REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7794/2021-48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice BV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Tomislav Strniščak, odvjetnik u Čakovcu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 11. studenoga 2025., u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 16. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 2. st. 1. i čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu broj: 146-366/2006, sklopljenog dana 23. studenoga 2006. između tužiteljice BV, kao korisnice kredita, i tuženika Addiko Bank d.d., kao kreditora, koje odredbe glase:

"2. Iznos, namjena i korištenje kredita

(1) Banka odobrava korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.000,00 CHF (slovima: dvadesetpettisuća švicarskih franaka) po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita…". i

"4. Otplata kredita

(3) Kredit se otplaćuje u 300 (tristo) jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 149,81 CHF (stočetrdesetdevet švicarskih franaka i 81/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja…".

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužiteljici BV iznos od 2.490,41 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate, za razdoblje do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 3.524,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 16. prosinca 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 23. studenoga 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 146-366/2006, kojim joj je odobren kredit u iznosu od 25.000,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF po tečajnoj listi tuženika na dan korištenja kredita, koji kredit se tužiteljica obvezala otplaćivati u 300 jednakih mjesečnih rata u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 149,81 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. Smatra da su odredbe čl. 2. st. 1. i čl. 4. st. 3. tog Ugovora o valutnoj klauzuli ništetne, jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo, te je obrazac Ugovora sačinjen od strane tuženika i dan na potpis tužiteljici, pri čemu tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj niti jedne odredbe, pa tako ni na sporne odredbe, a tvrdi i da nije upoznata od strane tuženika o rizicima valutne klauzule. Navodi i da je temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama, koji su na snazi od 30. rujna 2015., tuženik tužiteljici ponudio tzv. konverziju kredita, a koju je 2016. tužiteljica prihvatila te je s tuženikom sklopila Aneks osnovnom Ugovoru o kreditu, budući da joj je rata kredita toliko porasla da je više nije mogla financijski izdržati. Tužiteljica navodi i da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., ugovaranjem valutne klauzule u CHF, što smatra da je tuženik i priznao ponudom tzv. konverzije kredita, kojom ga je nastojao održati na snazi. Poziva se i na presudu Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. te smatra da temeljem iste ima pravo da joj tuženik u cijelosti vrati stečeno bez osnove, slijedom čega je zatražila da sud utvrdi sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetnima te da naloži tuženiku da joj vrati sve što je stekao s obzirom na ništetne odredbe i to, prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, iznos od 2.490,41 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015., uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ne sporeći da su stranke 22. studenoga 2006. sklopile Ugovor o kreditu koji se navodi u tužbi, kao i Dodatak istom Ugovoru 25. ožujka 2016., koji je tuženik bio obvezan ponuditi tužiteljici, sukladno izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju, i to radi provedbe konverzije kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te smatra da je navedena konverzija provedena u skladu sa zakonom, zbog čega smatra da tužiteljica nema pravni interes za vođenje predmetnog postupka. Naime, u skladu sa stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz oglednog postupka, a s obzirom na konverziju, inicijalno sklopljeni ugovor o kreditu s CHF klauzulom više ne proizvodi pravne učinke, već dodatak ugovoru predstavlja novu pravnu osnovu kojom je uspostavljena ravnoteža između prava i obveza stranaka te je isti valjan i proizvodi pravne učinke. Istaknuo je i kako je Dodatkom tužiteljici priznata preplata u iznosu od 8.537,39 kn, čime je tužiteljica u cijelosti obeštećena. Stoga smatra da presuda iz kolektivnog spora nije primjenjiva u ovom postupku, jer ugovor s valutnom klauzulom u EUR ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, budući da niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni kasnije, ne postoji veliki rizik tečajnih razlika, a tužiteljica i tuženik su izmijenili valutu obveze iz CHF u valutu EUR i prije donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH u predmetu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Dodao je i da je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužiteljicu pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i da ju je upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i rizik CHF valute, te da je proveo edukaciju svojih djelatnika u odnosu na komercijalne uvjete i u odnosu na prodaju tog proizvoda klijentima. Smatra da je vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, a s obzirom da je rok otplate kredita bio ugovoren na 25 godina, smatra da je u trenutku sklapanja ugovora bilo neizvjesno kretanje valute CHF, pa tako tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti za stjecanje dobiti, jer ni on sam nije mogao predvidjeti kakve će okolnosti nastupiti u idućih 25 godina. Istaknuo je i prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužiteljice, jer je protekao petogodišnji zastarni rok, koji je počeo teći od dana sklapanja ugovora, s tim da pojedinačni plaćeni anuiteti predstavljaju povremeno davanje koje zastarijeva u roku od tri godine, te s tim da smatra kako vođenje spora radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača nije prekinulo tijek zastare, jer presuda iz tog postupka ne djeluje erga omnes. Osim toga pravna zaštita u istom pružena je na apstraktnoj razini, te zahtjev iz tog spora nije identičan sa zahtjevom tužiteljice, slijedom čega smatra i da se tužiteljica ne može pozivati na utvrđenja suda iz tog postupka, a dodao je i da je ugovaranje valutne klauzule u skladu s odredbama Zakona o obveznim odnosima te se radilo o jasnim i uočljivim ugovornim odredbama, koje ne uzrokuju značajnu neravnotežu između ugovornih strana na štetu potrošača. Dodao je i da je tužiteljici bilo razumljivo da se isplata i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i da je mogla shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će joj visina anuiteta ovisiti o kretanju tečaja te valute. Osporio je i visinu tužbenog zahtjeva, kao i zatraženi tijek zateznih kamata, jer smatra da je tužiteljica nije dokazala da bi bio nesavjestan. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u zamolbu za povrat više plaćenih iznosa i dostavu dokumentacije od 19. kolovoza 2021., Aneks uz Ugovor o kreditu broj 146-366/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 25. ožujka 2016. (dalje: Aneks), potvrdu, obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu, otplatni plan, popis uplata, pregled prometa za klijenta, izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, obavijest o provedenoj konverziji, mišljenje vještaka Zrinka Ručevića, izjavu svjedoka BVŠ, Ugovor o kreditu broj 146-366/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22. studenoga 2006. (dalje: Ugovor), kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o., koji se i dopunski očitovao, te je dopunio svoj nalaz u pisanom obliku, a saslušana je i tužiteljica.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su 22. studenoga 2006. sklopile Ugovor, kojim je tuženik tužiteljici, kao korisnici kredita, stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.000,00 CHF i to po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, kako to i proizlazi iz čl. 2. Ugovora. Nije sporno da je istim Ugovorom ugovorena i promjenjiva kamatna stopa, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,25% godišnje, te koja je promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika, što i proizlazi iz čl. 3. i 6. Ugovora, a iz sadržaja Ugovora proizlazi i da se radilo o stambenom kreditu, odnosno kreditu za dovršenje kuće te da je istim ugovorena otplata u razdoblju od 25 godina, u 300 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od po 149,81 CHF, plativima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tečajne liste tuženika za CHF važećem na dan plaćanja, kako to i proizlazi iz čl. 4. Ugovora. S obzirom da iz iskaza tužiteljice, koji je sud u cijelosti prihvatio kao logičan i neposredno uvjerljiv, proizlazi da je kredit podigla radi adaptacije kuće koju koristi isključivo za stanovanje svoje obitelji, utvrđeno je da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), što tuženik niti ne osporava. Nije sporno niti da su stranke sklopile dana 29. ožujka 2016. Dodatak Ugovoru kojim je izvršena konverzija istog u ugovor s valutnom klauzulom u EUR, te nije sporno da je isti Dodatak sklopljen sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15), što i proizlazi iz sadržaja navedenog Dodatka, u kojem je navedeno i da je tužiteljica prihvatila izračun konverzije u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. te da je na taj dan preostala glavnica utvrđena u iznosu od 12.746,30 EUR te je utvrđeno da iznos preplate obveze tužiteljice iznosi 8.537,39 kn kao i da će se isti iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u visini do 50%, dok se ne iskoristi.

6. Sporno je jesu li odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne, a sporno je i, s obzirom na izvršenu konverziju ugovora o kreditu, ima li tužiteljica pravo tražiti isplatu po toj osnovi, a i s obzirom da joj je prilikom konverzije priznata preplata u iznosu od 8.537,39 kn. Nadalje, sporna je visina tražbine, tijek zateznih kamata, kao i je li nastupila zastara.

7. Tužiteljica je iskazala i da je na kredit s valutnom klauzulom u CHF pristala jer suprug i ona nisu bili kreditno sposobni za drugi kredit, pa je to bio jedini kredit koji im je bio dostupan. Ne sjeća se da bi bila upozorena o nekim rizicima povezanim s valutom CHF, a radilo se o ugovoru koji je bio popunjen unaprijed, na tiskanom obrascu, i nije bilo pregovaranja oko pojedinih odredbi ugovora. Iskazala je i da su joj rate kredita tijekom otplate jako narasle te se stoga odlučila sklopiti dodatak o konverziji kojim je kredit pretvoren u kredit s valutnom klauzulom u EUR, jer je to bio jedini način da ga može otplatiti. Ne sjeća se je li ugovor pročitala prije potpisivanja i je li stavila neke primjedbe, odnosno tražila dodatna pojašnjenja. Dodala je i da joj je bilo jasno da je rata vezana za tečaj CHF i da može doći do promjene visine rate, ali nije mislila da može doći do tako značajne promjene. Ne sjeća se je li čitala Aneks Ugovora o kreditu koji je potpisala, a niti se sjeća da bi imala primjedbi na preplatu koja joj je priznata u tom Aneksu.

8. Među strankama nije sporno ni da je, sukladno čl. 502.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, koji postupak je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je 4. srpnja 2013. sud donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 5. tuženik u tom postupku), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice koju je potrošač u obvezi vratiti te jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama važećeg ZZP/03, ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

9. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalih, i revizija tuženika protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

10. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, za istaknuti je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

11. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, nakon čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17, kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 i u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu CHF uz koju je vezana glavnica.

13. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, korisnika kredita, odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da pritom tuženik potrošače nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, kao i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te je odlučeno i da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik, kao trgovac, i korisnici kredita, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali o pojedinim ugovornim odredbama, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno svim rizicima takvog pravnog posla, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci.

14. Sukladno članku 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, odnosno konkretno, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu, sklopljenima od strane tuženika kao kreditora u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor, ništetna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s tim da je tuženik u ovom postupku mogao dokazivati da je u konkretnom slučaju bilo pregovaranja oko spornih ugovornih odredbi, te da je tužitelj bio upozoren na sve rizike predmetnog pravnog posla, što međutim, nije s uspjehom učinio, jer je na temelju iskaza tužiteljice sud utvrdio da joj je jedina opcija, s obzirom na kreditnu sposobnost, bio kredit s valutnom klauzulom u CHF, te da pritom nije bila upozorena na rizike takve ugovorne odredbe, a utvrdio je i da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim ugovornim odredbama. Za dodati je da je tuženik odustao od saslušanja na tu okolnost svoje djelatnice DV, te da izjavu djelatnice tuženika BVŠ sud nije posebice ocjenjivao, jer se svjedoci, sukladno odredbama ZPP, saslušavaju pred sudom, dok kao dokaz nije predviđena njihova pisana izjava.

15. Iz navedenog slijedi da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke, u dijelu u kojem su ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a koje su sadržane u čl. 2. st. 1. i 4. st. 3. nepoštene i kao takve ništetne, pa je prihvaćen tužbeni zahtjev kojim je zatraženo utvrđenje ništetnosti istih i odlučeno kao pod točkom I izreke. Za dodati je da isti nije zastario, jer sukladno odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), zahtjev za utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva.

16. S obzirom da se radi o ništetnim odredbama, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno čl. 323. ZOO, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio, odnosno korist koju je ostvario po osnovama koje su utvrđene ništetnim.

17. Nadalje, i čl. 1111. ZOO, koji uređuje institut stjecanja bez osnove, propisano je da je stjecatelj dužan vratiti dio imovine druge osobe koji je prešao u njegovu imovinu, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, ako taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Pritom je za istaknuti da se tužiteljica može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, čak i ako ne potražuje naknadu štete, jer pravilnim tumačenjem odredbe čl. 502.c ZPP, proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste, odnosno oblike kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete, s tim da tužiteljica tvrdi da provedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećena.

18. Glede utjecaja okolnosti sklapanjem Dodatka na pravo tužiteljice na povrat stečenog bez osnove, za istaknuti je da je sklapanjem istog neravnoteža u pravima i obvezama otklonjena za buduće razdoblje, jer je istim Dodatkom Ugovor konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, to ne znači da je tužiteljica, iako joj je priznat određeni iznos na ime preplate tom prilikom, uistinu i obeštećena kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, odnosno ne znači da je u potpunosti dovedena u pravni položaj u kojem bi bila da u predmetnom Ugovoru nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Naime, o navedenom pitanju postojanja pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj ističe ništetnost ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, već se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u predmetu broj Rev-2868/18 povodom izvanredne revizije, u kojoj je postavljeno pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Na tako izričito postavljeno pravno pitanje, navedeni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valute obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. Ovo stoga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, tražeći u konkretnom slučaju i da sud odluči o ništetnosti spornih odredbi, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO (konkretno se ne može raditi o zabrani manjeg značaja, imajući u vidu sve okolnosti utvrđene u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača). Isto stajalište je taj sud izrazio i u kasnije donesenoj odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Dakle, tužiteljica, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji, ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlaštena je u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga ostvarila zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da joj pripadaju, odnosno kako bi ostvarila pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi, a takav zaključak je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. u predmetu C-118/17 (B protiv Erste bank Hungary), prema kojem shvaćanju odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, i to kao da nikada nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Stoga u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama, s ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana, izvršenom temeljem neke zakonske odredbe, kao što je to ovdje slučaj, to nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača, što znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužiteljica, mora imati mogućnost uspostave činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom, odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i to da se tužiteljica niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka Ugovora ne odriče prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF 19. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, odnosno je li tužiteljica sklapanjem Dodatka Ugovoru obeštećena do dana konverzije Ugovora, ako bi se njezina obveza do tada uzela po početnom tečaju, sud je proveo vještačenje po vještaku financijske struke Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o., koji je u nalazu i mišljenju naveo da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule, uzimajući u obzir više i niže plaćene iznose, iznosi 15.628,76 kn, odnosno 2.074,31 EUR, a uzimajući u obzir samo više plaćene iznose preplata iznosi 16.049,38 kn, odnosno u eurskoj protuvrijednosti iznosi 2.130,15 EUR. Prema Aneksu, za koji je naveo da je odnosno izračun za isti sačinjen na način kako to propisuje ZID ZPK/15, utvrđen je više uplaćeni iznos tužiteljice po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30. rujna 2015., u iznosu od 8.537,39 kn, odnosno isti u eurskoj protuvrijednosti prema fiksnom tečaju iznosi 1.133,11 EUR.

20. Na primjedbe tuženika i sukladno očitovanju tužiteljice, vještak se dopunski pisano očitovao, navodeći da je doista omaškom uzeo krivi datum plaćanja jednog anuiteta (20. studeni 2011. umjesto 20. prosinac 2011.) te da je pogrešno uzeo u obzir i anuitet koji je dospio na naplatu 30. rujna 2015., pa je otklanjajući te omaške dao novi izračun, prema kojem ukupna preplata anuiteta (računajući i niže plaćene iznose zbog nižeg tečaja u odnosu na početni) iznosi 2.045,77 EUR, dok samo više plaćeni anuiteti iznose ukupno 2.101,61 EUR. Ostale primjedbe tuženika koje se odnose na metodologiju vještačenja, predstavljaju primjedbe pravne prirode, budući da je metodologija prilagođena zadatku vještačenja koji je odredio sud.

21. U usmenom obrazloženju svojih utvrđenja vještak je naveo da prilikom izračuna nije uzeo u obzir priznati iznos preplate prilikom konverzije, jer mu to nije dano u zadatak, pa je u dopuni nalaza i mišljenja vještak utvrdio da zatezne kamate na pojedine iznose preplaćenih anuiteta do dana konverzije (30. rujna 2015.) iznose ukupno 686,02 EUR, a utvrdio je i da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenog tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu, primjenom tečaja na dan isplate kredita, iznosi 6.297,98 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 835,89 EUR. Naime, iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30. rujna 2015., prema izračunu konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku, iznosi 12.746,30 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju tuženika na dan konverzije iznosi 97.366,84 kn, dok iznos preostale glavnice prema otplatnom planu primjenom ugovorenog tečaja na dan isplate kredita iznosi 19.733,23 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju dan isplate kredita iznosi 91.068,86 kn, pa je razlika između ta dva iznosa iznos od 6.297,98 kn (835,89 EUR). Zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja te zateznih kamata obračunatih do konverzije na te više plaćene razlike (2.101,61 EUR i 686,02 EUR), uz umanjenje za preplatu utvrđenu konverzijom iznosi 1.654,52 EUR, a u slučaju pribrajanja tome i razlike glavnice (835,89 EUR), radi se o iznosu od 2.490,41 EUR.

22. Nalaz i mišljenje vještaka te njegovu dopunu sud je prihvatio kao nepristrano i obrazloženo, te sukladno pravilima struke. Nadalje, nalaz je dan sukladno zadatku vještačenja, a primjedbe tuženika u dijelu izračuna, vještak je otklonio u dopunskom očitovanju, nakon čega tuženik više nije imao primjedbi na izračun, dok su primjedbe na metodologiju vještačenja (da je izračun izrađen tako da pretpostavlja da su stranke ugovorile kunski kredit, iako je predmetni kredit vezan za CHF, pa da je izračun netočan i suprotan volji ugovorenih strana) pravne prirode, te je za istaknuti da je vještak metodologiju, kao što je to već navedeno, primijenio sukladno zadatku koji mu je dao sud. Nadalje, u dopuni nalaza vještak je izvršio i obračun zateznih kamata na utvrđene preplaćene iznose do odana konverzije, te, sukladno prijedlogu tuženika, i uračunavanje priznate preplate primjenom pravila o uračunavanju propisanih odredbama ZOO (čl. 172.) te je utvrdio i da postoji razlika glavnice koje je manje priznata tužiteljici prilikom konverzije, nakon čega tuženik više nije imao primjedbi na izračun, osim što i dalje smatra da se radi o pogrešnoj metodologiji i da je potrebno uračunati i tzv. negativne razlike, te su se stranke nakon dopune nalaza usuglasile da nije potrebno dodatno usmeno obrazloženje utvrđenja vještaka, koje sud iz razloga ekonomičnosti postupka stoga nije niti proveo.

23. Zahtjev tužiteljice usmjeren na isplatu je restitucijski zahtjev, zastarijevanje kojeg počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020.). Kako je odluka suda donesena u sporu povodom kolektivne tužbe, u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF (na čemu tužiteljica temelji svoj restitucijski zahtjev), postala pravomoćna tek 14. lipnja 2018., proizlazi da za potraživanje isplate zbog ništetnosti ove odredbe petogodišnji zastarni rok do podnošenja tužbe nije protekao.

24. Tužiteljica je konačno postavila tužbeni zahtjev u skladu s utvrđenjima vještaka iz dopunskog nalaza i mišljenja, potražujući iznos od 2.490,41 EUR, koji predstavlja razliku priznate preplate pojedinačnih više plaćenih anuiteta s obračunatim zateznim kamatama tekućim od plaćanja pojedinog anuiteta do dana konverzije, uz umanjenje za preplatu obveze koja je tužiteljici priznata prilikom konverzije te dodatak razlike glavnice, što je ispravno jer korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, jer u tom dijelu nisu obeštećeni, te je u navedeni iznos uključena i manje priznata glavnica prilikom konverzije. Međutim, time je preinačen tužbeni zahtjev u odnosu na onaj iz podneska od 23. prosinca 2024., jer je zatražena isplata višeg iznosa, a glede zahtjeva za isplatu zbog stjecanja koristi u vidu manje priznate glavnice, za istaknuti je da je tužiteljica u tužbi navela da potražuje od tuženika sve što je stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, što uključuje i ostvarene koristi, a osim toga do konačnog i potpunog nalaza i mišljenja vještaka, ona nije mogla utvrditi visinu svoje tražbine po osnovi obeštećenja, odnosno povrata stečenog bez osnove zbog ništetne odredbe, pa se radi o opravdanoj preinaci (bez krivnje tužiteljice), koja je i svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka, u smislu čl. 190. st. 2. i 3. ZPP, pa ju je sud kao takvu dopustio.

25. Kako je u postupku utvrđeno da je tužiteljica po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli preplatila svoju obvezu do dana konverzije Ugovora, i to, uz obračunate zatezne kamate na pojedine preplaćene anuitete do dana konverzije i uračunavanje utvrđene preplate prilikom konverzije primjenom čl. 172. ZOO (kamate, pa glavnica) u iznosu od 1.654,52 EUR, te je utvrđeno i da je tuženik prilikom konverzije ostvario korist zbog ništetnosti iste odredbe, jer je tužiteljici utvrdio preostalu glavnicu u većem iznosu nego što je trebao primjenom početnog tečaja CHF, a razlika iznosi 835,89 EUR, temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, tužiteljici je dosuđen ukupan iznos od zatraženih 2.490,41 EUR. Glede tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu manje priznatog iznosa glavnice kod konverzije, za dodati je i da je priznavanjem manjeg iznosa od onog na koji bi tužiteljici pripadalo pravo zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, unatoč tomu što je izračun izvršen sukladno ZID ZPK/15, tuženik ostvario korist, na povrat koje tužiteljica ima pravo u smislu čl. 323. st. 1. ZOO, i tek priznavanjem iste se tužiteljica dovodi u poziciju kao da ništetnih odredbi do dana konverzije nije ni bilo. Nadalje, niti navedena tražbina nije zastarjela, imajući u vidu da je pitanje ništenosti odredbi po osnovi kojih je tužiteljici priznata preplata, odnosno umanjenje glavnice, konačno pravomoćno riješeno tek odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018., pa tek od tada teče petogodišnji zastarni rok i za ovaj dio tražbine, koji do dana podnošenja tužbe, kojom je zatraženo obeštećenje zbog ništetnih odredbi, nije protekao. Za dodati je i da nema osnove da se u utvrđeni iznos preplate uračunaju tzv. negativne razlike (manje plaćeni iznosi zbog nižeg tečaja), jer odredba čl. 323. st. 2. ZOO propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik, na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora, ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja ili isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike, odnosno u konkretnom slučaju ne postoji osnova da se za navedene negativne razlike umanji po tužitelju preplaćeni iznos. Osim toga, tuženik tijekom postupka nije uopće postavio odgovarajući zahtjev glede utvrđenog iznosa negativne razlike, niti je istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja, pa kraj činjenice da hrvatski pravni sustav ne poznaje prijeboj ex lege, kao niti uvjetni prijeboj, sud ne bi imao ovlaštenja samoinicijativno umanjiti utvrđenu osnovanu tražbinu tužitelja za ukupnu negativnu razliku.

26. Tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja pojedinog preplaćenog anuiteta, odnosno od dana stjecanja, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, s obzirom da se radi o povratu stečenog bez osnove, odnosno naknadi za ostvarenu korist i to zato jer je tuženik bio nesavjestan, budući da je morao znati, s obzirom na izostanak pregovaranja i informiranja o svim rizicima predmetne valutne klauzule, i s obzirom na moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja), da se radi o ništetnim ugovornim odredbama, pa zatezne kamate teku od dana uplate pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate, odnosno na razliku glavnice od dana konverzije, kada je tuženik ostvario tu korist. Međutim, s obzirom da su priznatom preplatom podmirene zatezne kamate do dana konverzije i djelomice glavnica preplate pojedinačnih anuiteta, na ostatak glavnice i na iznos manje priznate preostale glavnice, tužiteljici su, kako je to i zatraženo, dosuđene zatezne kamate tekuće od dana konverzije, tj. 1. listopada 2015. do isplate.

27. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a troškovi su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

28. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (100 bodova), sastav podnesaka od 14. veljače 2022., 28. rujna 2022., 23. prosinca 2024. i 27. veljače 2025., sve po Tbr. 8. toč. 1. (4x100 bodova), trošak sastava podnesaka od 25. ožujka 2025., 21. srpnja 2025. i 24. listopada 2025., sve po Tbr. 8. toč. 3. (3x50 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 13. rujna 2022., 7. veljače 2023., 13. rujna 2023., 16. listopada 2024., 2. travnja 2025. i 11. studenog 2025., sve po Tbr. 9. toč. 1. (6x100 bodova), trošak zastupanja na ročištu od 30. siječnja 2024. po Tbr. 9. toč. 5. (25 bodova), kao i trošak PDV-a u iznosu 637,50 EUR te trošak vještačenja u iznosu od 300,00 EUR i pristojbe na tužbu u iznosu od 36,50 EUR. Nije joj priznat trošak sastava podneska od 20. listopada 2021., kojim ispravlja tužbu, jer isti nije bio potreban za vođenje postupka, zatim trošak pristupa na ročište kod zamolbenog suda od 13. ožujka 2024. jer to ročište nije održano budući da je zamolbeni sud obaviješten da je tuženik odustao od prijedloga za saslušanje svjedoka, te joj nije priznat niti trošak pristojbe na presudu, jer su, sukladno izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18 i 51/23), od stupanja na snagu istih, potrošači u predmetnim sporovima oslobođeni od plaćanja pristojbi.

29. Slijedom navedenog, dosuđena joj je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 3.524,00 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

30. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 16. prosinca 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika