REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-31/2025-5

II-8 Kr-14/2025-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća te Perice Rosandića i Melite Božičević-Grbić kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika MČ, zbog kaznenog djela iz članka 81. stavka 1. i dr. Turskog kaznenog zakona (dalje: TKZ), odlučujući o žalbi izručenika i po službenoj dužnosti na temelju članka 55. stavka 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“, broj 178/04. – dalje: ZOMP) protiv rješenja Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi od 3. listopada 2025. broj Kv I-14/2025- 36, u sjednici Vijeća održanoj 17. prosinca 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se žalba izručenika MČ, ukida se pobijano rješenje pod točkama I. i II. izreke i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II. Ukida se pobijano rješenje pod točkom III. izreke kojim je, na temelju članka 55. ZOMP-a, odbijena zamolba Republike Turske radi izdržavanja kazne zatvora u trajanju od dvije godine i jednog mjeseca zbog kaznenog djela prijetnje oružjem iz članka 106. stavka 2. TKZ, a prema presudi Suda za kaznena djela grada Konya broj 2007/43, pravomoćnoj 18. prosinca 2013. te se i u tom dijelu predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi od 3. listopada 2025. broj Kv I-14/2025-36 pod točkom I. izreke, na temelju članka 56., uz primjenu članaka 33. i 34. ZOMP-a, utvrđeno je da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje Republici Turskoj izručenika MČ, državljanina Republike Turske, radi izvršavanja kazne zatvora od petnaest godina zbog kaznenog djela ubojstva iz članka 81. stavka 1. TKZ i kazne zatvora od sedam godina i šest mjeseci zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članka 81. stavka 1. u vezi s člankom 38. TKZ, a prema presudi Suda za kaznena djela grada Konya broj 2011/515, pravomoćnoj 30. lipnja 2014. te radi izvršavanja kazne zatvora od šest godina i tri mjeseca zbog kaznenog djela lihvarstva iz članka 241. stavka 1. TKZ, a prema presudi Suda za kaznena djela grada Konya broj 2014/179, pravomoćnoj 4. veljače 2020.

1.1. Pod točkom II. izreke, na temelju članka 37. stavka 2. točke 1. ZOMP-a, odlučeno je da se izručenik HČ ne može kazneno progoniti, kazniti ili izručiti trećoj državi zbog određenog kaznenog djela počinjenog prije izručenja, a u odnosu na koje djelo nije odobreno izručenje, ne može se ograničiti u njegovim osobnim pravima iz razloga koji nije nastao u vezi s izručenjem te se ne može izvesti pred izvanredni sud.

1.2. Pod točkom III. izreke, na temelju članka 55. u vezi s člankom 35. stavkom 1. točkom 4. ZOMP-a, odbijena je zamolba za izručenje Republike Turske radi izvršavanja kazne zatvora od dvije godine i jednog mjeseca zbog kaznenog djela prijetnje oružjem iz članka 106. stavka 2. TKZ, a prema presudi Suda za kaznena djela grada Konya broj 2007/43, pravomoćnoj 18. prosinca 2013.

2. Protiv tog rješenja pod točkama I. i II. izreke žalbu je podnio izručenik HČ po branitelju Domagoju Miličeviću, odvjetniku u Požegi, zbog povrede „odredaba mjerodavnog postupka izručenja i kaznenog postupka i pogrešne primjene mjerodavnog materijalnog prava, kao i pogrešnom utvrđenju relevantnih činjenica“. Predloženo je da „Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući o ovoj žalbi u smislu članka 56. stavka 2. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima, preinači osporeno rješenje Županijskog suda u Slavonskom Brodu, stalne službe u Požegi, poslovni broj Kv I-14/2025-36 od 3. listopada 2025., na način da odbije zahtjev Republike Turske za izručenjem izručenika, a podredno, da ukine osporeno rješenje Županijskog suda u Slavonskom Brodu, stalne službe u Požegi, poslovni broj Kv I-14/2025-36 od 3. listopada 2025., u dijelu točke I. i II. izreke, te da predmet vrati istom sudu na ponovno odlučivanje pred potpuno izmijenjenim vijećem, uz obvezu da u ponovljenom postupku otkloni navedene povrede postupka i prava izručenika, te odluku donese u skladu sa zakonom, međunarodnim konvencijama i standardima zaštite temeljnih ljudskih prava“.

3. Na temelju članka 474. stavka 1. u svezi s člankom 495. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25; dalje: ZKP) i člankom 81. ZOMP-a te na temelju članka 55. stavka 1. ZOMP-a, spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podneskom od 14. studenog 2025. broj KŽ-DO-1551/2025-2 izrazilo mišljenje da prvostupanjsko rješenje pod točkom III. izreke treba potvrditi.

U odnosu na rješenje pod točkom I. izreke

4. Žalba izručenika je osnovana.

4.1. Prije svega treba reći da nije u pravu žalitelj kada tvrdi da „u trenutku održavanja sjednice vijeća 3. listopada 2025. nije postojao niti jedan dokaz da su ispunjeni formalni preduvjeti iz članka 12. Konvencije“, da „presude koje su dostavljene neposredno prije sjednice nisu autentične ni ovjerene“, odnosno da „u trenutku upućivanja note Republika Turska nije dostavila originalne presude ni ovjerene preslike koje čine osnovu zahtjeva za izručenje, nego je tek najavila njihovu naknadnu dostavu“ pa da bi time bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP, odnosno „povreda članka 12.

Europske konvencije o izručenju-nedostatak vjerodostojne dokumentacije“.

4.2. Točna je tvrdnja žalitelja da uz zamolbu Republike Turske za izručenje izručenika MČ, koja je prvostupanjskom sudu od strane Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije dostavljena 31. ožujka 2025., nije bila dostavljena dokumentacija kao temelj za izručenje u izvorniku ili ovjerovljenoj preslici, sukladno članku 43. stavku 1. točki 2. ZOMP-a i članku 12. Europske konvencije o izručenju (dalje: EKI), međutim, ta činjenica nije bila od utjecaja na zakonitost pobijanog rješenja, kako to neosnovano tvrdi žalitelj.

4.3. Naime, spisu prileži dopis Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije od 25. rujna 2025. uz koji je prvostupanjskom sudu dostavljena preslika note Veleposlanstva Republike Turske od 19. rujna 2025. zajedno s izvornicima dokumentacije za izručenje u prijevodu na hrvatski jezik, što znači da je prvostupanjski sud u trenutku odlučivanja o zamolbi za izručenje raspolagao vjerodostojnom dokumentacijom u smislu citiranih odredbi ZOMP-a i EKI, a osim toga izručenik je prilikom ispitivanja pred sudom, kao što proizlazi iz zapisnika od 3. listopada 2025., potvrdio da je u Republici Turskoj pravomoćno osuđen za kaznena djela na temelju presuda koja su predmet izručenja, kao i činjenicu da je po presudi broj 2011/515 izdržavao kaznu zatvora u Republici Turskoj do 2018. te da je za vrijeme odobrenog prekida izvršavanja kazne zatvora pobjegao iz Republike Turske.

4.4. Također treba reći da odlukom predsjednice Županijskog suda u Slavonskom Brodu, kojom je odbijen zahtjev izručenika za izuzeće predsjednika vijeća Damira Ronka, podnesen 15. listopada 2025., dakle, nakon što je održana sjednica vijeća i donesena odluka o zamolbi za izručenje, nije povrijeđeno pravo izručenika na „nepristrano i pošteno suđenje (čl. 6. EKLJJP i čl. 29. Ustava RH)“, niti je ta okolnost stvorila „objektivan dojam da sudac nije nepristran, neovisno o dokazanoj subjektivnoj pristranosti“ kako to neosnovano tvrdi žalitelj. Stoga, odluka kojom je odbijeno izuzeće predsjednika vijeća nije bila od utjecaja na zakonitost pobijanog rješenja.

4.5. Međutim, u pravu je izručenik kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a jer su u obrazloženju pobijanog rješenja izostali razlozi o odlučnim činjenicama.

4.6. Naime, izručenik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud propustio razmotriti i obrazložiti razloge „ranije odluke države članice kojom je odbijeno izručenje“ pozivajući se na presudu „Kammergericht Berlin“ od 12. siječnja 2022., kojom je pravomoćno utvrđeno „da izručenje MČ [adresa] nije dopušteno, zbog stvarne i konkretne opasnosti od politički motiviranog progona, proizvoljne primjene kaznenih odredbi o „terorizmu“ i „vrijeđanju nacije“ te nesigurnosti pravne zaštite unatoč diplomatskim jamstvima.“ Uz te navode izručenik se poziva i na presudu Suda Europske unije od 19. lipnja 2025. u predmetu C-219/25 PPU (Kamekris) u kojoj je utvrdio „obvezujuće standarde za postupanje sudova država članica kada odlučuju o zahtjevu treće države za izručenje građanina Unije, a u drugoj državi članici već postoji pravomoćna odluka kojom je odbijeno izručenje istoj državi na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi“.

4.7. Iz zapisnika o ispitivanju izručenika pred sucem istrage od 12. ožujka 2025. te iz zapisnika o sjednici izvanraspravnog vijeća od 3. listopada 2025. vidljivo je da se izručenik protivio izručenju Republici Turskoj i nije se odrekao načela specijaliteta, s obrazloženjem da je on bio simpatizer pokreta FČ zbog čega ga država Turska proganja i iz političkih razloga protiv simpatizera tog pokreta pokreće različite kaznene postupke poput onih zbog kaznenog djela terorizma. Također je naveo da je presuda suda u Berlinu sastavni dio sudskog spisa, a na temelju te presude je pušten iz istražnog zatvora da bi u Republici Hrvatskoj ponovno bio uhićen.

4.8. Točno je da je prvostupanjski sud raspolagao s presudom na koju se poziva izručenik jer se presuda Visokog zemaljskog suda u Berlinu od 12. siječnja 2022. u ovjerovljenom prijevodu na hrvatski jezik nalazi u spisu broj Kir-129/2025 na listovima 156. do 162. Tom presudom odbijeno je izručenje izručenika MČ [adresa] radi izvršavanja kazni zatvora na koje je pravomoćno osuđen istim onim presudama koje su predmet izručenja u ovom predmetu izručenja. U obrazloženju te presude, kao razlog za odbijanje izručenja, navedeno je da postoji konkretna opasnost da bi protiv izručenika već i zbog izražavanja svojih političkih stavova, kao simpatizera Gulenova pokreta, koji su zaštićeni člankom 10. stavkom 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: EKLJP), ili pak zbog svoje političke aktivnosti, nakon izručenja mogli biti pokrenuti novi kazneni postupci, protiv kojih se načelo specijaliteta ne bi moglo primijeniti kao prepreka izručenju. U nastavku je navedeno da je općepoznato, a to proizlazi i iz izvješća Saveznog ministarstva vanjskih poslova, da se u Turskoj kritička iznošenja mišljenja i djelovanja kriminaliziraju kroz vrlo široko tumačenje pojma terorizma kao i kroz kazneno djelo „vrijeđanja turske nacije“ iz članka 301. Turskog kaznenog zakonika, pri čemu u takvim postupcima postoje ozbiljne sumnje u neovisnost sudstva i pravednost postupka. Na toj osnovi su protiv izručenika već u tijeku određeni postupci pa postoji opasnost da će političko uvjerenje izručenika, koje je poznato turskim vlastima, imati za posljedicu da će on biti pod posebnim nadzorom turskih sigurnosnih službi i biti progonjen zbog političkih stavova. Pritom, sud ističe da se odluka temelji na vjerodostojno potkrijepljenoj političkoj aktivnosti izručenika prije njegova napuštanja Republike Turske te na kaznenim postupcima već pokrenutim u Republici Turskoj.

4.9. Iako u konkretnom slučaju, s obzirom da je izručenik državljanin Republike Turske, a ne i neke od država članica Europske Unije, nema mjesta primjeni prava Europske unije pa tako ni Povelje o temeljnim pravima koja je primjenjiva samo kada države članice provode pravo Europske unije, prvostupanjski sud je bio dužan, na tragu presude Suda Europske unije u predmetu C-219/25 PPU (Kamekris), na koju se u žalbi poziva izručenik, neovisno o tome što se niti jednim aktom prava Unije ne predviđa obveza uzajamnog priznavanja odluka koje su države članice donijele u pogledu zahtjeva za izručenje koje upućuju treće zemlje, po načelu uzajamnog povjerenja među državama članicama ozbiljno razmotriti razloge na kojima se temeljila odluka njemačkog suda, kao i sadržaj opsežne dokumentacije koju je, kako na engleskom jeziku tako i u određenom dijelu u prijevodu na hrvatski jezik, izručenik dostavio sudu prije održavanja sjednice vijeća na kojoj se odlučivalo o zamolbi Republike Turske o izručenju, a u svrhu dokazivanja da bi izručenje izručenika Republici Turskoj „predstavljalo grubo kršenje načela specijaliteta i izlaganje izručenika političkom progonu, suprotno hrvatskom ustavnom i međunarodnom pravnom poretku“ (listovi 475. do 843. spisa Kv I-14/2025). Pritom treba reći da podatke iz odluka drugih sudova Sud Europske unije svrstava u relevantne izvore informacija zajedno s izvješćima ili drugim dokumentima međunarodnih organizacija, presudama Europskog suda za ljudska prava i slično.

4.10. Prvostupanjski sud je, dakle, u postupku izručenja bio dužan, osim onih odlučnih činjenica koje se odnose na primjenu ZOMP-a, ocijeniti i sve one okolnosti koje se odnose na povrede konvencijskog i ustavnog prava jer su i to okolnosti o kojima ovisi odluka o izručenju. U tom smislu valja ukazati prvostupanjskom sudu na praksu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Khasanov i Rakhmanov (zahtjevi br. 28492/15., 49975/15, presuda velikog vijeća od 29. travnja 2022.), a u kojoj presudi je taj sud detaljno iznio načela za procjenu rizika hoće li u slučaju izručenja doći do povrede članka 3. Konvencije. ESLJP je, između ostalog, naveo da se procjena rizika mora usredotočiti na predvidive posljedice udaljenja podnositelja zahtjeva u zemlju odredišta, u svjetlu tamošnje opće situacije i njegovih osobnih sklonosti. Sud koji odlučuje u postupku izručenja mora razmotriti jesu li, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, dokazani značajni razlozi za vjerovanje da će se dotična osoba ako bude izručena suočiti sa stvarnim rizikom da bude podvrgnuta postupanju protivnom članku 3. Konvencije. Pri tome je, u načelu, izručenik dužan priložiti potrebne dokaze za takve tvrdnje (osim ako se ne radi o općepoznatoj situaciji), a koje je sud dužan ocijeniti.

4.11. S obzirom da je izručenik tijekom postupka prilagao dokaze u svrhu dokazivanja da bi njegovo izručenje Republici Turskoj predstavljalo grubo kršenje načela specijaliteta i izlaganje političkom progonu, odnosno izlaganje riziku od povrede članka 3. Konvencije, a prvostupanjski sud o tim prigovorima nije dao jasne, potpune i razumne razloge, osim paušalne konstatacije da je Republika Turska dala garancije u zahtjevu za izručenje „da krivica za koju se tereti izručenik nije političke i vojne prirode......da izručenik „ima pravo žalbe Europskom sudu za ljudska prava radi konačne odluke u fazi izvršenja.......da izručenik ima pravo na pravnu pomoć u vidu činjenice da je Republika Turska potpisnica Europske konvencije o ekstradiciji“, počinjena je bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a, kako to u žalbi pravilno ističe i žalitelj iz kojeg razloga se pobijano rješenje ne može ispitati.

5. Slijedom svega navedenog, trebalo je prihvatiti žalbu izručenika, ukinuti prvostupanjsko rješenje i odlučiti kao pod točkom I. izreke na temelju članka 494. stavka 3. točke 3. ZKP-a u vezi s člankom 81. ZOMP-a.

U odnosu na rješenje pod točkom II. izreke

6. Prvostupanjski sud je odbio zamolbu Republike Turske za izručenje izručenika MČ radi izvršavanja kazne zatvora od dvije godine i jedan mjesec na koju je osuđen presudom Suda za kaznena djela grada Konya broj 2007/43 zbog kaznenog djela prijetnje oružjem iz članka 106. stavka 2. TKZ, koja je postala pravomoćna 18. prosinca 2013. Kao razlog za odbijanje zamolbe za izručenje na temelju članka 35. stavka 1. točke 4. ZOMP-a, prvostupanjski sud navodi da je po domaćem pravu nastupila zastara izvršavanja kazne zatvora 18. prosinca 2023., budući da , sukladno odredbi članka 83. stavka 1. alineje 5. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24.; dalje: KZ/11), u konkretnom slučaju zastara nastupa kad protekne deset godina od izrečene kazne zatvora u trajanju duljem od jedne godine.

6.1. Međutim, prvostupanjski sud je pritom propustio cijeniti činjenicu, sadržanu kako u zamolbi za izručenje, tako i u obrazloženju pobijanog rješenja, da je izručenik po presudi broj 2011/15 izdržavao kaznu zatvora do 2018. godine kada je, nakon što mu je odobren prekid izdržavanja kazne zatvora, pobjegao s izdržavanja kazne. Također je propustio uočiti da, sukladno odredbi članka 84. stavka 3. KZ/11, koju odredbu treba tumačiti u skladu s osnovnim pravilom o mirovanju zastare iz članka 84. stavka 2. KZ/11 prema kojem zastara ne teče za vrijeme za koje se prema zakonu izvršenje kazne ne može započeti niti nastaviti, zastara izvršenja kazne ne teče za vrijeme izdržavanja kazne, što se odnosi ne samo na kaznu koju osuđenik izdržava već na bilo koju zatvorsku kaznu, jer zakon ne dopušta istodobno izvršavanje dviju kazni.

6.2. Stoga je prvostupanjski sud bio dužan utvrditi je li i u kojem periodu, nakon što je presuda broj 2007/43 postala pravomoćna, izručenik izdržavao kaznu zatvora jer za vrijeme izdržavanja kazne sukladno citiranoj zakonskoj odredbi zastara ne teče, a tek potom ocijeniti je li u konkretnom slučaju nastupila zastara izvršavanja kazne zatvora, a što je zapreka za izručenje sukladno odredbi članka 35. stavka 1. točke 4. ZOMP-a.

6.3. Slijedom iznijetoga, ispitujući pobijano rješenje pod točkom III. izreke po službenoj dužnosti na temelju članka 55. stavka 1. ZOMP-a, trebalo je pobijano rješenje ukinuti i odlučiti kao pod točkom II. izreke.

7. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će, vodeći računa o argumentaciji ove drugostupanjske odluke, ponovno ocijeniti postojanje zakonskih pretpostavki za izručenje izručenika MČ [adresa] radi izvršavanja kazne zatvora u odnosu na sve tri pravomoćne presude koje su predmet zamolbe za izručenje te donijeti novu odluku koju će potom obrazložiti s jasnim, potpunim i razumnim razlozima.

Zagreb, 17. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Dražen Tripalo