Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: P-1374/2019-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐF iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) zastupanog po punomoćnici Ivani Smiljanić, odvjetnici iz Rijeke, Užarska 30, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50 (čiji je OIB: 02535697732), zastupanog po punomoćnima odvjetnici Luciji Novak i drugi iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba, Domagojeva 18, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vrijednost predmeta spora 26.432,34 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 4. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja ĐF i zamjenika punomoćnika tuženika Privredne banke Zagreb d.d., dana 16. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu od 12. srpnja 2007. godine broj 9012768413, koji je solemniziran kod javnog bilježnika MF iz [adresa] sklopljen između Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, OIB: 02535697732 kao kreditora i DF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i to:

- dio odredbe čl. 4.

„4.1. Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,25 % ( slovima: četiri cijelih dvadesetpet posto ) godišnje.

4.2. Kamata se obračunava u CHF ( mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom ) a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. “

- dio odredbe čl. 5.

„Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“

- dio odredbe čl. 7.

„7.2. Kredit u iznosu od 148.185,42 CHF ( slovima; slovima; sto četrdeset osam tisuća sto osamdeset pet CHF i četrdeset dva C) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 264 (slovima: dvjesto šezdeset četiri) jednakih mjesečnih anuiteta.

Mjesečni anuitet iznosi 864,95 CHF (slovima: osamsto šezdeset četiri CHF i devedeset pet C) plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.

U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati izmijenjene anuitete.“

- dio odredbe čl. 12.

„12.9 Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita, Solidarni dužnik i Založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja ĐF koji glasi:

„1. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu od 12. srpnja 2007. godine broj 9012768413, koji je solemniziran kod javnog bilježnika MF iz [adresa] sklopljen između Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, OIB: 02535697732 kao kreditora i DF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i to:

- odredba čl. 1

„Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 148.185,42 CHF (slovima; sto četrdeset osam tisuća sto osamdeset pet CHF i četrdeset dva C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.„

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnove plaćene razlike u kamatama isplati ukupan iznos od 8.211,04 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- na iznos od 73,26 eur, počam od 31.08.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 71,83 eur, počam od 30.09.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 71,60 eur, počam od 31.10.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 72,44 eur, počam od 30.11.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 71,77 eur, počam od 31.12.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 72,87 eur, počam od 31.01.2008 godine pa do isplate,

- na iznos od 128,97 eur, počam od 29.02.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 130,95 eur, počam od 31.03.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 127,04 eur, počam od 30.04.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 125,99 eur, počam od 31.05.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 126,93 eur, počam od 30.06.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 124,33 eur, počam od 31.07.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 124,21 eur, počam od 31.08.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 125,35 eur, počam od 30.09.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 136,68 eur, počam od 31.10.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 128,61 eur, počam od 30.11.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 136,65 eur, počam od 31.12.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 141,57 eur, počam od 31.01.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 141,85 eur, počam od 28.02.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 139,77 eur, počam od 31.03.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 139,76 eur, počam od 30.04.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 137,15 eur, počam od 31.05.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 134,89 eur, počam od 30.06.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 131,29 eur, počam od 31.07.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 132,11 eur, počam od 31.08.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 131,70 eur, počam od 30.09.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 130,37 eur, počam od 31.10.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 132,04 eur počam od 30.11.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 133,17 eur, počam od 31.12.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 135,15 eur, počam od 31.01.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 134,26 eur, počam od 28.02.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 136,89 eur, počam od 31.03.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 135,94 eur, počam od 30.04.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 136,96 eur, počam od 31.05.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 145,46 eur, počam od 30.06.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 143,24 eur, počam od 31.07.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 147,97 eur, počam od 31.08.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 145,99 eur, počam od 30.09.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 142,22 eur, počam od 31.10.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 118,79 eur, počam od 30.11.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 125,07 eur, počam od 31.12.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 120,23 eur, počam od 31.01.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 121,57 eur, počam od 28.02.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,06 eur, počam od 31.03.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,09 eur, počam od 30.04.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 104,69 eur, počam od 31.05.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 104,89 eur, počam od 30.06.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 110,71 eur, počam od 31.07.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 84,10 eur, počam od 31.08.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 81,32 eur, počam od 30.09.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 80,77 eur, počam od 31.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 80,31 eur, počam od 30.11.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 81,19 eur, počam od 31.12.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 82,12 eur, počam od 31.01.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 81,96 eur, počam od 29.02.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 80,95 eur, počam od 31.03.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 81,09 eur, počam od 30.04.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 81,21 eur, počam od 31.05.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 80,40 eur, počam od 30.06.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 80,34 eur, počam od 31.07.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 79,78 eur, počam od 31.08.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 78,72 eur, počam od 30.09.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 79,33 eur, počam od 31.10.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 79,55 eur, počam od 30.11.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 79,14 eur, počam od 31.12.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 77,08 eur, počam od 31.01.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 78,37 eur, počam od 28.02.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 78,19 eur, počam od 31.03.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 77,30 eur, počam od 30.04.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 75,35 eur, počam od 31.05.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 75,05 eur, počam od 30.06.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 75,17 eur, počam od 31.07.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 75,60 eur, počam od 31.08.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 76,38 eur, počam od 30.09.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 75,59 eur, počam od 31.10.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 75,63 eur, počam od 30.11.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 75,72 eur, počam od 31.12.2013. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnove valutne klauzule isplati ukupan iznos od 13.589,36 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- na iznos od 1,22 eur, počam od 31.07.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,90 eur, počam od 31.08.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 4,47 eur, počam od 30.11.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,97 eur, počam od 31.12.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,33 eur, počam od 31.01.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,41 eur, počam od 29.02.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,03 eur, počam od 4.03.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 23,76 eur, počam od 31.03.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 10,04 eur, počam od 30.04.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 7,02 eur, počam od 31.05.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 0,36 eur, počam od 27.06.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 10,94 eur, počam od 30.06.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 2,60 eur, počam od 31.07.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 3,11 eur, počam od 31.08.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 8,38 eur, počam od 30.09.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 52,51 eur, počam od 31.10.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 22,76 eur, počam od 30.11.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 54,58 eur, počam od 31.12.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 59,33 eur, počam od 31.01.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 61,50 eur, počam od 28.02.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 54,84 eur, počam od 31.03.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 55,93 eur, počam od 30.04.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 47,23 eur, počam od 31.05.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,10 eur, počam od 26.06.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 37,99 eur, počam od 30.06.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 41,59 eur, počam od 31.07.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 45,92 eur, počam od 31.08.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 45,46 eur, počam od 30.09.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 41,37 eur, počam od 31.10.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 49,10 eur, počam od 30.11.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 54,75 eur, počam od 31.12.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 63,84 eur, počam od 31.01.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 61,51 eur, počam od 28.02.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 73,26 eur, počam od 31.03.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 70,74 eur, počam od 30.04.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 76,12 eur, počam od 31.05.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 111,67 eur, počam od 30.06.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 104,14 eur, počam od 31.07.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 124,69 eur, počam od 31.08.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 118,17 eur, počam od 30.09.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 104,28 eur, počam od 31.10.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 133,43 eur, počam od 30.11.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 167,69 eur, počam od 31.12.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 144,19 eur, počam od 31.01.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 152,83 eur, počam od 28.02.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 141,39 eur, počam od 31.03.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 143,19 eur, počam od 30.04.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 191,21 eur, počam od 31.05.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 194,41 eur, počam od 30.06.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 234,50 eur, počam od 31.07.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 217,65 eur, počam od 31.08.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 196,08 eur, počam od 30.09.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 193,44 eur, počam od 31.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 191,58 eur, počam od 30.11.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 201,17 eur, počam od 31.12.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 211,25 eur, počam od 31.01.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 212,08 eur, počam od 29.02.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 205,43 eur, počam od 31.03.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 208,83 eur, počam od 30.04.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 212,05 eur, počam od 31.05.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 207,13 eur, počam od 30.06.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 208,88 eur, počam od 31.07.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 206,14 eur, počam od 31.08.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 199,05 eur, počam od 30.09.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 206,68 eur, počam od 31.10.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 210,92 eur, počam od 30.11.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 209,54 eur, počam od 31.12.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 193,41 eur, počam od 31.01.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 207,29 eur, počam od 28.02.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 208,03 eur, počam od 31.03.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 202,29 eur, počam od 30.04.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 186,89 eur, počam od 31.05.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 186,55 eur, počam od 30.06.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 189,96 eur, počam od 31.07.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 196,29 eur, počam od 31.08.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 205,94 eur, počam od 30.09.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 201,08 eur, počam od 31.10.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 203,99 eur, počam od 30.11.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 207,32 eur, počam od 31.12.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 203,71 eur, počam od 31.01.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 207,89 eur, počam od 28.02.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 206,62 eur, počam od 31.03.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 201,73 eur, počam od 30.04.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 199,73 eur, počam od 31.05.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 200,27 eur, počam od 30.06.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 206,59 eur, počam od 31.07.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 211,19 eur, počam od 31.08.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 210,15 eur, počam od 30.09.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 214,55 eur, počam od 31.10.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 217,62 eur, počam od 30.11.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 215,99 eur, počam od 31.12.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 218,18 eur, počam od 31.01.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 218,17 eur, počam od 28.02.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 202,41 eur, počam od 31.03.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,82 eur, počam od 1.04.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 218,17 eur, počam od 30.04.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 218,18 eur, počam od 31.05.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 218,17 eur, počam od 30.06.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 218,17 eur, počam od 31.07.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 218,18 eur, počam od 31.08.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 218,17 eur, počam od 30.09.2015. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

4. Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnove razlike u iznosu glavnice na dan konverzije isplati ukupan iznos od 4.631,94 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a koja teče od 30.09.2015. godine pa do isplate, sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

5. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, tekućom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“

III. Svaka strana snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

1. Dana 5. lipnja 2019. zaprimljena je tužba tužitelja ĐF koji tvrdi da je dana 12. srpnja 2007. s tuženikom Privrednom bankom Zagreb d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj: 9012768413 radi kupnje stana koji je ovjeren kod javne bilježnice MF iz [adresa] pod poslovnim brojem OV-14935/2007. Naglašava se da Ugovor o kreditu između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita broj: 9012768413 od 12. srpnja 2007. je sklopljen na iznos od CHF 148.185,42 švicarskih franaka kako je navedeno u članku 1 Ugovora, dok je u čl. 4. ugovorena kamatna stopa od 4,25% kao godišnja i promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama tuženika Privredne banke Zagreb d.d., sve u trajanju od 264 mjeseca. Kao dokaz navedene tvrdnje tužitelj VF predlaže uvid u Ugovor o kreditu između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita broj: 9012768413 od 12. srpnja 2007. Prema tvrdnjama tužitelja ĐF radi se o tipskom ugovoru o čijim odredbama ugovora se niti u jednom trenutku nije pregovaralo. Predmetnim ugovorom tuženik Privredna banka Zagreb d.d. je ugovorio sa tužiteljem SF ništetnu odredbu u kojoj se glavnica kredita veže uz valutu CHF kao i ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. U dokaz navedenih tvrdnji tužitelj VF se poziva na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Tužitelj VF isitče d je on po struci konobar te u vrijeme kada je sklapao ugovor nije bio upoznat niti je išta znao o ekonomskom riziku koji za njega predstavlja vezivanje glavnice kredita za valutu CHF. Jedino s čime je tužitelj VF bio upoznat jest činjenica da tečaj švicarskog franka može rasti i padati pa da bi sukladno tome mogao rasti i padati iznos anuiteta, no to je činjenica koju zna skoro svaka osoba bez da bude upućena u dublju problematiku jer takav zaključak ne vrijedi samo za fraak nego bilo koju valutu koja nije kuna. Međutim, tuženik Privredna banka Zagreb d.d. je bio dužan informirati tužitelj VF o rizicima i karakteristikama konkretne valute CHF te svim rizicima koji vezano za tu valutu mogu dovesti do značajne neravnoteže prava tijekom ugovora na štetu tužitelja ĐF, a što je tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d.bilo poznato u vrijeme sklapanja kredita jer je isto utvrdio MMF još 1997. godine. Pogotovo je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. trebao informirati tužitelja ĐF kako valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula EURO budući da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj franka kao što štiti tečaj eura. Također tuženik Privredna banka Zagreb d.d. je i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi unio u ugovor sa tužiteljem VF na potpuno nerazunljiv način. Naime, brojnii nepovezani kriteriji općih uvjeta banke ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odndvog predmeta obveze, a niti ugovor niti opći uvjeti ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti na precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Iz svih navedenih razloga tužitelj VF u svom tuženom zahtjevu traži utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi Ugovora o kreditu između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita broj: 9012768413 od 12. srpnja 2007. Posebno se ističe da neovisno o sklopljenom Dodatku ugovor o kreditu broj: 9012768413 između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita od 4. prosinca 2015. kojim je regulirala konverzija kredita iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR postoji ništetnost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita broj: 9012768413 od 12. srpnja 2007. te prava tužitelja ĐF na isplatu. Kako konvalidacija ništetnih odredbi ne proizlazi z zakona, te nije moguća voljom ugovorhih strana, tada je iz i izvršena konverzija sklapanjem dodatka ugovora o kreditu ništetna budući da, po prirodi stvari, dodatak ugovoru prati pravnu sudbinu osnovnog ugovora. Takoder, u trenutku konverzije iz valute CHF u valutu EUR došlo je do značajne razlike u iznosu glavnice na štetu tužitelja ĐF. Naime, tuženik Privredna banka Zagreb d.d. je izračunao itu upotrijebivši nepovoljniji tečaj za tužitelja ĐF umjesto da je izračunao glavnicu po početnom tečaju CHF/HRK. Stoga u svom tužbenom zahtjevu tužitelj VF pored razlika koje su nastale primjenom ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom samog tuženika Privredne banke Zagreb d.d. i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF potražuje i razlike u glavnici koja je nastala u trenutku konverzije zajedno s zakonskim zateznim kamatama, a kako je to sve specificirano u izreci njegovog tužbenog zahtjeva.

2. U svom odgovoru na tužbu od 18. studenog 2019. tuženik Privredna banka Zagreb d.d. je u cijelosti osporio osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja ĐF. Naglašava se da u konkretnom slučaju se ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove tako da pozivanje tužitelja ĐF na utvrđenja suda iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovi broj Pž-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a i 502.c. ZPP-a. Uzevii u obzir činjenicu kako je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu, te pravno više nije niti na snazi, ukazuje se u cijelosti pravno neutemeljen i potpuno promašen ovako postavljen tužbeni zahtjev tužitelja ĐF, te bi sud tada imao sve elemente za utvrđenje koliko je to tužitelj VF nesporno primio po osnovi kredita, odnosno imao bi elemente da sukladno zakonu utvrdi obvezu i iznos vraćanja i tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., a ne samo tužitelju HF. U odnsou na dostavljeni nalaz i mišljenje vještaka, tuženik Privredna banka Zagreb d.d. ističe kako istog ne prihvaća. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d. ističe kako sklapanjem novog ugovora, prijašnji ugovor o kreditu (denominiran u CHF, odnosno u kunama s valutnom klauzulom u EUR) prestao je postojati pa korisnik kredita - tužitelj VF na temelju tog ugovora (jer ga više nema) ne mole osnovano potraživati bilo što od tuženika Privredne banke Zagreb d.d. a, niti tuženik Privredna banka Zagreb d.d. od tužitelja ĐF, ukljuujučujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja (uključujući i preplatu) obuhvaćena novim ugovorom o kreditu. Po prosudbi tuženika Privredne banke Zagreb d.d. pravna osnova potraživanja može biti samo novi ugovor o kreditu, dok tužitelj VF u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti ugovora koji pravno više ne egzistira i ne postoji. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d. naglašava da iz prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je bio upućen Hrvatskome Saboru ( u konačnici koje izmjene i dopune su i usvojene), jasna je namjera predlagatelja zakona da, između ostaloga, rastereti i sudove, citiramo: ,,Ovim Zakonom postići će se još jedan važan cilj, a to je rasterećenje sudova. Naime, značajan broj potrošača podnio je (ili namjerava podnijeti) pojedinačne tužbe pred općinskim sudovima u kojima će od vjerovnika tražiti povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate koju su im vjerovnici jednostrano odredili tijekom otplate. Konverzijom kredita smanjiti će se opterećenost općinskih sudova brojem tužbi, a s druge strane potrošaći neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima." Naime, iz Zakona jasno proizlazi da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR. što naravno uključuje i kamate. Budući da je potpisom Dodatka ugovoru o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora, time je i sam tužitelj VF prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj VF izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate, a što nepsorno proizlazi iz čl. 3. i 4. Dodatka ugovoru o kreditu. Po prosudbi tuženika Privredne banke Zagreb d.d. nakon ovako izvršene konverzije, usvajanje tužbenog zahtjeva prvostupanjskog suda kako ga je postavio tužitelj VF zapravo znači dvostruku naplatu (na temelju konverzije tuženik Privredna banka Zagreb d.d. je priznao i obračunao uplate – "preplatu". a na temelju ovako donijete presude tužitelj VF bi ponovo naplatio taj isti iznos s osnove kamate. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d. upućuje na odredbu čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Po prosudbi tuženika Privredne banke Zagreb d.d., jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje. s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Po prosudbi tuženika Privredne banke Zagreb d.d. utvrđenjem ništetnosti cijele odredbe čl. 4. predmetnog ugovora o kreditu povlači za sobom utvrđenje ništetnosti i početno ugovorene kamatne stope, čime se njegov izračun razlike preplaćene kamate u cijelosti ukazuje neosnovanim i pravno neutemeljenim. Tužitelj VF utvrđenjem ništetnosti i početno ugovorene kamatne stope, nema više niti početni parametar temeljem kojega bi pravno valjano mogao utvrditi kolika bi po njemu eventualno mogla biti preplata kamata. S obzirom na ovako postavljeni tužbeni zahtjev na tužitelju HF je stoga teret dokaza da preciznim parametrima (npr. LIBOR za CHF, CDS za Republiku Hrvatsku i sl.) dopuni ugovornu odredbu o kamatnoj stopi, čime bi se tek stvorile pretpostavke za odlučivanje o tome je li se i za koji iznos tuženik Privredna banka Zagreb d.d. zaista neosnovano obogatio obračunavajući kamatnu stopu tijekom ugovornog razdoblja, a kako to tužitelj VF navodi. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d., nadalje, ukazuje i na to kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Prema tvrdnjama tuženika Privredne banke Zagreb d.d. sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije samo po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Završno, tuženik Privredna banka Zagreb d.d. isrtiče prigovor zastare u odnosu na sva potraživanja iznosa s dospijećem unazad tri godine od dana podnošenja tužbe. Slijedom svega iznesenoga, s obzirom da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja ĐF otpao pravni interes za ishođenje pravne zaštite kakvu je potraživao predmetnim tužbenim zahtjevom budući da se konverzija odnosi i na period od trenutka sklapanja ugovora o kreditu pa nadalje te obuhvaća i utuženo razdoblje, predlaže se odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita broj: 9012768413 od 12. srpnja 2007. (list sudskog spisa od broja 14 do 19), Dodatak ugovoru o kreditu broj: 9012768413 između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita od 4. prosinca 2015. (list sudskog spisa broj 45 do 47) kao i svu dokumentaciju koja je dostavljena od strane samih stranka. Nadalje izvršen je uvid u nalaz i mišljenje angažirane stalne sudske vještakinje za financije i računovodstvo Katice Pehar dipl.oecc. od 16. studenog 2020. (list sudskog spisa od broja 146 do 166). Također na ročištu dana 2. srpnja 2020. saslušan je u svojstvu stranke tužitelj VF (list sudskog spisa broj 132) dok u svojstvu svjedoka saslušana je javna bilježnica iz [adresa] MF (list sudskog spisa broj 131).

4. Saslušana na ročištu dana 2. srpnja 2020. svjedokinja MF je iskazala da ona poznaje tužitelja ĐF ali u svezi Ugovora o kreditu između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita broj: 9012768413 od 12. srpnja 2007. te Dodatka ugovoru o kreditu broj: 9012768413 između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita od 4. prosinca 2015. koji je predmet ove parnice ništa joj osobno nije poznato. Nakon što su joj isti predočeni svjedokinja MF je potvrdila da su oni solemnizirani u njezinom javnobilježničkom uredu. Prvi Ugovor o kreditu između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita broj: 9012768413 od 12. srpnja 2007. solemnizirala je njezina tadašnja javno bilježnička prisjednica TF, dok Dodatak ugovoru o kreditu broj: 9012768413 između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita od 4. prosinca 2015. . solemnizirala je njezina tadašnja javno bilježnička prisjednica AF, koja i danas radi kod nje. Svjedokinja MF trdi da može samo načelno reći da kod solemnizacije strankama se pročita ugovor i objasne stavke ugovora. To se posebno odnosi na ovršne klauzule. Zatim se upita stranku da li su taj ugovor razumjele i nakon što se utvrdi njihova prava volja one potpisuju taj ugovor. Prilikom potpisivanja prije toga se izvrši provjera identiteta stranaka. Svjedokinja MF naglašava da ona nema razloga sumnjati da su njezine javnobilježničke prisjednice obavile sve potrebne radnje, budući je to praksa u njezinom javnobilježničkom uredu otkad poslujem već 25 godina. Ističe se da sam Ugovor o kreditu između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita broj: 9012768413 od 12. srpnja 2007. i Dodatak ugovoru o kreditu broj: 9012768413 između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita od 4. prosinca 2015. ovlaštene osobe banke potpisuju u banci, a njima korisnik kredita donese taj ugovor. Oni od strane banke imaju kod sebe deponirane punomoći ovlaštenih predstavnika banke. Dakle, neki razgovor i objašnjenja između djelatnika njezinog javnobilježničkog ureda i stranaka ugovora o kreditu se vodi isključivo sa korisnikom kredita te solidarnim ili založnim dužnikom. Prema tvrdnjama svjedokinje MF strankama pročita cijeli ugovor o kreditu i dodatak ugovora o kreditu. Što se tiče valutne klauzule i neke ugovorene promjenjive kamatne stope to se također strankama pročita. Neka posebna objašnjenja u svezi navedenih klauzula se strankama niti ne daju budući one u pravilu izjavljuju da su te odredbe one ugovorile i da ih razumiju. Jedino ukoliko stranke nešto u ugovoru ne razumiju onda im se daju pravna tumačenja. Zaključno javna bilježnica MF je naglasila da na samim strankama je odabir da li hoće ili neće potpisati taj ugovor.

5. Saslušan na ročištu dana 2. srpnja 2020. tužitelj VF je iskazao da njemu je trebao novac za kupnju stana. Kada je došao u banku bila je mogućnost da dobije kunski kredit ili da se ugovori valutna klauzula vezano za CHF ili EUR. Međutim službenica banke mu je priopćila da je najpovoljniji kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF pa se je on iz tog razloga odlučio da zaključi upravo takav ugovor o kreditu. Tužitelj VF je iskazao da nije sporno da je on kasnije zaključio i dodatak ugovoru o kreditu dana 04.12.2015., a zbog čega je zaključio taj dodatak tužitelj VF tvrdi da ne bi mogao objasniti. Prema tvrdnjama tužitelja ĐF kada je vodio razgovore u vezi kredita sa njim je bila i njegova majka. Tužitelj VF naglašava da mu nitko od službenika banke nije objašnjavao što znači valutna klauzula ili nešto o promjenjivoj kamatnoj stopi koju može banka jednostrano mijenjati. Odnosno, najkraće rečeno nitko mu ništa od službenika banke nije objašnjavao, nego mu je samo rečeno da ugovor o kreditu, a uz valutnu klauzulu CHF je najpovoljniji i njemu je ponuđeno da to prihvatili ili ne prihvati te ništa više od navedenog. Prilikom potpisivanja Ugovora o kreditu između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita broj: 9012768413 od 12. srpnja 2007. prema tvrdnjama tužitelja ĐF njemu nije bilo jasno što je to valutna klauzula i promjenjiva kamata. Međutim tužitelj VF tvrdi da je u svom životu imao iskustva kada je od nekoga posudio 100 EUR pa je taj novac nakon izvjesnog vremena trebao vratiti da je trebao vratiti 100 EUR u kunskoj protuvrijednosti, a prema tečaju koji je važio na taj dan tako da mu je to jasno. Prema kazivanju tužitelja ĐF on potpisivanja ugovora i dodatka ugovora o kreditu nije tražio neka pojašnjenja od službenika banke ili od javnog bilježnika, iako te ugovore i dodatak ugovora o kreditu nije razumio. Međutim, trebao mu je novac da kupi stan, a kod tuženika Privredne banke Zagreb d.d. je on dugogodišnji klijent. Prije toga imao je zaključen ugovor o leasingu za kupnju automobila i bila je ugovorena valutna klauzula, ali u EUR-ima.

6. Uvidom u nalaz i mišljenje angažirane stalne sudske vještakinje za financije i računovodstvo Katice Pehar dipl.oecc. 16. studenog 2020. isitče da je utvrdila slijedeće: a) Temeljem Ugovora o kreditu između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita broj: 9012768413 od 12. srpnja 2007. u razdoblju od 31. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2013. tužitelj VF je tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. radi povećanja kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu navedeno u ugovoru o kreditu koja je iznosila 4,25% godišnje platio više kamata u ukupnom iznosu od 11.703,11 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika Privredne banke Zagreb d.d. na dan plaćanja iznosi 61.866,05 HRK. Nadalje u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 30. rujna 2015. tužitelj VF je tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., radi smanjenja kamatne stope temeljem izmjena zakona o potrošačkom kreditiranju na 3.23%, što je manja kamatna stopa u odnosu na kamatnu stopu naveden u ugovoru o kreditu koja je iznosila 4.25% godišnje, platio manje kamata u ukupnom iznosu 2.080,40 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika Privredne banke Zagreb d.d. na dan isplate kredita, koji je iznosio 1 CHF = 4,406565 HRK, iznosi 9.167,43 HRK., b) U tijeku otplate kredita zbog promjene srednjeg tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na srednji tečaj CHF tečajne liste tuženika Privredne banke Zagreb d.d. važeće na dan isplate kredita, a koji je iznosio 1 CHF=4,406565 HRK, tužitelj VF je tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. plati više 102.389,03 HRK na ime tečajnih razlika, kada je tečaj CHF bio veći na dan plaćanja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, a manje 28,80 HRK kada je tečaj CHF bo manji na dan plaćanja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita. U obračuna tečajnih razlika nisu uključene uplate koje se odnose na više plaćene kamate. Obzirom da je nalogom za vještačenje određeno razdoblje obračuna od 31.10.2008. do 30.09.2015. godine, u tom slučaju tužitelju HF je zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita platio je više zbog tečajnih razlika 101.601,35 HRK. Angažirana stalna sudska vještakinja za financije i računovodstvo Katica Pehar dipl.oecc. ističe da u obračun tečajnih razlika nisu uključene uplate koje se odnose na više plaćene kamate, c) Prema izračunu angažirane stalne sudske vještakinje za financije i računovodstvo Katice Pehar dipl.oecc. na dan 30.09.2015. godine stanje nedospjele (neotplaćene) glavnice iznosilo je 110.832,35 CHF, što po tečaju na dan isplate kredita koji je iznosio 1 CHF = 4,406565 HRK, odgovara kunskoj protuvrijednosti od 4888.389,9 HRK. Kod zaključenja Dodatka ugovoru o kreditu broj: 9012768413 između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita od 4. prosinca 2015., kojem je prethodio izračun obaveza kada bi isti bio ugovoren sa valutnom klauzulom u EUR utvrđeno je stanje nedospjele glavnice na dan 30.09.2015. godine u iznosu 68.564.46 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR na dan 30.09.2015. godine koji je iznosio 1EUR = 7,632078 HRK iznosi 523.289,31 HRK. Razlika novoutvrđena glavnice na dan 30.09.2015. godine iznosi 34.899,36 HRK. d) Potom angažirana stalna sudska vještakinja za financije i računovodstvo Katica Pehar dipl.oecc. utvrđuje da tužitelj VF je sa tuženikom Privrednom bankom Zagreb d.d. zaključio Dodatak ugovora o kreditu broj 9012768413 dana 04.12.2015. godine kojem je prethodio obračun kredita na način da je utvrđen iznos glavnice na dan isplate kredita u iznosu 89.573,21 EUR i da su primijenjene kamatne stope tuženika Privredne banke Zagreb d.d. važeće za kredite odobrene u EUR. Naglašava se da otplatni plan kredita u EUR se nalazi na listu sudskog spisa broj 30, 31 i 32. Prema navedenom otplatnom planu tuženik Privredna banka Zagreb d.d. je do dana 30.09.2015. godine trebao platiti ukupno 9.148,71 EUR od čega 38.139,96 EUR kamata i 21.008,7 EUR glavnice. Angažirana stalna sudska vještakinja za financije i računovodstvo Katica Pehar dipl.oecc. isitče da je izvršila obračun svih uplata tužitelja ĐF koji se odnose na plaćanje anuiteta (bez interkalarne kamate i troškova osiguranja) u valuti EUR po srednjem tečaju za EUR tečajne liste tuženika Privredne banke Zagreb d.d. na dan plaćanja te je utvrdila da ukupne uplate tužitelja ĐF iznose 69.756,13 EUR. Iz navedenog proistječe da je izvršenim uplatama tužitelj VF platio više 10.607,42 EUR. U dodatku ugovora o kreditu utvrđena preplata na dan 30.09.2015. godine u iznosu od 10.757,32 EUR, odnosno 82.159,03 HRK. Na kraju angažirana stalna sudska vještakinja za financije i računovodstvo Katica Pehar dipl.oecc. ističe da obzirom da obračun konverzije kredita ne prileži spisu ona nije mogla utvrditi na što se odnosi razlika od 149,90 EUR. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje angažirane stalne sudske vještakinje za financije i računovodstvo Katice Pehar dipl.oecc. budući je stekao dojam da je isti stručan i objektivan.

7. Sukladno nalazu i mišljenju angažirane stalne sudske vještakinje za financije i računovodstvo Katice Pehar dipl.oecc. od 11. studenog 2020. godine tužitelj VF je svojim podneskom od 17. rujna 2025. izvršio završno preciziranje svoga tužbenog zahtjev uz primjenu fiksnog tečaja konverzije kune u euro koji je određen temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u RH ( NN 85/2022 ) i iznosi 7,53450 kuna za jedan euro.

8. Na ročištu dana 4. studenog 2025. u smislu čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019, 80/2022 i 114/2022, 155/2023 i 146/2025 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je upozorio prisutne da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Punomoćnica tužitelja ĐF je radi ekonomičnosti postupka odustala od svog prijedloga za saslušanjem svjedokinje IF budući je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno. Punomoćnici obiju stranka su naglasili da prihvaćaju nalaz i mišljenje angažirane stalne sudske vještakinje za financije i računovodstvo Katice Pehar dipl.oecc. u matematičkom smislu tako da nema potrebe za njenim saslušanjem. Također punomoćnici obiju stranka su učinili nespornim da je sama konverzija provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15). Budući na ročištu 4. studenog 2025. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Na tom ročištu punomoćnica tužitelja ĐF je predložila usvajanje tužbenog zahtjeva tužitelja ĐF u cijelosti dok je zamjenica punomoćnika tuženika Privredne banke Zagreb d.d. predložila odbijanje istog kao neosnovanog.

9. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a po prosudbi ovoga suda tužbeni zahtjev tužitelja ĐF je djelomično osnovan.

10. Između stranaka nije sporno da su tužitelj VF i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. sklopili Ugovor o kreditu između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita broj: 9012768413 od 12. srpnja 2007. te kasnije i Dodatak ugovoru o kreditu broj: 9012768413 između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita od 4. prosinca 2015. Sporna su između stranaka pravna pitanja tj. da li su ništetne odrede Ugovora o kreditu između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita broj: 9012768413 od 12. srpnja 2007. u svezi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Također prema tvrdnjama tužitelja ĐF iako nije sporno da je zaključen Dodatak ugovoru o kreditu broj: 9012768413 između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita od 4. prosinca 2015. on takvom konverzijom nije u potpunosti obeštećen pa se u ovoj parnici potražuju preplate tj. svega onoga što je po njegovom mišljenju tuženik Privredna banka Zagreb d.d. stekao bez pravne osnove.

11. Takozvani predmet "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, na temelju odredbi članaka 502.a do 502.h ZPP-a. Tužitelj ''Udruga Potrošač'' je u tome postupku tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15.) i to u dva pravca, tražeći utvrđenje ništetnim odredbe ugovora glede: 1) valutne klauzule u švicarskim francima smatrajući da su odredbe iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te 2) redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tijekom postupka donesena je jedna prvostupanjska odluka, dvije drugostupanjske i tri revizijske odluke. Uz navedeno, na postupak su utjecale i dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Radi se o slijedećim odlukama: 1) presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., 2) presuda i rješenje Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., 3) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015., 4) odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., 5) rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/2016-5 od 03. listopada 2017., 6) presuda Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., 7) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. i 8) odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U- III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

12. Ovaj sud konstatira da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik Privredna banka Zagreb d.d. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

13. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbanka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. Drugim riječima, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ovo je bitno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena sasvim razumljivo došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Iz podataka Ministarstva financija proizlazi da su potrošačima kredita u CHF nakon redovite otplate kreditnih zaduženja, nakon deset godina, mjesečne otplatne rate porasle oko 60% do 80%, dok je glavnica porasla oko 30% do 40% što je potrošače kredita u CHF dovelo u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditne institucije. Svrha (temeljna funkcija) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti činidbi odnosno održavanje ugovorne ravnoteže. Drugim riječima, cilj je zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja - aprecijaciju švicarskog franka Ustavni sud utvrdio je da je zaštitna klauzula očito "iskliznula" iz svojih funkcionalnih limita koji proizlazi iz pravne naravi i dosega tog instituta. U slučaju kredita u CHF, kreditne institucije su zbog aprecijacije švicarskog franka, s jedne strane, i regulatornog propusta, s druge strane, primanjem ispunjenja isplata obroka kredita u CHF ishodile veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja, čime su nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka. Štoviše, kako to proizlazi iz očitovanja Ministarstva financija, a što kreditne institucije i Hrvatska narodna banka svojim navodima nisu dovele u pitanje, kreditne institucije nisu se izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, budući da su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima pribavljale iz vlastitih kunskih i EURo depozita ili zaduživanja u EURima. Iz očitovanja Ministarstva financija razvidno je da su potrošači od 2005. do 2008. godine sklapali ugovore o kreditima u CHF u kojima su, s jedne strane, bile ugrađene odredbe o valutnoj klauzuli na temelju koje se glavnica vezala uz švicarski franak i činile su je ovisnom o odnosu švicarskog franka i kune i, s druge strane, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također ovisila o visini glavnice, budući da se određuje u postotku od visine glavnice, a koji postotak je određivala kreditna institucija svojom jednostranom odlukom, bez posebno određenih parametara. Naime u prethodno navedenim postupcima je u bitnom utvrđeno: a) Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EURo, dok to isto ne radi u odnosu na CHF, 2) CHF nije stabilna valuta već je to valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarskih kriza (tvz. „valuta utočišta“), 3) CHF u monetarnom sustavu Republike Hrvatske postoji u beznačajnim veličinama u odnosu na CHF kredite, 4) pokriće za CHF kredite nije u bilanci banaka, nego u vanbilanci. To znači da CHF-a kao stvarnog novca u bitnim količinama nema. Naime, CHF se pokrivao derivatnim izvedenicama, a ne depozitima građana ili stranim kreditima i 5) Međunarodni monetarni fond je upozoravao počevši od 2000. godine višekratno na mogući rast tečaja CHF u odnosu na EURo, a to znači i na rast u odnosu na kunu. Kasnije se to uistinu i dogodilo, i to čak značajno više nego je prognozirano. Utvrđeno je da sve prethodno navedene činjenice banke su znale, kao što su znale i za činjenicu da je CHF u odnosu na DM i EUR između 1973. i 2003. narastao gotovo 170% - što je neoboriva činjenica da je CHF nestabilna valuta, za razliku od kune koja u odnosu na EUR fluktuira već 23 godine u granicama plus-minus 5%. Sve navedeno jest dokaz da je CHF valutna klauzula ugovorena na nepošten način. Navedeno su opisano banke su morale objasniti svojim budućim klijentima prije ugovaranja kredita, međutim, one to nisu učinile, pa stoga takve ugovorne odredbe na kraju i proglašene nepoštenima i ništetnima. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi. Valja također naglasiti da je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao istinit iskaz tužitelja OF. Po prosudbi ovoga suda evidentno je da tužitelj VF nije mogao pravilno i u potpunosti shvatiti visoku rizičnost Ugovora o kreditu između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita broj: 9012768413 od 12. srpnja 2007. budući mu je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. uskratio relevantne informacije koje je on znao. Naime, očito je da izrazito visoka rizičnost toga ugovora je bila samo za tužitelja ĐF iako prividno su ugovorne odredbe stipulirane kao da se radi o nekim objektivnim kriterijima na koje niti jedna od stranka toga ugovornog odnose ne može utjecati.

14. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud.

15. U odnosu na informiranost tužitelja ĐF i provođenje personalnih dokaza odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sporu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Na navedeni način je promijene raniji pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. je ustvrdio da kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak se ne moraju izvoditi dokazi radi utvrđenja ništetnost ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak kao i samog Ustavnog suda Republike Hrvatske u njegovoj odluci poslovni broj U-III- 2233/19 od 10. lipnja 2020. Međutim, u ovoj parnici tuženik Privredna banka Zagreb d.d., na kojem je teret dokaza, ničim nije dokazao da je tužitelj VF bio u potpunosti informiran u pogledu pravnih posljedica kod zaključenja Ugovora o kreditu između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita broj: 9012768413 od 12. srpnja 2007. Uostalom to u svom iskazu tvrdi i sam tužitelj VF čiji iskaz je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao istinit.

16. Iz sadržaja Ugovora o kreditu između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita broj: 9012768413 od 12. srpnja 2007. proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Naime, odredba čl. 3. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 te u daljnjem tekstu ZZP) je određivala da potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. koji ničim nije doveo u sumnju istinitost iskaza tužitelja ĐF. Naime iz iskaza tužitelja ĐF razvidno je da kredit je podignut za rješenje njegovog stambenog pitanja.

17. Nije sporno da od 01.01.2013. kamatnu stopa je mijenjana u skladu s promjenom javno dostupnog parametra (u konkretnom slučaju: šestomjesečnog LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope. Međutim, ništetno je da tuženik Privredna banka Zagreb d.d. jednostrano mijenja kamatnu stopu bez suglasnosti druge ugovorne strane pa makar to bilo i na temelju objektivnih kriterija koji prethodno nisu ugovoreni ili na koje je makar druga ugovorna strana nije naknadno pristala. Uzgred se napominje da prije 1.1.2013. tuženik Privredna banka Zagreb d.d. je radi opravdanja svoga "objektivnog" jednostranog povišenja kamatne stope navodio više različitih nepovezanih kriterija koji u suštini ne uspostavljaju bilo kakav objektivni kriterij. Također valja primijetiti da smisao valutne klauzule nije bogaćenje na jednoj, a osiromašenje na drugoj ugovornoj strani te po prosudbi ovoga suda nepoštene su ugovorne odredbe da posljedice aleatornosti (tj. nepredviđenog „divljanja“ tečaja) moraju snositi samo potrošači, a ne i banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove imaju nemjerljivo više znanja i iskustva od prosječnog potrošača i koje su te ugovorne odredbe nametnuli potrošačima. Naime, sud je utvrdio kako činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Naime, kako je to već utvrđeno u prethodno navedenom tzv. predmetu "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odredbama općih uvjeta banaka o promjenljivoj kamatnoj stopi one nisu razradile bilo kakav objektivni kriterij već isti u suštini predstavljaju bankama rezervnu varijantu za sve moguće i nepredvidive situacije u dugom razdoblju otplate, putem kojih se banke nastoje zaštititi od takvih gubitaka i rizika. Naime, sve dok na Dan državnosti 1994. godine nije uvedena hrvatska kuna (HRK) kao službena valuta Republike Hrvatske, a koja je od početka uvođenja do danas ostvarila iznimnu stabilnost te se ne može govoriti o bilo kakvim značajnijim oscilacijama tečaja, kojih je bilo i kreću se u malim oscilacijama. Stoga se opravdano postavlja pitanje da li je stoga uopće opravdano kod ugovora s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak kao kriterij prema kojemu tužene banke obrazlažu promjene kamatnih stopa, navoditi LIBOR za CHF, ako je iz navedenog nesporno da im za realizaciju spornih kredita nije bio potreban nijedan švicarski franak (ako je neka od banaka i kupovala švicarske franke i poslije ih konvertirala u kune to je bio njezin slobodan izbor, no nikako jedini ili obvezujući izvor financiranja), a što je važno s obzirom da pitanje promjenljive kamatne stope i kriterija za promjenu tih stopa, a upravo je upućivanje na LIBOR jedan od bitnih razloga koje tužene banke navode kao opravdanje za povišenje kamatnih stopa u razdoblju prije znatnije aprecijacije švicarskog franka.

18. Članak 26. st. 3. ZOO-a bio bi primjenjiv tek u slučaju da je kamatna stopa neodređena. Naime, navedeni članak propisuje da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. tog članka. U tom pravcu, u revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. između ostaloga obrazloženo je: „…Kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZZO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što u ovom slučaju nije ostvareno, jer iz tako formuliranih ugovornih odredbi potrošač nije mogao u vrijeme pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditu imati sve relevantne informacije o tome u kojem pravcu odnosno kako će u budućnosti biti njegova ugovorna obveza glede plaćanja ugovornih kamata, a čija sudbina je bila izvan mogućnosti njegovog utjecaja, odnosno pretežitim dijelom ovisila o volji i namjeri osmotužene banke, a koja kao specijalizirana novčarska ustanova je bila dužna omogućiti potrošačima potpunu i razumljivu informaciju o toj ugovornoj odredbi, a kako bi mogli stvoriti pravilnu sliku o svojim budućim obvezama koje prema banci imaju sklapanjem ugovora o kreditu….“ Potom valja naglasiti da Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. dao odgovor na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim te se u obrazloženju između ostaloga navodi: „…Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. Ovaj sud je utvrdio da u odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi Banka bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do dana 1. siječnja 2014., obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,90%.........Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, na dan stupanja na snagu ZID ZoPK/12 predmetni ugovor je vrijedio s kamatnom stopom od 4,90%, s mogućnošću da stranke i dalje pregovaraju radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa.“

19. Nije sporno da je Ugovor o kreditu između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita broj: 9012768413 od 12. srpnja 2007. solemniziran od strane javnog bilježnika. Međutim, po prosudbi ovoga suda javni bilježnici svakako ne posjeduju stručna znanja iz područja ekonomije vezana za promjenu tečaja CHF, a njihov je zadatak protumačiti strankama pravne posljedice sklopljenog ugovora, a oni nisu dužni ukazati na ekonomske posljedice vezane za promjenu tečaja valute. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. između ostaloga se navodi: "...Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošačima razumljiva jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnih bilježnika objašnjen smisao i posljedice pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, jer inače ne bi ugovore solemnizirali, kao što je već rečeno, nisu osnovane. Pojedinačno objašnjenje ne utječe na percepciju prosječnog potrošača, jer se solemnizacija tiče individualnog ugovora i ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom u smislu da se u postupku za zaštitu kolektivnih prava potrošača izbjegne ocjenjivanje njezine razumljivosti i eventualno nepoštenosti, a osim toga, prema odredbi članka 59. stavka 2. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 34., 57. i 58. tog Zakona i tek ako za to ne nađe zapreke potvrdit će je (solemnizirati). Odredbom članka 57. ZJB propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati jesu li stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Prema odredbi članka 58. ZJB ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Međutim, u ovoj odredbi nije riječ o nejasnim ugovornim odredbama, nego o nejasnim izjavama stranaka...."

20. Između stranaka nije sporno da je zaključen Dodatak ugovoru o kreditu broj: 9012768413 između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita od 4. prosinca 2015. i to sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZIDZPK/15). Tužitelj VF smatra da sve ono što je on kao potrošač platio povrh početno ugovorenog anuiteta, mora mu biti vraćeno zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Naglašava se da ova konverzija, kakvu je proveo tuženik Privredna banka Zagreb d.d. nije omogućila tužitelju HF da bude doveden u položaj kao da takvih ništetnih odredaba nije bilo.

21. Po prosudbi ovoga suda sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu broj: 9012768413 između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita od 4. prosinca 2015. prijašnji Ugovor o kreditu između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita broj: 9012768413 od 12. srpnja 2007. prestao je postojati pa tužitelj VF kao korisnik kredita na temelju toga ugovora, jer ga više nema, ne može osnovano potraživati bilo što od tuženika Privredne banke Zagreb d.d. jer su sva plaćanja obuhvaćena novim Dodatkom ugovoru o kreditu broj: 9012768413 između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita od 4. prosinca 2015. Tim Dodatkom ugovoru o kreditu broj: 9012768413 između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita od 4. prosinca 2015. parnične stranke su stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je kredit tužitelja ĐF koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja ĐF je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Također valja naglasiti da dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: ”Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle Vrhovni sud Republike Hrvatske tvrdi da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, Vrhovni sud Republike u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva te navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Slijedom navedenog sukladno obrazloženjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Pri tome valja naglasiti da načelno prema ustaljenoj sudskoj praksi ako tužitelj može postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev tada on niti nema pravni interes da postavlja neki deklaratorni tužbeni zahtjev. Dakle, raniji Ugovor o kreditu između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita broj: 9012768413 od 12. srpnja 2007. je bez ikakvog pravno značaja obzirom da zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu broj: 9012768413 između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita od 4. prosinca 2015. stvorena je nova pravna osnova kojom su tužitelj VF i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. uredili svoj međusobni odnos. Međutim, nezavisno od ovakvog obrazloženja ovaj sud je točki I izreke ove presude meritorno odlučio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita broj: 9012768413 od 12. srpnja 2007. gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti te u svezi promjenjive kamatne stope sukladno odluci samoga tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Naime, velika većina drugostupanjskih sudova smatra da o tome neizostavno prvostupanjski sud mora donijeti meritornu odluku, a u slučaju odbacivanja toga dijela tužbenog zahtjeva onda se prvostupanjska odluka ukida kako bi prvostupanjski sud donio meritornu odluku.

22. Vrhovni sud ističe da je ZID ZPK/15 izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera odnosno intervencija zakonodavca. Svrha koju je zakonodavac ZID ZPK/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je postaviti trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti €. S tim u vezi je posebno važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti €. Tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje meritorne presude poslovni broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022. između ostaloga navodi: „... 21. Pogrešno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da konverzija ne obuhvaća otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje sadržaj odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 2., 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 4. i 5. istog Zakona koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, u skladu s točkama 1. i 2. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u € u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u €. Naprijed navedene uplate su korištene, u skladu s točkom 4. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, za namirenja anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u €, uz iznimku uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u €, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je, u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u € u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u € prema novom otplatnom planu (točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15). Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. 22. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. 23. Imajući na umu sve naprijed navedeno, revizijski sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom člana 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao. 24. Kada su, dakle, iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženice kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti. 25. U tom smislu odgovor na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a postavljeno u reviziji glasi: Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate. ....“

23. Za tužitelja NF bi bilo povoljnije da nije prihvatio ponudu tuženika Privredne banke Zagreb d.d. da sklopi Dodatak ugovoru o kreditu broj: 9012768413 između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita od 4. prosinca 2015. Međutim tužitelj VF nije bio dužan sklopiti taj dodatak ugovora te po prosudbi ovoga suda sukladno čl. 19.d ZIDZPK/15 bio je u potpunosti informiran kakve će to pravne i ekonomske posljedice za njega polučiti.

24. U vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 (30. rujna 2015.) još nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima o kreditu, dapače, u to vrijeme, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Revt-249/14-2, odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije ništetna. Tek je nakon intervencije Ustavnog suda Republike Hrvatske presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena prvostupanjska presuda kojom je utvrđena ništetnost navedene odredbe, a to shvaćanje je u ponovljenom postupku prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev- 2221/2018. Međutim, valja naglasiti da prema općem pravnom načelu „Ignorantia iuris nocet“ (nepoznavanje prava škodi). To se naravno odnosi i na sam Vrhovni sud Republike Hrvatske jer kada bi on bio nepogrešiv u tumačenju prava ne bi bio potreban Ustavni sud Republike Hrvatske i Europski sud za ljudska prava. Naime, potrebno je ponovo naglasiti da rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:

U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. nisu prihvaćeni prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (»Narodne novine« broj 102/15.). U obrazloženju svoga rješenja broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. Ustavni sud Republike Hrvatske između ostaloga navodi: „...U odnosu na bit konverzije sadržane u osporenom zakonu, riječ je o ad hoc izvanrednoj i jednokratnoj mjeri kojom se, na zahtjev potrošača – dužnika iz kredita, aktivira mehanizam konverzije detaljno razrađen zakonskim odredbama te se intervenira u već nastale – egzistirajuće – ugovorne odnose zahvaćene eskalirajućom dužničkom krizom i drastičnom ugovornom neravnotežom. Navedena zakonska mjera odnosi se na ograničen broj određenih ugovora sklopljenih prije stupanja na snagu zakona – njih ukupno 58.367 (od kojih je 57.808 konvertirano) s jasno i provjerljivo određenim ugovornim stranama. Zbog navedenih razloga prigovor formalne neustavnosti osporenog zakona na izloženoj osnovi nije utemeljen. ....34.2. U odnosu na izložene prigovore predlagatelja, problematici retroaktivnosti Ustavni sud pristupio je na dvije razine: supstancijalnoj (u odnosu na stvarni i pravni učinak osporene zakonske mjere konverzije na zatečene ugovorne odnose) i formalnopravnoj (s obzirom na zahtjeve koji proizlaze iz članka 90. stavka 5. Ustava kojim je propisano da samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje). U odnosu na prvo navedeni aspekt ovog pitanja, Ustavni sud prije svega primjećuje da u skladu s ranije iznesenim utvrđenjima o njegovom bitnom sadržaju, osporeni zakon kao »novo pravno pravilo« ne zahvaća pravne situacije – konkretno, pravne poslove u vezi s CHF kreditima, koji su u cijelosti dovršeni, odnosno realizirani prije njegova stupanja na snagu. Zakon se, naime, ne odnosi na ugovore konzumirane potpunim namirenjem vjerovnikove tražbine ili njezinom konverzijom u drugu valutu vrijednosti (unit of account) prije stupanja na snagu zakona. Utoliko, sukladno doktrini i sudskoj praksi prava Europske unije koja je ustavnopravno primjenjiva na ovaj slučaj (primjerice, »Temelji prava Europske zajednice« Uvod u ustavno i upravno pravo EZ, II. hrvatsko izdanje/uredio Đ, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2004., str. 149. – 150.), nije riječ o »pravoj (actual)« nego o »prividnoj (apparent)«, odnosno »nepravoj ili kvazi- retroaktivnosti« kod koje se novo pravno pravilo primjenjuje na odnose kreirane pravnim aktima ili poslovima nastalima prije njegova stupanja na snagu, ali nisu dovršeni. Za razliku od prave retroaktivnosti (u smislu gore izloženog konteksta) koja je beziznimno zabranjena, interpretativni pristup Suda EU na bazi teleološkog tumačenja iznimno dopušta kvazi-povratni učinak novog pravnog pravila na zatečene pravne odnose pod bitnim uvjetom da se cilj mjere – zbog čije realizacije je »novo« pravilo i doneseno – ne bi mogao postići na drugi način. Spomenuta iznimka, prema kojoj mjera može djelovati retroaktivno samo ako legitimni cilj nije moguće na drugi način ostvariti, limitirana je primjenom načela razmjernosti koje u ovom kontekstu traži da je takvo povratno djelovanje nove zakonske mjere na slučajeve nastale prije njegova stupanja na snagu neophodno za postizanje željenoga cilja. Dakle, bitna je ocjena nužnosti takvog povratnog djelovanja za ostvarivanje proklamiranog cilja. U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu u potpunosti zadovoljeni. Cilj osporenog zakona u pravno suštinskom smislu bio je osigurati da kreditne institucije kao davatelji CHF kredita podliježu istom sustavu temeljnih načela obveznog prava kao i potrošači CHF kredita (posebice, načelu jednakosti ugovornih činidaba, kao i načelu ravnopravnosti stranaka u ugovornom odnosu) bez da se pritom naruši ekonomska (euro) supstanca kreditnih institucija, a što nedvojbeno ne bi bio slučaj kad osporena zakonska mjera ne bi djelovala povratno na zatečene ugovorne odnose. Bilo je nužno onemogućiti da valutnom klauzulom u švicarskim francima kreditne institucije ishode dominantan ekonomski položaj u odnosu na potrošače uslijed »ekscesnog« djelovanja valutne klauzule s obzirom na nepovoljnu konstelaciju ekonomsko-monetarnih okolnosti koje su rezultirale drastičnom aprecijacijom valute ugovora u sinergijskom učinku s varijabilnom kamatnom stopom promjenjivom na osnovi jednostrane odluke kreditnih institucija. Opisanu nužnost nije bilo moguće postići bez zahvaćanja u konkretne i egzistentne ugovorne odnose. S obzirom na utvrđenja izložena u točki 29.2. rješenja u vezi sa zakonskom svrhom (ratio legis) valutne klauzule i razumnim te na pravu zasnovanim očekivanjima ugovornih strana, Ustavni sud ocjenjuje da je ispunjen i dodatni uvjet dopuštenog povratnog učinka osporene zakonske mjere – poštovanje legitimnih očekivanja zainteresiranih adresata. ....“ Prema čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine br. 99/1999, 29/2002) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni su i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba. Iz navedenih razloga ovaj prvostupanjskom ovaj sud nije u mogućnosti prihvatiti obrazloženja iz ukidnih rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to: a) poslovni broj: Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022. godine prema kojima potrošači imaju pravo na puno obeštećenje i b) poslovni broj Rev-586/2019 od 21. prosinca 2022. godine prema kojima potrošači nakon konverzije imaju pravo samo na zatezne kamate do dana konverzije. Naravno ukoliko u budućnosti sam Ustavni sud Republike Hrvatske promijeni svoj pravni stav (bilo samoinicijativno ili uslijed upliva Europskog suda za ljudska prava) takvu promjenu će respektirati i ovaj prvostupanjski sud.

25. Uzgred valja konstatirati da ukoliko bi se udovoljilo tužbenim zahtjevima onim potrošačima koji su inicijalno sklopili daleko rizičniji kreditni proizvod, a kasnije ga retroaktivno „pretvorili“ u eurski ugovor sukladno ZIDZPK/15 onda bi oni došli u daleko povoljniji položaj nego oni korisnici kredita koji su zaključili kunske kredite ili kredite vezano za valutnu klauzulu u eurima gdje je kamatna stopa bila znatno viša nego kod kredita vezanih za valutnu klauzulu CHF. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kada bi se isto doslovno shvatilo ispada da nema nikakve opasanosti od prigovora zastare tako da i oni korisnici kredita koji su zaključili kunske kredite ili uz valutnu klauzulu eur i gdje su banke također jednostrano mijenjale kamatnu stopu višu od one početno ugovorene kada god to požele mogu podignuti tužbu radi svoga obeštećenja zbog preplaćenih iznosa u vidu razlike između inicijalne kamate i one više sve uz zatezne kamatne na tako izračunate iznosa od dana preplate svakog pojedinog novčanog iznosa pa do isplate. Naime, zastara u tom slučaju bi im valjda tekla tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom bi se utvrdila ništetnost ugovorne odredbe kojim je ugovoreno da banka može jednostrano bez nekih egzaktnih kriterija jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Naravno ni tada oni ne bi bili u potpunost obeštećeni jer i ona inicijalna kamata u to vrijeme im je bila viša nego da su zaključili ugovor uz valutnu klauzulu CHF pa bi ih se valjda i u tom dijelu trebalo obeštetiti. Zaključno valja naglasiti da cilj ZIDZPK/15 je bio pomoći korisnicima kredita koji su zaključili ugovor uz valutnu klauzulu CHF i kako bi se u startu preventivno zaustavili predvidivi budući brojni sporovi što se očito nije postiglo nego štoviše i sama neujednačena sudska praksa dodatno generira još i veću količinu budućih sporova. Iz svih navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom II.

26. Po prosudbi ovoga suda nije ništetan čl. 1. Ugovora o kreditu između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita broj: 9012768413 od 12. srpnja 2007. u dijelu u kojem je sadržana valutna klauzula po kojoj se tuženik Privredna banka Zagreb d.d. obvezuje tužitelju HF kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovora protuvrijednosti iznosa od 148.185,42 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Naime čl. 1. Ugovora o kreditu između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i ĐF kao korisnika kredita broj: 9012768413 od 12. srpnja 2007. samo je ugovorena visina kredita i utvrđena obveza banke na isplatu iznosa kredita na dan korištenja, radi čega takvom odredbom ugovora nema neravnoteže u pravima i obvezama na štetu korisnika kredita. Naime, pri ocjeni da li je sporna odredba ugovora o kreditu ništetna, ključno je da li je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, te kod ove konkretne sporne odredbe ne može doći do te neravnoteže obzirom da se istom tuženik Privredna banka Zagreb d.d. obvezuje isplatiti iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 148.185,42 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Iz navedenog razloga taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja ĐF valjalo odbiti kao neosnovan te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II.

27. U svezi parničnog troška valja citirati obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u njegovoj meritornoj presudi poslovni broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022. gdje se između ostaloga navodi: „...27. Odluke se o parničnom trošku temelje na odredbi članka 166. stavka 2. ZPP. Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, revizijski sud, naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice M i D, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužitelj u cijelosti izgubio u parnici, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka provedenog pred nižestupanjskim sudovima. To stoga, što tužitelj, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena pred drugostupanjskim sudovima, a o spornom se pitanju revizijski sud još nije izjašnjavao. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh....“ Ovaj prvostupanjski sud u potpunosti prihvaća takvo obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III.

U Rijeci 16. prosinca 2025.

Sudac:

Damir Vinketa

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

Dostaviti:

- pun. tužitelja ĐF i

- pun. tuženika Privredne banke Zagreb d.d.