REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-125/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća te Perice Rosandića i Melite Božičević-Grbić kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika MĐ zbog kaznenih djela iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019., 84/2021. i 114/2022.; dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 8. travnja 2024. broj Kmp-4/2024-31 i presuda Županijskog suda Osijeku od 14. studenog 2024. broj Kžmp-23/2024-11, u sjednici održanoj 17. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenika MĐ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Splitu od 8. travnja 2024. broj Kmp-4/2024-31 mlađi punoljetnik MĐ proglašen je krivim zbog počinjenja tri kaznena djela prijetnje iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11., jednog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11. te jednog kaznenog djela oštećenja tuđe stvari iz članka 235. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11. Na temelju članka 105. stavka 1. u vezi s člankom 24. i člankom 25. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 84/2011., 143/2012., 148/2013., 56/2015. i 126/2019.; dalje: ZSM) izrečena mu je kazna maloljetničkog zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci. Na temelju članka 54. KZ/11. u izrečenu kaznu maloljetničkog zatvora mu je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 13. listopada 2023. do 8. travnja 2024.

1.1. Na temelju članka 70. KZ/11. mlađem punoljetniku MĐ je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana koja će se izvršavati u terapijskoj zajednici po vlastitom izboru, a koja mjera može trajati do prestanka izvršenja kazne maloljetničkog zatvora.

1.2. Na temelju članka 107. stavka 1. u vezi s člankom 89. stavkom 1. ZSM-a i člankom 148. stavkom 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022. i 36/2024.; dalje: ZKP-24.) mlađi punoljetnik MĐ je oslobođen naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 6. ZKP-24. te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

1.3. Istom je presudom, na temelju članka 452. točke 3. ZKP-24. protiv mlađeg punoljetnika MĐ odbijena optužba da bi počinio dva kaznena djela prijetnje iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11. i jedno kazneno djelo lažnog prijavljivanja kaznenog djela iz članka 304. stavka 1. KZ/11. te su, na temelju članka 149. stavka 1. ZKP-24., troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP-24. kao i nužni izdaci mlađeg punoljetnika te nužni izdaci i nagrada njegovog branitelja u tom dijelu pali na teret proračunskih sredstava suda.

1.4. Protiv osuđujućeg dijela ove presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i mlađi punoljetnik MĐ. Presudom Županijskog suda Osijeku od 14. studenog 2024. broj Kžmp-23/2024-11, djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, prvostupanjska je presuda preinačena u odluci o sigurnosnoj mjeri na način da se na temelju članka 70. stavaka 1. i 2. KZ/11. sigurnosna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana izvršava u ustanovi za izvršenje kazne maloljetničkog zatvora, dok su u ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika i u cijelosti žalba mlađeg punoljetnika MĐ odbijene kao neosnovane te je u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.

2. Protiv te pravomoćne presude osuđenik mlađi punoljetnik MĐ je po branitelju, odvjetniku Željku Ostoji, na temelju članka 515. stavka 1. ZKP-24. podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) iz osnova propisanih u članku 515. stavku 1. i članku 517. stavku 1. točki 2. ZKP-24., a zbog „pravomoćne osude u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom i zakonom“ te „povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. Zakona o kaznenom postupku“. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati zahtjev, ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje, podredno, „preinačiti pobijanu presudu i sam odlučiti u predmetnoj pravnoj stvari“. Također, u skladu s odredbom članka 518. stavka 5. ZKP-24., predlaže „s obzirom na sadržaj zahtjeva odgoditi izvršenje pravomoćne presude do donošenja odluke po podnijetom zahtjevu“.

3. Prvostupanjski sud je, prije dostavljanja spisa predmeta sa zahtjevom na meritorno odlučivanje ovom Sudu, postupio u skladu s člankom 518. stavkom 4. ZKP-24.

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Povredu prava na obrazloženu sudsku odluku kao sastavnicu prava na pravično suđenje iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/1990., 135/1997., 8/1998. - pročišćeni tekst, 113/2000., 124/2000. - pročišćeni tekst, 28/2001., 41/2001. - pročišćeni tekst, 55/2001. - ispravak, 76/2010., 85/2010. - pročišćeni tekst i 5/2014.; dalje: Ustav) i članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/1997., 6/1999. - pročišćeni tekst, 8/1999. - ispravak, 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010. i 13/2017.; dalje: Konvencija) osuđenik nalazi u dijelu odluke drugostupanjskog suda u kojem se iznosi ocjena vjerodostojnosti iskaza osuđenika, oštećenika i svjedoka, smatrajući da je bitna povreda odredaba kaznenog postupa iz članka 468. stavka 2. ZKP-24. ostvarena „kroz pogrešno i manjkavo obrazloženje osuđujućeg dijela pobijane presude“.

6. U tom pravcu tvrdi da je u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude istakao da se u točki 18. prvostupanjske presude navode paušalna utvrđenja o krivnji osuđenika dok se u točki 18.3. osuđenikovu obranu ocjenjuje neuvjerljivom i usmjerenom na njegovu ekskulpaciju bez davanja bilo kakvog obrazloženja. Ističe da ukupnost iskaza oštećenika i svjedoka ne može biti odlučna činjenica o krivnji osuđenika pa da je prvostupanjski sud u navedenim točkama presude ocjenu dokaza iznio na paušalan i arbitraran način, a da se drugostupanjski sud na te prigovore u točki 11.1. obrazloženja drugostupanjske presude očitovao samo s pola rečenice. Dodaje da drugostupanjski sud u odnosu na četiri od pet kaznenih djela za koje je osuđen ne obrazlaže zašto ne prihvaća obranu osuđenika i iskaze svjedoka obrane, a prihvaća iskaze oštećenika nego ih samo nabraja, bez ikakve analize koja prethodi svakoj ocjeni dokaza. Pritom, tvrdi da ni obrazloženje drugostupanjske presude u odnosu na osuđenikov žalbeni prigovor o paušalnosti i arbitrarnosti razloga prvostupanjske presude iznesenih za preostalo kazneno djelo nije razumljivo jer se ponovno ne daje analiza i ocjena dokaza.

7. Iz sadržaja prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud nakon vrlo detaljnog i iscrpnog reproduciranja sadržaja iskaza ispitanih oštećenika, svjedoka i vještaka, u točki 18. obrazloženja presude naveo da je razmatrajući sadržaje izvedenih dokaza, prihvatio „iskaze oštećenih TĐ i IĐ te svjedoka EĐ, jer su detaljni, uvjerljivi i logični, tim više što je iskaz oštećenog TĐ u odnosu na kazneno djelo navedeno pod t. II. izreke potkrijepljen svjedočenjem ŠĐ, dok je iskaz IĐ vezano za kazneno djelo navedeno pod t. III. izreke u bitnom poduprijet svjedočenjima ČĐ, NĐ i HĐ“.

8. Odgovarajući na žalbene prigovore osuđenika o paušalnosti i arbitrarnosti ocjene dokaza prvostupanjskog suda, drugostupanjski je sud u točki 9.1. drugostupanjske presude naveo da je „prvostupanjski sud pozorno i pravilno dao ocjenu svih izvedenih dokaza“, te da su „sve odlučne činjenice pravilno utvrđene, kao i dokazi kojima su utvrđene, za što je prvostupanjski sud dao jasne i provjerljive razloge kada je prvostupanjski sud zaključio da iz iskaza ošt. TĐ, a koji je potvrđen iskazom svjedoka ŠĐ, a iz iskaza ošt. KĐ, a koji je potvrđen sadržajem iskaza svjedoka ČĐ, NĐ i ŽĐ, te iskaza ošt. djeteta EĐ koji iskaz je dan u prisutnosti sudskog defektologa koji je potvrdio svojim mišljenjem da je iskaz ošt. djeteta bio koncentriran i da je emocionalno bio sačuvan za vrijeme davanja iskaza koji je uredno doveden do kraja“, pa da je pravilno zaključio da su „navedeni iskazi u skladu sa materijalnom dokumentacijom, zapisnikom o očevidu, snimkama nadzornih kamera ... i analize telefonskih poziva i lokacija mobilnog telefona opt. mpo. MĐ“.

9. Tako izneseni razlozi u pobijanoj presudi, prema ocjeni ovog Suda, nisu arbitrarni, kako to tvrdi osuđenik. Ovo tim više kada se ima na umu po prvostupanjskom sudu iznesenu analizu rezultata materijalnih dokaza izvedenih u tijeku postupka u odnosu na kazneno djelo oštećenja tuđe stvari koji su prilikom njihove ocjene dovedeni u vezu s obranom osuđenika (točka 18.2. prvostupanjske presude), kao i detaljne razloge koje je prvostupanjski sud iznio za neprihvaćanje iskaza svjedoka obrane zajedno s obranom osuđenika u odnosu na ostala kaznena djela (točka 18.3. prvostupanjske presude).

10. Uostalom, prilikom ocjene osnovanosti prigovora iz zahtjeva treba imati na umu da prema praksi Europskog suda za ljudska prava, na čije se odluke poziva i osuđenik u zahtjevu, povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda nema uopće razloga, ako su razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. O tome ovdje očito nije riječ. Prvostupanjski i drugostupanjski sudovi su kroz kratku, ali dostatnu analizu i ocjenu izvedenih dokaza, osvrćući se na potvrđenost pojedinih dokaza drugim dokazima te potkrijepljenost navoda obrane, za svoju odluku, s osvrtom na svako od terećenih kaznenih djela, iznijeli dostatne i razumne razloge pa ti razlozi nisu arbitrarni. To što osuđenik nije zadovoljan takvim obrazloženjem je irelevantno s aspekta povrede prava na pravično suđenje. Osim toga, sadržaj ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje stoga obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). U tom smislu, pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.).

11. Osuđenik nadalje u zahtjevu tvrdi da mu je pravo na obrazloženu sudsku odluku kao sastavnicu prava na pravično suđenje iz članka 29. Ustava i članka 6. Konvencije povrijeđeno i iz razloga što se drugostupanjski sud, premda je osuđenik u žalbi precizno i decidirano obrazložio nužnost prihvaćanja pojedinih dokaznih prijedloga obrane, uopće nije očitovao na žalbene prigovore osuđenika nego je samo paušalno utvrdio da bi se tim dokazima trebale utvrditi činjenice koje nisu bile važne za donošenje odluke o dijelu protupravnih radnji iz optužnice. Osuđenik u prilog svojih tvrdnji, pozivajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava, ističe da njegov zahtjev za provođenje dokaza nije bio obijestan, da je bio dovoljno obrazložen te bitan za ishod postupka i da je mogao ojačati poziciju obrane pa da je na opisani način došlo do „najgrubljeg kršenja načela jednakosti oružja kao temeljnog prava obrane u kaznenim postupcima zajamčenog brojnim odredbama Ustava Republike Hrvatske i Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama“.

12. U tom pravcu osuđenik u zahtjevu tvrdi da je od 20 predloženih dokaznih prijedloga obrane, prvostupanjski sud prihvatio i izveo samo jedan dokaz, a da je odbijanje 19 od ukupno 20 predloženih dokaznih prijedloga obrane pod točkom 2.3. obrazloženja pobijane presude obrazložio paušalnim i neobrazloženim utvrđenjem da činjenice koje bi prema tim prijedlozima trebalo utvrditi ne bi bile važne za odlučivanje, bez da je za svaki pojedini prijedlog iznio argumentaciju obrane i relevantnost za ishod postupka. Takvim neiznošenjem jasne i uvjerljive argumentacije za odbijanje 95% dokaznih prijedloga obrane je prema mišljenju osuđenika povrijeđeno njegovo Ustavom i Konvencijom zajamčeno pravo na pravično suđenje u smislu povrede prava jednakosti oružja, kao i pravo na obrazloženu sudsku odluku.

13. Iz sadržaja prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud u točki 2.3. obrazloženja presude, nabrojivši pritom dokazne prijedloge obrane, naveo da su isti odbijeni kao nevažni budući da činjenice koje bi tim prijedlozima trebalo utvrditi nisu bile važne za odlučivanje.

14. Referirajući se na žalbene prigovore osuđenika, drugostupanjski sud u točki 9.3. navodi da „nije ostvarena bitna povrede iz čl. 468. st.2. ZKP/08 i nije povrijeđeno pravo obrane opt. mpo. MĐ na raspravi, kada je sudac za mladež prihvatio i izveo jedan predloženi dokaz obrane, dok je više odbio. Naime, pravilno je prvostupanjski sud izvodio dokaze koji su odlučni za dokazivanje činjenica za opisane radnje iz izreke pobijane presude pod toč. a) I., II., III. i IV., na kojima je i zasnovao odluku o krivnji opt. mpo. MĐ. Stoga je i prihvatio predloženi dokaz obrane radi utvrđivanja odlučnih činjenica, dok druge predložene od strane obrane personalne i materijalne dokaze je sudac za mladež pravilno odbio kao nevažne. To stoga jer se sa istima trebalo utvrditi činjenice koje nisu bile važne i odlučne za donošenje odluke o dijelu protupravnih radnji iz optužnice, za koja je opt. mpo. MĐ proglašen krivim. Za svoju odluku, sudac za mladež je dao dostatne i valjane razloge, koje kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud“.

15. Pritom je drugostupanjski sud, budući da je osuđenik u dijelu žalbe kojim je upirao na paušalnost razloga za odbijanje dokaznih prijedloga obrane, obrazlažući neophodnost provođenja predloženih dokaza, prigovorio i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja, a time i pravilnosti zaključka o krivnji osuđenika, u nastavku obrazloženja kroz temeljitu raščlambu i analizu provedenih dokaza iznio detaljne razloge zašto smatra da je činjenice koje su odlučne za odluku o kaznenopravnoj odgovornosti osuđenika pravilno utvrđene (točka 11.1.). Argumentima koje je u tom dijelu odluke iznio u sklopu žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja je u biti ujedno iznio i razloge zbog kojih smatra da predložene dokaze obrane nije bilo potrebno provoditi.

15.1. Tako je naveo da je „Prvostupanjski sud, nakon pozorne ocjene sadržaja obrane opt. mpo. MĐ u kojoj poriče izrečene prijetnje oštećenicima, a ne spori da je 19. svibnja 2023. uporabom spreja - laka na ... ispisao dva grafita ... ..., te da se susreo 18. lipnja 2023. sa svojim ocem i da je 24. srpnja 2023. bio u cafe baru „ABC“ u [adresa] sa svojom majkom, a u odnosu na iskaz oštećenika TĐ, KĐ i djeteta EĐ i u odnosu na sadržaj iskaza svjedoka ČĐ, NĐ i ŽĐ, pravilno zaključio, da svojim iskazima u ukupnosti dovode u sumnju vjerodostojnost obrane optuženika u cijelosti kao i iskaza koje je dala SĐ i svjedok ZĐ“. Dodao je da „u odnosu i na iskaz ZĐ, ošt. dijete EĐ je u bitnome potvrdio da je putem ZĐ saznao izrečene prijetnje opt. mpo. MĐ, a koji je u suprotnosti sa iskazom ZĐ koji je to negirao da je prenio izrečene prijetnje od opt. mpo. MĐ, a dijelom je to potvrđeno u daljnjem iskazu, iz kojeg proizlazi da su ošt. dijete i opt. mpo. MĐ o tome razgovarali, te da mu se naknadno u svezi izrečenih prijetnji opt. mpo. MĐ ispričao“.

16. Dakle, drugostupanjski je sud razmatrajući žalbene navode, dajući kritički osvrt dokazne građe, izložio rezultate dokaznog postupka s naglaskom na odlučujuće dokaze optužbe te ocijenio pravilnim vrednovanje personalnih i materijalnih dokaza po prvostupanjskom sudu, smatrajući ih uvjerljivom osnovom za osuđujuću presudu, odnosno da za utvrđivanje istine, imajući na umu obranu osuđenika, iskaze ispitanih svjedoka te druge provedene dokaze, očito, nije bilo potrebno provoditi druge dokaze. Stoga, odbijanje dokaznih prijedloga obrane, samo za sebe, u nedostatku drugih iznesenih okolnosti, bez pomnog razmatranja načina na koji je vođen cjelokupni postupak i načina na koji su ocijenjeni izvedeni dokazi, suprotno tvrdnjama osuđenika, u konkretnom slučaju ne znači automatski i povredu njegovog prava na obrazloženu sudsku odluku, osobito ne u mjeri koja bi kompromitirala pravičnost postupka gledano u cjelini.

17. Daljnjim navodima osuđenik u zahtjevu tvrdi da mu je pravo na obrazloženu sudsku odluku povrijeđeno i propustom drugostupanjskog suda da se očituje na žalbene prigovore o kršenju prava obrane nedostavljanjem dokaza (DVD snimaka s ispitivanjem svjedoka ŠĐ) te ograničavanjem trajanja završnih govora stranaka. No, pravo na obrazloženu sudsku odluku se ne može tumačiti tako da zahtijeva detaljan odgovor na svaku tvrdnju stranke u postupku, nego to ovisi o okolnostima svakog pojedinog predmeta. Naime, drugostupanjski sud nije dužan, beziznimno, obuhvatiti svaki pojedini navod žalitelja, već one bitne i važne za odluku, i to na način kojim se jasno valoriziraju istaknute žalbene osnove i cijene sporna pitanja naznačena u žalbi, a to je ovdje i učinjeno. Ovo osobito kada se ima na umu sveobuhvatnost detaljnih i vrlo konkretnih razloga iznesenih, pored već navedenih, i u ostalim dijelovima drugostupanjske presude koji se ne problematiziraju zahtjevom, a kojima se ocjenjivala osnovanost prigovora iz žalbe osuđenika o ostvarenju bitnih povreda, pogrešnoj primjeni kaznenog zakona te nepravilnosti odluka o izricanju sigurnosne mjere i kazne maloljetničkog zatvora, pri čemu je prvostupanjska presuda ispitana i po službenoj dužnosti.

18. Stoga, nema govora o povredi prava osuđenika na pošteno suđenje, odnosno prava na obrazloženu sudsku odluku, kao neizostavne sastavnice prava na pošteno suđenje, iz članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 468. stavkom 2. ZKP-24.

19. Slijedom svega navedenog, a budući da zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024. i 72/2025.; dalje: ZKP-25.), odlučeno je kao u izreci. Uslijed takve odluke, nije bilo mjesta primjeni članka 518. stavka 5. ZKP-25.

Zagreb, 17. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Dražen Tripalo