REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-250/2024-21

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Saši Bušić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ŠĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Hrvoju Vukadinu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermarkische banka d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3 A, zastupan po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 1. listopada 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, dana 16. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  je:

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 od dana 02.04.2008. godine koji su sklopili ŠĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, Jadranski Trg 3/a , 51 000 Rijeka, kao kreditor, u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnoj stopi tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 9,500 % godišnje.

II Nalaže s tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, Jadranski Trg 3/a, 51 000 Rijeka da tužitelju ŠĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 215,28 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

8,89 EUR tekuće od dana 16.4.2009. godine pa do isplate

8,89 EUR tekuće od dana 10.6.2009. godine pa do isplate

8,89 EUR tekuće od dana 10.7.2009. godine pa do isplate

8,89 EUR tekuće od dana 12.8.2009. godine pa do isplate

8,89 EUR tekuće od dana 11.9.2009. godine pa do isplate

8,89 EUR tekuće od dana 11.9.2009. godine pa do isplate

8,89 EUR tekuće od dana 12.10.2009. godine pa do isplate

8,89 EUR tekuće od dana 12.11.2009. godine pa do isplate

8,89 EUR tekuće od dana 11.12.2009. godine pa do isplate

8,89 EUR tekuće od dana 13.1.2010. godine pa do isplate

8,89 EUR tekuće od dana 11.2.2010. godine pa do isplate

8,89 EUR tekuće od dana 11.3.2010. godine pa do isplate

8,89 EUR tekuće od dana 12.4.2010. godine pa do isplate

8,89 EUR tekuće od dana 12.5.2010. godine pa do isplate

8,89 EUR tekuće od dana 11.6.2010. godine pa do isplate

8,89 EUR tekuće od dana 14.7.2010. godine pa do isplate

8,89 EUR tekuće od dana 9.8.2010. godine pa do isplate

64,15 EUR tekuće od dana 29.9.2010 godine pa do isplate

do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.01.2023. godine, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok od 01.01.2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

III Nalaže s tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. , OIB: 23057039320, Jadranski Trg 3/a , 51 000 Rijeka da tužitelju ŠĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] isplati troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.978,86 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su stranke ovog spora su sklopile ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 50404607-5103903982 od dana 02.04.2008. godine po kojem je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 130.000,00 HRK. Činjenica da je kredit otplaćen u cijelosti se vidi iz pregleda prometa po kreditu. Od ostale dokumentacije vezane uz ovaj ugovor o kreditu tužitelj raspolaže sa svim obavijestima o promjenama kamatnih stopa koje se priloženo dostavlja. S obzirom na vrijednost predmeta spora, sukladno članku 19. Zakona o sudskim pristojbama se smatra da je vrijednost predmeta spora kod tužbi na utvrđenje 10.000,00 HRK / 1.327,22 EUR (točka 1. tužbenog zahtjeva). U Ugovoru o kreditu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sa tekstom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika koja odredba je ništetna. Analizom sadržaja navedenih odredbi ugovora o kreditu jasno je da je navedenom odredbom ugovora o kreditu, koji je tužitelj potpisao bez da je imao mogućnost s tuženikom pregovarati i utjecati na sadržaj odredbi, propisano da je kamatna stopa 9,5 % promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Dakle, jasno je da, prema navedenoj odredbi, promjenjivost kamatne stope ovisi o jednostranoj odluci tuženika, a da u istoj odredbi nisu navedeni parametri i uvjeti takve promjenjivosti, odnosno parametri i uvjeti pod kojima bi tuženik bio ovlašten donijeti odluku o promjeni stope. Navedeno znači da takva odredba ugovora nije dovoljno objektivizirana jer nisu jasni, a ni vidljivi kriteriji za određivanje kamatne stope, već je tuženik sam sebi pridržao pravo jednostrane promjene kamatne stope. Sa time je tužitelja kao korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj, te je na njegovu štetu uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. U članku 269. stavak 1. ZOO propisano je ugovorna obveza može se sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je u stavku 2. propisano ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva dok je u članku 270. ZOO propisano kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav. Ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, tuženika, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Sa time dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu tužitelj ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi 247. ZOO-a koji propisuju da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Bitni sastojci ugovora o kreditu svakako su predmet i cijena, a kamate su cijena. Sukladno članku 1021 ZOO ugovorom o kreditu se banka obvezuje korisniku kredita dati na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos vrati u vrijeme i na način kako je ugovorom određeno. Predmetna ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika je nepoštena ugovorna odredba suprotna općem načelu obveznog prava savjesnosti i poštenja. Mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji dvije ugovorne odredbe koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu druge strane uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama. Ključna ništetna ugovorna odredba jest odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi članka članak. 1021ZOO/05 čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti suprotne strane ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko. Opisanim postupanjem je tuženik pored činjenice da je sastavio takav Ugovor koji mu je omogućio da nezakonito intervenira i mijenja cijenu Ugovora kao bitan sastojak Ugovora o kreditu što kamata jest je na ovaj način preko anuitetne otplate mogao i poremetiti i otplatu cjelokupnog iznosa kredita kao drugog bitnog sastojka Ugovora o kreditu jer je povećanjem kamata protuzakonito mogao povećati anuitet pa time protivno ugovoru usporiti i plaćanje glavnice Smatramo da je bitno za naglasiti da je isključivi kreator svih usluga njihovog sadržaja i cijena bio tuženik koji je opet sam na temelju svojih kriterija određivao je li korisnik kredita kreditno sposoban. Tužitelj posebno napominje kako je tuženik kao trgovac profesionalac u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobro stručnjaka, a na što ga obvezuje i članak 10 ZOO. Ovaj stupanj pažnje predstavlja najviši standard pozornosti koji se u hrvatskom pravnom sustavu uopće propisuje i označava najviše standarde postupanje u smislu pozornosti, stručnosti i profesionalnosti, a imajući u vidu da postoji neravnopravan položaj dvije ugovorne strane kako s aspekta ekonomske moći tako i s aspekta ekonomskog znanja. Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih ugovora kredita kako je to određeno u člancima 295 i 296 ZOO jer se radi o Ugovorima unaprijed sastavljenim za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi. Stoga tužitelja sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnim Ugovorima ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su djelomično ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 Š i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mora ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme. Temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu, tuženik je tijekom godina u nekoliko navrata svojim odlukama mijenjao kamatnu stopu, a samim time i visinu obveze tužitelja s osnova dužnih anuiteta po Ugovoru o kreditu. Tužitelj je zbog promjena kamatnih stopa platio tuženiku svaki mjesec više iznose kamata od onih utvrđenih Ugovorom o kreditu. To je sve vidljivo iz prometa po kreditu koji se priloženo uz ovu tužbu dostavljaju. Iz navedenog dokumenta je također vidljivo da su svi povišeni iznosi kamata koje je tuženik nezakonito zaduživao u odnosu prema tužitelju uistinu plaćeni. Dakle, tužitelj je preplatio novčani iznos razlike u plaćenim povišenim iznosima kamata u odnosu na dužne iznose kamata iz Ugovora o kreditu. Razliku je tužitelja preplatio na način da je svaki mjesec, po danu dospijeća svakog pojedinog anuiteta, uplaćivao novčana sredstva na tuženikov račun, a prema tuženikovom obračunu iznosa kunske protuvrijednosti zaduženih kamata u EUR, po srednjem tečaju za EUR na dan dospijeća, kako je i ugovoreno. Stoga tužitelj u ovome postupku potražuje mjesečne iznose preplaćenih kamata u EUR, po srednjem tečaju HNB na dan plaćanje, počevši od prve uplate dok je god bila nezakonita kamatna stopa veća od ugovorene i to za svaku pojedinačnu preplatu sa zakonskim zateznim kamatama od uplate - točka 2. tužbenog zahtjeva. Tužitelj navedeno potražuje temeljem odredbi članaka 1111. - 1130. ZOO-a, a koje se odnose na stjecanje bez osnove, dok zakonske zatezne kamate potražujemo od dana stjecanja, a temeljem članka 1115. ZOO-a s obzirom da je tuženik nedvojbeno bio nepošten u stjecanju.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti. U samom uvodu tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi od 10. siječnja 2024. godine. Naime, tužitelj je vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.542,42 EUR / 11.621,38 HRK dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 215,19 EUR / 1.621,38 HRK slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka. 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od gore navedenih 215,19 EUR / 1.621,38 HRK. Tužitelj polazi od pretpostavke da je odredba čl. 8. Ugovora o kreditu ništetna i nepoštena, pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014, odnosno na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja odluka je u dijelu koji se odnosi na kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013. Tuženik prvenstveno ističe da tužitelj nema osnove pozivati se na citiranu presudu donesenu u sporu koji se, povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni broj P-1401/2012, a koji je pravomoćno okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2012, odnosno odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014. Naime, u izreci presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, a koju citira i sam tužitelj, jasno je navedeno kako se ista isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija je glavnica valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute. Stoga je, uzimajući u obzir naprijed iznesene navode, u potpunosti razvidno da se tužitelj ne može prilikom pokretanja ovog parničnog postupka opredijeliti za režim zaštite kolektivnih prava potrošača, pozivajući se u skladu s načelom dispozitivnosti na presudu VTSRH posl. br. Pž-7129/2013. Isto tako, tužitelj ne može temeljem iste presude implicirati ništetnost odredbe o načinu podešavanja kamatne stope, niti iz njegovih navoda proizlazi ništetnost te odredbe. Tuženik ističe da tužitelj ničime nije dokazao niti obrazložio da bi tuženik, sukladno odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu, vršio promjene stope ugovorenih kamata protivno pozitivnim propisima, već svoje navode samo potkrjepljuje pogrešno se pozivajući na citiranu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu. Stoga je razvidno da niti ne postoji osnova temeljem koje tužitelj traži isplatu navedenog iznosa. U prilog iznesenom tuženik dostavlja recentnu presudu Županijskog suda u Rijeci od 12. lipnja 2019. godine poslovni broj Gž-2260/2018 kojom je utvrđeno da se na kredit koji nije ugovoren u valuti CHF ne odnose učinci kolektivne zaštite, što znači da prvostupanjski sud u takvim postupcima treba provesti dokazni postupak u skladu s dokaznim prijedlozima stranaka i utvrditi činjenično stanje u odnosu na konkretan ugovor o kreditu te se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz parnice povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa. Nastavno na neprimjenu utvrđenja iz kolektivnog spora, tužitelj opreza radi ističe i da je odredom članka 3. točka 9. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Tuženik opreza radi ističe prigovor zastare iz razloga što je cijelo potraživanje tužitelja u zastari. Kako je u prethodnoj točci navedeno, pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine nemaju učinka u odnosu na ugovore o kreditu u drugim valutama, stoga posljedično i logikom stvari predmetna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu ne može biti niti razlog za prekid zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, a kako to proizlazi iz stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine (iako se radi o odluci koja je po stajalištu tuženika sporna, ali koja u trenutnim okolnostima predstavlja odluku u kojoj je revizijski sud zauzeo određeno shvaćanje). Naime, revizijski sud je izrazio stajalište da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa vezano za ugovore o kreditu u CHF došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 kao i da zastara individualnih restitucijskih zahtijeva počinje teći ispočetka (od pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe). Tuženik nadalje ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Tuženik isto tako ističe, a što tužitelj propušta uopće spomenuti, kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu dana 01.01.2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013. s primjenom od 01.01.2014. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/50404607-5103903982 od dana 2.04.2008. godine, Otplatni plan, obavijesti o promjenama kamatnih stopa, iskaz tužiteljice nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., priležeći podnesci i zapisnici sa ročišta.

4. Nesporno je među strankama da su sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/50404607-5103903982 od dana 2.04.2008. godine prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 130.000,00 kn. Nesporno je da je čl. 8. navedenog ugovora korisnik kredita dužan je kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa u visini od 9,500 % godišnje, promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika.

5. Sporna je aktivna legitimacija tužitelja, zastara potraživanja, sporno je da li je ništetan čl. 8. navedenog ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu kao i osnovanost tužbenog zahtjeva.

6. Prigovor zastare tužitelja počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (čl.225 ZOO-a). U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a s ime da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužitelju i zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja, a prema odredbi čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima, sasvim osnovano tužitelj potražuje pravo na povrat onih iznosa koje je tuženik stekao temeljem ništetnih odredaba ugovora o kreditu i to s kamatama od dana stjecanja.

7. Iz iskaza tužiteljice ŠĆ proizlazi da joj je zaposlenik tuženika ponudio kredit u kunama, da je pročitala ugovor i nije imala primjedbi na odredbe ugovora, da joj zaposlenik tuženika nije objašnjavao odredbe ugovora. Što se tiče početne mjesečne rate anuiteta bila je zadovoljna, kasnije nije bila zadovoljna jer joj se mjesečni anuitet mijenjao i u odnosu na kamatnu stopu. Kredit je bio namjenski za uređenje kuće. Tužiteljica je plaćala mjesečne rate kredita. Sav novac koji je dobila od tog kredita potrošila je na kuću. Kuću je prodala 2016. ili 2017. godine.

8. Prema odredbi čl. 296. st. 2. ZOO-a, ništetne su odredbe Općih uvjeta ugovora, koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak iako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Prema odredbi istog čl. st. 2. ZOO-a, prilikom ocijene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnost prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge, koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana. Zakon o zaštiti potrošača je lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima te se primjenjuje na potrošačke ugovore fizičkih osoba koja je sklopila pravni posao, sa ovdje tuženikom. U konkretnom slučaju je utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka odredba u navedenom kreditu čl. 4. o promjenjivosti kamatne stope. Zakona o zaštiti potrošača regulira nepoštene odredbe (čl. sada važećem Zakonu 49-56, a u vrijeme sklapanja ugovora po tada važećoj odredbi čl. 81.,82., 90., 96. i 97.) jer sadrži opću klauzulu nepoštenosti, temeljem koje se provodi tekst nepoštenosti odredbi potrošačkih ugovora, iz razloga jer se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, da je nastala značajna neravnoteža u pregovaračkim položajima i da je protivna načelu savjesnosti i poštenja. Iskazom tužitelja sud je utvrdio da je tužitelj zaključio s tuženikom ugovor o namjenskom kreditu koji je bio namijenjen za kupnju stana i stanovanje i gdje stanuje s obitelji te nije koristio navedeni stan za odvjetnički ured niti ga iznajmljivao stoga je utvrđena aktivna legitimacija tužitelja jer se radi o potrošačkom ugovoru jer je tužitelj podigao kreditu svojstvu fizičke osobe i izvan svoje poslovne djelatnosti, a tuženik suprotno nije dokazao. Iskaz svjedokinje IĆ nije relevantan u odnosu na osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, jer je svjedok iskazao da se uopće ne sjeća ni tužitelja ni ugovora. Jednostrano povećanje kamatne stope učinjene od strane banke bez pojedinačnog pregovaranja sa drugom ugovornom stranom tužiteljem dovelo je do znatne neravnoteže u pravima oi obvezama na strani kod korisnika kredita.

9. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka Petre Blašković proizlazi da na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak navodi da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita nije mogla mijenjati visina kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu: Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, u razdoblju otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita iznosi 215,21 EUR. Vještak napominje kako u razdoblju otplate kamatna stopa nije bila niža od početno ugovorene kamatne stope pa shodno navedenom nema ni negativnih razlika.

10. Prema čl. 11a Zakona o potrošačkom kreditiranju ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjiva kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima i kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametra i utjecati kretanja na visinu promjenjive kamatne stope te odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu i upozoriti potrošača o svim rizicima ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru po kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa. Ako se uslijed promjene ugovorene promjenjive kamatne stope treba provesti povećanje kamate stope, vjerovnik je dužan potrošaču poslati obavijest o takvom povećanju 15 dana prije njegove provedbe te u roku od 3 mjeseca od primitka takve obavijesti, potrošač ima pravo na prijevremeno vraćanje kredita bez obveza plaćanja bilo kakve naknade vjerovniku uključujući i ugovorenu naknadu za raniji povrat kredita. Prema odredbi čl. 8 navedenog ugovora početna kamatna stopa je bila u visini od 9,500%, korisniku kredita nisu objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora općih uvjeta poslovanja te korisnik nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze jer mu nisu objašnjeni razlozi mehanizma promjena kamate stope te početna stopa nije bila izražena na način da je u njoj definiran fiksni i promjenjivi dio, a što je razlog da je tužitelja dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama.

11. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je svoje vještačenje iznio savjesno i u skladu pravilima i vještine prema čl. 258. ZPP-a.

12. Budući da je sud utvrdio da je kamatna stopa ništetna u dijelu promjenjive kamate stope, a prema čl. 8. Ugovora, jer je protivna odredbi čl. 81., 82., 90., 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača prema odredbi čl. 322., 323. i 324. ZOO-a, sud je dosudio tužiteljici na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćene kamatne stope iznos 215,28 eura (čl. 1111. ZOO-a koji je u svezi s čl. 1115. ZOO-a), mjesečne iznose sa zakonskim zateznim kamatama tekuće od svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa sve do isplate, a prema čl. 29. st. 2. ZOO-a koji je u svezi s čl. 183. ZOO-a.

13. Sud je dosudio parnični trošak tužiteljici temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u iznosu od 1.978,86 eur, a koji se odnosi na: sastav tužbe 100 bodova, podnesak od 29.04.2024. 100 bodova, ročište 3.10.2024. 100 bodova, ročište 11.02.2025. 100 bodova, podnesak 4.03.2025. 25 bodova, podnesak od 24.04.2025. 100 bodova, ročište 1.10.2025. 100 bodova, a što ukupno iznosi za rad odvjetnika prema OT 1.250,00 eur, PDV 312,50 eur, troškovi financijskog vještačenja 350,00 eur, trošak sudske pristojbe na tužbu 13,27 eur, trošak sudske pristojbe na presudu 53,09 eur.

U Zagrebu, 16. prosinca 2025.

Sudac:

Saša Bušić

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude strankama je dopuštena žalba u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- tužitelju po pun

- tuženiku po pun