Posl.br. P-576/2023

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUDA

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji toga suda Petroneli Jakobušić, u pravnoj stvari tužitelja OŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Dubravko Arapović, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, koju zastupa punomoćnik Kruno Peronja, odvjetnik u Splitu, radi Obvezno – isplata,, nakon održane glavne i javne glavne rasprave zaključene dana 01. prosinca 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja Dubravka Arapovića, odvjetnika u Dubrovniku i zamjenika punomoćnika tuženika Ognjena Dabelića, odvjetnika u Dubrovniku, dana 16. prosinca 2025.godine

presudio je

I Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732platiti tužitelju OŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] ,svotu od 12.754,14EURsa zateznom kamatom kako slijedi:

-na iznos od 41,21 EUR od 31. listopada 2011. godine do isplate,

-na iznos od 271,45 EUR od 30. studenog2011. godine do isplate,

-na iznos od 287,09 EUR od 31. prosinca 2011. godine do isplate,

-na iznos od 300,73 EUR od 31. siječnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 302,47EUR od 2. ožujka 2012. godine do isplate,

-na iznos od 293,13 EUR od 31. ožujka 2012. godine do isplate,

-na iznos od 299,50 EUR od 30. travnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 303,86 EUR od 31. svibnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 296,52 EUR od 30. lipnja2012. godine do isplate,

-na iznos od 298,45 EUR od 31. srpnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 292,95EUR od 31. kolovoza 2012. godine do isplate,

-na iznos od 281,07 EUR od 30. rujna 2012. godine do isplate,

-na iznos od 293,74 EUR od 31. listopada 2012. godine do isplate,

-na iznos od 271,66EUR od 1. veljače 2013. godine do isplate,

-na iznos od 271,66EUR od 1. veljače 2013. godine do isplate,

-na iznos od 271,66EUR od 1. veljače 2013. godine do isplate,

-na iznos od 291,96EUR od 1. veljače 2013. godine do isplate,

-na iznos od 293,73 EUR od 31. ožujka 2013. godine do isplate,

-na iznos od 285,78EUR od 30 .travnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 261,04EUR od 31. svibnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 270,16EUR od 19. kolovoza 2013. godine do isplate,

-na iznos od 273,28EUR od 24. kolovoza 2013. godine do isplate,

-na iznos od 276,23EUR od 31. kolovoza 2013. godine do isplate,

-na iznos od 289,72EUR od 30. rujna 2013. godine do isplate,

-na iznos od 282,76EUR od 31. listopada 2013. godine do isplate,

-na iznos od 289,94 EUR od 4. prosinca 2013. godine do isplate,

-na iznos od 287,57 EUR od 4. siječnja 2014. godine do isplate,

-na iznos od 266,03EUR od 4. veljače 2014. godine do isplate,

-na iznos od 271,27EUR od 1. ožujka 2014. godine do isplate,

-na iznos od 269,13 EUR od 1. travnja 2014. godine do isplate,

-na iznos od 261,88 EUR od 30. travnja 2014. godine do isplate,

-na iznos od 260,60 EUR od 30. lipnja 2014. godine do isplate,

-na iznos od 267,87 EUR od 2. kolovoza 2014. godine do isplate,

-na iznos od 272,62 EUR od 4. rujna2014. godine do isplate,

-na iznos od 274,85 EUR od 6. listopada 2014. godine do isplate,

-na iznos od 280,57 EUR od 4. studenog 2014. godine do isplate,

-na iznos od 283,04 EUR od 5. prosinca 2014. godine do isplate,

-na iznos od 284,87 EUR od 9. siječnja 2015. godine do isplate,

-na iznos od 285,26 EUR od 13. veljače 2015. godine do isplate,

-na iznos od 285,26 EUR od 6. ožujka 2015. godine do isplate,

-na iznos od 285,26 EUR od 4. svibnja 2015. godine do isplate,

-na iznos od 285,26 EUR od 29. svibnja 2015. godine do isplate,

-na iznos od 285,26 EUR od 3. lipnja 2015. godine do isplate,

-na iznos od 285,26 EUR od 7. srpnja 2015. godine do isplate,

-na iznos od 285,26 EUR od 3. kolovoza 2015. godine do isplate,

-na iznos od 285,26 EUR od 4. rujna 2015. godine do isplate,

i to računajući zateznu kamatu za svaki pojedini iznos do 31.srpnja 2015.godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015.godine za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godineu visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za osam postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka 1.749,77 eura sa zateznom kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je temeljem Ugovora o kreditu broj:9012424025,sklopljen u Dubrovniku dana 23.travnja 2007.godine solemniziran po javnom bilježniku Anđelku Staniću iz Dubrovnika broj OV- 7807/07 koristio kredit od 188.000,00 CHF u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu za navedenu stranu valutu - švicarski franak (CHF). Tužena banka je u ugovoru o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskom franku ( CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju CHF tuženika važećem na dan plaćanja, ali o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Zbog toga su navedeni uglavci o valutnoj klauzuli protivni kogentnim odredbama čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost prema odredbi članka 102 Zakona o zaštiti potrošača. O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine. Vrhovni sud RH u tom dijelu je odbio revizije sedam tuženih banaka protiv navedene drugostupanjske presude presudom Rev- 2221/2018 od dana 03. rujna 2019.g. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Posrijedi je restitucija utemeljena na odredbama članka 323.Zakona o obveznim odnosima, prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina. Tužitelj i tuženik su sklopiti Dodatak ugovoru o kreditu broj OV- 7537/15 od 11. prosinca 2015. godine solemniziran po javnom bilježniku Luci Bronzan. Tužitelj, kao korisnik kredita ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o valutnoj klauzuli, određenim jednostranom odlukom banke, kao ni svim drugim dokumentima i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji joj banka mora vratiti, ali tu dokumentaciju zasigurno ima tužena banka, koja ju je u dokazne svrhe dijelom dostavila u spomenutim postupcima povodom kolektivne tužbe udruge " Potrošač". Radi se o podacima koje je tužena banka ,prema sadržaju građanskopravnog odnosa , dužna dati tužitelju. Zato tužitelj u ovom slučaju ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego dođe do navedenih podataka i prije nego se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu tražbine čiju isplatu traži ovom tužbom. Tužitelju uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate koje će se također odrediti naknadno, nakon provedenog -vještačenja i u roku koji odredi sud. Tužitelj u ovom trenutku samo pretpostavlja da se radi o tražbini u iznosu ne manjem od 1.500,00 EUR pa je u tom smislu i naznačena možebitna vrijednost predmeta spora.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da je točno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 9012424025 od 23.04.2007.g, ali da su iste stranke sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – dalje u tekstu ZID ZPK) zaključile dana 09.12.2015. godine i Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012424025 koju činjenicu tužitelj navodi u historijatu tužbe, međutim, sasvim pogrešno drži kako ista nije od utjecaja na donošenje odluke u konkretnom pravnom sporu. Dakle, u trenutku sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012424025 od 09.12.2015.g već se vodio kolektivni postupak Udruge potrošača te je bila objavljena pravomoćna presuda o dijelu zahtjeva koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu. Stoga je svaki potrošač prije prihvaćanja konverzije imao mogućnost odlučiti da li će obeštećenje ostvariti sklapanjem sporazuma o konverziji sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 75/09…102/15) ili će svoje obeštećenje tražiti putem sudske zaštite. Sporazumi o konverziji u RH sklopljeni su temeljem Zakona, te su potrošači bili informirani o svim posljedicama koje proizlaze iz sklapanja sporazuma o konverziji. Na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu održanoj 07. lipnja 2023.g. suci su jednoglasno zauzeli sljedeći stav: Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu. Isti su donijeli svoj Zaključak vjerojatno imajući na umu sljedeće: ZID ZPK kojim je zakonodavac uredio pitanje konverzije kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, stupio je na snagu 30. rujna 2015. godine. Sukladno navedenom zakonu, svaka banka je bila u obvezi u roku od 45 dana računajući od dana stupanja na snagu zakona, dostaviti potrošaču preporučenom pošiljkom izračun konverzije kredita, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu s člankom 19.c tog Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu. Korisnik kredita je s druge strane bio u obvezi u daljnjem roku od 30 dana, na isti način izvijestiti banku o prihvatu predložene konverzije. Dok je za banku ponuda konverzije bila stroga zakonska obveza, za korisnika kredita je prihvat konverzije bio opcionalan. Odredbe tog zakona strogo i precizno uređuju način na koji se konverzija provodi s isključivim ciljem da se korisnik predmetnih kredita dovede u isti položaj u kojem bi bio da mu je umjesto kredita u CHF bio odobren kredit u EUR, pa tako konverzija po slovu zakona obuhvaća sva plaćanja od početka trajanja kredita; obuhvaća promjenu valute ugovora o kreditu iz CHF u EUR ali i preplaćene uplate s naslova ranije ugovorene kamate. Drugim riječima, prvotni kredit u CHF prestao je postojati nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može biti više nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Konverzijom se, neovisno o nominaciji sporazuma (novi ugovor, dodatak, sporazum)… raniji Ugovor u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je to bio od početka. Navedeno podrazumijeva uračunavanje i priznavanje svih učinjenih plaćanja od početka trajanja kredita, što naravno uključuje i sva plaćanja učinjena po osnovi kamata. Tužitelj ne može ovom tužbom tražiti vraćanje pretplate jer je to pitanje određeno ZID ZPK odnosno novim ugovorom sklopljenim na temelju tog zakona. U protivnome bi se tužitelju omogućilo ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke. Slijedom navedenog, prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru o kreditu, ugovorne strane ne mogu više jedna od druge bilo što potraživati. Tako je i na strani tužitelja prestalo postojati bilo kakvo potraživanje po ugovoru u CHF. S druge je pak strane, istim zakonom definirana i sudbina onih kredita čiji korisnici nisu prihvatili izračun konverzije. Tako je odredbom članka 19.e st.6 ZID ZPK propisano sljedeće: Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona. Iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da onaj potrošač koji je prihvatio izračun konverzije i sklopio dodatak ugovoru nema više nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Nadalje, tužitelju je odredbom članka 5. Dodatka Ugovoru o kreditu, a u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK utvrđen iznos pretplate, te je ugovoreno da će se iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli EUR. Pretplata se dakle priznala tužitelju na ime budućih anuiteta koji će tek dospijevati po novom otplatnom planu. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je nesporno izvršena konverzija kredita, tužitelj je i sam prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa uplaćenih sredstava – sve uplate po svim osnovama, koje je do tada izvršio, a što neminovno uključuje i uplate s osnova kamata i valutne klauzule. Tužitelj se nadalje u svojoj tužbi poziva na presudu Vrhovnog suda iz predmeta vođenog po tužbi udruge Potrošač protiv banaka, između ostalog i ovdje tužene banke, navodeći da je ista presuda obvezujuća, a da je istom utvrđena ništetnost valutne klauzule. Predmetna presuda, a kako je to izrijekom naveo i Vrhovni sud, odnosi se samo i isključivo na kredite u CHF! Kako to ovdje nije slučaj, jer se više ne radi o kreditu u CHF, to je pozivanje na istu sasvim izlišno jer ta presuda nema nikakav učinak na konvertirane ugovore u kojima vrijednost obveze nije vezana uz CHF nego uz EUR. Obzirom da su konverzijom stranke trajno i potpuno uredile svoj odnos, da su slobodnom voljom, a na način propisan zakonom izvršile konverziju kojom je tužitelju već priznata pretplata koja obuhvaća kako plaćanja učinjena po osnovi valutne klauzule tako i s naslova kamatne stope, to je jasno da nema mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva tužitelja koji se tiče tražene isplate odnosno vraćanja. U protivnome, na strani tužitelja bi imali dvostruku naplatu – jednu na temelju konverzije i drugu temeljem presude, a sve na štetu tuženika. Naime, presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine sud je u pogledu konvertiranih Ugovora o kreditu dao mišljenje prema kojem nemaju pravni interes voditi postupke na utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu koji je naknadno konvertiran oni korisnici kredita koji su na konverziju pristali a koja je provedena sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju!. Konačno, tuženik ističe kako je iz Rješenja VSRH posl. br. Gos 1/2019-36 od dana 04. ožujka 2020.g. u oglednom postupku po pitanju valjanosti Sporazuma o konverziji sklopljenih na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) VSRH zauzeo stajalište kako su Dodaci/ Aneksi ugovorima o kreditu kojima su isti konvertirani u valutu EUR važeći i proizvode valjane pravne učinke: „ U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.“ Također, sporno je da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena i ništetna. Valutna klauzula je predviđena čl. 22 Zakona o obveznim odnosima, te do danas, isti zakonski članak nije stavljen van snage, pa nema govora o tome da bi ista bila uzrokom nejednakosti u ugovornom odnosu budući navedena klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Tuženik opreza radi osporava i pretpostavljenu visinu potraživanja, no smatra da istu nije ni potrebno računati budući je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Ukoliko bi sud ipak prihvatio zahtjev za izvođenjem financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, onda se predlaže da se u obzir uzmu i efekti izvršene konverzije. Tuženik ističe prigovor zastare te da kako se u konkretnom slučaju treba primijeniti opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a Ukoliko bi se i uzelo u obzir da je kolektivnom tužbom došlo do prekida zastare , te da je ista podnesena 04.04.2012.g. onda se ima smatrati da je nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do 04.04.2009.g. Zaključno ističe da Potrošač/korisnik kredita koji je prihvatio konverziju nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora koji je prestao postojati, niti temeljem takvog ugovora može od banke zahtijevati bilo kakvu isplatu pa tuženik predlaže, kao uvodno, tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovanima, a istome naložiti podmirenje nastalog troška vođenja postupka.

3. Sud je rješenjem od 20. studenog 2024. naložio tuženiku u spis dostaviti nedostajuću dokumentaciju vezano za predmetni ugovor o kreditu.

4. Tužitelj podneskom od 10. studenog 2025. naveo da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te specificira tužbeni zahtjev sukladno Nalazu i mišljenju vještaka i da potražuje iznos pretplate u visini od 12.754,14 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

5. U dokaznom postupku sud je izveo dokaz uvidom u dokumentaciju priloženu spisu i to:

-ugovor o kreditu broj 9012424025 od 23. travnja 2007. ovjeren pred javnim bilježnikom Anđelkom Stanićem, OV-7807/07. (l.s.6-12)

-dodatak ugovora o kreditu od 11.prosinca 2015. solemniziran pred javnim bilježnikom Lucom Bronzan iz Dubrovnika, posl. broj OV-7537/15 (l.s.13-19)

-pravno mišljenje prof. dr. sc. KŽ, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu od 17. listopada 2019. (l.s.30-41)

-otplatna tablica sa prikazom efektivne kamatne stope od 19. travnja 2007. (l.s. 60-64)

-knjigovodstvena kartica (l.s.65-105)

-plan otplate (l.s.106-110)

-pregled uplata po kreditu na dan 23. travnja 2025. (l.s.111-114)

-nalaz i mišljenje vještaka Ivone Ivanović od 30. listopada 2025. (l.s.118-124)

10. Sud je saslušao tužitelja OŽ, i saslušao vještakinju za računovodstvo i financije Ivonu Ivanović radi davanja usmenog Nalaza i mišljenja.

13. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik imali sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, te da je sklopljen Dodatak 1. Ugovoru o kreditu.

14. Među strankama je sporno je li ništetna odredba iz Ugovora o kreditu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka, je li tuženik u obvezi vratiti tužitelju ono što je temeljem takvih ugovornih odredbi primio, je li konverzijom kredita tužitelj konačno uredio svoja prava i obveze iz tog ugovornog odnosa, je li osnovan prigovor radi prebijanja iznosa preplate utvrđenog u konverziji kredita, je li potraživanje tužitelja u zastari.

15. Iz stanja spisa proizlazi:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i prednik tužene banke kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 9012424025 od19. travnja 2007. godine. kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 188.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju banke kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita za stambeni kredit za kupnju koji kredit se tužitelj obvezao platiti kroz 240mjesečnih anuiteta,

- da je ugovorena kamatna stopa od 4,20% godišnje s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom banke o kreditiranju građana,

- da je tuženica u nekoliko navrata za vrijeme otplate povećavala kamatnu stopu te se mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu što je dovelo do povećanja mjesečnih anuiteta,

- da su stranke sklopile i Dodatak ugovora o kreditu11. prosinca 2015. godine kojim je sukladno Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiraju provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR, da je čl.5. utvrđena preplata od 13.124,40 eura, da će se ta preplata koristiti za namirenje budućih uzastopnih anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj:

Revt-249/14 od 9. travnja 2015., a u odnosu na ugovorenu valutu CHF presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženica, odnosno njezin prednik, u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31 prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tuženica odnosno njezina prednica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da naprijed navedena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu na temelju članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 - dalje u tekstu: ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika dok je člankom 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati da naprijed navedena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu na temelju članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 - dalje u tekstu: ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika dok je člankom 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati,

- da u pojedinačnom sporu banke imaju pravo dokazivati da je potrošač tijekom pregovaranja bio upoznat s posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i kamata za trajanja kreditnog odnosa, ali da tuženica nije predlagala dokaze saslušanjem svojih djelatnika koji su sudjelovali od strane banke u sklapanju predmetnog ugovora na okolnost da je tužitelj u vrijeme sklapanja osnovnog ugovora znao i mogao znati za rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak i za rizik vezan uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu kao i procijeniti sve posljedice koje bi takve odredbe mogle imati i utjecati na visinu otplate kredita dok iz iskaza tužitelja proizlazi da ga kod sklapanja ugovora o kreditu nitko u banci nije upozorio na mogućnost značajnog rasta CHF i kamate, pa imajući u vidu navedeno zaključuje da se obvezujući učinak pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača primjenjuje u ovom postupku jer se radi o potrošačkom ugovoru sastavljenom po tuženici na unaprijed pripremljenom tipskom ugovoru i u vrijeme obuhvaćenom tom pravomoćnom presudom i koje i koje odredbe su imale za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u vidu povećanja kamatnih stopa i znatnog povećanja anuiteta zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu,

- da iz iskaza tužitelja OŽ u bitnome proizlazi da je svrha podizanja kredita bila kupovina stana u kojemu i danas živi, da se banci tuženika obratio jer je osobno poznavao direktora poslovnice ĆŽ koji mu je i rekao da je valutni rizik tečaja CHF +/- 10%. Radilo se o nekadašnjem generalnom direktoru banke te je imao povjerenja u ono što mu je on kazao. Banka mu je kredit sa valutnom klauzulom u CHF ponudila kao najpovoljniji po visini promjenjive kamatne stope. Početna rata je iznosila 5.400,00 kuna, već treća rata je iznosila 6.400,00 kuna a trinaesta 7.400,00 kuna, te je mjesečna rata narasla na oko 11.000,00 kuna. Ništa mu nisu pojašnjavali na temelju čega se promjenjiva kamatna stopa može mijenjati, a pročitao je u ugovoru o kreditu da se ista može mijenjati odlukom banke. On je osobno tražio od banke da mu se smanji visina povećane kamatne stope kako bi mogao nastaviti uredno otplaćivati kredit. Međutim takav zahtjev mu nije bio prihvaćen čak nije bio niti razmatran, te nije dobio nikakav odgovor na taj njegov zahtjev. Kredit je uredno nastavio otplaćivati po povećanim ratama sve do konverzije. Banka mu je ponudila konverziju koju je on prihvatio jer je to bilo bolje rješenje u tome trenutku. Bila je utvrđena i pretplata od strane banke i korištena je za smanjenje otplate budućih rata. Navodi da je već negdje početkom 2016. godine njegova supruga podigla kredit u drugoj banci u HPB banci gdje je podigla kredit u kunama sa fiksnom kamatnom stopom sa kojim kreditom je zatvoren ovaj kredit. Kredit je podigla njegova supruga jer on nije imao kredibilitet za podizanje novog kredita. Kredit je u cijelosti otplaćen u prvoj polovici 2016. godine i zatvoren prema tuženiku. On se smatra oštećen ovim kreditom te da ga banka sklapanjem ugovora o konverziji nije u cijelosti obeštetila.

- da je tuženik tijekom postupka naveo da se u slučaju vještačenja uzmu u obzir i učinci konverzije,

- da iz Nalaza i mišljenja 30. listopada 2025. stalnog sudskog vještaka financijskog-knjigovodstvene struke Ivona Ivanović proizlazi da neto pretplata tečaja iznosi 18.170,98 EUR, da zatezne kamate od koje su tekle do dana provedene konverzije 30. rujna 2015. iznose 7.707,56 EUR. Nadalje proizlazi da je vještakinja sukladno čl.172. ZOO-a vršila uračunavanje ispunjenja, te da je od iznosa zateznih kamata 7.707,56 eura umanjila iznos preplate u konverziji (13.124,40 eura), čime je preostao iznos preplate u konverziji od 5.416,84 eura, te daje potom za taj iznos 5.416,84 eura umanjila preplaćene anuiteti (18.170,98 eura), pa da preostali iznos preplate u konverziji iznosi 12.754,14 eura.

16. Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev podneskom od 11. lipnja 2025. godine na način da potražuje 12.298,70 eura s zateznim kamata od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

17. Sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan.

18. Iz provedenog dokaznog postupka sud nalazi da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna i protivna odredbi članka 81. stavak 1. i 2. ZZP-a budući da je tuženik prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF propustio informirati tužitelja u cijelosti o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke koja bi bila utemeljena na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, a i kasnije u vezi sa zaključenjem samog Ugovora o kreditu, zbog čega smatra da su odredbe o valutnoj klauzuli korištene protivno svrsi čime su izazvale neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, te da je navedeni Ugovor sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama čime je tužitelj, kao potrošač, stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku pa zaključuje da su te odredbe ništetne. Tako u bitnome proizlazi i iz iskaza samog tužitelja OŽ čiji iskaz sud nalazi uvjerljivim i logičnim i podudarnim sa sadržajem pregledanih isprava.

19. Člankom 323. stavak 1. i 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) regulirane su obveze ugovornih strana u slučajevima ništetnosti ugovora ili djelomične ništetnosti, pa je tako propisano da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju ništetnih odredbi ugovora, ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakonom što drugo nije određeno.

20. Na obveze ugovorne strane koja je dužna vratiti ono što je primila na temelju ništetnog ugovora primjenjuju se pravila o stjecanju bez osnove (članak 1111. ZOO). Ugovorna strana čija imovina je prešla u imovinu stjecatelja ima pravo na restituciju.

21. Ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO), te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO). Dakle, ništetne odredbe ugovora o kreditu, nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi.

22. Sud EU je u presudi broj: C-452/18 zauzeo stajalište da se potrošač (korisnik kredita) mogao nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi pod uvjetom da su potrošaču bili poznati u cijelosti svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora, cilj ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

23. Tuženik, tijekom postupka u bitnome smatra da potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/ankes i kojim je provedena konverzija kredita u skladu s ZIP Zakona o potrošačkom kreditiranju nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredbi o načinu promjene ugovorne redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.

24. Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Dodatkom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano Dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona, a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.

25. Tužitelj i dalje ima pravo na restituciju i ono nije prestalo sklapanjem Dodatka ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz odredbi ZIDZPK/15 proizlazi da bi mu to pravo prestalo. To pravo proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO-a. Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi, pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača, a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

26. Polazeći od stajališta Suda Europske unije (Sud EU) izraženog u predmetima C-452/18 i C-118/17 ovaj sud je mišljenja da konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer aneksom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana jer ni odredbama ZID ZPK-a, a ni aneksom Ugovora izrekom nije naveden način rješavanja posljedica ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli. Protivno shvaćanju tuženika ovaj sud smatra da tužitelj sklapanjem Aneksa ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita prema odredbama ZIDZPK/15 nije izgubio pravo na potraživanje preplaćenih iznosa zbog nepoštenih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru o kreditu, koje potraživanje valja umanjiti za iznos dobiven na osnovi konverzije.

27. U konkretnom slučaju tužitelj je, dakle, stekao pravo na restituciju preplaćenih svota s osnove valutne klauzule zbog ništetnosti tih odredbi u ugovoru o kreditu, a koje iznose je obračunala vještakinja financijske struke.

28. Stoga se sud rukovodio s Nalazom i mišljenjem vještaka prema kojem je utvrđeno da je iznos preplate tečaja iznosi 18.170,98 eura, zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do konverzije 30. rujna 2015. godine iznose 7.707,56 eura kojeg je sukladno čl. 56. ZOO-a prebila s iznosom preplate utvrđenim u konverziji 13.124,40 eura, dok je preostali iznos obračunatih preplate 5.416,84 eura (preostao nakon prebijanja) oduzela od utvrđene preplate tečaja 18.170,98 eura i dobila iznos od 12.754,14 eura.

29. Preplata utvrđena konverzijom kredita u valutu EUR u biti predstavlja djelomično ispunjenje tuženikove obveze po osnovi ništetnih odredbi, a kako je tuženik pored glavnice dugovao i zatezne kamate koje teku od preplate svakog pojedinačnog iznosa do dana konverziji time su namirene kamate jer sukladno odredbi članka 172. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) kada dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica, sve kako je to obračunala vještakinja u svom Nalazu i mišljenju.

30. Vještakinja je u svom usmenom iznošenju Nalaz i mišljenja ustrajala u cijelosti kao u pisanom Nalazu pa ga je sud u cijelosti prihvatio kao objektivnog, obrazloženog i izrađenog u skladu s pravilima struke.Stoga je za taj iznos prihvaćen tužbeni zahtjev (toč. I izreke presude).

31. Istaknuti prigovor zastare potraživanja nije osnovan.

32. Sukladno čl. 214. st. 1. do 3. ZOO-a zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao. Čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

33. Naime, podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu (čl. 502. a ZPP-a) o kojoj je odlučeno presudom poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.godine, prema stavu ovog suda zastarni rok je prekinut u smislu odredbe čl. 338. ZOO-a. Sukladno odredbi čl. 392. st. 1. i st. 3. ZOO-a, za utvrđenja vezana za valutnu klauzulu rok je počeo teći od odluke VTS RH Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine.

34. U konkretnom slučaju tužitelj je predmetni postupak pokrenuo 12. lipnja 2023. godine odnosno prije isteka nanovo započetog tijeka općeg zastarnog roka od pet godina iz čl. 225.ZOO-a koji se primjenjuje za tražbine stečenog bez osnove.

35. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate utvrđen je dan kad je tužitelj preplatio dužni iznos budući je tuženik nepošten od dana stjecanja tog iznosa. Naime, ocjena je ovog suda da je tuženik od trenutka stjecanja, odnosno od trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih, pa do konverzije 30. rujna 2015. godine. Visina zakonske zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

36. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5.ZPP-a u svezi s čl. 155. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT) jer tužitelj u cijelosti uspio osnovom, a s visinom samo u neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi. Stoga sukladno određeno postavljenom zahtjevu tužitelja i konačno postavljenoj vrijednosti predmeta spora:za sastav tužbe od 07. lipnja 2023. 100 bodova (Tbr. 7/1 OT), za sastav obrazloženih podneska od 10. studenog 2025. 100 bodova (Tbr 8/1 OT), za pristup na ročišta od 20. studenog 2024., 12. veljače 2025., 01. prosinca 2025., za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1 OT), uz vrijednost 1 boda od 2,00 eura, ukupno 1.000,00 eura, uvećano za 25 % PDV-a,1.250,00 eura. Na navedeni iznos valjalo je priznati i plaćeni trošak vještačenja u iznosu od 499,77 EUR, sveukupno 1.749,77 eura.

37. Tužitelju su na njegov zahtjev na temelju čl.151.st.3. ZPP-a dosuđene i zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude do isplate (toč. II izreke rješenja).

U Dubrovniku, 16. prosinca 2025.godine

Sutkinja

Petronela Jakobušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

- tužitelju, putem punomoćnika

- tuženiku, putem punomoćnika

* Fiksni iznos tečaja 1 EUR = 7.53450 kuna