REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6573/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Violeti Veselić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja UV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 9. prosinca 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja te zamjenice punomoćnika tuženika ŽV, odvjetničke vježbenice, dana 16. prosinca 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu, broj Ugovora: 3205931263, broj kreditne partije: 7102976980, sklopljenog dana 23. prosinca 2005. između tuženika Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i tužitelja UV kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle članak 2. stavak 4. Ugovora kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju UV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 315,24 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.01.2006. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023 godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 naknaditi tužitelju UV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 200,78 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.12.2025. godine, kao dana presuđenja, do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 23.12.2005. godine sklopio Ugovor o kreditu br. 3205931263, a prema kojem mu je tuženik kao kreditor odobrio kredit u iznosu od 71.093,00 CHF prema srednjem tečaju HNB-a. Nadalje, tužitelj navodi kako je odredbom čl. 2. st. 4. predmetnog Ugovora o kreditu, tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor (ovdje tuženik) te da je temeljem navedene ugovorne odredbe tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita (tzv. ulazna naknada), a na koju naknadu je tužitelj bio primoran pristati i platiti ju kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelj smatra da je sporna ugovorna odredba čl. 2. st. 4. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita tj. tzv. ulaznu naknadu, nepoštena ugovorna odredba prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jačeg ugovorne strane (trgovca), bez da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Tužitelj, također, smatra da mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, plaćanjem tzv. ulazne naknade i to stoga jer tužitelj nije mogao utjecati niti na sadržaj niti na visinu te naknade koja se jednostrano određivala od strane tuženika, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita – potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca (tuženika) kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznom prava, tj. načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

2. Slijedom navedenog, tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se utvrde ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle, čl. 2. st. 4. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor. Kako je tuženik dana 16.1.2006. godine tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita u utuženom iznosu od iznosu od 315,24 EUR, to tužitelj tužbenim zahtjevom od tuženika traži i isplatu iznosa od 315,24 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.1.2006. godine do isplate. Također, tužitelj potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja I stupanjske presude do isplate.

3. U odgovoru na tužbu i daljnjem tijeku postupka tuženik prigovara u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora (dalje: VPS) u iznosu od 1.642,47 EUR, kao previsoko naznačenoj te predlaže da sud odredi VPS u visini od 315,24 EUR što je visina tužbenog zahtjeva na isplatu. Osporava tužitelju status potrošača navodeći da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Ističe kako je odredba o ulaznoj naknadi jasna, razumljiva i lako uočljiva pa je stoga isključena od ocjenjivanja nepoštenosti, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i čl. 4 stav 2 Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ. Nadalje, tuženik navodi da, ukoliko sud ipak u ovom parničnom postupku bude ocjenjivao poštenost sporne ugovorne odredbe, da je potrebno ispitati informiranost tužitelja kao potrošača, o spornoj ugovornoj odredbi, kao i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tvrdi da je o naplati naknade za obradu kredita, tužitelj bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu na način da su službenici banke tužitelju jasno iskomunicirali da postoji njegova obveza na plaćanje naknade za obradu kredita, u slučaju odobrenja kredita. Nadalje tuženik navodi da je u izvatku iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, navedeno da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava, što znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se ista plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Sve navedeno, smatra tuženik, ukazuje da je tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja sporne naknade. Nadalje, tuženik ističe kako je naknada za obradu kredita naknada koja je pokrivala troškove tuženika, a radi se o operativnim troškovima (npr. trošak rada djelatnika banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim osobama kao što su registar obveza po kreditima HZMO ili sl.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) i povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i slično), a koji troškovi i usluge banke, sukladno spomenutoj Direktivi ne trebaju biti točno navedeni u ugovoru o kreditu. Tuženik, također, smatra da sporna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ističe i prigovor zastare te osporava zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, smatrajući da zatezna kamata može teći eventualno od dana podnošenja tužbe jer tuženik nije nesavjesni stjecatelj. Priznaje visinu tužbenog zahtjeva na isplatu u iznosu od 315,24 EUR te čini nespornim da je tuženik naplatio tužitelju tzv. ulaznu naknadu u utuženom iznosu dana16.1.2006. godine (na ročištu održanom 9.12.2025.), ali smatra da zbog prethodno obrazloženih razloga tužbeni zahtjev nije osnovan te da isti treba odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku

4. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u predmetni Ugovor o kreditu broj 3205931263 od 23.12.2005. godine, potvrdu tuženika od 27.1.2023. godine o naplaćenoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, saslušan je tužitelj te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

5. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 155/23 i 146/25 dalje ZPP), u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

6. Predmet spora je zahtjev da sud utvrdi ništetnom odredba čl. 2. st. 4. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor (tuženik) te zahtjev za isplatu naplaćenog iznosa naknade za obradu kredita u iznosu od 315,24 EUR jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

7. Nesporno je među strankama da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 3205931263 dana 23.12.2005. godine kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 71.093,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da je čl. 2 st.4. predmetnog Ugovora ugovoreno plaćanje svih naknada i troškova na teret korisnika kredita (tužiteljice) sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor (tuženik). Nije sporno niti da je tuženik naplatio predmetnu naknada tužitelju dana 16.1.2006. godine u utuženom iznosu od 315,24 EUR jer tu činjenicu priznaje sam tuženik na ročištu održanom 9.12.2025. godine.

8. Sporno je je li ugovorna odredba kojom se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor (tuženik) ništetna ugovorna odredba te posljedično tome je li osnovan zahtjev za povratom naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 315,42 EUR. Također, sporno je ima li tužiteljica status potrošača, je li nastupila zastara te je sporan zatraženi tijek zatezne kamate.

9. Čitanjem predmetnog Ugovora o kreditu sud je utvrdio da je čl. 2. st. 4. istog, između ostalog, sadrži spornu ugovornu odredbu koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor (tuženik).“

10. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko sporne naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja, dok nitko od zaposlenika banke nije saslušan kao svjedok jer takav dokazni prijedlog nije predložila niti jedna parnična stranka, a sud na temelju čl. 7. st.1 ZPP-a provodi samo dokaze predložene po strankama, osim, ako se radi o situaciji iz čl. 3. st. 3. ZPP-a, što u konkretnom predmetu nije slučaj

11. Tužitelj je iskazao da je namjena predmetnog kredita bila kupnja stana – prve nekretnine u [adresa] na adresi [adresa]. Stan koji je kupio predmetnim kreditom koristio je za stanovanje. U tom stanu je živio sa svojom obitelji do početka 2013. godine kada je taj stan prodao. Stan nikada nije davao u najam ili zakup. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu niti tijekom otplate istog nije u vlasništvu imao trgovačko društvo niti obrt. Nadalje, tužitelj je iskazao kako su njegova supruga i on došli kod tuženika interesirati se za stambeni kredit. Prvo ih je primio jedan službenik na šalteru koji ih je onda uputio na osobnu bankaricu, čijeg imena i prezimena se više ne sjeća, sa kojom su dalje sve komunicirali vezano uz stambeni kredit. U komunikaciji sa osobnom bankaricom, mogao je birati jedino hoće li zaključiti ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom vezanom uz CHF ili s valutnom klauzulom vezanom uz euro, mogao je razgovarati o visini iznosa kredita, koja je bila ograničena visinom njegovih primanja, kao i o roku otplate kredita. O ostalim uvjetima kredita nije bilo nikakvih pregovora. Prije nego što je sastavljen ugovor o kreditu tužitelju je osobna bankarica rekla da će morati platiti naknade i troškove koje određuje banka, a vezani su uz kredit. Sjeća se da mu je rekla da će morati platiti naknadu za procjenu vrijednosti stana kao i naknadu za odobrenje kredita, kao i da se bez plaćanja tih naknada kredit ne može dobiti. Koliko se sjeća, ona mu je rekla fiksni iznos naknade za odobrenje kredita koji će morati platiti, ali se sada više ne može sjetiti o kojem iznosu je riječ niti je li to bio iznos koji je izračunat u postotku od iznosa odobrenog kredita. Nije pitao osobnu bankaricu je li moguće da se ne plaćaju naknade koje mu je rekla da će morati platiti i to zato jer mu je ona sama rekla da bez plaćanja tih naknada neće moći dobiti kredit. U sastavljanju ugovora o kreditu nije sudjelovao već su ga iz banke pozvali kada su pripremili ugovor o kreditu. Prije nego što je potpisao ugovor o kreditu, isti je pročitao, ali se više ne sjeća zbog proteka vremena što je u predmetnom ugovoru o kreditu bilo navedeno vezano uz naknade koje treba platiti. Isto tako navodi da je taj ugovor njemu izgledao generički tj. grafički tako da je to tipski ugovor i da su u njemu onda samo mijenjane generalije poput osobnog imena i prezimena, iznosa kredita, roka otplate. Kad je čitao ugovor o kreditu u banci, osobna bankarica ga nije pitala ima li ikakvih nejasnoća vezano uz bilo koju ugovornu odredbu. Zaključno tužitelj je iskazao da je sve naknade, koje je prema predmetnom ugovoru o kreditu trebao platiti, doista i platio. Koliko je platio na ime naknade za odobrenje kredita više se ne sjeća, ali postoji dokumentacija u spisu. Osobna bankarica mu prije potpisivanja ugovora o kreditu niti u fazi dok su dogovarali iznos kredita i rok otplate, nije rekla od kojih konkretno usluga i troškova banke se sastoji naknada za odobrenje kredita niti mu objasnila način na koji se ta naknada odnosno njezina visina određuje.

12. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, pri čemu sud ističe kako niti tuženik nije prigovarao istinitosti tužiteljevog iskaza, a osim toga pojedini dijelovi iskaza tužitelja potvrđeni su dokumentacijom koja prileži spisu.

13. Ovaj sud smatra da je tužitelj dostavljanjem predmetnog Ugovora o kreditu i svojim iskazom dokazao svoje svojstvo potrošača. Naime, uvidom u predmetni Ugovor sud je utvrdio da se radi o stambenom kreditu, kako tvrdi i tužitelj u svom iskazu. Također je uvidom u predmetni Ugovor sud utvrdio da je tužitelj isti zaključio kao fizička osoba, a iz iskaza tužitelja proizlazi da je da je stan u [adresa], koji je kupio predmetnim kreditom koristio isključivo za stanovanje jer je u njemu živio sa svojom obitelji sve do 2013.godine kada je isti prodao, da ga nikada nije davao u najam ili zakup te da u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i tijekom otplate istog, nije imao u vlasništvu trgovačko društvo niti obrt, time da iz sadržaja spisa ne proizlazi da bi tužitelj zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, odnosno da se tužitelj uopće bavio takvim djelatnostima, a prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ((NN 96/03, dalje: ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog Ugovora) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dokazivati da Ugovor nije sklopljen u svrhu namijenjenu zanimanju odnosno poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja, značilo bi dokazivati negativne činjenice, što je protivno odredbama ZPP-a. Stoga je tuženik taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

14. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

15. Člankom 81. ZZP/03 propisano je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (st. 1); Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (st. 2); Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (st. 3); Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (st.4).

16. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o višegodišnjem kreditu (17 godina kako je ugovoreno čl. 3. predmetnog Ugovora) s promjenjivom redovnom kamatnom stopom (čl. 2. Ugovora o kreditu), kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom korištenja / isplate kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

17. Osim toga, odredbu članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, ovaj sud smatra da odredba čl. 2. st.4. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor (tuženik), a među kojim naknadama je i naknada za obradu kredita, nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

18. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, uzimajući u obzir jesu li tužitelju kao potrošaču bile pružene informacije o spornoj ugovornoj odredbi, kao i okolnosti u vrijeme i prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, u skladu s čl. 83 ZZP/03.

19. Dovodeći u vezu iskaz tužitelja i sadržaj predmetnog ugovora o kreditu sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radilo o "gotovom" ugovoru, koji je bio pripremljen od strane banke (tuženika) i prezentiran tužitelju.

20. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora.

21. Dakle, čitanjem prethodno citirane sporne ugovorne odredbe i ostalih ugovornih odredbi, sud je utvrdio kako niti u čl. 2. st.4. predmetnog Ugovora o kreditu niti u ikojoj drugoj odredbi tog Ugovora nije izričito pobrojano koje je sve to naknade i troškove tužitelj dužan platiti pa tako nije izričito navedeno da bi bio dužan platiti i naknadu za obradu kredita. Niti jedna ugovorna odredba ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade za obradu kredita naplaćuju, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu kredita. Također, u predmetnom Ugovoru nisu navedeni nikakvi ekonomski kriteriji koji utječu na visinu tzv. ulazne naknade niti mehanizam određivanja iste. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja, nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Osim toga tuženik, niti u predmetnom Ugovoru, a niti u odgovoru na tužbu nije naveo s kolikim iznosom u strukturi tzv. ulazne naknade sudjeluju operativni troškovi, materijalni troškovi, troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge niti povezani regulatorni troškovi, za koje tvrdi da su nastali tuženiku.

22. Nadalje, kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi ugovorena odredba o naknadi za obradu kredita bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba čl. 2. st. 4. izričito ne navodi da je korisnik kredita dužan platiti naknadu za obradu kredita niti ikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnosi ta naknada već navedena ugovorna odredba uopćeno određuje da je korisnik kredita obvezan platiti sve naknada i troškove po predmetnom kreditu sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor (tuženik), ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

23. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije (kredita) na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim propisima.

24. Pri tome se ističe da niti odredbe čl. 1065. do 1068. Zakona o obveznim odnosima (NN, 53/91, 73/91, 113/93, 03/94, 07/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO, važećeg na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje imajući u vidu i čl. 1163. st. 1.u vezi s člankom 1165. novog Zakona o obveznim odnosima - NN 35/05) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

25. U skladu s člankom 59. st.1. alineja 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

26. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. st.1. alineja 3 ZZP/03 da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja spornom odredbom čl. 2. st.4. predmetnog Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Sporna ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 utječe, prema stavu ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača (tužitelja) značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da sporna naknada za obradu kredita koja je naplaćena tužiteljici odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

27. Obzirom da iz predmetnog Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je, prije nego što je sastavljen ugovor o kreditu, osobna bankarica rekla da će morati platiti troškove i naknade koje određuje banka, a vezani su uz kredit, da će između ostalog, morati platiti naknadu za odobrenje (obradu) kredita, ali da mu prije potpisivanja ugovora o kreditu niti u fazi dok su dogovarali iznos kredita i rok otplate, nije rekla od kojih se konkretno usluga i troškova banke sastoji naknada za odobrenje kredita niti mu je objasnila način na koji se visina te naknade određuje, što pak, smatra ovaj sud, znači da je izostala informiranost na što se konkretno predmetna naknada za obradu kredita odnosi i na koji način se određuje njena visina, a tuženik nije dokazao suprotno, što je bio dužan u smislu čl. 81. st. 4. ZZP/03. Naime, tuženik se u odgovoru na tužbu poziva na izvadak iz tuženikove Upute službenicima za odobravanje kredita građanima - osnovna uputa, tvrdeći da ista dokazuje da su službenici tuženika sigurno komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se prema toj Uputi, sporna naknada plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade tj. plaća li se naknada iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Međutim, ovaj sud ističe kako tuženik u prilogu odgovora na tužbu, niti u daljnjem tijeku postupka nije u spis dostavio izvadak iz spomenute Upute niti samu Uputu tako da ovaj sud prethodno navedene tvrdnje tuženika smatra nedokazanima odnosno smatra da tuženik nije dokazao da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornoj naknadi za obradu kredita.

28. Nadalje, ovaj sud ističe da se sporna ugovorna odredba, vezano uz sve naknade, poziva se na Odluku o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor (tuženik), a niti iz jedne ugovorne odredbe ne proizlazi da bi citirana Odluka odnosno Tarifa naknada za usluge za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, tužitelju bila prezentirana ili uručena od strane tuženika prije ili prilikom zaključenja Ugovora o kreditu. Međutim čak i da je tuženik svoju Odluku o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor prezentirao tužitelju, stav je ovog suda, uzimajući u obzir odredbu čl.142. st. 1. ZOO-a, da se o odredbama te Odluke, po prirodi stvari ne može i nije moglo pojedinačno pregovarati jer se radi o jednostranoj Odluci tuženika koja se ne odnosi samo na tužitelja nego na sve klijente banke, a što posljedično znači da tužitelj sa tuženikom nije mogao pojedinačno pregovarati o spornoj naknadi za obradu kredita. Identično vrijedi i za Opće uvjete poslovanja tuženika na koje se poziva čl. 18.J. predmetnog Ugovora o kreditu.

29. Dakle, kako je sporna ugovorna odredba iz čl. 2. st.4. predmetnog Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj te obzirom da tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima banke, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade u naplaćenom (utuženom) iznosu te uzimajući u obzir činjenicu da je obveza plaćanja i visina sporne naknade za obradu kredita ovisila o jednostranoj tuženika - Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor (tuženik), to ovaj sud smatra da je tuženikovo nametanje obveze plaćanja sporne naknade tužitelju dovelo do znatne neravnoteže između ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, radi čega ovaj sud smatra da se radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03 (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. te Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-715/2024 od 3.travnja 2024.), a koja nepoštena ugovorna odredba je ništetna u smislu čl. 87. ZZP/03.

30. Slijedom navedenog sud je u točki I izreke ove presude prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle, čl. 2. st. 4. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor

31. U smislu odredbe čl. 104. st. 1. ZOO, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom (ništavom).

32. Tuženik je na ročištu održanom 9.12.2025. učinio nespornim da je predmetna naknada u utuženom iznosu od 315,24 EUR naplaćena16.1.2006. godine.

33. Vezano uz istaknuti prigovor zastare ovaj sud ističe kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan. Naime, prema odredbi čl. 110. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 371. ZOO-a. Kako zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od pravomoćnosti ove prvostupanjske presude, kojom je utvrđena ništetnost odredbe Ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita (tužitelj) obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor (tuženik), a među kojima je i sporna naknada za obradu kredita, to zastarni rok propisan čl. 371. ZOO-a od pet godina nije protekao.

34. Slijedom prethodno navedenog, a kako je visina tužbenog zahtjeva u iznosu od 315,24 EUR nesporna, to je presuđeno kao u točki II izreke ove presude.

35. Prema odredbi čl. 210. ZOO, kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 214. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

36. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknada i troškova u skladu s jednostranom Odlukom tuženika (Odlukom o Tarifi naknada u poslovima koje obavlja kreditor (tuženik)), tuženik je, smatra ovaj sud postupao nepošteno iz razloga što je spornu ugovornu odredbu jednostrano unio u predmetni Ugovor o kreditu, bez mogućnosti da tužitelj utječe na sadržaj iste, ne navodeći pri tome koje konkretno naknade tužitelj treba platiti, niti na koje troškove i usluge tuženika se sporna naknada odnosi, što predstavlja nepošteno postupanje tuženika, kao financijske institucije (trgovca) odnosno jače ugovorne strane u odnosu na tužitelja, kao potrošača i slabiju ugovornu stranu, pa slijedom navedenog, ovaj sud tužitelju na temelju čl. 214. ZOO-a dosuđuje zateznu kamatu tekuću od 16.1.2006. godine, kao dana kada je spornu naknadu tuženik naplatio tužitelju, do isplate, a kako je tužitelj i zatražio tužbenim zahtjevom.

37. Visina kamatne stope je do31.12.2007. godine određena po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. godine po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a. (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

38. Odluka o parničnom trošku u ovoj pravnoj stvari temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku, odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, koja se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju Tbr. 52. st. 3. iste) te na trošak sudskih pristojbi tužitelja odmjeren sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23, dalje: ZSP) i Tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19 i 92/21).

39. Vezano za prigovor tuženika glede u tužbi previsoko označene vrijednosti predmeta spora, u iznosu od 1.642,47 EUR, valja istaknuti da je sud isti našao osnovanim te je na pripremnom ročištu odredio vrijednost predmeta spora (dalje: VPS) u visini od 315,24 EUR. Naime, tužitelj je u ovoj pravnoj stvari uz deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 2.st.4. predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi na naplatu naknada i troškova u skladu s jednostranom Odlukom tuženika (Odlukom o Tarifi naknada u poslovima koje obavlja kreditor) postavio i zahtjev na isplatu iznosa od 315,24 EUR. Stav je ovog suda da se ne radi o samostalnom deklaratornom zahtjevu, već o vrsti deklaratornog zahtjeva koji služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu, odnosno za isplatu, jer je isplata neosnovano naplaćene naknade za obradu kredita zapravo jedino što je tužitelju životno i realno bitno, a ne to da li se radi o ništavoj odredbi. Osim toga sud je o ništetnosti ugovorne odredbe koja se odnosi na naplatu naknada i troškova u skladu s jednostranom Odlukom tuženika (Odlukom o Tarifi naknada u poslovima koje obavlja kreditor), a koja odredba se odnosi i na naknadu za obradu kredita, temeljem čl. 12. st. 1. ZPP-a, mogao odlučivati i kao prethodnom pitanju, bez postavljanja tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, osobito imajući u vidu odredbu čl.109. st. 1. ZOO-a kojom je određeno da na ništetnost (ništavost) sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba. Stoga se u ovakvom slučaju VPS ima računati samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu odnosno isplatu (tako i VSRH Revr-774/05 od 13.12.2005. i Revr-475/08 od 27.10.2008.).

40. Slijedom navedenog, u konkretnom predmetu valjalo je primijeniti odredbu čl. 40. st. 3. ZPP-a i odrediti vrijednost predmeta spora u iznosu od 315,24 jer suviše visoko naznačena vrijednost predmeta spora postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka, odnosno zasebno označavanje vrijednosti predmeta spora za svaki od zahtjeva te njihovo kasnije pribrajanje samo tome i služe, jer je naknada troška prema VPS od 1.642,47 EUR kako ju je naznačio tužitelj, četverostruka (obzirom da jedna odvjetnička radnja prema Odvjetničkoj tarifi za VPS od 315,24 EUR iznosi, bez PDV-a, 50,00 EUR, a prema VPS od1.642,47 EUR iznosi 200,00 EUR (bez PDV-a), a dokazni postupak je isti.

41. Trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku sastoji se od: sastava tužbe – 25 bodova po Tbr. 7. točka 1, sastava podneska od 21.2.2025. godine – 25 bodova po Tbr 8. toč. 1., te zastupanja na ročištu 9.12.2025. godine – 25 bodova po Tbr 9. toč. 1., što ukupno iznosi 75 bodova. Kada se utvrđeni broj bodova pomnoži sa vrijednosti boda od 2,00 EUR, dobiva se iznos od 150,00 EUR. Na taj iznos obračunat je po Tbr. 46 PDV (25%) u iznosu od 37,50 EUR, tako da ukupan trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku iznosi 187,50 EUR.

42. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 14.3.2025. godine jer ovaj sud smatra da je navode iz tog podneska tužitelj mogao iznijeti već u podnesku od 21.2.2025. godine, sastav kojeg mu je priznat u trošak, slijedom čega proizlazi da sastav podneska tužitelja od 14.3.2025. godine nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu čl. 155. st.1. ZPP-a.

43. Trošak sudskih pristojbi tužitelja sastoji se od troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR, uz primjenu čl. 7. st. 1. ZSP-a i troška sudske pristojbe na I stupanjsku presudu u iznosu od 6,64 EUR, uz primjenu čl. 7. st. 3. ZSP-a, sve prema po sudu određenoj VPS od 315,24 EUR, tako da ukupni trošak sudskih pristojbi tužitelja iznosi 13,28 EUR.

44. Kako je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, to mu sud na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, dosuđuje cjelokupni naprijed priznati trošak zastupanja po odvjetniku i trošak sudskih pristojbi, što čini dosuđeni parnični trošak tužitelja u iznosu od 200,78 EUR, kao u točki III izreke ove presude.

45. Tužitelj je zatražio i zateznu kamatu na parnični trošak te mu je sud, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos parničnog troška od 200,78 EUR, tekuću od 16.12.2025. godine, kao dana donošenja ove presude kojom je tuženiku naloženo plaćanje troškova postupka tužitelju.

46. Tuženiku ne pripada pravo na parnični trošak jer je u cijelosti izgubio spor, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 16. prosinca 2025. godine

Sudac:

Violeta Veselić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave ove presude. Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda, županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja uz rješenje za sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu u iznosu od 6,64 EUR

2. pun. tuženika