REPUBLIKA HRVATSKA
Posl. br. P-1488/2019-44
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Puli - Pola, po sucu tog suda Saši Javoranu, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice DD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. zastupana po punomoćniku Predragu Jovanoviću odvjetniku iz Labina, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po OD Leko i partneri iz Zagreba, radi ništetnosti, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 24. studenog 2025. godine održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, 16. prosinca 2025. godine
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se djelomično ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu, br. 9012209764, sklopljenog između tužitelja i tuženika, dana 05. siječnja 2007. godine, kojom se povrat obveza tužitelja obračunava po srednjem tečaju Banke za CHF, u dijelu u kojem srednji tečaj Banke za CHF, prelazi visinu srednjeg tečaja Banke za euro.
II Utvrđuje se djelomično ništetnom odredba čl. 4. Ugovora o kreditu, br. 9012200764, sklopljenog između tužitelja i tuženika, dana 05. siječnja 2007. godine, kojom je ugovorena promjenljiva kamatna topa (sukladno jednostranoj Odluci Banke o kreditiranju građana), u dijelu u kojem ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope.
III Prihvaća se djelomično kondemnatoran dio tužbenog zahtjeva pa se nalaže tuženik da tužiteljici isplati iznos od 4.265,54 € (slovima: četiri tisuće dvjesto šezdeset pet eura i pedeset četiri centa ) zajedno sa pripadajućom propisanom zakonskom zateznom kamatom, tekućom na pojedinačne iznose kako slijedi:
− na iznos od 22,54 €, od 29.03.2011.godine, pa do isplate,
− na iznos od 66,30 €, od 18.04.2011.godine, pa do isplate,
− na iznos od 72,82 €, od 15.05.2011. godine, pa do isplate,
− na iznos od 85,00 €, od 17.06.2011. godine, pa do isplate,
− na iznos od 97,30 €, od 26.07.2011.godine, pa do isplate,
− na iznos od 83,32 €, od 12.09.2011.godine, pa do isplate,
− na iznos od 75,56 €, od 14.10.2011. godine, pa do isplate,
− na iznos od 75,46 €, od 15.10.2011. godine, pa do isplate,
− na iznos od 74,83 €, od 16.11.2011. godine, pa do isplate,
− na iznos od 77,39 €, od 15.12.2011. godine, pa do isplate,
− na iznos od 83,76 €, od 15.01.2012. godine, pa do isplate,
− na iznos od 85,56 €, od 15.02.2012. godine, pa do isplate,
− na iznos od 83,02 €, od 15.03.2012. godine, pa do isplate,
− na iznos od 82,76 €, od 15.04.2012. godine, pa do isplate,
− na iznos od 84,06 €, od 15.05.2012. godine, pa do isplate,
− na iznos od 88,51 €, od 15.06.2012. godine, pa do isplate,
− na iznos od 83,09 €, od 15.07.2012. godine, pa do isplate,
− na iznos od 81,85 €, od 15.08.2012. godine, pa do isplate,
− na iznos od 76,67 €, od 15.09.2012. godine, pa do isplate,
− na iznos od 81,97 €, od 15.10.2012. godine, pa do isplate,
− na iznos od 83,80 €, od 15.11.2012. godine, pa do isplate,
− na iznos od 83,78 €, od 07.01.2013. godine, pa do isplate,
− na iznos od 70,60 €, od 15.06.2013. godine, pa do isplate,
− na iznos od 78,99 €, od 15.02.2013. godine, pa do isplate,
− na iznos od 77,79 €, od 15.03.2013. godine, pa do isplate,
− na iznos od 82,69 €, od 15.04.2013. godine, pa do isplate,
− na iznos od 75,22 €, od 15.05.2013. godine, pa do isplate,
− na iznos od 74,24 €, od 15.06.2013. godine, pa do isplate,
− na iznos od 74,41 €, od 15.07.2013. godine, pa do isplate,
− na iznos od 74,08 €, od 15.08.2013. godine, pa do isplate,
− na iznos od 76,43 €, od 15.09.2013. godine, pa do isplate,
− na iznos od 78,28 €, od 15.10.2013. godine, pa do isplate,
− na iznos od 78,83 €, od 15.11.2013. godine, pa do isplate,
− na iznos od 81,37 €, od 15.12.2013. godine, pa do isplate,
− na iznos od 78,51 €, od 15.01.2014. godine, pa do isplate,
− na iznos od 73,08 €, od 15.02.2014. godine, pa do isplate,
− na iznos od 75,33 €, od 15.03.2014. godine, pa do isplate,
− na iznos od 73,54 €, od 15.04.2014. godine, pa do isplate,
− na iznos od 71,22 €, od 15.05.2014. godine, pa do isplate,
− na iznos od 71,49 €, od 15.06.2014. godine, pa do isplate,
− na iznos od 73,44 €, od 15.07.2014. godine, pa do isplate,
− na iznos od 74,17 €, od 15.08.2014. godine, pa do isplate,
− na iznos od 74,79 €, od 15.09.2014. godine, pa do isplate,
− na iznos od 76,25 €, od 15.10.2014. godine, pa do isplate,
− na iznos od 78,36 €, od 15.11.2014. godine, pa do isplate,
− na iznos od 78,50 €, od 09.01.2015. godine, pa do isplate,
− na iznos od 78,62 €, od 09.02.2015. godine, pa do isplate,
− na iznos od 78,62 €, od 06.03.2015. godine, pa do isplate,
− na iznos od 78,62 €, od 08.04.2015. godine, pa do isplate,
− na iznos od 78,62 €, od 07.05.2015. godine, pa do isplate,
− na iznos od 78,62 €, od 09.06.2015. godine, pa do isplate,
− na iznos od 78,62 €, od 08.07.2015. godine, pa do isplate,
− na iznos od 78,62 €, od 07.08.2015. godine, pa do isplate,
− na iznos od 78,62 €, od 15.08.2015. godine, pa do isplate,
− na iznos od 78,62 €, od 15.09.2015. godine, pa do isplate,
na način da za razdoblje od dospijeća pa do 31.07.2015.god. tužitelju pripada opisana kamata po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana
IV Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 234,22 € (slovima: dvjesto trideset četiri eura i dvadeset dva centa) zajedno sa pripadajućom propisanom zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 30. rujna 2015. godine, pa do isplate i to do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB- a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana
V Odbija se tužiteljica prema tuženiku u kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva u kojem je tražila isplatu iznosa od 1.641,98 eura sa kamatom na pojedinačne iznose od dospijeća pa do isplate, kao i u dijelu glede tijeka zakonskih zateznih kamata na dosuđene pojedinačne iznose iz stavka III izreke ove presude prije datuma iz stavka III izreke ove presude, kao neosnovan.
VI Nalaže se tuženoj da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 2.872,71 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 16.12.2025. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.
VII Odbijaju se, tužiteljica prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka VI izreke ove presude sa kamatom na isti, te tužena prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovani.
r i j e š i o j e
I Dopušta se objektivna preinaka tužbe glede kondemnacije sukladno podnesku tužitelja od 9.4.2025. godine , listovi 256 do 260 , i podnesku tužitelja od 25.9.2025.godine, list 295 spisa.
II Odbacuje se tuženikov prigovor radi prijeboja u parnici kao nepravovremen.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u tužbi u bitnom naveo da je da su stranke 5.1.2007.g. sklopile ugovor o kreditu koji prileži na listovima 7-9 spisa, da je istim ugovorom tužena kao davatelj odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 30.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Tužitelja je u bitnom navela da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tečaj CHF iznosio 4,78 kuna da bi se kasnije mijenjao. Tužiteljica se nadlaje pozvala na presudu TS Zagreb P-1401/12 od 4.7.2013. te na učinak te presude kao i na odluku VTSRH Pž-6632/17 od 4.6.2018.g., zatim odluku VSRH Rev-2245/17 od 20.3.2018.g., te rješenje VSRH Rev-2868/18 od 12.2.2018.g.. Tužiteljica je u bitnom navela da su ništetne djelomično odredbe predmetnog ugovora o kreditu gdje se obveza obračunava po srednjem tečaju banke za CHF kao i u dijelu gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u dijelu u kojem prelazi zakonom dopuštenu visinu stope list 3 tužbe. Tužiteljica je glede kondemnacije u konačnici specificirala svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 9.4.2025. listovi 259-260 spisa kao i u podnesku od 25.9.2025.g. list 295 spisa.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom osporila osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da navedene odredbe nisu ništetne . Tužena nje u bitnom navela da je predmetni ugovor konvertiran te da je valutna klauzula dopuštena. U bitnom je navela da se kamatna stopa mijenjala zbog promjene tržišnih uvjeta te da tim ugovorom nije ugovorena fiksna kamatna stopa. Istaknula je nadalje i prigovor zastare te je predložila d sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan.
3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 7-11 spisa, 39-44 spisa, 55-66 spisa, 69-70 spisa-zapisnika, 80-135 spisa, 136-148 spisa-temeljnog nalaza i mišljenja, 149-204 spisa, 215-219 spisa-specifikacije kondemnatornog tužbenog zahtjeva, 248 spisa-zapisnika, 252-254 spisa-iskaza tužiteljice, specificiranog kondemnatornog tužbenog zahtjeva listovbi 255-266 spisa, 276-288 spisa-dopune nalaza.
4. Tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženiku temeljem postojećih dokaza u spisu osnovan je u pretežitom dijelu.
5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na listovima 7 do 9 spisa prileži Ugovor o kreditu broj: 9012209764, dalje u tekstu predmetni ugovor o kreditu, kojim ugovorom je tužena kao davatelj kredita odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 30.500,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita.
6. Nije sporna činjenica da na listovima 10 do 11 spisa prileži otplatni plan za predmetni kredit, kao i na listu 133 do 135 spisa.
7. Nije sporna činjenica da na listovima 39 do 43 spisa prileži dodatak ugovora o kreditu broj 9012209764 od 4.12.2015.g. te da je između stranaka nesporna činjenica list 69 spisa da je predmetni kredit konvertiran.
8. Nije sporna činjenica da na listovima 80 do 83 spisa prileži pregled uplata po predmetnom kreditu, da na listu 84 do 86 i 87 spisa prilaži izračun konverzije predmetnog kredita na dan 30.09.2015. uz listove 88 do 95 spisa. Nije sporna činjenica da na listu 109 do 132 spisa prileži knjigovodstvena kartica za predmetni kredit. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 2. da se kredit odobrava za kupnju stambenog objekta, da je temeljem čl. 4 list 7 spisa bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke o kreditiranju građana te je iznosila 4,75%. Nije nadalje sporna činjenica da je člankom 7 rok otplate kredita iznosio 120 mjeseci (10 godina) te da je prema istom članku ugovorena valutna klauzula u kojoj se glavnica i anuiteti vežu za valutu švicarskog franka.
9. Nije nadalje sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu kao i dodaci pisan i sastavljen od strane tužene, budući je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog obrasca predmetnog ugovora, a isto proizlazi i iz iskaza tužiteljice saslušane kao parnične stranke na ročištu od 01.04.2025. godine.
10. Nije nadalje sporna činjenica da na listovima 133 do 135 spisa prileži od strana tužene dostavljen otplatni plan za predmetni kredit.
11. Nije sporna činjenica da je predmetni kredit i prema iskazu tužiteljice sa ročišta od 01.04.2025. godine predmetni kredit otplaćen.
12. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih pisanih dokaza u spisu.
13. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede odredbe o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka kao i odredbe ugovora vezano za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke. U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž- 7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužitelji ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Sporno je i pitanje da li dodatak ugovora o kreditu ima one pravne učinke koje u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi tuženik odnosno u bitnom da li je tim dodatkom ugovora o kreditu postignut u cijelosti učinak zaštite tužitelja kao potrošača. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li je prigovor prijeboja u parnici (procesno pravni prigovor) istaknut prvovremeno.
14. Vezano za istaknuti prigovor zastare isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan iz slijedećih razloga. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Stoga bi relevantno razdoblje vezano za istaknuti prigovor zastare u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate bilo razdoblje od 13.6.2014. pa do 12.6.2019.godine kad je zaprimljena tužba (članak 113 st. 2 ZPP-a) uz primjenu čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi pa je razvidno da nije protekao zastarni rok. Nadalje i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (što je prihvaćeno i od strane županijskih sudova primjerice Gž-3627/2017-8 odluka Županijskog suda u Zagrebu od 20.4.2021.godine). Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Isto tako odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine ( a isto je potvrđeno i u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018- 11 od 3.9.2019.godine) utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Stoga budući je vezano za valutnu klauzulu navedena odluka postala pravomoćna 14.6.2018.godine a tužba je glede kondemnacije zaprimljena dana 12.06.2019.godine, pa nije protekao petogodišnji zastarni rok jer dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako nije istekao opći zastarni rok od 5 godina (radi se o kondikcijskom zahtjevu, a ne rok od 3 godine kako to pogrešno smatra tužena) to je valjalo odbiti prigovor zastare kao neosnovan primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok, u tom smislu ide i recentna sudska praksa uz već spomenutu odluku Gž- 989/21 od 5.10.2021., i primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-858/2021- 2 od 27.10.2021.godine, itd. Isto tako sukladno recentnoj praksi Vrhovnog suda RH (sjednica Građanskog odjela RH Su-IV-123/2024-5 (2/249 kad je riječ o potraživanju iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) zastare se prekida već podnošenjem (prvotne) tužbe, a opisano se navodi u kontekstu naknadne specifikacije tužbenog zahtjeva glede kondemnacije nakon provedenog vještva. Nadalje, Kao što je već i navedeno i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.
15. U odnosu na pravni interes tužitelj je u ovoj pravnoj stvari podnio ne samo deklaratornu nego i kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine, Rev 3142/2018 od 19.3.2019., Rev 18/2018 od 26.5.2020. itd. Isto tako sukladno odluci Vrhovnog suda Rh Rev-809/2201-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka Ugovora (Aneksa) o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora (Rev-3142/2018-2 od d19.3.2019.,Rev 18/20 od 26.52020. itd.).
16. U odnosu na sam meritum spora tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka točnije dopuni istog od 31.8.2025.godien listovi 276 do 288 spisa u konačnici specificirao svoj tužbeni zahtjev glede kondemnacije sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke (dopuni) o čemu će kasnije biti riječi.
17. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
18. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.
19. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidbene odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev - 2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.
20. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je tužitelj provedbom, konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti ostvario pravnu zaštitu itd., proveden je dokaz i saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke. Naime iz objektivnog i životnog iskaza tužiteljice saslušane na ročištu od 01.04.2025. godine proizlazi da se radi o predmetnom ugovoru o kreditu na listu 7-9 spisa, da mu ovaj novac iz ugovora trebao za kupnju stana, da je banka sačinila taj ugovor. Na upit da li joj je objašnjeno temeljem kojih parametara će se vršiti promjena kamatne stope odgovorila je da se ne sjeća baš da se tu nešto objašnjavalo, što se tiče toga ugovor joj je ponuđen takav, zna da joj je ponuda bila kredit s klauzulom u chf, nisu ju posebno upozoravali vezano za posljedice. Na upit prije ovog ugovora je imala neki kratkoročni kredit, misli da je bila kuna. Na upit suca da li joj je bankarski službenik objasnio karakteristiku švicarca kao valute odgovorila je da se ne sjeća da joj je objašnjeno vezano za bilo što o valuti chf samo da je to stabilna valuta, u banci su joj rekli u to vrijeme, stabilna u smislu da se neće mijenjati, pa je mislila da rate neće rasti. Otplatila je taj kredit do kraja. Ne sjeća se točno koliko je iznosila rata ali se sjeća se da je konstanto rasla, poslije se jako povećala možda čak i za trećinu. Nije očekivala takvo povećanje. Da je mogla naslutiti iz razgovora u banci da bi se tako nešto moglo desiti sigurno ne bi potpisala taj ugovor. Na upit da li je mogla pregovarati kod ugovora o kreditu da se nešto može mijenjati odgovorila je ne baš, morala je prihvatit onako kako je ponuđeno i predloženo. Ističe da je potpisala dodatak, da je banka napravila taj dodatak i nakon potpisa tog dodatak rate su joj se smanjile. Navela je da je točno da je utvrđena pretplata a na upit da li je ta pretplata korištenja kod otplate budućih anuiteta da se isti smanje odgovorila je da ne, ta pretplata je njoj vraćena i ona je redovno otplaćivala kreditne rate do kraja u eurima. Na upit punomoćnika tuženika da li je prilikom potpisivanja ugovora tražila da joj se nešto pojasni odgovorila je da se ne sjeća se jer je to bilo prije puno godina. Na upit ona je otplaćivala te rate kredita. Na upit da li je dobrovoljno pristupila sklapanju dodatka ugovora odgovorila je da na poziv banke, oni su joj predložili da sklopi taj dodatak. Na upit da li je stavljala neke prigovore banci kad su rate počele rasti odgovorila je da prigovore u pisanom obliku ne ali zna da su svi pitali što s takvim ratama kad su toliko porasle. Iskaz tužiteljice ovaj sud prihvaća kao objektivan budući je isti bio životan i spontan (blagodat načela neposrednosti). Na ročištu od 19.10.2023.godine tužena je odustala od saslušanja predloženom svjedoka osobnog bankara, list 248 spisa.
21. Nadalje, predmetni ugovor po ocjeni ovog suda spada u potrošačke ugovore budući je svrha istog bila rješavanje stambenog pitanja, što jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kad opisuje da mu je kredit trebao kupnju stanja, pa je teret suprotnog dokaza ležao na strani tužene.
22. Na temelju analize postojećih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kredita od 18.10.2006. godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
23. Tužitelji svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je tužena kao banka njemu kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF i o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj, a njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o promjenjivom elementu postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužitelj stoga smatra da je opisano ponašanje tužene kao banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
24. Po ocjeni ovog suda temeljem postojećih dokaza u spisu proizlazi da je tužena, ponudila ciljano tužitelju zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj niti vezano za odredbu o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF, te se o istima nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pregovarati. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o u kojoj se mjesečni anuitet obračunava uz valutnu klauzulu CHF kao i odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke koje je tužitelj unaprijed prihvatio i s kojima se suglasio, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja i tužene kao ugovornih strana, ali na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano za ugovaranje valutne klauzule u CHF i vezano za odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sukladno Odluci banke tužena se kao banka nije pridržavala u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužitelja kao potrošača budući mu nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužitelja zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe.
25. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne navedene ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, kao i odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF i to kako u temeljnom ugovoru od 5.1.2007.godine. Naime u deklaratornom dijelu tužbenog zahtjeva tužitelj je tražio da je ništetna ugovora odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi međutim sama ta odredba nije ništetna već je ništetna odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope i nepošten način kako je to tuženik radio ( pa je manje sadržano u većem).
26. Isto tako, vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF potrebno je naglasiti da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužitelju prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita zbog čega je tužitelj bio i onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama, a vezano za obim njegovih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke, te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužitelja, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao imati utjecaj na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužitelj objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogao sagledati kao cjelinu. Isto tako tužena nije dokazala, da predmetni kredit ne spada u ugovore iz članka 3 ZZP odnosno da je tužitelj nekretninu koristio eventualno za svoju poslovnu aktivnost odnosno poduzetničku djelatnost ili nešto treće što bi ukazivalo da ne potpada pod definiciju potrošača. Naprotiv iskaz tužitelja, kao i namjena samog kredita jasno dokazuje da je novac iz predmetnog ugovor korišten upravo radi njegovog stambenog zbrinjavanja. Teret suprotnog dokaza ležao je na strani tužene.
27. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava DDN i SDN protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.
28. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelja je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora (a tim sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora. Stoga je valjalo odlučiti kao u stavcima I i izreke ove presude. Naime kako je i obrazloženo djelomično su ništetne navedene odredbe (budući su nepoštene) vezano za jednostranu promjenu kamatne stope te odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne kaluzule švicarskog franka. Nadalje, sukladno rješenju Vrhovnog suda RH Gos-1/2019-36 od 4.3.2020.godine zaključeno je da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada s ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto tako to ne isključuje postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu ( u tom smislu i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Zadru Gž-612/2022-5 od 3.7.2023. itd.). Stoga je valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj glede utvrđenja ništetnim dodatka ugovora o kreditu od 3.12.2015.godine (kojim je bila izvršena konverzija) kao neosnovan, stav V izreke ove presude.
29. Nadalje vezano za sporno pravno pitanje glede pravnog značenja sklopljenog Dodatka predmetnom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija te uz izračun konverzije a u svezi s time i prava tužitelja na potpunu restituciju ocjena je ovoga suda da sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu što je prethodno i obrazloženo, a niti je sklapanjem dodatka temeljnom ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravo na što je bitno naglasiti potpunu restituciju iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku. Isto tako sukladno pravnom stajalištu Vrhovnog suda Rh Rev-809/2021-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka predmetnom ugovoru o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog temeljnog ugovora (istovjetno i Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. , Rev 18/2018-2 od 26.5.2020. itd.).
30. Naime, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti, cijeneći neustaljenu praksu sudova na svim razinama o tom iznimno bitnom pravnom pitanju da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona a ne nekakvim "tumačenjima" koja nemaju niti pravno logičnu opstojnost . Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Drugim riječima, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Naprotiv zakonodavac, što je znakovito, to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti vrlo važnu stvar a to je da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 bila samo konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije neočekivano da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Kada se analiziraju odredbe ZID ZPK/15 što je bitno naglasiti u cjelini može se zaključiti da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.
31. Osim toga i sam Ustavni sud Republike Hrvatske često u svojim odlukama ističe da se objektivni pravni poredak u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi niti se zaštita ustavnih prava pojedinaca zasnivati na razlozima koji ne počivaju na argumentu "zdravog razuma", pa stoga svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici, jer bi u protivnom moglo imati apsurdne učinke na ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava i na stvaranje pravne nesigurnosti. Takva tumačenja i primjene mjerodavnog prava posljedično se ne mogu drukčije nazivati nego arbitrarnim. Ako bi se prihvatilo pravno stajalište da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju (to tim više što o istovjetnom činjeničnom pitanju postoje čak tri potpuno oprečne odluke Vrhovnog suda RH i to Rev-637/2019-2 od 15.11.2022.godine, Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022.godine i Rev-1096/2022-2 od 8.11.2022.godine, tada i neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi onda pravo opstojni razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit primjerice u 2006. godini kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno i to ne od strane zakonodavca već nečijim tumačenjem. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. U biti može se reći da u ovom postupku sporno pravno pitanje se zapravo svodi na odgovor na bitno pitanje imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili nemaju? Po ocjeni ovog suda i potrošači koji su kredit konvertirali imaju pravo na potpunu restituciju (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-635/2020-2 od 11.2.2025.godine). Za ovaj sud iz ranije obrazloženih razloga dvojba zapravo i ne postoji jer iz ranije analiziranih odredbi ZZP/03, ZOO i ZPK jasno proizlazi da to njihovo pravo (pravo na potpunu restituciju) nije ukinuto, dokinuto ili na bilo koji način ograničeno od strane zakonodavca. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama, kupovali kućanske aparate ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu. Zaključak da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje potvrđen je uostalom i odlukom Vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine u kojem je jasno izraženo i pravno stajalište da su svi hrvatski sudovi dužni postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 19.10.2001.godine a koji sporazum je stupio na snagu 1.2.2005.godine (dalje SSP) što znači i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu naročito u kontekstu kad se RH temeljem članka 74 st. 2 al. 1 SSP obvezala osigurati usklađenost zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Rh zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji primjerice Odluka suda EU broj c-118/17 SD protiv Erste bank HUngary Zrt od 14.3.2019.godine iz koje odluke proizlazi da potrošač uvijek im pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora. Isto tako i u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu D protiv Rh od 1.9.2022.godine Europski sud je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa ugovora (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenog zahtjevu" kako je to formulirao podnositelj , pa se može zaključiti kao i Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora.
32. Stoga, u konkretnom slučaju sklapanjem aneksa Ugovoru o kreditu tj. dodatka ugovoru onim kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj aneksom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi (to ne proizlazi niti iz njezinog iskaza), što je uostalom sam tužitelj potvrdio svojim iskazom. Stoga, prema stavu ovog prvostupanjskog suda tužitelj unatoč sklopljenom aneksu -dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu sukladno pravnoj stajalištu i vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine.I već spomenuta odluka Suda Europske unije u skladu je sa takvim pravnim shvaćanjem izraženom u presudi od **.**.2019., SD protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C- 118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je obavljen konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju kad je zbog navedenog doslovce doveden pred "svršeni čin". Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Stoga, a na ocjenu suda o djelomičnoj ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF i glede ništetnih odredbi vezanim za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama banke.
33. Stoga nije osnovano niti pravno stajalište da tužitelj nakon konverzije kredita nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Naime tužbeni zahtjev, osim deklaratornog dijela, sadrži i kondemnatorni dio za isplatu temeljem nastanka obveze restitucije a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa kada se navedena odredba dovede u svezu s procesnom odredbom čl. 187. st. 3. ZPP koja regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa koji je između stranaka sporan (tzv. deklaratornog preambula) jasno je da tužitelj ima pravni interes za podnošenje takve tužbe. Dakle, okolnost da su ugovorne strane sklopile Sporazum tj. dodatak o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15 kojim su izmijenile osnovni ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa glavnice kao je ostala neotplaćena, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu (identično pravno shvaćanja izraženo je i u odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019., Izbor 2/2018-18, Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).
34. U odnosu na izražena pravna stajališta da će se utvrđeni iznos preplate nakon konverzije koristiti za namirenje budućih anuiteta potrebno je navesti bitnu činjenicu, a to je da navedeni iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK) propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, a što je bitno navesti, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti već naprotiv. Naime, prema stavu ovog prvostupanjskog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).
35. Sukladno obrazloženom, ovaj sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi je morao voditi računa o iznosu preplate ( u tom smislu ide I recentna sudska praksa Gž-635/2020-2 od 11.2.2025.godine, Gž-3404/2020-4 od 2.5.2024., itd.). Naime iz dodatka ugovoru o kreditu od 4.12.godine nakon kao i iz nalaza vještakinje financijske struke, dopune list list 287 spisa razvidno je da je preplata po konverziji utvrđena u iznosu od 3.977,57 eura, na što stranke nisu imale primjedbi.
36. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 81 st 1. i 87 ZZP/03 pa je valjalo prihvatiti deklaratoran tužbeni zahtjev odnosno utvrditi da su ništetne ( bez pravnog učinka) navedene ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu od 5.1.2007.godine a sve na način kako je to sadržajno navedeno u stavku I i II izreke ove presude da se sve sadržajno ne ponavlja.
37. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke iz tvrtke MARIMAR-FIN d.o.o.. Iz pisanog nalaza i mišljenja imenovane od 15.12.2021. godine listovi 136 do 148 spisa utvrđeno je u bitnom da preplaćen novčani iznos, a koja preplata je nastala uslijed rasta tečaja CHF/HRK te izmjena kamatne stope, a s osnova kojih su se obračunavali mjesečni anuiteti po Ugovoru o kreditu br. 9012209764 sklopljenog između stranaka 05. siječnja 2007. godine za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznosi 44.510,14 HRK, od toga: s osnova promjene kamatne stope 9.185,35 HRK kako je specificirano u stupcu 18 Tabele br. 4 (samo pozitivni iznosi), s osnova rasta tečaja 35.324,79 HRK kako je specificirano u stupcu 19 Tabele br. 4 (samo pozitivni iznosi) list 148 nalaza. Iz dopune nalaza i mišljenja vještakinje od 31.08.2025. godine276-288 spis proizlazi da preplata nastala uslijed rasta tečaja CHF/HRK, te preplata nastala uslijed izmjena kamatne stope, a s osnova kojih su se obračunavali mjesečni anuiteti po Ugovoru o kreditu br. 9012209764 sklopljenog između stranaka 05. siječnja 2007. godine za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznosi *5.907,52 EUR, od toga: s osnova promjene kamatne stope 1.219,13 EUR kako je specificirano u stupcu 4 Tabele br. 1 (samo pozitivni iznosi), s osnova rasta tečaja 4.688,39 EUR kako je specificirano u stupcu 7 Tabele br. 1 ove dopune nalaza i mišljenja (samo pozitivni iznosi). Zatezna kamata obračunata na svaki pojedini iznos preplate s osnova promjene kamatne stope za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznosi *844,85 EUR, kako je specificirano u stupcu 5 Tabele br. 1 ove dopune nalaza i mišljenja. Zatezna kamata obračunata na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene tečaja (pozitivne tečajne razlike) za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznosi *1.490,74 EUR, kako je specificirano u stupcu 8 Tabele br. 1 ove dopune nalaza i mišljenja. Dakle, ukupna zatezna kamata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja i to samo na pozitivne razlike do 30. rujna 2015. godine iznosi *2.335,59 EUR kako je specificirano u stupcu 10 Tabele br. 1 i stupcu ove dopune nalaza i mišljenja. Na dan obračuna konverzije kredita 30.09.2015. godine razlika između kunske protuvrijednosti neotplaćene konvertirane glavnice kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti neotplaćene glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi 234,22 EUR u kojem iznosu je viša kunska protuvrijednost konvertirane glavnice kredita s vk u EUR. Tuženik je tužiteljici u obračunu konverzije kredita na dan 30.09.2015. godine utvrdio preplatu u konverziji u iznosu od *3.977,57 EUR korištena za podmirenje budućih 50% dospijevajućih anuiteta kredita s vk u EUR nakon provedene konverzije prema odredbi čl. 172 i 173. ZOO-a ukupna razlika utvrđena vještačenjem na dan 30.09.2015. godine s obračunatom zateznom kamatom s uključenim samo pozitivnim razlikama te s umanjenjem za preplatu iz konverzije po tuženiku je sljedeće specifikacije: preplata s osnova promjenjive kamatne stope i preplata s osnova promjene tečaja umanjene za ostatak neprebijene preplate iz konverzije (*1.641,98 EUR) iznosi *4.265,54 EUR, zatezna kamata obračunata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja do 30. rujna 2015. godine umanjena za preplatu iz konverzije po tuženiku iznosi *0,00 EUR, razlika u nedospjelim glavnicama iznosi *234,22 EUR, a sve kako je prikazano u Tabeli br. 4 ove dopune nalaza i mišljenja.
38. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje imenovanog vještaka a naročito dopunu nalaza i mišljenja od 31.08.2025.godine, list 276 do 288 spisa jer je ista sveobuhvatnija , a koja je sačinjena sukladno pravilima struke, ali i postojećim dokazima u spisu. Tužitelj je sukladno dopuni nalaza vještaka i specificirao svoju tražbinu glede kondemnacije u podnesku od 09.04.2025.godine , zatraživši isplatu iznosa od 5.907,63 eura po oba osnova list 256 do 260 spisa, spisa sukladno dopuni nalaza na str. 280 do 288 spisa. Međutim prilikom prepisivanja pojedinih iznosa tužitelj je po punomoćniku uslijed površnosti pojedine iznose očitom omaškomn krivo prepisao iz dopune nalaza vještaka tabela broj 1 stupac 9 , međutim razvidno je da je tužbeni zahtjev postavio upravo po toj dopuni nalaza prema pojedinačnim iznosima iz te tabele.
39. Međutim, vezano za istaknuti prigovor prijeboja u parnici tužena je istina taj prigovor istaknula tek na ročištu od 24.11.2025.godine nakon zaključena prethodnog postupka pa je isti valjalo rješenjem odbaciti kao nepravovremen sukladno članku 288 a st. 6 ZPP-a.No i neovisno o navedenom sukladno recentnoj sudskom praski valjalo je uzeti u obzir efekat konverzije kako se tužiteljici ne bi dva puta vrednovale isplate. Naime, nakon što je vještak financijske struke izradio dopunu nalaza i mišljenja od 31.08.2025. isti je utvrdio postojanje preplate u iznosu od 3.977,57 eura list 287 spisa, a isto tako je utvrdio da samo obračunate zakonske zatezne kamate na svaki preplaćeni iznos po oba osnova iznose 2.335,59 eura, list 287 spisa.Temeljem čl. 195 ZOO-a propisao je da dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele. Člankom 196 st. 1 ZOO-a propisano je da prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to nego tek izjavom o prijeboju. Prema stavku 2 istog članka nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onog trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to. Nadalje čl. 198 st. 1 ZOO-a propisano je da se dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako na još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja. Stavkom 2 istog članka propisano je ako su pretpostavke prijeboja nastale pošto je jedna od tražbina zastarjela prijeboj ne nastaje ako je dužnik zastarjele tražbine istakao prigovor zastare. Po ocjeni ovog suda pretpostavke za prijeboj nastaju retroaktivno. U konkretnom slučaju prigovor tužene radi prijeboja u parnici nije zastario jer su se pretpostavke za prijeboj što je vidljivo iz dospijeća pojedinih iznosa nastale kad su se tražbine tužitelja susrele sa tražbinom tuženika. U konkretnom slučaju iznos preplate po konverziji od 3.977,57 eura je valjalo umanjiti sa iznosom od 2.335,59 eura na ime obračunate zakonske zatezne kamato po oba osnova na svaki pojedinačni iznos preplate od 30.9.2015.godine, nakon čega preostaje iznos od 1.641,98 eura (ili 3.977,57 – 2.335,59 eur = 1.641,98 eura). Za taj ostatak preplate po konverziji od 1.641,98 eura valjalo je umanjiti sukladno navedenim zakonskim člancima iznose glavnice koji su najranije dospijevali i koje su najviše opterećivali tuženika. Tako su iznosom od 1.641,98 eura pokrivene sve glavnice počev od 0,82 eura sa dospijećem 15.03.2007.godine pa kronološkim redom sve do glavnice od 69,40 eura sa dospijećem 24.01.2011.godine,list 281 spisa tj. do tog iznosa podmireno je 1.596,73 eura glavnice te je preostao iznos preplate od 45,25 eura (ili 1.641,98 e – 1.596,73 e = 45,25 eura). Tim ostatkom preplate po konverziji je djelomično podmiren prvi slijedeći iznos od 67,79 eura sa dospijećem 29.03.2011.godine te je nakon toga preostao iznos glavnice od 22,54 eura (ili 67,79e – 45,25e = 22,54 eura ) na koji iznos te preostale glavnice i dalje teče zakonska zatezna kamata od kad je plaćen tj. od 29.03.2011. pa do isplate (str. 281 spisa) jer nije podmiren u cijelosti.
40. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjalo je dosuditi glede kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva tužiteljici iznos od 4.265,54 € ( dakle ukupan iznos što je bitno naglasiti prema svim pojedinačno zbrojenim iznosima) zajedno sa pripadajućom propisanom zakonskom zateznom kamatom, tekućom na pojedinačne iznose kako je i navedeno od dana kad su isti plaćeni sukladno nalazu vještakinje dopuni listovi 280 do 282 spisa pa do isplate, stav III izreke ove presude da se sve ne ponavlja. Naime tužiteljici sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a pripada i propisana zakonska zatezna kamata koja na navedeni iznos pretplate iz stavka III izreke ove presude vezano za preplaćeni tečaj odnosno razliku plaćene kamate teče od kad su ti iznosi i plaćeni sukladno utvrđenju vještakinje iz tabele broj 1 kolona 2 prema datumima, stav III izreke ove presude.
41. Povratno sukladno prethodno obrazloženom budući je tužiteljica potraživala glede kondemnacije ukupan iznos od 5.907,52 eura sukladno nalazu vještakionje list 282 spisa tabela 1 predzadnja kolona ( a ne 5.907,63 eura kako je krivo zbrojila zbog gomile pogrešno prepisanih pojedinačnih iznos listovi 256 do 260 spisa iz dopune nalaza vještakinje), a dosuđen joj je iznos od 4.265,54 eura , valjalo je odbiti tužiteljicu prema tuženiku u kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva u kojem je tražio isplatu iznosa od 1.641,98 eura sa kamatom na pojedinačne iznose od dospijeća pa do isplate, kao neosnovan stav V izreke ove presude. Također je valjaljo odbiti tužiteljicu glede ranijeg tijeka zakonskih zateznim kamata na dosuđene iznose iz stavka III izreke ove presude budući zakonska zatezna kamata teče od dana kad je vještak utvrdio preplate za svaki iznos prema datumima iz tabele broj 1 stupac 2, stav V izreke ove presude. Naime sukladno članku 1115 ZOO-a tužena je od tih datuma bila nesavjesna pa od istih teče propisana kamata. Isto tako valjalo je tužiteljici dosuditi i iznos glavnice od 234,22 € budući je za taj iznos tužena više obračunala višu kunsku protuvrijednost konvertirane glavnice dana 30.9.2015.godine, list 287 dopune nalaza vještaka, zajedno sa pripadajućom propisanom zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 30. rujna 2015. godine (članak 1115 ZOO-a), pa do isplate i to do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB- a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, stav IV izreke ove presude.
42. Tužena je istaknula prigovor radi prebijanja parnici, ali sa zakašnjem pa je valjalo isti rješenjem odbaciti, stav II izreke rješenja budući se radi o prekluzivnom roku. No čak i da tome nije tako vezano za pitanje da li je od iznosa tzv. pozitivnih razlika trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužitelj plaćao manje anuitete za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž-1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11 a st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud , već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 113 spisa. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž- 755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž- 1616/2019-2 od 18.6.2020.godine). Konačno sud ukazuje na to da čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom opisano bi predstavljalo povredu čl. 1. Protokola broj 1 uz EKLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Stoga i iz tog razloga ovaj sud prihvaća stajalište da su se morali uzeti u obzir samo iznosi tzv. pozitivnih razlika na ime pretplate.
43. U odnosu na postupovni dio ove parnice tužena se usprotivila preinaci tužbe koju je temeljem članka 190 ZPP-a valjalo dopustiti te odlučiti kao u stavku I izreke ovog rješenja.Tijekom cijelog postupka primjenjivano je načelo otvorenog pravosuđenja pa i na ročištu od 24.11.2025.godine na kojem je tuženik naveo da nema potrebe usmeno saslušavati vještakinju. Na istom ročištu je tuženik predložio dopunu nalaza na način da se uzmu u obzir i tzv.negativne razlike , što je sud rješenjem odbio budući je i u tom dijelu tužena bila prekludirana za prigovor prijeboja u parnici, a i da nije sukladno prethodno obrazloženom ovaj sud ne bi prihvatio dopunu vještva glede tih negativnih razlika jer iste ne pripadaju tuženoj. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 15.12.2025.godine, ali je isto zbog spriječenosti prezakazano rješenjem za dan 16.12.2025. godine.
44. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 5 ZPP-a budući tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog tužbenog zahtjeva. Naime valjalo je cijeniti da je tužiteljica glede osnovanosti osnove uspjela u cijelosti dok je glede kondemnacije uspjela u omjeru od 72%, što znači da je tužena sveukupno gledano uspjela u omjeru od samo 14%. Pri tome je isto tako valjalo cijeniti i kvalitativan uspjeh tužiteljice u parnici kao i osnovanost predloženih dokaza sa kojima je tužiteljica uspjela. Naravno radi se o pravnom pitanju pa nema zapreke i za drugačije pravno stajalište.
45. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari bila zastupan po punomoćniku odvjetniku pa joj je sukladno troškovniku valjalo priznati nagradu za: sastav tužbe 100 bodova Tbr 7/1, za sastav obrazloženih podneska od 1.7.2021., 2.11.2021. 8.1.2022. i 29.11.2022. godine po 100 bodova za svaki taj podnesak po tbr.8/1, za zastupanje na ročištima od: 7.9.2021., 1.4.2025., 28.5.2025. i 24.11.2025. godine po 100 bodova za svako to ročište po tbr. 9/1, a za ročište od 19.10.2023.godine 50% ili 50 bodova tbr. 9/2,što iznosi ukupno 950 bodova ili 1.900,00 eura (tbr. 48/3 u svezi s tbr. 50 vrijednost boda =2 eura ) uz PDV od daljnjih 25% ili 475,00 eura, odnosno po toj osnovi zbrojeno 2.375,00 eura. Tužiteljici pripada i trošak vještva u cijelosti jer je tužena osporavala kako osnov tako i visinu u iznosu od 371,62 eura (prema računu vještakinje) , kao i iznos sudske pristojbe za tužbu od 126,09 eura po tar. br. 1 st. 1 ZOSP-a (list 21 spisa kojeg je tužiteljica platila po pozivu suda). Sukladno obrazloženom tužiteljici pripada na ime ukupnog parničnog troška pripada iznos od 2.872,71 eura (ili 2.375,00 eura + 371,62 eura + 126,09 eura) koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužiteljici , stav VI izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 16. prosinca 2025. godine (dan objave presude) pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, stav VI izreke ove presude.
46. Sukladno obrazloženom valjalo je odbiti tužiteljicu prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka VI izreke ove presude sa kamatom na isti kao neosnovan, te tuženu prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovane, stav VII izreke ove presude.
45. Sukladno članku 155 ZPP-a tužiteljici pripada nagrada za najviše 4 obrazložena podneska sukladno tbr. 8 točka 1 Tarife.
U Puli, 16. prosinca 2025. godine
Sudac:
Saša Javoran
POUK O PRAVNOM LIJEKU
Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.
Dna:
1. tužiteljici po pun.
2. tuženoj po pun.
