispitivanja ovog izvanrednog pravnog lijeka, a kojima osuđenik po svemu sudeći smjera na tešku povredu prava na pravično suđenje, proizlazi da pravičnost postupka nije narušena. U konkretnom je slučaju ostvareno pravo osuđenika da bude nazočan radnjama u postupku i saslušan prije donošenja odluke uz djelotvornu pripremu obrane te da u postupku poduzima sve radnje koje može poduzeti i suprotna strana. Ostvarene su i pretpostavke vezane uz kvalitetu sudske odluke, jer su prvostupanjski i drugostupanjski sud dali dostatne i razumne razloge za svoju odluku.
8. Naime, istovjetni prigovori (nepravilnost i nezakonitost u radu policijskih službenika što zahtjeva provođenje unutarnje kontrole MUP-a, nezakonit boravak u istražnom zatvoru, izdvajanje službenih zabilješki o obavijesnim razgovorima s građanima, uskrata uvida u spis predmeta, osporavanje ocjene dokaza) bili su istaknuti u žalbi na prvostupanjsku presudu te uz razumno, temeljito i pravilno obrazloženje (odlomci 6. do 14. presude) otklonjeni po drugostupanjskom sudu, sve kako nalaže odredba čl. 487. st. 1. ZKP. Posebno valja osuđeniku skrenuti pažnju da se utvrđenje krivnje za predmetna kaznena djela ne temelji na službenim zabilješkama/obavijestima od građana koje je policija prikupila tijekom izvida kaznenih djela već na dokazima izvedenim na raspravi i analiziranim u obrazloženju prvostupanjske presude (odlomci 6. do 9.1.).
9. Nadalje, iz stanja spisa predmeta razvidno je da je osuđenik uredno upoznat o svim pravima obrane i to kako u prethodnom postupku (prilikom ispitivanja kod policije i pred državnim odvjetnikom) tako i na raspravi, koja prava je prema izjašnjenju na raspravi razumio te se (u prethodnom postupku i) na raspravi branio uz stručnu pomoć izabranog odvjetnika na način da se očitovao krivim u odnosu na sve točke optužbe i suglasio s predloženom vrstom i mjerom kazne. Pored toga ovaj sud primjećuje da je i prije očitovanja o krivnji osuđenik izvršenim nalozima za plaćanje svim oštećenicima dragovoljno podmirio štetu što nesumnjivo govori o osuđenikovoj dobroj upućenosti o procesnim pravima i značaju priznanja krivnje.
10. Osuđenik je, kako i sam navodi u zahtjevu, izvršio uvid u spis predmeta nakon izricanja prvostupanjske presude, protiv koje je potom i podnio žalbu pa je i na taj način djelotvorno konzumirao pravo pripremanja obrane radi podnošenja pravnog lijeka, a odobren mu je uvid u spis predmeta i nakon pravomoćnosti presude (list 382 spisa), uz uputu kako postupiti kod zahtjeva za presliku spisa.
11. U ostalom dijelu zahtjeva prigovorima na rad policije i osnovanost optužbe osuđenik problematizira dokazanost kaznenih djela što, shodno ograničenjima iz čl. 515. st. 1. i čl. 517. st. 1. ZKP, ne može biti predmet ispitivanja ovog izvanrednog pravnog lijeka. Što se tiče izražene osuđenikove namjere za podnošenje kaznene prijave protiv policijskog službenika nema zapreke da, sukladno čl. 205. st. 1. ZKP, kaznenu prijavu podnese nadležnom državnom odvjetniku pisano, usmeno ili drugim sredstvom.
12. Slijedom navedenog trebalo je, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP, zahtjev odbiti kao neosnovan.
Zagreb, 17. prosinca 2025.
Predsjednik vijeća:
Dražen Tripalo
