REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J.F. Kennedya 11

P-388/2025

U  I M E R EP U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja AUTO – NOVAKOVIĆ d.o.o., Slavonski Brod, Zagrebačka ulica 269, OIB: 68621794820, kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, Horvatova ulica 80A, , protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska ulica 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa punomoćnik Damir Salahović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu GRGIĆ&PARTNERI d.o.o. u Zagrebu, radi naknade štete u iznosu od 137,50 EUR , nakon održane glavne rasprave zaključene 11. prosinca 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 16. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 137,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 22. rujna 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos iz točke I. izreke ove presude preko dosuđene kamatne stope.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 207,41 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 16. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 37,88 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

V. Odbija se u cijelosti tuženikov zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 13. srpnja 2024. nastala šteta na vozilu marke i tipa HYUNDAI KONA, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika RĐ iz [adresa]. Tužitelj ističe da je predmetnu štetu tuženik obvezan isplatiti kao odgovorni osiguratelj sukladno ugovorenoj polici obveznog osiguranja, prema odredbama Zakona o osiguranju (Narodne novine 30/15., 112/18., 63/20., 133/20., 151/22. i 152/24.) te Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO). Oštećenik je štetni događaj prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika 24. srpnja 2024. pregledali vozilo, procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete, referentni broj: 248610510744. Visina štete, a sukladno izvidu šteta tuženika, ne obvezuje ni osiguranje niti oštećenika (niti servis koji vrši popravak), što i sam tuženik navodi na svom izvidu štete, a isto nije sukladno niti pozitivnim propisima Republike Hrvatske. Tuženik je utvrdio da je šteta pravno osnovana te je poslao obavijest o izvršenoj uplati nespornog dijela tužitelju, međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Dakle, nakon štetnog događaja oštećenik je odlučio svoje vozilo popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika. O svemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja kao i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Oštećenik je za popravak vozila odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi. Uvjetima police obveznog/kasko osiguranja nije (niti ne smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt izvršavati svoj rad niti ne smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo. Tužitelj je vozilo preuzeo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun br.1553-21340-1 u ukupnom iznosu od 2.386,10 EUR, s time da je šteta umanjena za 10% s obzirom na doprinos oštećenika u šteti. Razliku od 137,50 EUR po računu koji tuženik nije platio, isti opravdava da je to cijena rada limara i lakirera koju oni priznaju. Upravo ta razlika u cijeni rada je predmet ovoga spora koji je dužan podmiriti tuženik. Dakle, tužitelj ukazuje kako tuženik sasvim neosnovano sebi uzima pravo da određuje cijenu sata rada/usluge drugog gospodarskog subjekta. Dakle, tuženik je platio iznos od 2.248,60 EUR po računu, međutim nije platio iznos od 137,50 EUR te po tome nije u potpunosti nadoknadio štetu. Samim plaćanjem dijela predmetnog potraživanja tuženik je priznao pravnu osnovu štete. Tužitelj nadalje ukazuje da osiguravajuća društva imaju informacije o „prosječnim” cijenama popravka vozila drugih gospodarskih subjekata što je suprotno Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja. Naime, svaki gospodarski subjekt radi i ima pravo raditi prema cijenama izvješenim u svojim službenim prostorijama koje su odredili u skladu sa zakonom. Posebno je indikativno što na izvidu štete nije napisana cijena sata rada, a tužitelj je likvidirao njegov rad na 35,00 EUR / sat plus PDV u ovoj šteti. Naime, navedeno dokazuje kako tuženik priznaje cijene proizvoljno. Tužitelj ističe da je službena cijena sata rada njegove radionice 35,00 EUR / sat plus PDV. Prema načelima tržišnog natjecanja svaki poslovni subjekt ima pravo raditi po satnicama koje sam odredi u zakonski određenom poslovnom prostoru. Naknada štete vezana za police obveznog ili kasko osiguranja sastoji se u tome da je temeljna dužnost štetnika (a time i odgovornog osiguratelja) da uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego što je šteta nastala (čl. 1085. st. 1. ZOO-a). To znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila, time da stvaran trošak popravka vozila predstavlja račun popravka vozila koji je tužitelj u ovom slučaju uručio tuženiku. Tužitelj smatra kako u ovom predmetu tuženik sasvim neopravdano i bez ikakvog pravnog uporišta umanjuje cijenu sata rada auto servisa koji je registriran za tu djelatnost. Takvo postupanje je pogrešno što potvrđuju i stavovi nadležnih državnih agencija kao i sudska praksa. S obzirom na prethodno navedeno ustupitelj odnosno oštećenik kao vlasnik popravljenog vozila te ovlaštena osoba tužitelja sklopili su 13. studenog 2024. ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je ustupitelj prenio potraživanje u iznosu od 137,50 EUR na primatelja to jest tužitelja, o čemu je obavješten ovdje tuženik. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže donošenje presude kao u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu čini nespornim nastanak predmetnog događaja na način kako ga tužitelj upisuje t. 2. tužbe te navodi kako je nespornim isplatama naknadio oštećeniku cjelokupnu štetu iz predmetnog štetnog događaja u okviru svoje odgovornosti. Osporava tužbeni zahtjev kojim se traži navodno preostali dio štete na vozilu te ističe u bitnome da ne prihvaća u predmetnom računu iskazanu visinu cijene radnog sata limara i lakirera. Naime, tuženik smatra da može biti dužan naknaditi samo najmanji novčani iznos za koji je bilo moguće izvršiti popravak vozila, a to je u ovom slučaju iznos koji je tuženik već platio. Osporava i službeni cjenik radionice tužitelja te ističe da vozilo nije popravljeno sukladno izvidu štete. Zaključno, tuženik osporava zatraženi tijek i stopu zateznih kamata.

3. U daljnjem tijeku postupka stranke su ostale kod početnih tvrdnji i stajališta izraženih u tužbi odnosno odgovoru na tužbu.

4. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sadržaj isprava koje prileže spisu.

5. Valja naglasiti da je tužitelj predložio izvesti dokaze saslušanjem svjedoka, zastupnika po zakonu tužitelja, pribavljanjem police obveznog osiguranja te prometno tehničkim vještačenjem na okolnost visine cijene sata rada, dok je tuženik predložio izvođenje dokaza po vještaku za motorna vozila, saslušanjem procjenitelja tuženika kao svjedoka, prometnim i financijskim vještačenjem te da se od tužitelja zatraži da dostavi račune popravka vozila za 2024. s dokazom da su isti plaćeni.

6. Navedene dokazne prijedloge ovaj sud ocijenio je protivnim načelu ekonomičnosti i svrsishodnosti postupka sadržanom u odredbi čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) s obzirom da bi izvođenje tih dokaza prouzročilo troškove koji bi premašili vrijednost ovog spora te bi doprinijeli duljini trajanja istog, pa je sud primjenom odredbe čl. 464.a ZPP-a po slobodnoj ocjeni dokaza te uzimajući u obzir isprave koje prileže spisu, odbio navedene dokazne prijedloge na pripremnom ročištu održanom 11. prosinca 2025., a na kojem je zaključen prethodni postupak, održana je glavna rasprava (čl. 292. st. 7. i 8. ZPP-a) te je ista i zaključena.

7. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a tužbeni zahtjev utvrđen je osnovanim u cijelosti.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 137,50 EUR koji predstavlja naknadu štete koju tužitelj potražuje u vidu razlike cijene radnog sata od 65,00 EUR (s obračunatim pdv-om) koju je obračunao tužitelj u računu broj 1553- 21340-1 (list 9. spisa) i cijene radnog sata koja proizlazi iz tuženikove procjene u izvidu štete (list 10. spisa) u svezi s iznosom tuženikove uplate oštećeniku (potvrda uplate i izvadak o stanju i prometu po računu– list 17. – 21. spisa).

9. Između stranaka nije sporan nastanak predmetnog štetnog događaja, aktivna legitimacija, tuženikova odgovornost za nastanak oštećenja koje je nesporno isplatio oštećenici, činjenica da se tužiteljev račun broj 1553-21340-1 odnosi na tuženikov izvid štete broj 248610510744 (list 10. spisa) te činjenica da je tuženik izvršio isplatu iznosa od 2.023,74 EUR povodom predmetnog štetnog događaja.

10. Između stranaka je sporna osnova i visina utuženog potraživanja.

11. U odnosu na tuženikov prigovor kako predmetno vozilo nije popravljeno sukladno izvidu štete, valja naglasiti da je iz tužiteljevog računa broj 1553-21340-1 (list 9. spisa) razvidno da je tužitelj izvršio popravak predmetnog vozila za cijenu od 2.386,10 EUR (s obračunatim PDV-om), i to za oblogu branika u iznosu od 421,55 EUR, za nosač branika u iznosu od 21,55 EUR te za far u iznosu 1.472,80 EUR. Za rad limara obračunat je iznos od 91,00 EUR, za lakirerski rad obračunat je iznos od 266,50 EUR, dok je za potrošni materijal obračunat iznos od 112,70 EUR, pri čemu je obračunata cijena radnog sata od 52,00 EUR što uvećano za pripadajući iznos PDV-a iznosi 65,00 EUR po satu, a ukupno je obračunato 6,5 radnih sati.

12. U tuženikom izvidu štete broj 248610510744 (list 10. spisa) navedeno je da je za limarske radove potrebno 1,40 sati, za lakirerske radove 4,10 radnih sati, za limarski potrošni materijal 3,92 EUR te za potrošni materijal lakirera iznos od 87,04 EUR. Kao dijelovi za zamjenu navedeni su obloga prednjeg branika, nosač srednjeg bočnog branika i prednje svjetlo.

13. Usporedbom stavki iz tuženikovog izvida štete i tužiteljevog računa, a imajući u vidu preostali iznos koji tuženik po tužiteljevom zahtjevu nije platio, razvidno je da se isti odnosi na razliku cijene radnog sata koju je obračunao tužitelj i cijene radnog sata koju je procijenio tuženik.

14. Iz cjenika tužitelja od 1. veljače 2024. (list 23. spisa) razvidno da je tužitelj u svom poslovanju naplaćivao radni sat limara i lakirera po cijeni od 65,00 EUR, a po toj je cijeni tužitelj i obračunao cijenu sata rada u utuženom računu. Dakle, tužitelj je oštećeniku obračunao cijenu radnog sata u skladu s cjenikom po kojem u svom poslovanju obavlja popravke vozila.

15. Tužitelj je oštećeniku naplatio onu cijenu koju redovito naplaćuje na tržištu u skladu sa svojim cjenikom koji se jednako primjenjuje na sve njegove klijente te je oštećenik ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji sudjeluje na tržištu u mjestu boravišta oštećenika. Oštećenik može slobodno izabrati radionicu u mjestu u kojem prebiva u kojoj će popraviti vozilo te okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a.

16. Zaključno, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZOO-a, na tužitelja je prešlo i oštećenikovo pravo na zahtijevanje zakonskih zateznih kamata.

17. Nadalje, prema odredbi čl. 12. st. 6. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23), oštećena osoba ima pravo na zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Imajući u vidu da je iz Obrazložene ponude tuženika razvidno, između ostaloga, da je odštetni zahtjev podnesen 16. srpnja 2024., dok tužitelj potražuje zatezne kamate od kasnijeg dana to jest od 22. rujna 2024., o tijeku zatezne kamate odlučeno je u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a, dok se odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji na odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a, prema kojoj dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zatezne kamate i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, za ostale odnose s obzirom da je predmet ovog spora izvanugovorna odgovornost za naknadu štete slijedom čega je tužbeni zahtjev odbijen preko dosuđene kamatne stope.

18. Slijedom svega navedenog, ovaj sud ocijenio je neosnovanim od strane tuženika istaknute prigovore pa je temeljem odredbe čl. 1085. st. 1. i 4. ZOO-a, čl. 84. st. 1. i čl. 81. st. 1. ZOO-a odlučeno kao u t. I. izreke.

19. Odluka o troškovima postupka iz t. III., IV. i V. izreke presude temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. čl. 155. i čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a.

20. Tužitelju je priznat trošak odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine, broj: 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa) pa mu je tako priznat zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku, i to za: sastav tužbe u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 62,50 EUR, za sastav podneska od 31. ožujka 2025. u iznosu 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 62,50 EUR te za zastupanje na ročištu održanom 11. prosinca 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) sveukupno iznosi 62,50 EUR.

21. Tužitelju je priznat i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR (čl. 1. i 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 118/2018 i 51/23; dalje: ZSP i Tar. br. 1. t. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi – Narodne novine, broj: 37/23 dalje: Uredba), kao i trošak sudske pristojbe na presudu Tbr. br. 2. t. 1. Uredbe u iznosu od 13,27 EUR. Dakle, tužitelju je priznat parnični trošak u iznosu od 207,41 EUR slijedom čega je odlučeno kao u t. III. izreke presude, pri čemu se odluka o zatraženoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos troška temelji na odredbi čl. 151. ZPP-a, a visina stope određena je prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a.

22. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak za pristup na ročište za objavu presude nije priznat niti zatraženi trošak za pristup na ročište za objavu presude s obzirom da isti nije bio potreban za vođenje parnice jer su se stekli uvjeti za isticanjem presude na e-oglasnoj ploči suda, niti mu je priznat trošak na ime sudskih pristojbi u iznosu postavljenom preko iznosa od 6,64 EUR na ime sudske pristojbe na tužbu i iznosa od 13,27 EUR na ime sudske pristojbe na presudu. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. IV. izreke.

23. Odluku o parničnom trošku iz t. V. izreke presude sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

Zagreb, 16. prosinca 2025.

SUDAC :

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. U sporu male vrijednosti (do 6.636,14 EUR) presuda se ne može pobijati žalbom zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Odluka se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. Zakona o parničnom postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.