Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-252/2023-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika, u pravnoj stvari tužiteljice JR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Jasni Mofardin, odvjetnici u Rovinju, protiv tužene Raiffeisenbanke Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 96, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćniku Saši Poldanu, odvjetniku u Rijeci, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 29. listopada 2025. godine u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 16. prosinca 2025. godine

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 23. kolovoza 2024. godine.

i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetni dijelovi ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj:

116-50-3827953 sklopljenog 06. prosinca 2006. godine između tužiteljice JR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita (u vrijeme sklapanja ugovora sa adresom: Ivana Zajca 1, Rovinj) i supruga tužiteljice OR kao založnog dužnika sa jedne strane i tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Zagreb, Petrinjska 59, sa druge strane, potvrđenog 08. prosinca 2006. godine kod Rina Zujića, javnog bilježnika u Rovinju, pod posl. br.: OU-906/06, a kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke

II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici JR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 26.252,76 EUR zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. godine po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, i to za svaki pojedini iznos preplate kako slijedi:

- na iznos od 0,55 EUR od 01. travnja 2008. godine;

- na iznos od 21,96 EUR od 01. studenoga 2008. godine;

- na iznos od 28,06 EUR od 01. siječnja 2009. godine;

- na iznos od 32,45 EUR od 01. veljače 2009. godine;

- na iznos od 34,44 EUR od 01. ožujka 2009. godine;

- na iznos od 28,97 EUR od 01. travnja 2009. godine;

- na iznos od 30,01 EUR od 01. svibnja 2009. godine;

- na iznos od 21,64 EUR od 01. lipnja 2009. godine;

- na iznos od 15,47 EUR od 01. srpnja 2009. godine;

- na iznos od 17,11 EUR od 01. kolovoza 2009. godine;

- na iznos od 20,36 EUR od 01. rujna 2009. godine;

- na iznos od 20,08 EUR od 01. listopada 2009. godine;

- na iznos od 16,79 EUR od 01. studenoga 2009. godine;

- na iznos od 6,64 EUR od 26. studenoga 2009. godine;

- na iznos od 22,96 EUR od 17. prosinca 2009. godine;

- na iznos od 28,75 EUR od 01. siječnja 2010. godine;

- na iznos od 80,09 EUR od 01. veljače 2010. godine;

- na iznos od 87,24 EUR od 26. svibnja 2010. godine;

- na iznos od 13,27 EUR od 27. svibnja 2010. godine;

- na iznos od 49,5 EUR od 25. lipnja 2010. godine;

- na iznos od 77,29 EUR od 21. srpnja 2010. godine;

- na iznos od 70,87 EUR od 05. kolovoza 2010. godine;

- na iznos od 86,42 EUR od 08. rujna 2010. godine;

- na iznos od 80,12 EUR od 01. listopada 2010. godine;

- na iznos od 43,74 EUR od 26. studenoga 2010. godine;

- na iznos od 28,02 EUR od 27. studenoga 2010. godine;

- na iznos od 96,28 EUR od 18. prosinca 2010. godine;

- na iznos od 120,98 EUR od 01. siječnja 2011. godine;

- na iznos od 99,28 EUR od 01. veljače 2011. godine;

- na iznos od 106,23 EUR od 01. ožujka 2011. godine;

- na iznos od 211,74 EUR od 18. svibnja 2011. godine;

- na iznos od 309,49 EUR od 31. srpnja 2011. godine;

- na iznos od 180,61 EUR od 28. kolovoza 2011. godine;

- na iznos od 329,38 EUR od 17. prosinca 2011. godine;

- na iznos od 23.835,97 EUR od 09. lipnja 2015. godine

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se nezakonitom Izjava tuženika o otkazu kredita broj 116-50-3827953 od 19. travnja 2013. godine.".

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici JR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu 9.613,77 eura uvećan za zakonsku zateznu kamatu na temelju članka 29. stavak 8. Zakona o obveznim odnosima, koja teče od dana donošenja ove presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Dana 06. travnja 2023. godine pod gore označenim poslovnim brojem zaprimljena je tužba tužiteljice protiv tužene radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog 06. prosinca 2006. godine između stranaka i utvrđenja nezakonitosti izjave o otkazu kredita od 19. travnja 2013. godine uz restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli.

1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da je u čl. 13. Ugovora o kreditu broj: 116-50-3827953 sklopljenog 06. prosinca 2006. godine između tužiteljice kao korisnika kredita (u vrijeme sklapanja ugovora sa adresom: [adresa]) i supruga tužiteljice OR kao založnog dužnika sa jedne strane i tuženika kao banke sa druge strane, potvrđenog 08. prosinca 2006. godine kod Rina Zujića, javnog bilježnika u [adresa], pod posl. br.: OU-906/06 ugovorena za slučaj spora mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora;

- da tužiteljica podnosi tužbu pred sudom nadležnim prema prebivalištu tužiteljice sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci posl. br. Gr1-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. godine prema kojem je, za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l ZPK-a, mjesno nadležan sud prebivališta potrošača;

- da je Ugovorom o kreditu tužena odobrila tužiteljici stambeni kredit (čl. 6.), zatim i isplatila tužiteljici protuvrijednost iznosa 85.700,00 CHF (čl. 1.) po srednjem tečaju za

CHF tuženika važećem na dan korištenja;

- da je kredit isplaćen na račun tužiteljice 15. prosinca 2006. godine u iznosu 394.773,62 kuna (prema tečaju 4,60646 kuna za 1 CHF);

- da je tužena o predmetnom kreditnom poslu koji je potrošački ugovor, kao trgovac sama sastavila tekst Ugovora o kreditu te se radilo o tuženičinom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (članak 49. stavak 2. ZZP-a 2014. i članak 81. ZZP/2003) i kao takvog dala ga na potpis tužiteljici kao potrošaču, a da se prethodno nije pregovaralo o ugovornim odredbama toga ugovora;

- da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, tužena za svoju korist u članku 2. kamatna stopa, ugovorila kamatu ugovornim odredbama koje glase: "Redovna kamata: 3,95% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.";

- da je na temelju članka 2. Ugovora o kreditu, tužena svojim jednostranim odlukama više puta povisivala kamatu;

- da je pravomoćnom presudom TSRH u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom VTSRH posl.br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno da je "... četverotuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine ... a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.";

- da se tužiteljica poziva na ovo pravno utvrđenje iz presude TSRH posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine i presude VTSRH posl.br. 43 Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. godine, a koja utvrđenja sukladno odredbama članka 118. ZZP kao i članka 502.c ZPP vezuju i ovaj sud;

- da je u članku 1. iznos kredita i članku 7. način otplate, ugovorena valutna klauzula i to kako slijedi: "1. iznos kredita - kunska protuvrijednost CHF 85.700,00, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita" i "7. način otplate - kredit se otplaćuje u 180 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećim na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita; anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu";

- da je opće poznato da je tečaj CHF u odnosu na HRK izrazito porastao nakon zaključenja ovog Ugovora, tužena je tužitelju stalno zaračunavala nove anuitete uz primjenu znatno višeg tečaja, odnosno u znatno većim iznosima od iznosa s početka trajanja kredita;

- da je pravomoćnom presudom TSRH posl.br. 26 P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine (dio potvrđen presudom VTSRH posl.br. 43 Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine) u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da je: "... četverotužena Raiffeisenbank Austria d.d. ZAGREB u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine ... povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima";

- da se tužiteljica poziva ovom tužbom na to pravno utvrđenje iz presude TSRH posl.br. 26 P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine i presude VTSRH posl.br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a koja utvrđenja sukladno odredbama članka 118. ZZP i članka 502.c ZPP vezuju i ovaj sud;

- da je prema otplatnom planu, početni anuitet iznosio 631,77 CHF, te je tužiteljica uz početnu kamatnu stopu 3,95% te tečaj koji je bio poznat tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora o kreditu očekivala tuženoj mjesečno plaćati iznos 2.910,21 kuna;

- da je tužena oslanjajući se na ranije navedene ništetne odredbe u razdoblju nakon sklapanja Ugovora o kreditu zaračunavala tužiteljici anuitete u znatno većim iznosima od onih koje bi tužiteljica bila dužna plaćati prema iznosu kredita iz točke I. tužbe, kojeg je faktično iskoristila i uz izvorno ugovorenu kamatnu stopu od 3,95%, tako da je iznos anuiteta u jednom trenutku premašivao iznos 4.200,00 kuna, stoga tužiteljica više nije bila u mogućnosti redovito podmirivati obveze po kreditu te joj je zbog kašnjenja u otplati kredit od strane tuženika otkazan 19. travnja 2013. godine;

- da je tužiteljica nakon toga, a kad su joj to okolnosti dopustile, izvršila konačnu otplatu kredita dana 08. lipnja 2015. godine uplatom iznosa 500.830,19 kuna;

- da banka nema pravo na negativne razlike, odnosno nema pravo na prijeboj za vrijeme dok je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita (tužiteljica opreza radi ističe prigovor zastare takvog eventualnog potraživanja tuženika);

- da su ništetne odredbe ugovora i o kamati i o valuti (iako tužiteljica traži isplatu samo preplate s osnove valute, ali u trenutku otkaza potraživanje s osnove kamate nije bilo u zastari);

- da tužiteljica ima pravo na kamate na preplaćene iznose (od dana nastanka svake preplate do dana otkaza) jer sukladno izračunu prema prethodnim parametrima tužiteljica nije zakasnila više od 60 dana u otplati anuiteta po predmetnom kreditu (čl. 11. ugovora o kreditu);

- da je tužiteljica na dan otkaza ugovora o kreditu 19. travnja 2013. godine bila u preplati za iznos 8.892,68 kuna, stoga tužena nije imala osnov za otkaz Ugovora, te je otkaz ugovora nezakonit;

- da je imajući u vidu ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli u CHF, a uzimajući u obzir čak promjenjivu kamatnu stopu, na strani tužene nastalo je stjecanje bez osnove te je tužena dužna vratiti ono što je na tako opisani način primila bez osnove i to uz zakonske zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa;

- da obzirom na nezakonitost otkaza kredita, tužiteljici ne teče zakonska zatezna kamata na cjelokupni neisplaćeni iznos od dana 19. travnja 2013. godine, već se ima smatrati da su tužiteljici na naplatu dospijevali mjesečno anuiteti te da je na dan 08. lipnja 2015. godine izvršila konačnu prijevremenu otplatu kredita;

- da tužiteljica ovom tužbom traži vraćanje iznosa koje je preplatila zbog povećanja anuiteta s osnove ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, a radi se o preplatama u iznosima 195.897,14 HRK ili 26.000,03 EUR.

1.3. Slijedom svih prednjih navoda predlaže se sudu usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice to utvrditi ništetnim dijelove ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednokratnom odlukom banke. Nadalje, utvrditi nezakonitom Izjavu tuženika o otkazu kredita od 19. travnja 2013. godine i naložiti tuženoj isplatiti utvrđene preplaćene iznose zbog ništetnih ugovornih odredbi odnosno ukupno 26.000,03 eura, uz zateznu kamatu na svaki pojedinačni iznos preplate koji kondemnatorni zahtjev je tužiteljica uskladila nakon provedenog vještačenja na visinu od 26.252,76 eura.

2. Tužena u odgovoru na tužbu od 29. lipnja 2023. godine (list 32-41) osporava navode iz tužbe i tužbeni zahtjev u cijelosti uz isticanje prigovora zastare, a sve uz sljedeće navode:

- da je pogrešan zaključak tužiteljice o nepoštenosti i ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu prema kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica uz CHF i u dijelu u kojima je redovna kamata tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tužene, a koji izvodi na temelju donesenih pravomoćnih i ovršnih presuda po kolektivnoj tužbi (TS u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine);

- da tužiteljica u bitnom ponavlja navode sudova iz gore navedenih presuda koje predstavlja kao osnovu tužbenog zahtjeva;

- da je prvenstveno potrebno naglasiti da se postupak u kojem su donesene gore citirane presude vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača i u tom postupku, a što je razvidno iz same naravi postupka kao i obrazloženja citiranih presuda, sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu već su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene te posljedično tome ništetne;

- da se u svrhu potvrde navedenog, upućuje na str. 54. obrazloženja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine gdje sud navodi (citat): "Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, za ocjenu jesu li banke potrošačima objasnile razloge i iznijele točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno za ocjenu jesu li sporne odredbe razumljive prosječnom potrošaču, mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača;

- da su informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.";

- da iz samog obrazloženja citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava nedvojbeno proizlazi kako sudovi u tom postupku nisu utvrđivali one činjenice koje su važne za donošenje odluke u pojedinačnim sporovima odnosno one činjenice o kojima ovisi utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi te potom eventualna osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu u ovom postupku;

- da je slijedom navedenog na tužiteljici teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne budući takvo utvrđenje notorno ne proizlazi iz citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava;

- da je odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano: "Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.";

- da je odredbom članka 83 ZZP/03 propisano: "Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.";

- da je odredbom članka 84. ZZP/03 propisano: "Nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.";

- da je odredbom članka 85. ZZP/03 propisano: "Ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive.";

- da imajući na umu gore citirane odredbe ZZP/03, prvenstveno je potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a ako jesu, tada uopće nije dopušteno utvrđivati jesu li poštene, a ako nisu, tada je potrebno provesti tzv. test poštenosti;

- da je u okviru provođenja testa poštenosti, a sukladno citiranim zakonskim odredbama, potrebno utvrditi je li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te potom uzrokuju li te odredbe znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja;

- da prilikom provođenja takvog testa poštenosti, nije dovoljno samo cijeniti te konkretnu spornu odredbu već je potrebno uzeti u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe;

- da u konkretnom slučaju to znači da je potrebno cijeniti i namjenu ugovora o kreditu, razloge sklapanja takvog ugovora o kreditu i sve druge opcije koje su bile na raspolaganju tužitelju kao i vezane opće uvjete banke kao dio ugovora odnosno ugovornih odredbi;

- da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u člancima 1. i 7. Ugovora je jasna, uočljiva i razumljiva. Naime ista glasi: "1./prvo/iznos kredita - kunska protuvrijednost CHF 85.700,00 …. po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja" i "7./sedmo/način otplate - kredit se otplaćuje u 180 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, koji kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita...";

- da iz citiranih odredbi notorno proizlazi da je predmetna odredba tužiteljici bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, naime, da iz članka 1. Ugovora nesporno proizlazi da će se tužiteljici isplatiti iznos od 85.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan korištenja dok je u članku 7. Ugovora ugovoreno i jasno te razumljivo obrazloženo da će tužiteljica kredit vraćati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za kreditora za CHF;

- da je tužiteljici na taj način već u samoj odredbi ugovora obrazloženo te joj je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tužene na dan dospijeća budući je tako izričito ugovoreno;

- da je tužiteljici svakako već temeljem jasne, uočljive i razumljive odredbe o valutnoj klauzuli, kako je gore obrazloženo, bio jasan značaj valutne klauzule i posljedice povećanja istoga međutim, tužiteljici su prije zaključenja ugovora obrazložene posljedice i rizike vezanja kredita uz valutu CHF;

- da se naglašava da u trenutku zaključenja predmetnog Ugovora, ugovaranje valutne klauzule nije predstavljalo nikakvu novinu, pa su rizici vezanja kredita uz bilo koju valutu pa tako i CHF bili općepoznati;

- da je tužiteljici kod zaključenja ugovora predan i otplatni plan gdje su opet anuiteti izraženi u valuti CHF te je na svakoj stranici otplatnog plana naznačeno da se imaju plaćati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja štoviše, na svakoj stranici otplatnog plana podebljanim slovima naglašeno je: "Informaciju o važećim tečajevima valuta na dan možete dobiti korištenjem usluga telefonskog servisa RBA direkt pozivom telefonskog broja: [broj telefona]." dakle, već iz toga proizlazi da je tužena tužiteljicu izričito i pisano upozorila na mogućnost promjene valute na dan dospijeća te shodno tome i promjeni visine anuiteta te osigurao pravodobno obavještavanje o navedenom;

- da je predmetni Ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika;

- da je odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/1993, 29/1994, 162/1998) propisano: "Pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Prilozi će se uvijek pročitati, osim ako se stranke ne odreknu tog prava i izjave da su upoznate s njihovim sadržajem, što mora biti utvrđeno u javnobilježničkom aktu.";

- da je nedvojbeno, a imajući na umu citiranu odredbu Zakona o javnom bilježništvu kao i činjenicu da je predmetni Ugovor solemniziran, da je solemnizacijom javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju;

- da li je tužiteljici predmetna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva treba cijeniti i s aspekta postupanja i osobnih odlika same tužiteljice kao potrošača;

- da prilikom toga svakako treba imati na umu i definiciju prosječnog potrošača kojeg uvodi praksa Suda EU, a koja je obvezujuća i za nacionalne sudove te koja prosječnog potrošača definira kao osobu koja je "razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna";

- da je potrebno ispitati je li se tužiteljica prije i prilikom zaključenja ugovora informirala o posljedicama valutne klauzule i povrh onoga što proizlazi iz samih ugovornih odredbi i onoga što joj je obrazložila tužena i javni bilježnik prilikom solemnizacije Ugovora;

- da li je prilikom zaključenja Ugovora bila pažljiva i razborita odnosno, da je li pročitala odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i zašto nije postavljala dodatna pitanja tuženoj ako joj te odredbe odmah nisu bile jasne;

- da je glede ovog elementa procjene nepoštenosti ugovorne odredbe potrebno naglasiti da niti tužiteljica niti tužena nisu mogli, niti bi ikada itko objektivno mogao znati točne ukupne troškove kredita s osnove promjena tečaja valute budući nije moguće dugoročno unaprijed znati kretanja vrijednosti valute;

- da je tužiteljici bilo poznato odnosno nije moglo ostati nepoznato, da su sve valute podložne promjenama te da će se shodno tome mijenjati i troškovi kredita odnosno, mogla je i bila je u stanju procijeniti ekonomske posljedice koja za nju mogu proizaći iz ugovaranja valutne klauzule;

- da je notorno da je tužiteljici sporna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva pa slijedom toga nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost;

- da je u konkretnom slučaju tužiteljica imala utjecaja na sadržaj samog Ugovora odnosno sporne odredbe o valutnoj klauzuli te su stranke pregovarale o navedenom;

- da tužena uvijek nudi više opcija glede valutne klauzule, a potom se prema kreditnoj sposobnosti i zahtjevima korisnika kredita odabere jedna od mogućih opcija;

- da valutna klauzula ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja;

- da je prvenstveno potrebno imati na umu važnu činjenicu da je valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu dakle, u slučaju da je vrijednost valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu padala, to bi tužiteljica morala vratiti manji iznos kredita;

- da iz toga jasno proizlazi da sama ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da shodno tome nije nepoštena;

- da je tužiteljica zbog povećanja vrijednosti valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu bila dužna vratiti povećane iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan, no isto tako, u slučaju smanjenja vrijednosti valute bi bila dužna vratiti smanjene iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan, a navedeno da je ključno za ocjenu postojanja ravnoteže u pravima i obvezama ugovornim strana;

- da se činjenica da je došlo do povećanja vrijednosti CHF u odnosu na ostale svjetske valute nije mogla predvidjeti u trenutku zaključenja Ugovora, a uzrok tome se ne nalazi u postupanju tužene niti je tužena ostvarila ikakav dodatan profit imajući na umu da je i sama zadužena u istoj valuti što je utvrđeno u kolektivnom sporu;

- da definicija načela savjesnosti i poštenja kao i sve činjenice gore iznesene notorno ukazuju da je tužena postupala sukladno predmetnom načelu;

- da u odnosu na ovu ugovornu odredbu, tužena ističe da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva pa da nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost, naime u članku 2. (drugom) Ugovora stoji: "godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora).";

- da je važno za naglasiti da čak niti u kolektivnom sporu nije utvrđeno da bi promjenjive kamatne stope bile ništetne, a sporne su bile samo promjene kamatnih stopa sukladno Odluci banke ukoliko nisu bili jasni kriteriji tj. parametri za promjenu kamatne stope;

- da je odredbom članka 2. i 10. Ugovora tužiteljica pristala da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju opći akti banke kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja tog Ugovora;

- da je na tužiteljici teret dokaza da su u konkretnom slučaju nepoštene i ništetne odredbe Odluka banke kao i drugih općih akata banke temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope;

- da tužiteljica u tužbi navodi kako je u trenutku sklapanja ugovora očekivala tuženoj mjesečno plaćati iznos od 2.910,21 kuna, navedeno nesporno nije moguće ako je sklopljen ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, što je tužiteljica morala i trebala znati;

- da je tužena pošteno i savjesno donosila Odluke o promjenama kamatnih stopa te je o svakoj promjeni obavijestila tužiteljicu, a tužiteljica nikada nije imala prigovora odnosno primjedbi na takve promjene te je očito s istima bila suglasna;

- da je tužena mijenjala kamatne stope samo onda kada je za to imala opravdani razlog, te sukladno načelu savjesnosti i poštenja i zabrane zlouporabe prava;

- da je odredbom članka 98. st. 1. ZZP/07 propisano: "Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor."

- da prilikom toga svakako treba imati na umu i definiciju prosječnog potrošača kojeg uvodi praksa Sud EU, te koja prosječnog potrošača definira kao osobu koja je "razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna";

- da je tužiteljica svakako kao razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna kao potrošač mogla razumjeti i shvatiti značenje i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a čiji uvjeti su joj obrazloženi prilikom zaključenja ugovora o kreditu;

- da je tužiteljica svjesno preuzela rizik povećanja kamatne stope, koja je kasnije mogla biti manja ili veća, sukladno parametrima prema kojima se ona određuje;

- da je tužiteljica svjesno preuzela i rizik promjene tečaja koji je kasnije mogao biti manji ili veći dakle, tužiteljica nije bila u ovisnom položaju u odnosu na tuženu, odabrala je podignuti kredit upravo kod tužene i upravo pod tim uvjetima pod kojima je kredit i zaključen te je odabrala pod tim uvjetima otplaćivati kredit i dalje iako je imala drugih opcija;

- da tužiteljica u točki II. tužbenog zahtjeva/traži da sud utvrdi Izjavu tužene o otkazu kredita broj: 116-50-3827953 od 19. travnja 2013. godine nezakonitom;

- da je tužena izjavila otkaz ugovora o kreditu temeljem čl. 11. Ugovora o kreditu budući su se ostvarili uvjeti za otkaz;

- da je prethodno tužiteljica više puta bila upozorena i opomenuta na prijeteći otkaz ugovora o kreditu;

- da tužiteljica nema pravni interes tražiti utvrđenje izjave o otkazu kredita nezakonitom, pitanje je samo jesu li nastupili učinci takve izjave i je li ugovor raskinut, a za što tužena tvrdi da jesu te u tom smislu dostavlja dokaze navedenog;

- podredno i hipotetski, ukoliko bi sud ustanovio da tužiteljica i ima pravo na kakvu isplatu, ukazuje se da u odnosu na posljedice eventualne ništetnosti dijela ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljica nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način da se predmnijeva da je između stranaka za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu ugovorena fiksna kamatna stopa;

- da je nesporno da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, a praznina u ugovoru koja nastaje eventualnim utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe koji se odnosi na način promjene kamatne stope treba se ispuniti teleološkim tumačenjem ugovora, vezanih općih akata tuženika kao sastavnih dijelova ugovora i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu postojeće zakonske regulative;

- da se usvajanjem ovakvog tužbenog zahtjeva implicira primjena fiksne kamatne stope, što posljedično označava neopravdano utvrđenje ništetnosti cijele odredbe članka 2. Ugovora o kreditu, a što za krajnju posljedicu ima da se za potrebe izračuna visine tužbenog zahtjeva ne može primijeniti niti početna kamatna stopa od 3,95% godišnje jer je ona bila ponuđena samo za ugovore o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom;

- da za pravilno utvrđenje visine tužbenog zahtjeva, a ukoliko je ništetan dio odredbe o načinu promjene kamatne stope tada je na tužitelju bio teret dokaza da preciznim parametrima (LIBOR za CHF, CDS za RH i trošak regulacije) dopuni ugovornu odredbu o kamatnoj stopi, pa bi se tek tada eventualno stvorile pretpostavke za odlučivanje o tome je li se uopće i za koji iznos tuženik zaista neosnovano obogatio obračunavajući kamatnu stopu po vlastitim odlukama suprotno načelu savjesnosti i poštenja i na štetu tužitelja;

- da se u cijelosti osporava pravo na potraživanje s osnove tijeka kamata, sve kada bi se hipotetski utvrdila ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u dijelu u kojem je ista promjenjiva sukladno odlukama tuženika kao i valutne klauzule, tužitelju ne pripadaju zakonske zatezne kamate kako je to zatražio u tužbi;

- da tužena nije bila nepoštena budući da je ista postupala u cijelosti u skladu s tada važećim zakonskim odredbama, u skladu s ugovorom, s općim uvjetima tužene kao sastavnim dijelom ugovora te je u konačnici kamatnu stopu prilagođavala tržišnim parametrima koji ne ovise o njezinoj volji.

2.1. Slijedom svega navedenog, tužena predlaže naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan uz naknadu parničnog troška.

3. Podneskom od 07. studenoga 2023. godine (list 90-94) tužiteljica se očitovala na odgovor tuženice, uz slijedeće navode:

- da se o sadržaju ugovora nije pregovaralo to se osporavaju tuženičini navodi da bi tužiteljica imala utjecaja na sadržaj ugovora, kako je tužena unaprijed formulirala ugovor i dala ga na potpis tužiteljici;

- da su netočni navodi tuženice da valutna klauzula ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve kako su sudovi u kolektivnom sporu zaključili da osporene ugovorne odredbe o kojima se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti su prosječnom potrošaču razumljive uslijed izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz tržišne komunikacije davale banke, uzrokuju znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama (točka 19.2. odluke broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. godine);

- da iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama;

- da je netočan i tuženičin navod da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila jasna, lako razumljiva i uočljiva;

- da je kamatna stopa ("cijena") u predmetnom Ugovoru o kreditu u trenutku njegova sklapanja bila ugovorena u visini od 3,95%, a ugovoreno je i da je banka može promijeniti sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora, a sadržaj takve odredbe nije lako razumljiv, odnosno nije dovoljno određen i precizan (članak 99. ZZP/07) zbog čega je dopušteno ocjenjivati je li ona nepoštena ili nije;

- da tuženica tvrdi da tužiteljica nema pravni interes da bi tražila utvrđenje izjave o otkazu kredita nezakonitom;

- da tužiteljica ima pravni interes za utvrđenje izjave o otkazu kredita nezakonitom obzirom otkazom kredita na naplatu dospijeva cjelokupni neisplaćeni iznos kredita pa u slučaju da je otkaz nezakonit – tužiteljica ima pravo na vraćanje neosnovano naplaćene kamate;

- da glede prigovora zastare tužiteljica ističe da je tužbeni zahtjev prije svega usmjeren na utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora i to odredbi i dijelova odredbi Ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika te kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a tek kao posljedica utvrđenja djelomično ništetnim istog, dok je tužiteljica tužbenim zahtjev tražila isplatu samo preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli;

- da prema odredbama članka 328. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, odnosno ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima.

Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba (članak 327. ZOO-a);

- da ništetnost kao posljedica ugovorne odredbe izrađene u suprotnosti s odredbama ZOO-a koje za posljedicu imaju takav oblik nevaljanosti nastaje kad nastanu zakonski razlozi ništavosti (ex tunc), pa je odredba Ugovora ništetna od samog svog početka, odnosno od kad je ugovorena, a to je u ovom slučaju od 21.03.2007. kada su tužitelji sklopili Ugovor s tuženikom;

- da posljedice ništetnosti određuje članak 323. ZOO odnosno da isti propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. (restitucija);

- da sukladno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora;

- da sukladno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 01. ožujka 2022. godine: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.";

- da obzirom tužiteljica potražuje samo iznose preplaćene s osnove ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, to je prigovor zastare tuženika neutemeljen;

- da vezano za osporavanje visine tužbenog zahtjeva, tužiteljica ističe kako odredbe o ugovorenoj kamati u predmetnom slučaju, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora o kreditu su bile nepoštene te u smislu odredbe članka 102. stavak 1. ZZP-a, a u svezi članka 332. ZOO-a ništetne, slijedom čega tužiteljica ima osnovu potraživati razliku koju je platio tuženiku po osnovi kamatne stope koju je tuženik samoinicijativno mijenjao na više od izvorno ugovorene od 3,95% godišnje;

- da slijedom navedenog, zadatak u ovoj pravnoj stvari postavljen je sudskom vještaku sukladno tužbenom zahtjevu tužitelja kojim se traži uspostava stanja kakvo bi postojalo da nepoštenih, odnosno ništetnih odredaba nije bilo, odnosno tužitelj traži vraćanje svih iznosa koji su plaćeni temeljem ništetnih odredbi o vezanosti glavnice i kamate uz CHF dok kod utvrđenja da je otkaz nezakonit traži uzimanje u obzir i ništetnost promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke, obzirom u trenutku donošenja te Odluke zahtjev tužiteljice ne bi bio u zastari;

- da u odnosu na prigovor o tijeku zateznih kamata i tvrdnjama tuženika da nije bio nepošteni stjecatelj, tužiteljica je stajališta da je isti u cijelosti neosnovan, jer je tužiteljica zahtjev za povrat preplaćenog iznosa podnijeli na temelju ništetnih odredaba Ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obaveze po tom Ugovoru promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika te kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koje su ugovorne odredbe nevaljane od samog početka ugovornog odnosa, zbog čega tuženik duguje zatezne kamate otkad mu je tužiteljica uplatila (neosnovani stečeni) preplaćeni iznos anuiteta kredita;

- da je Vrhovni sud već zauzeo stajalište o tom prigovoru banaka rješenjem broj: Revd 1294/2021-2 od 12. listopada 2021. navodeći: "Vrhovni sud... je uspostavio ujednačenu praksu glede posljedica utvrđenja ništetnim odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj se savjesnost prosuđuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Time što je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.";

- da obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena nepoštenost (ništetnost) ugovornih odredaba zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom tuženika da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora), tužitelji su stajališta da je tuženik nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja, dakle otkad su tužitelji tuženiku uplatili (neosnovani stečeni) preplaćeni iznos anuiteta kredita.

4. Podneskom od 13. prosinca 2023. godine (list 110) tužena ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije uz dostavu Ugovora o pristupanju duga od 28. svibnja 2015. godine, temeljem kojega je izvršena uplata dana 08. lipnja 2015. godine.

5. Tužiteljica odgovara na prigovor nedostatka aktivne legitimacije u podnesku od 19. veljače 2024. godine (list 147-148) ukazujući da prije svega dostavom Ugovora o pristupanju dugu kojim je njezinom dugovanju po predmetnom kreditu pristupio ER iz [adresa], tuženica nije dokazala da bi zaista uplata bila izvršena od strane imenovane osobe. Unatoč tome tužiteljica napominje da sudska praksa potvrđuje da je korisnik kredita jedini ovlašten zahtijevati restituciju preplaćenih iznosa odnosno jedini je aktivno legitimiran na podnošenje tužbe za isplatu, obzirom banka vodi promet po predmetnom kreditu u ime i za račun korisnika kredita, a koji je stranka toga ugovora bez obzira na činjenicu što su treće osobe moguće uplaćivale pojedine anuitete po tom kreditu (presuda ŽS u Puli od 25. listopada 2021. godine posl.br. Gž-1288/2021). Međutim i bez obzira na navedenu ustaljenu praksu tužiteljica navodi da su sve uplate izvršene njezinim novcem. Konačno tužiteljica osporava da bi stanje dospjelih obveza na dan otkaza ugovora o kreditu od 19. travnja 2013. godine predstavljalo realno stanje duga obzirom ne uzima u obzir djelomičnu ništetnost predmetnih ugovora.

6. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:

- uvidom u otplatni plan (list 10-11);

- čitanjem Izjave o otkazu kredita od 19. travnja 2013. godine (list 12, 113);

- uvidom u knjigovodstvenu karticu (list 13-20, 130-136);

- čitanjem Ugovora o kreditu od 06. prosinca 2006. godine (list 21-25, 43-47);

- čitanjem zahtjeva za kredit (list 50-52);

- uvidom u policu osiguranja (list 62-64);

- uvidom u elaborat o procjeni nekretnine (list 65-78);

- uvidom u izvadak iz poslovnih knjiga (list 114-120, 137-138);

- čitanjem Ugovora o pristupanju dugu (list 121-122);

- čitanjem opomene pred otkaz ugovora (list 123-124);

- čitanjem zahtjeva za izmjene po kreditu (list 140-141);

- čitanjem pisanog nalaza i mišljenja i očitovanja vještaka Dinka Brajnovića, dipl. oec. (list 173-183, 204);

- čitanjem potvrde tužene (list 184);

- saslušanjem vještaka Dinka Brajnovića, dipl. oec. na ročištu održanom dana

26. rujna 2024. godine (list 199-200);

- saslušanjem svjedokinje SR na ročištu održanom dana 26. rujna 2024. godine (list 200-21);

- saslušanjem tužiteljice na ročištu od 29. listopada 2025. godine (list 225-226).

7. Tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično je (u pretežitom dijelu) osnovan.

8. Predmet postupka je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj 116-50-3827953, sklopljen dana 06. prosinca 2006. godine, između tužiteljice kao korisnice kredita i supruga tužiteljice OR kao založnog dužnika sa jedne strane i tužene banke sa druge strane, potvrđenog 08. prosinca 2006. godine kod javnog bilježnika Rina Zujića u [adresa] pod posl.br. OU-906/06, kojim ugovornim odredbama je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF i kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru o kreditu mijenjala u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke te restitucijski zahtjev isplate po osnovi ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli.

8.1. Nadalje, predmet tužbe je i utvrđenje nezakonitom Izjavu tužene o otkazu kredita broj 116-50-3827953 od 19. travnja 2013. godine.

9. U ovoj pravnoj stvari nije sporno:

- da je tužiteljica sa tuženom sklopila Ugovor o stambenom kreditu broj: 116-50- 3827953, dana 06. prosinca 2006. godine za iznos u kunskoj protuvrijednosti CHF 85.700,00 sa rokom otplate 180 mjeseci (15 godina) s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 3,95%, a obračunavala se mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom;

- da se početna kamatna stopa mijenjala u više navrata;

- da je zbog neispunjavanja obveza preuzetih Ugovorom o kreditu tužiteljici otkazan kredit Izjavom o otkazu kredita od 19. travnja 2013. godine slijedom čega je dospjela na naplatu cjelokupna tražbina tužene temeljem navedenog Ugovora o kreditu u iznosu od 414.779,50 kuna;

- da je dana 08. lipnja 2015. godine pozivom na spornu partiju kredita uplaćen iznos od 500.830,19 kuna kojim iznosom je zatvoren kredit.

10. Sporno je među parničnim strankama:

- da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi udruge "potrošača Franak" iz presuda: Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7192/2013 od 13. lipnja 2014. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-222/2018-11 od 03. rujna 2019. godine:

- aktivna legitimacija tužiteljice;

- da li je osnovan prigovor zastare;

- da li/i koji iznos obeštećenja pripada tužiteljici.

11. Prigovor zastare nije osnovan.

11.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - u daljnjem tekstu ZOO), te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

11.2. Ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovaj konkretni slučaj u odnosu na valutnu klauzulu već u postupku kolektive zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača na koji se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

11.3. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana za CHF, postala je pravomoćna dana 14. lipnja 2018. godine, pa kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti te presude, a tužiteljica je tužbu podnijela 06. travnja 2023. godine, petogodišnji rok zastare propisan odredbom čl. 225. ZOO-a nije protekao do podnošenja tužbe u odnosu na njegov zahtjev za isplatu po osnovi valutne klauzule

12. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije je neosnovan.

12.1. U odnosu na predočeni Ugovor o pristupanju dugu koji je nesporno sklopljen između tužene i ER **.**.2015., nije sporno da bi predmetni ugovor bio sklopljen iz razloga da bi ER pristupio dugu predmetnog kredita, što je i opisano u čl. 1. toga Ugovora, u iznosu od 500.830,19 kuna koliki je iznos i uplaćen po toj partiji kredita dana 08. lipnja 2015. godine i na taj način predmetni kredit i zatvoren. Uplata koja je uslijedila od strane ER upravo po uputi banke učinjena je pozivom na broj 116-50-3827953 (čl. 3. Ugovora) koji odgovara partiji spornog kredita, a ovaj iznos predstavljao kupoprodajnu cijenu nekretnine koju je tužiteljica prodala da bi u cijelosti zatvorila kredit koji je dospio na naplatu zbog neurednog ispunjenja obveze.

12.2. Iskazom saslušanog svjedoka ER (saslušan zamolbenim putem 30. listopada 2024. godine) potvrđeni su navodi tužiteljice da bi brat i majka svjedoka kupili od tužiteljice stanove u [adresa] u [adresa], a on za to dobio punomoć, kako bi mogao u njihovo ime pregovarati o sklapanju ugovora, a potom i sklopili ugovor o kupnji tri stana, s time da je dva kupio brat, a jedan majka. Po sjećanju tog svjedoka, radilo se o iznosu od 70.000,00 CHF ili moguće 75.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti koji iznos se trebao isplatiti direktno Raiffeisenbank d.d. iako misli da je ugovorena cijena za sva tri stana bila između 90.000,00-100.000,00 eura otprilike. Navodi da je bilo riječ o nedovršenim stanovima, a razlika ugovorene cijene nakon isplate banke da je isplaćena tužiteljici. Svjedok navodi da nikakvih tražbina prema tuženoj nema, jer je isplata tih iznosa banci utemeljena na nagodbi kako bi se dobilo brisovno očitovanje na predmetnim stanovima, a da je zapravo kupoprodajnu cijenu trebalo isplatiti JR na ime kupljenih stanova. No kako je ista bila dužna banci, navedeni iznos da je izravno plaćen banci.

12.3. U kontekstu navedenog ima se zaključiti da je na ime kupoprodajne cijene za kupljene stanove od tužiteljice isplaćen iznos od 500.830,19 kuna u ime i za račun ovdje tužiteljice u korist banke budući da je bilo upisano založno pravo u korist tužene, a što da je bio preduvjet da bi oni mogli uopće kupiti stanove od ovdje tužiteljice. Svjedok koji je potpisnik Ugovora o pristupanju dugu očito da je samo formalno potpisao ugovor kako bi se realizirala kupoprodaja tužiteljičinih nekretnina, a kupoprodajnu cijenu isplatio u korist tužene kojim iznosom je predmetni kredit zatvoren i brisana hipoteka. Time isti potvrđuje da nema nikakvih tražbina prema banci i da sve ono što je plaćeno tiče se kupoprodajne cijene koja je trebala biti isplaćena tužiteljici pa je u cilju zatvaranja duga toga kredita u dogovoru s bankom to učinjeno za njezin račun u korist banke.

12.4. U pogledu evidencije ove uplate od 500.830,19 kuna očitovao se i vještak navodeći u bitnome da je ova uplata pozivom na ovu stavku broja kredita zavedena kod tužene u navedenu karticu korisnika kredita ovdje tužiteljice sa identičnim statusom uplate kao u svim prethodnim uplatama koje je ista kao dužnik izvršila kod otplate predmetnog kredita. Stoga slijedi zaključak, da nema dvojbe da je predmetna uplata uslijedila u ime i za račun tužiteljice po osnovi toga kredita, a iz iskaza saslušanih saznato da bi bilo riječ o kupoprodajnoj cijeni za nekretnine koje je tužiteljica prodala upravo da zatvori ovaj kredit.

12.5. Slijedom navedenom osnovano je tužiteljica osporila prigovor tužene da ista ne bi bila aktivno legitimirana za kondemnatorni zahtjev kada je nespornim utvrđeno, da predmetna uplata predstavlja njezin novac i to kupoprodajnu cijenu prodanih nekretnina, a koja prodaja je uslijedila u cilju zatvaranja predmetnog kredita, a isplata kupoprodajne cijene uslijedila izravno od kupaca banci što je ista uvjetovala radi izdavanja brisovnog očitovanja, a sve i uz prethodno utvrđenje da kupac pristupa dugu kredita tužiteljice.

13. Tužiteljica u tužbi tvrdi, da se promjena kamatnih stopa koja je izvršena jednostrano i bez obrazloženja provodila prema ugovornoj odredbi koja nije određena, a niti je odrediva, pa da je stoga ništetna jer je kao takva nedopuštena prema ZZP-u i ZOO-u, sve pozivajući se i na one okolnosti koje su bile odlučne prilikom donošenja relevantnih presuda u ovoj problematici odnosno, ranije pomenute: presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a koja je potvrđena i odlukom Vrhovnog suda Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine sve u djelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope.

14. Prije svega je za istaknuti, da je odlukom VTS-a RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženica podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj nesporno je, da je i tuženica sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi, a isto tako da je riječ o ugovoru koji je tužena zaključila sa tužiteljicom u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno dana 06. prosinca 2006. godine.

15. Dakle, ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope upravo je utvrđena navedenim presudama. Naime, presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u temeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i pravna prednica tužene postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima.

16. Vrhovni sud je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. te čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine. Nadalje, Vrhovni sud utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05 što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.

17. Ugovor o kreditu između stranaka zaključen je 06. prosinca 2006. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora a vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa, glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužitelj u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje u tekstu: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

18. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

19. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl. 99. ZZP/07) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

20. Odredbom čl. 85. ZZP/03 (čl. 100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

21. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

22. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl.102. ZZP/07) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

23. U odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu zapravo ni nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što očito nije uslijedilo.

24. Da je tome tako proizlazi iz stranačkog iskaza tužiteljice (list 225-226) kada ista iskazuje o okolnostima u kojima je predmetni kredit ishodovala pomenuvši tadašnju bankaricu SR koja je njezin zahtjev kredita obrađivala, a koji je trebao njoj i supružniku radi renovacije kuće koju je suprug dobio darovanjem od svoje majke. Tužiteljica navodi da se obratila banci sa željom da uzme kredit u valuti EUR, a onda na savjet bankarice uzela kredit u CHF valuti kao povoljniji jer dobiva više novaca. Ukazuje, da joj je to bio prvi stambeni kredit i da doista nije imala iskustva pa je i vjerovala bankarici koja je isticala povoljnost tog kredita pri čemu da nije ništa govorila o uvjetima mogućih promjena kamatne stope a niti išta po pitanju valute CHF, koju valutu tužiteljica nije koristila kao platežno sredstvo niti o njoj išta znala. S tim u svezi da joj nije predočeno da HNB ne štiti tu valutu u odnosu na kunu jer da je znala da bi bilo riječ o rizičnoj valuti taj kredit da zasigurno ne bi uzela. Početni anuitet od cca. 2.900,00 kuna da je porastao i na iznos od preko 5.500,00 kuna kada se zbog poteškoća u plaćanju obraćala banci i tražila pomoć, a oni da nisu ništa nudili, već su jednostavno kada više nije mogla plaćati otkazali kredit i u tom trenutku je cijeli iznos kredita došao na naplatu. S obzirom je tužena imala hipoteku na njezinoj kući nije bilo drugog izlaza nego da proda stanove i vrati banci kredit. Upravo AR da je kupac koji je kupio tri stana, s time da tužiteljica ne zna da li za sebe ili za majku i brata. Kupoprodajnu cijenu da je ER izravno platio na račun banke i tim novcem je banka zatvorila kredit u cijelosti, čime je ona bila suglasna jer je namjera bila da se kredit zatvori, a novac isplati u korist tog kredita. Tužiteljica tvrdi da kupoprodajna cijena nije bila realna tržišna cijena koju su mogli realizirati već niža i spuštena samo da se kredit riješi, a u sve to bila uključena i banka i odvjetnik jer se tražila suglasnost banke za kupoprodaju. Tužiteljica je izričita u navodu da bankarica ništa nije objašnjavala po pitanju uvjeta i mogućnosti promjene kamatne stope i valute, a u trenutku kada su uzeli kredit ona i suprug nisu imali namjere prodavati stanove već su stanovi bili namijenjeni njima, suprugovoj majci i njegovom sada pokojnom bratu. Isto tako tvrdi se da predmetni stanovi nisu bili dovršeni tako da nisu bili ni useljivi. Konačno, navodi da nije bilo nikakvih mogućnosti pregovaranja glede uzetog kredita te da je ona morala prihvatiti onakvog kakvog ga je bankarica prezentirala i ponudila. Tužiteljica osporava da bi primila bilo kakve upute uz potpisani ugovor i da je ista po struci kuharica, stoga da doista ne shvaća što ju se od ekonomskih termina pita u smislu promjenjivosti kamatne stope, valutne klauzule i slično.

25. Svjedokinja SR, kao bivša zaposlenica tužene banke na radnom mjestu kreditnog referenta, u razdoblju odobrenog kredita tužiteljici potvrdila je svoj potpis na spornom Ugovoru o kreditu i prepoznala tužiteljicu kao klijenta banke, mada se o detaljima u svezi predmetnog kredita nije sjetila zbog proteka vremena. Svjedokinja je iskazivala o općenitom postupanju u svezi kredita CHF i ponude koja se klijentima o tom kreditu davala navodeći u bitnome da je tada kredit u CHF bio novitet za banku i za njih kao službenike, u odnosu na koji da nije bilo nikakvih posebnih konzultacija ni priprema u prezentaciji klijentima, stoga da nije mogla govoriti klijentima ništa više od onoga što je tada znala. Potvrđuje tužiteljičine navode da se kredit u CHF prezentirao kao povoljan zbog manje kamate i da su se u pravilu radile i simulacije kredita u različite valute da bi se vidjela razlika i pokazalo da je ovo stvarno povoljnije. Tvrdi, da se ništa posebno klijentima nije govorilo o valuti CHF, pa tako niti da HNB ne štiti valutu CHF u odnosu na kunu jer to ni osobno nije znala, niti su ih o tome educirali. Predočeni Ugovor o kreditu kao i ostali da su tipski ugovori i da se tu ništa nije moglo pregovarati u smislu neke druge kamatne stope ili uvjeta, a da se takav sročeni ugovor predočio klijentu prije potpisa kod javnog bilježnika. Svjedokinja potvrđuje da ona osobno nije objašnjavala klijentima zbog čega, kako i koji su uvjeti da bi se kamatna stopa mijenjala jer da zato nije bila educirana, a da u slučaju bi klijent nešto i pitao vezano za to, ona bi to proslijedila voditeljici. Konačno navodi da ona osobno nije ukazivala klijentima na nikakav rizik ugovaranja kredita u CHF jer to tada doista nije ni znala.

26. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao uvjerljiv i u cijelosti životno logičan, tim više što je relevantne navode u svezi predmeta spora potvrdila i saslušana svjedokinja koju je tužiteljica imenovala kao kreditnog referenta koja je obradila njezin kredit. Naime, ista je upravo potvrdila utvrđenja iz provedenih sudskih postupaka po kolektivnoj tužbi, da se ovdje radi o potrošačkom ugovoru, da se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo i da prije sklapanja ugovora tužena kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke imajući u vidu da su u to vrijeme takvi krediti bili novost i da je tužiteljica bila uvjeravan da nema razloga za brigu i ni na koji način zaposlenik banke nije upozorio na postojanje eventualnih rizika ugovaranja takvog kredita u odnosu na kredit s valutnom klauzulom u EUR.

27. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model Ugovora pa je kod takvih Ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjanja sadržaja Ugovora. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.

28. Ovaj sud smatra, da osporeni dijelovi ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu (čl. 2.) su koncipirani nedovoljno odredivo, pa niti odredivo imajući u vidu da je obračun kamate vezan za akte tužene koji dokumenti su stručni i razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovima i imaju ekonomsku naobrazbu, tim više što potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste, a niti se s njime pojedinačno pregovaralo, pa je primijenjenim odredbama, a suprotno savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora. Stoga, nepoznanica iz tako koncipirane ugovorne odredbe, izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.

29. Nastavno navedenom, osporene odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope jesu protivne načelima savjesnosti i poštenja koja je jedno od osnovnih načela u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa čl. 4. ZOO/05, a kao takva nepoštena odredba je i ništetna temeljem odredbe čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007, a sve imajući u vidu i naprijed citiranu odredbu odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.

30. Tužena u ovoj pravnoj stvari, a u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 nije dokazala da bi se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, a pored toga ugovorom nisu niti utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene – banke o promjeni ugovorene kamatne stope. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tužena postupila suprotno odredbama ZZP/07. Ovakvo utvrđenje o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa proizlazi nesporno i iz prethodno citiranih relevantnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 19. travnja 2015. godine. Nastavno takvim odlukama svaka osoba kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta bez obzira na pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite, može pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o Zaštiti potrošača.

31. Dakle osnovno je da se utvrdi, da li je ta predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu, da li je poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84-85. ZZP/03 (čl. 99.-100. ZZP/07).

32. Sud cijeni da tužiteljici kao potrošaču takve odredbe nisu mogle biti razumljive, što potvrđuje i po njemu iskazano, kako je istome ostalo nerazumljivo - zašto je došlo do promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu stopu. U ugovoru o kreditu ugovorna kamata je naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti davatelju kredita za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje uz njegovu obvezu vraća iskorištenog iznosa novca, a u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. Ugovorna kamata stoga mora biti određena, odnosno odrediva, a sve u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr.

33. U ovom konkretnom slučaju tužena je u Ugovoru o kreditu unijela neodređenu, a prije svega nerazumljivu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope. Dakle, može se zaključiti da je postupila suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer je tužiteljica kao korisnica kredita, a ujedno i potrošač, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužiteljici je u trenutku sklapanja ugovora samo bilo poznato to, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da ona u trenutku sklapanja ugovora iznosi 3,95%, a iza toga bila promjenjiva. Tužena je financijska institucija i njezin cilj je ostvarivanje zarade to ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope posebno kod kredita na dulje vremensko razdoblje međutim, banka je prilikom sklapanja takvih ugovora bila dužna postupati kao dobar i odgovoran gospodarstvenik. To znači da kada potrošaču nudi svoj proizvod na tržištu, mora to učiniti odgovorno i pomoći da u okviru mogućnosti koje dopušta Zakon koristi se uslugama banke, ali nikad na svoju štetu.

34. Mišljenje je suda, da je tužena prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelja kao potrošača bila dužna detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita.

35. Ocjena je suda, a uzimajući u obzir odredbu čl. 81. i 82. ZZP/03 koja kaže da se nepoštenom odredbom između ostalog može smatrati i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, a kako prema odredbama ZZP nepoštene odredbe ugovora su ništetne, da su ugovorne odredbe iz čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na to da je tužena ovlaštena mijenjati kamatnu stopu sukladno odlukama banke, na što bi tužitelj bezuvjetno pristao, ništavan, a posljedično tome i odredbe koje se odnose na promjenu anuiteta sve u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.

36. Nadalje, ocjenjujući čl. 7. Ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da takva odredba za tužitelju kao prosječnog klijenta banke je također nepoštena i nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz eura (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema eura-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kuna nije pod kontrolom HNB-a), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

37. Nadalje, za ponoviti je, da je ovaj sud vezan utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa kako je ranije navedeno i prema citiranim odredbama ZPP-a i ZZP-a postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a

38. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promijeni stope redovne kamate odluke tuženika kao kreditora i odredba kojima je i glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.

39. Predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama čl. 131.-141.b ZZP/07. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom čl. 140. toga zakona kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem čl. 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. toga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupka za nadoknadu štete protivi osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupka za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno, da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati otvaranja prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

40. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

41. Stoga, u odnosu na deklaratorni zahtjev koji se odnosi na ništetnu odredbu iz čl. 7. Ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF-a, a uvažavajući sve prethodno navedeno te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:

- članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),

- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva;

- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužiteljica) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.

42. Tužiteljica se u predmetnoj parnici s pravom poziva na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tužena primjenom pravila o teretu dokazivanja, kako je teret dokaza na tuženoj (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazala, pa niti saslušanjem kreditne referentice SR koja upravo suprotno i tvrdi opisujući njezino uobičajeno postupanje u ponudi Ugovora o kreditu u CHF valuti, kakvo postupanje zapravo potvrđuje sve tužiteljičine navode glede neinformiranosti rizika kredita u CHF valuti.

43. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja, jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja. Javni bilježnik je prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita. Nije njegov zadatak, a niti je on ovlašten da daje informacije o bilo kakvim očekivanim ili neočekivanim rizicima koje eventualno donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uvažavajući da je riječ o rizičnom tečaju CHF.

44. Polazeći od takva pravna stava, a kako korisnica kredita smatra da su posljedice ništetnih odredbi i to onih koje je sud utvrdio ništetnima ovom presudom u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u švicarskim francima, pristupilo se odlučivanju o kondemnatornom zahtjevu.

45. Radi utvrđenja koliko je tužiteljica "preplatila" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz ugovora o kreditu koji se odnose samo na ugovorenu valutnu klauzulu u švicarskim francima provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dinku Brajnoviću, dipl. oec.

45.1. Vještaku je naložen zadatak da utvrdi razliku preplaćenog tečaja odnosno po mjesecima izračuna preplatu (pozitivna preplata) koja je nastala na ime tečajne razlike u svakomjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita, u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu i tečaju koji je bio važeći na dan isplate kredita i sve do konačne otplate kredita.

45.2. Dana 02. svibnja 2024. godine vještak Dinko Brajnović, dipl. oec. dostavio je pisani nalaz i mišljenje (list 173-183) to utvrdio:

- da je novčana razlika između stvarno isplaćenih mjesečnih anuiteta iz Ugovora o kreditu od 06. prosinca 2006. godine u razdoblju od sklapanja ugovora do datuma prijevremene otplate kredita (08. lipnja 2015. godine) i mjesečnih anuiteta koje bi tužiteljica platila tuženoj u tom razdoblju da se cijelo vrijeme primjenjivao tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 26.006,66 eura;

- da su u istom razdoblju otplate predmetnog kredita utvrđene pozitivne novčane razlike u iznosu od 26.252,76 eura (197.801,28 kuna prema fiksnom tečaju konverzije 7.53450 kuna za 1 euro);

- da su utvrđene negativne tečajne razlike u iznosu od 246,10 eura (1.854,14 kuna).

46. Podneskom od 22. svibnja 2024. godine (list 190-193) tužena se očitovala na nalaz vještaka u bitnome ne ukazujući na prigovore glede matematičkog izračuna već suprotno tome tužena ukazuje kako iz nalaza i mišljenja vještaka jasno proizlazi osnovanost njezina stava da predmetna ugovorna odredba u konkretnom slučaju nije ništetna. Naime, da je valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje CHF u odnosu na HRK. Tečaj valute CHF da je padao u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita pa je tako tužiteljica na početku otplate zbog smanjenja tečaja plaćala manje iznose anuiteta iz čega da jasno proizlazi da sama ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da shodno tome nije nepoštena. Nadalje, da je vještak u nalazu izračunao i pozitivne i negativne razlike što tužena smatra ispravnim jer da bi se utvrdilo što je tužiteljica zbilja platila više zbog hipotetske ništetnosti spornih ugovornih odredbi da je potrebno promatrati ugovor kao cjelinu, a ne samo pojedinačne uplate.

46.1. Stav je tuženice, da u postupcima u kojima tužitelj potražuje povrat (isplatu) preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, bez istaknutog prigovora radi prijeboja od strane tuženika, sud mora tužbeni zahtjev umanjiti s tzv. potplaćenim iznosima, dakle s negativnim razlikama kada je tečaj CHF bio manji od početnih parametara, i to već temeljem samo prigovora tuženika da je visina tužbenog zahtjeva sporna.

47. Podneskom od 23. kolovoza 2024. godine tužiteljica se očitovala na nalaz vještaka prihvaćajući ga u cijelosti kao stručan i objektivan i u skladu s pravilima struke i dokumentacije dostavljene od strane stranaka u spisu pa kao takav i financijski utemeljen. Slijedom navedenog tužiteljica usklađuje kondemnatorni zahtjev (točka III. tužbe sadržajno kao u točki II. izreke ove presude) sukladno izračunu preplate vještaka iz prikaza stupca 10. tablice broj 2, a koji stupac je izdvojen u zasebnom prikazu samo pozitivnih novčanih razlika (list 10 njegova nalaza, 182 spisa). Dakle, tužiteljica se opredijelila na razliku samo pozitivnih novčanih razlika u ukupnom iznosu 26.252,76 eura uz zateznu kamatu na svaki pojedinačni utvrđeni preplaćeni iznos od dana dospijeća do isplate.

48. Podneskom od 09. rujna 2024. godine (list 198) tužena se usprotivila preinaci tužbenog zahtjeva uvećanog iznosa od 252,73 eura to ističe prigovor zastare tražbine u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev.

49. O pisanom osnovnom nalazu vještaka raspravljalo se na ročištu od 26. rujna 2024. godine, kada je vještak konstatirao da podnesci stranaka ne ukazuju niti na jednu primjedbu glede matematičkog izračuna već se oni ogledaju na pravno pitanje, da li se kod utvrđene preplate po osnovi valute imaju ili ne, uzeti u obzir negativne razlike odnosno razdoblje, kada je tečaj na dan isplate anuiteta bio niži od tečaja na dan isplate kredita, a one prikazane u stupcu 9. tablice 2, lista 6-8 njegova nalaza. Konačno, vještak potvrđuje da se tužiteljica opredijelila za tužbeni zahtjev usklađen s nalazom vještaka i to samo prikaza pozitivnih preplata novčane razlike po osnovi valute u ukupnom iznosu 26.252,76 eura. Vještak je učinio nespornim da je zadnjom uplatom izvršenom 08. lipnja 2015. godine u iznosu od 500.830,19 kuna zatvoren kredit, a ta uplata nesporno izvršena u korist predmetne partije kredita, dok u odnosu na upit tko je izvršio uplatu isti se nije mogao očitovati bez prethodne provjere.

49.1. Naknadnim očitovanjem sudskog vještaka dostavljenim 30. rujna 2024. godine, proizlazi da je isti iz dokumentacije banke - prijepisa knjigovodstvene kartice od 28. prosinca 2022. godine za razdoblje od 31. prosinca 2006. godine do 28. prosinca 2022. godine, za broj kredita 116-50-3827953, navedenog dužnika LR statusa kredita - zatvoren, naplaćen u cijelosti utvrđena uplata na dan 08. lipnja 2025. godine u iznosu 500.830,19 kuna. Sukladno takvoj evidenciji mišljenje je vještaka, status navedene uplate identičan je svim drugim zavedenim uplatama koje je dužnica izvršila kod otplate predmetnog kredita.

50. Sud je dopustio preinaku tužbe iz podneska od 23. kolovoza 2024. godine s obzirom je uslijedila nakon provedenog vještačenja. Sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP preinaka tužbe je dopuštena do zaključenja glavne rasprave ako tužitelj zbog opravdanih razloga nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Kako je tužiteljica uskladila tužbeni zahtjev glede visine za isplatu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, to bez svoje krivnje nije mogla postaviti do zaključenja prethodnog postupka, a za postavljanje zahtjeva u njegovoj visini bilo je potrebno stručno znanje vještaka financijske struke.

51. S time u svezi, a glede prigovora zastare na preinačeni dio ističe se pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. svibnja 2024. godine, po kojemu u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Dakle i taj je prigovor zastare tuženika neosnovan.

52. U odnosu na negativne tečajne razlike i prigovor tužene da se imaju uzeti u obzir kod izračuna, prigovarajući na taj način nalazu vještaka, ukazuje se na recentan stav proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudi posl.br. Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine glede odgovora na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija u tome predmetu, koje glasi: U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijedloga ili protutužbenog zahtjeva, postupcima u kojima tužitelji potražuju preplatu mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razdobljima koji se odnese na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.

52.1. U tom smislu kako u ovom postupku tužena do zaključenja prethodnog postupka nije istakla protutužbu i procesnopravni prigovor radi prebijanja, odnosno materijalnopravni prigovor prijeboja do zaključenja glavne rasprave tada, nema ni postupovnih pretpostavki za umanjenje tužiteljeve tražbine tužene za one iznose za koje je tužitelj platio manji anuitet zbog toga što je tečaj CHF bio manji od onoga na dan isplate. Dakle, nema pravilno postavljenog tuženikova zahtjeva o kojem bi sud odlučivao jer jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

53. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i objektivan budući je dan na jasan i određen način, a izrađen u skladu s dokumentacijom priležećom u spisu i po mišljenju suda valjano i logično obrazloženim. Konačno, glede matematičkog izračuna stranke nisu ni imale primjedbe.

54. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužiteljice za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

55. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

56. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

57. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženice.

58. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđen je iznos plaćenih anuiteta kroz ugovoreni rok otplate i razlika između tih plaćenih anuiteta i onih koje bi tužitelj bio dužan platiti bez djelomično ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu.

59. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužena (pravni prednik) sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 323., 1111. i 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno, isto i prema odredbi čl. 1086. ZOO-a, gdje je određeno da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

60. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a identično i kasnije u čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljičino pravo na isplatu nije zastarjelo.

61. Sud je odbio zahtjev tužiteljice kojim zahtjeva utvrditi nezakonitom Izjavu tuženika o otkazu kredita od 19. travnja 2013. godine (točka III. izreke presude) ocijenivši da je isti neosnovan.

61.1. Prije svega valja ukazati da je tužena izjavila otkaz Ugovora o kreditu temeljem čl. 11. Ugovora, budući da su se ostvarili uvjeti za otkaz, a navedeno je i sama tužiteljica potvrdila priznavši neredovito plaćanje, a konačno i neplaćanje mjesečnih anuiteta. Nadalje, valja imati na umu da je Ugovor o kreditu otkazan Izjavom od 19. travnja 2013. godine i cjelokupna tražbina je dospjela na naplatu, a prema stanju spisa naplata kredita je trebala biti do 2021. godine, to se radi o jednostranom otkazu ugovora.

61.2. Člankom 322. st. 1. ZOO-a određeno je da Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu, ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

61.3. Iako izričito tužiteljica ne zahtjeva utvrđenje ništetnosti Izjave, već da bi ista bila nezakonita, kao takva je i ništetna jer bi bila suprotna Zakonu. Međutim, radi se o jednostranom otkazu Ugovora, to Izjava ne može biti ništava jer se ne radi o pravnom poslu. Izjava o otkazu ugovora je jednostrana izjava volje jedne ugovorne strane kojom ona prekida trajni ugovorni odnos, pa takav tužbeni zahtjev s ovog naslova je neosnovan, te je istog valjalo odbiti.

62. Sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Međutim, sukladno odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

62.1 Slijedom navedenog, ocijenivši da je tužiteljica u pretežitom dijelu uspjela u parnici (točka I. i II. izreke presude u cijelosti), a tek u neznatnom dijelu odbijena (točka III. izreke presude) koji nije izazvao posebne troškove postupka, naloženo je tuženoj naknaditi sve priznate troškove postupka primjenom odredbe čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP.

62.2 Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 9,613,77 eura sastojeći od troškova zastupanja na ime: sastava tužbe (500 bodova- 1.000,00 eura), zastupanja na ročišta od 14. prosinca 2023. godine, 29. veljače 2024. godine, 26. rujna 2024. godine, 30. listopada 2024. godine i 29. listopada 2025. godine (svako po 500 bodova - 1.000,00 eura), i pristupa na ročište za objavu presude (50 bodova - 100,00 eura), sastava tri obrazložena podneska po Tar.br. 8.1. - od 08. studenoga 2023. godine, 19. veljače 2024. godine i 26. kolovoza 2024. godine (svako po 500 bodova - 1.000,00 eura), te za podneske od 16. listopada 2023. godine i 3. rujna 2024. godine po Tar.br. 8.4. (svako po 25 bodova - 50,00 eura), uz trošak vještačenja u iznosu od 413,77 eura.

62.3. Sud je ocijenio osnovanim i potrebnim za vođenje ove parnice sve nastale troškove te usvojio zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška primjenom odredbe čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a te primjenjive Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tbr. 7., 8.1. i 8.4., 9.1. i 54.) i iste je dosudio u cijelosti kao u točki III. izreke ove presude.

U Rovinju, 16. prosinca 2025. godine.

Sutkinja :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.