Poslovni broj  Pr-696/2018-47

 

 

 

 

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

   Žrtava fašizma 7                                                                            

     51000 Rijeka                                                                Poslovni broj  Pr-696/2018-47

 

 

   U   I M E    R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

                            P R E S U D A          

 

              Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja S. K. iz R., K. 20, OIB: ..., zastupanog po punomoćniku B. K., odvjetniku u R., protiv tuženika K. A. d.o.o., R., Š. 15, OIB: ...., zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva V. i partneri u R., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika, E.o. d.d. Z., U. grada V. 282, OIB..., zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G. i partneri u Z., radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 8. rujna 2023., u prisutnosti tužitelja, njegovog punomoćnika, zatim punomoćnika tuženika, odvjetnika T. B., a u odsutnosti punomoćnika umješača, odvjetnika M. M., 23. listopada 2023., javno objavivši,

­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­

 

    p r e s u d i o   j e      

 

I.              Nalaže se tuženiku KD A. d.o.o. iz R., Š. 15, OIB: ...., da tužitelju S. K. iz R., K. 20, OIB: ...., na ime naknade štete isplati novčani iznos od 3.716,24 eura[1] / 28.000,00 kuna, u roku od 8 (osam) dana, na račun tužitelja S. K. iz R., K. 20, OIB: ...., broj: ...1, koji se vodi kod Z. banke d.d., uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja na dosuđeni iznos teče od dana podnošenja tužbe (17. prosinca 2018.) pa sve do isplate, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022, a od 1. siječnja 2023. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

 

II.              Nalaže se tuženiku KD A. d.o.o. iz R., Š. 15, OIB: ...., da tužitelju S. K. iz R., K. 20, OIB: ...., u roku od 8 (osam) dana naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.738,79 eura[2] / 13.100,91 kuna, uvećano za zakonsku zateznu kamatu, koja dosuđeni iznos teče od prvog dana nakon dana donošenja ove presude, pa do isplate, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

 

III.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava podneska od 20. veljače 2019. u iznosu od 199,00 eura (kojim se očitovao na podnesak umješača na strani tuženika od 29. siječnja 2019.). 

 

IV.              Odbija se tužbeni zahtjev za iznos od 265,46 eura / 2.000,00 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

 

V.              Zahtjev tuženika za naknadu troška postupka odbija se kao neosnovan.

 

VI.              Zahtjev umješača na strani tuženika za naknadu parničnog troška se odbija kao neosnovan.

 

 

 

         Obrazloženje

 

1.              Tužitelj u tužbi podnesenoj 17. prosinca 2018. navodi da je 13. srpnja 2016. stradao obavljajući svoje radne dužnosti kao zaposlenik tuženika i to na način da je pao prilikom čega je zadobio ozljedu lijevog koljena. Budući da je u vrijeme predmetne nezgode, sukladno Ugovoru o radu na određeno vrijeme od 29. lipnja 2016. godine, bio u radnom odnosu kod tuženika, na radnom mjestu B211103 - Vozač autobusa, to da mu je tuženik dužan naknaditi pretrpljenu štetu iz razloga što tuženik odgovara za profesionalni rizik. Ističe da obzirom člankom 25. Zakona o zaštiti na radu, za štetu nastalu ozljedom na radu,  profesionalnom bolešću ili bolešću u vezi s radom, poslodavac deliktno odgovara radniku bez obzira na krivnju, po načelu kauzaliteta, te općim pravilima obveznog prava, to da mu tuženik odštetno odgovara za štetu, a sve kako je ista nedvojbeno nastala ozljedom na radu. Tvrdi da je prilikom pada zadobio istegnuće križnih ligamenata lijevog koljena, ozljedu unutarnjeg meniskusa s rascjepom, ozljedu hrskavice na medijalnom kondilu femura i tibije te ozljedu hrskavice na pateli. Nadalje, da je zbog stalnih bolova uslijed zadobivenih ozljeda bio podvrgnut operativnom zahvatu. Dana 17. travnja 2018. da mu je učinjena artroskopija, kao i parcijalna resekcija medijalnog meniskusa i artroskopski pregled lijevog koljena s dijagnostikom ostalih ozljeda u lijevom koljenu. Ukazuje da je pretrpio veliki strah i traumu, poglavito s obzirom na činjenicu da se morao podvrgnuti operativnom zahvatu kako bi sanirao zadobivene ozljede. Zbog čestih odlazaka na kontrole te fizikalne terapije potražuje naknadu putnih troškova i troškova liječenja u iznosu od 2.000,00 kuna. Ukupno potražuje iznos od 30.000,00 kn i to na ime neimovinske štete iznos od 28.000,00 kuna i na ime imovinske štete iznos od 2.000,00 kn. Poziva se na članke 1046., 19., 1095., 1100. i 1103 Zakona o obveznim odnosima. Predlaže donošenje kondemnatorne presude kojom zahtjeva od tuženika isplatu iznosa od 30.000,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama. Potražuje i trošak postupka.

 

2.              Tuženik u odgovoru na tužbu od 24. prosinca 2018. (koji podnesak je titulirao kao «Pripremni») osporava tužbu i tužbeni zahtjev kako u pogledu osnova, tako i visine zahtjeva držeći da je zahtjev previsoko postavljen. Također, osporava da bi kod tužitelja nastupila ozljeda na radu, kako je to opisano tužbi odnosno da bi opisana ozljeda predstavljala ozljedu koja bi bila u vezi s radom i na radu. Uz to, osporava da bi opisane posljedice bile uzročno posljedično povezane s eventualnom ozljedom na radu. Predlaže, osim odbijanja tužbe i tužbenog zahtjeva, da se pozove na mješanje E.o. d.d., s kojim da ima zaključenu policu od odgovornosti, broj police: 802290715. 

 

3.              Dopisom od 15. siječnja 2019., u smislu članka 211. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), Sud je obavijestio E.o. d.d. o predmetnoj započetoj parnici.

 

4.              Podneskom od 29. siječnja 2019. E.o. d.d. prihvatio je stupanje u parnicu, kao umješač na strani tuženika. Priznaje da je tuženik imao 13. srpnja 2016. kod njega sklopljenu policu od izvanugovorne odgovornosti.  Nadalje, istim podneskom, u bitnom, ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, zatim prigovor isključive odgovornosti tužitelja obzirom da je do nezgode došlo isključivom nepažnjom tužitelja koji nije obraćao pozornost na površinu kojom se kreće odnosno nije obavljao zadatke na način kako to nalaže čl. 68. Zakon o zaštiti na radu. Također, osporava uzročno-posljedičnu vezu između ozljeda navedenih u medicinskoj dokumentaciji i nezgode kako opisana u tužbi, osporava činjenični i pravni osnov tužbe kao neosnovan u cijelosti. Potom analizira različite koncepte, odnosno zakonodavčevu regulaciju pravnog instituta neimovinske štete u Zakonu o obveznim odnosima iz 1978. spram Zakona o obveznim odnosima iz 2005. Osporava i visinu tužbenog zahtjeva. Iznosi svoje gledište što bi sud trebao utvrđivati te na koji način bi vještak imao obaviti vještačenje vezano uz utvrđenje visine neimovinske štete. Osporava i tijek zakonske kamate kako na potraživanja neimovinske, tako i imovinske štete. Predlaže odbiti (očito tužitelja) s tužbenim zahtjevom u cijelosti. Od istog potražuje trošak postupka.

 

5.              Tužbeni zahtjev tužitelj je uredio na ročištu 8. rujna 2023. u smislu njegova postavljanja u euru, službenoj valuti u Republici Hrvatskoj od 2023., u svoti od 3.981,68 eura.

 

6.              U svrhu pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja tijekom dokaznog postupka izvršen je uvidu u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju, tj. isprave koje prileži spisu i to; prijavu ozljede na radu (str. 5 do 8 spisa), ugovor o radu na određeno vrijeme (str. 9 do 11), medicinsku dokumentaciju na ime tužitelja (str. 12 do 21), zatim dokumentaciju dostavljenu po HZZO-u (str. 48 do 56 spisa), medicinski karton tužitelja. Saslušan je svjedok D. B. i tužitelj. Provedeno je i medicinsko vještačenje po vještaku dr. Ž. C., stalnom sudskom vještaku kirurg-traumatolog iz K..

 

7.              Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, sud smatra da je tužbeni zahtjev parcijalno osnovan.

 

8.              Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete za koju tvrdi da ju je pretrpio zbog ozljede na radu 13. srpnja 2016. prilikom kretanja na autobusnom parkiralištu kada se poskliznuo i pao.

 

9.              Nesporno je da je tužitelj u vrijeme štetnog događaja bio radnik tuženika na radnom mjestu vozač autobusa. Uostalom to proizlazi i iz sadržaja Ugovora o radu na određeno vrijeme od 29. lipnja 2016. (str. 9 do 11 spisa). Uz to, neprijeporno je i utvrđeno da je tužitelju pretrpljena predmetna ozljeda od 13. srpnja 2016., priznata 8. studenog 2016. od strane Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, (stranice od 5 do 8 spisa) pod evidencijskim brojem 118591307162/2016 kao ozljeda na radu, a što je i ovjereno pečatom navedene javne ustanove te potpisom ovlaštene osobe. Dakle, zadobivena ozljeda tužitelju je priznata po ovlaštenom tijelu kao ozljeda na radu, u smislu članka 66. toč. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne Novine" 80/13 i 137/13), kao i sva prava koja s tim u vezi ima. Navedena isprava predstavlja javnu ispravu, u smislu odredbe članka 230. stavka 1. ZPP-a, pa sadrži u sebi presumpciju istinitosti. Tiskanicu prijave predmetne ozljede na radu tužitelja popunio je i potpisano tuženikov prokurist M. R.. 

 

10.              Sporno je postoji li valjani pravni osnov, temeljem kojeg bi tuženik bio u obvezi naknaditi tužitelju nastalu štetu, odnosno egzistiraju li okolnosti da se kao poslodavac oslobodi svoje odgovornosti. Također, sporna je i visina tužitelju nastale štete, odnosno tužbenog zahtjeva.

 

11.              Svjedok D. B., saslušan na ročištu 19. rujna 2019., nije imao nikakvih konkretnih saznanja o činjenicama relevantnim za ovaj spor.

 

12.              U stranačkom iskazu tužitelj S. K., u bitnom, navodi da je spornog dana nakon što je odvozio prvu vožnju dobio informaciju od prometnika da promijeni taj autobus te da daljnje vožnje tog dana ima obavljati s drugim autobusom i na drugoj liniji, da je uobičajeno da se u toku dana u određenom trenutku i mijenjaju autobusne linije na kojima vozač vozi pa i do četiri puta. Ističe da mu se ozljeda dogodila negdje oko 7 sati ujutro. U odnosu na sam trenutak nezgode koja se desila na autobusnom parkiralištu Delta, tužitelj je pojasnio da mu je desna noga „pobjegla“ jer je bilo klizavo, da je ostao sa težištem na lijevoj nozi čije koljeno je preklopio i potom da je pao na lijevu stranu sa cijelim tijelom i nije mogao ustati, da u trenutku kad mu se koljeno «preklopilo» bio u poziciji čučnja. Kada je pao da su mu prišli prisutni vozači i putnici te pomogli da ustane. U prometnom uredu poslodavca na Delti da je prijavio pao. Nadalje, navodi da je u trenutku povrjeđivanja imao radnu odjeću koju dobiva od tuženika, ali svoje cipele jer ga tuženik ne zadužuje s cipelama, da se poskliznuo jer je kolnik, odnosno pločnik bio mokar od kiše koja je sitno padala. Osim toga, da u tom dijelu uvijek ima masnoće i ulja jer se radi o stajalištu autobusa i dio autobusa nije u potpunosti ispravan te je uobičajeno da kaplje ulje, da je bio u žurbi jer je došao s jednim autobusom, morao napraviti obračun u tom autobusu, stići u drugi autobus, otvoriti radni nalog i pridržavati se voznog reda, da je mjesto ozljeđivanja istovremeno autobusno parkiralište i autobusno stajalište.

 

13.              Sud je prihvatio sadržaj tužiteljeva iskaza kao uvjerljiv i istinit jer je sukladan s ostalim izvedenim dokazima - ispravama, osobito sa sadržajem prijave ozljede na radu (stranice 5 do 8 spisa) i medicinske dokumentacije dostavljene uz tužbu (stranice 12 do 21 spisa). Osim toga, tužitelj je detaljno opisao vremenski slijed nastalih okolnosti predmetnog dana te činjenica vezanih uz prostor gdje i način kako je došlo do štetnog događaja. Iako je tuženik na ročištu 8. rujna 2023. prigovorio iskazu tužitelja u dijelu u kojem je opisao način nastanak predmetnog događaja, tu primjedbu tuženik nije jasno konkretizirao i naveo što bi zapravo tužitelj izmislio, izmijenio ili preuveličao u kazivanju, pa da upravo stoga njegovi navodi ne bi bili, kako to tuženik tvrdi, istiniti, dakle, da je lagao. S tim u vezi ističe se da je člankom 9. ZPP-a normirana dužnost stranke da govori istinu. Tužitelj je u tom smislu i upozoren prethodno davanju iskaza. Pored svega, tuženik niti ne navodi s kojim konkretno izvedenim dokazima tijekom glavne rasprave bi iskaz tužitelja bio u koliziji, pa da ga zato ne bi valjalo prihvatiti vezano uz opisanu dinamiku nastanka ozljede.  

 

14.              Iz tužiteljeva iskaza slijedi da uopće nije lijevim koljenom udario u pod na autobusnom parkiralištu, nego da mu je za vrijeme radnog vremena uslijed sklizavosti površine uzrokovane na podu prisutnom masnoćom i uljem (što tijekom vremena kaplje iz autobusa koji koriste parkiralište), ali i sitnom kišom koja je tog jutra padala, desna noga „pobjegla“ (proklizila) te je zato sa težištem ostao na lijevoj nozi čije koljeno je preklopio i potom da je pao na lijevu stranu sa cijelim tijelom.

 

15.              Odredba članka 111. stavka 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17. i 98/19., dalje: ZR) regulira da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. S tim u vezi na temelju utvrđenog stanja stvari slijedi da je tužitelju konkretno nastala šteta u vezi s radom. To stoga što je istu pretrpio prilikom obavljanja aktivnosti (fizička promjena autobusa kojim će nastaviti radni zadatak) koja je bila potrebna da se obave radnje vezane uz djelatnost radnika zbog kojih je zasnovao radni odnos. U ovom sporu, u odnosu na tužitelja to su poslovi vožnje autobusa.

 

16.              Nadalje, člankom 25. stavci 1. i 2. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj: 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09, 143/12, 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18 – dalje: ZZR) normirano je da se smatra da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Odredba članka 25. ZZR je lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), tako da se objektivna odgovornost prvenstveno prosuđuje prema čl. 25. ZZR, te podredno prema ZOO-u.

 

17.              Poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Dakle, tim odredbama materijalnog prava propisana je odgovornost poslodavca za štetu koji radnik pretrpi na radu ili u vezi s radom po načelu uzročnosti, jednako kao i odgovornost imatelja opasne stvari, što supstancijalno znači da postoji oboriva presumpcija poslodavčeve krivnje i da teret dokazivanja suprotnog leži na poslodavcu (tuženiku). To tuženik u ovom sporu nije dokazao, a niti isto slijedi iz navoda i tvrdnji umješača.

 

18.              Posebno se ukazuje da se tužitelj morao koristiti, odnosno prolaziti (pješke) parkiralištem u svrhu izmjene autobusa kojima je spornog dana obavljao temeljne poslove svog radnog mjesta kod tuženika, dok istovremeno tuženik kao njegov poslodavac mu nije osigurao radnu obuću, iako je to bio dužan učiniti sukladno članku 41. ZZR-a. Stoga je zaključak suda da je tuženik odgovoran za štetu koju je tužitelj pretrpio u štetnom događaju. Pri tome je sud imao u vidu da ni tuženik niti umješač na njegovoj strani nisu tvrdili, ni dokazali da je tužitelju poslodavac osigurao radnu obuću.  

 

19.              Glede nastanka štete tužitelju sud nije utvrdio da bi ista bila posljedica njegove namjere ili krajnje nepažnje. Navedeno ne slijedi iz sadržaja ijednog od izvedenih dokaza, a niti krajnju nepažnju, kao pravni pojam, spominju tuženik ili umješač (u podnesku od 29. siječnja 2019. spominje samo sintagmu «isključive nepažnje»). Tužitelj je spornog dana u trenutku poskliznuća noge i pada na lijevu stranu tijela postupao na uobičajeni način s ciljem ostvarenja pretpostavke da nastavi redovni i temeljni posao svog radnog mjesta u drugom autobusu. Okolnost što je bio u žurbi, obzirom na sve radne operacije koje je trebao obaviti prvo u jednom, a potom u drugom autobusu s kojima je tog dana bilo predviđeno da ih vozi, i da je tek za vrijeme vožnje dobio obavijest i nalog da treba izmijeniti autobus, sama se za sebe ne može podvesti pod namjeru ili krajnju nepažnju radnika na koje poslodavac nije mogao utjecati, a osobito kada tijekom postupka nije utvrđeno da bi prilikom kretanja između dva autobusa tužitelj primjerice trčao, gledao u mobitel i dr., niti je itko bilo što u tom ili sličnom smislu konkretno isticao. 

 

20.              Tuženikova isticanja tijekom postupka da kod tužitelja nije nastupila ozljeda na radu, odnosno ona ozljeda koja bi bila u vezi s radom i na radu te da posljedice nezgode nisu uzročno posljedično povezane s eventualnom ozljedom na radu, sud ne prihvaća obzirom na utvrđenja pod točkama 9., 12., 13., 14., 18. i 19. obrazloženja. Iz istih razloga nisu osnovane ni tvrdnje umješača na strani tuženika u tom smislu, kao niti prigovor isključive odgovornosti tužitelja. U odnosu na umješačev prigovor promašene pasivne legitimacije valja odgovoriti da je isti neosnovan budući je tužitelj bio u času ozljeđivanja tuženikov radnik (u činjeničnom smislu argumentirano pod točkom 9. obrazloženja), dok pravni okvir poslodavčeve odgovornosti je obrazložen u točkama 15. i 16.

 

21.              Člankom 19. stavci 1. i 2. ZOO-a određeno je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. Pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. Odredbom članka 1100. stavci 1. i 2. ZOO-a propisano je da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom. Zatim, člankom 1089. stavak 1. ZOO-a normirano je da oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. Prema članku 1046. ZOO-a šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprje­ča­va­nje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

 

22.              Po osnovi utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi odgovornost tuženika za nastalu štetu tužitelju, a koja odgovornost se temelji na odredbama čl. 111. st. 1. ZR-a, čl. 25. stavka 1. ZZR-a, zatim čl. 19., čl. 1100. i čl. 1046. ZOO-a, s tim da konkretno nije bilo mjesta primjeni odredbe članka 25. stavka 2. ZZR-a, budući tuženik presumpcije svoje odgovornosti nije oborio.

 

23.              Radi utvrđenja ozljeda koje je tužitelj zadobio u štetnom događaju i visine štete provedeno je medicinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku kirurg-traumatologu dr. Ž. C. koji je u svom nalazu i mišljenju (stranica 83 i dr. spisa), izrađenom sukladno postavljenom zadatku u točki 3. predmetnog rješenja od 24. lipnja 2020. (stranica 80 spisa), utvrdio da je tužitelj u štetnom događaju zadobio ozljedu uganuća – hiperfleksije lijevog koljena sa kasnije utvrđenim ozljedama unutarnjih struktura istog (oštećenje medijalnog meniska i hrskavice zglobnih tijeka). Predmetna tjelesna ozljeda tužitelja je kvalificirana kao obična, teška. Nadalje, mišljenje je vještaka vezano ozljeđivanje – prokliznućem, prvenstveno u smislu hiperfleksije (prevelikog savijanja) koljena uz određenu rotaciju, te padom na tvrdu podlogu bez direktnog kontakta, odnosno udarca, da takav mehanizam ozljeđivanja može dovesti do kasnije utvrđene ozljede meniska pa i oštećenje zglobne hrskavice. Vještak nadalje pojašnjava da je 16. travnja 2018. tužitelju učinjen artroskopski op. zahvat, da se u medicinskoj dokumentaciji vezano uz dijagnozu ozljede meniska navodi ruptura degenerativna, što upućuje na mogućnost postojanja ranijih degenerativnih promjena MM i kao takva ima određeni značaj u ocjeni stavki, posebno umanjenja OŽA. U odnosu na stanje tužitelja utvrđeno pregledom tužitelja za potrebe vještačenja, vještak isto sumira kao stanje degenerativno promijenjenog lijevog koljena (prvenstveno femoropatelarnog kompartmenta) u kompenziranoj fazi sa redukcijom funkcije u lakom stupnju. Uzimajući prethodno navedeno, vještak u mišljenju ističe da je tužitelju otežano obavljanje onih poslova i aktivnosti dnevnog života s potrebom jačeg i dužeg funkcijsko-fizičkog opterećenja lijeve noge – koljena u smislu dugog stajanja, hoda, zahtjevnijih aktivnosti na neravnoj podlozi (stepenice i sl.), naglih promjena položaja, radnji s potrebom duže fleksije koljena (čučanje, klečanje i sl.). Opisane posljedice, po vještaku, reduciraju opću životnu aktivnost tužitelja za oko 8 – 10 %, odnosno u tom omjeru mora ulagati pojačanje napore pri obavljanju navedenih i sličnih aktivnosti svakodnevnog života u odnosu na stanje prije nezgode. Pri ocjeni, vještak je vodio računa o svim relevantnim čimbenicima (sadašnji klinički nalaz, biološka dob, radni status), te je izbjegavao matematičko zbrajanje ocjena pojedinih posljedica, pogotovo što su lociranje na istom ekstremitetu – zglobu. Bol jačeg intenziteta vještak je odredio na 2 – 3 dana, bolovi srednjeg intenziteta mogli su trajati ukupno oko 15 – 20 dana, a manjeg intenziteta u periodu od oko 40 – 50 dana. Što se tiče pretrpljenog straha, primarni strah mogao je potrajati unutar 1 sata (10-tak minuta), sekundarni strah jačeg intenziteta mogao je potrajati ukupno 2 – 3 dana, sekundarni strah srednjeg intenziteta ukupno oko 7 – 10 dana, a sekundarni slabi strah mogao je trajati cca 1 mjesec.

 

24.               Sud je prihvatio nalaz i mišljenje medicinskog vještaka jer je sačinjen objektivno i stručno, izrađen u skladu sa medicinskom dokumentacijom tužitelja, neposrednim pregledom istog i pravilima medicinske znanosti. Osim toga, vještak je detaljno obrazložio svoj nalaz, vezano uz primjedbe tuženika i umješača, u dopunskom očitovanju od 28. prosinca 2020. (str. 106 do 110 spisa), kao i usmeno na ročištu održanom 4. srpnja 2022.

 

25.               U dokaznom postupku sud nije proveo po prijedlogu umješača istaknutom na ročištu 4. srpnja 2022. novo vještačenje po vještaku ortopedu. Naime, obzirom na prigovore kod kojih je ustrajao te sadržaj predmetnog rješenja kojim je 24. lipnja 2020. određeno vještačenje uz navođenje zadatka vještačenja, umještač uopće nije istaknuo prilikom prijedloga novog vještačenja koja bi točno i jasno bila zadaća tog novog vještačenja. Konkretno, nije bilo predloženo nadvještačenje pa da bi zadatak bio isti (jednak) kao i u osnovnom vještačenju. Dakle, iz stava umješača na strani tuženika zadatak novog vještačenja nikako ne bi mogao biti isti prvotnom, pored činjenice što je prvostupanjski sud odredio rješenjem od 24. lipnja 2020. da vještak, između ostalog, i utvrdi je li kod tužitelja došlo do smanjenja općeg životnog aktiviteta te u kojem stupnju, a što je vještak i utvrdio. Pored toga, okolnost što umješač i/ili tuženik nisu zadovoljni provedenim medicinskim vještačenjem ne upućuje na zaključak da isto nije provedeno nepristrano, objektivno, temeljem medicinske dokumentacije, pregledom tužitelja i u skladu s pravilima. U ovom sporu ne radi se niti o procesnoj situaciji iz članka 261. stavka 2. ZPP-a kada se podaci vještaka o njihovu nalazu bitno razilaze, ili ako je nalaz jednog ili više vještaka nejasan, nepotpun ili u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, pa da bi se obnavljalo vještačenje s istim ili drugim vještacima.

 

26.              Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 5. ožujka 2020. donio pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-5 koje glasi: „Mijenjaju se Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2002., br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50%. Navedeni kriteriji i tako povećani iznosi (za 50%) u primjeni ZOO-a/05 kada sudovi odlučuju o visini pravične novčane naknade neimovinske štete u slučaju povrede prava osobnosti, primjenjivat će se i na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu ZOO/05.“

 

27.              Međutim, sud mora imati u vidu okolnosti konkretnog slučaja i ne smije se striktno držati bilo kakvih matematičkih kriterija jer se ne radi o isplati svote osiguranja prema ugovoru o osiguranju i tablicama invaliditeta već sud ocjenjuje sve okolnosti relevantne za ocjenu visine naknade štete. I u sentenci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev 1613/10-2 od 18. veljače 2015. jasno se navodi da Orijentacijski kriteriji ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade, već da sudovi svaki pojedini slučaj trebaju individualizirati prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, zbog čega, ali samo u numeričkom smislu, može doći do razlika glede visine dosuđenih naknada.

 

28.              Kada se imaju u vidu činjenična utvrđenja u provedenom postupku, na temelju pregleda medicinske dokumentacije i medicinskog vještačenja, te cijeneći utvrđeni opseg, karakter i posljedice povrede na radnom mjestu, odnosno intenzitet i trajanje fizičkih bolova, straha te smanjenja opće životne aktivnosti kod tužitelja, sud je zaključio da istom na ime neimovinske štete pripada naknada od 3.716,24 eura. Drugim riječima, obim svih utvrđenih i opisanih posljedica koje je tužitelj pretrpio na svoje psihičko i fizičko zdravlje, što je imalo svoj uzrok u doživljenoj ozljedi na radu opravdava dosuđenje pravične mu novčane naknade zbog povrede prava osobnosti u iznosu navedenom u ovom odlomkom.

 

29.              Tužitelju je na iznos od 3.716,24 eura, a što odgovara primjernom fiksnog tečaja 1 euro = 7,53450 kuna svoti od 28.000,00 kuna, dosuđena i zakonska kamata od 17. prosinca 2018. do isplate jer je tog dana tužitelj podnio tužbu protiv tuženika, što je vidljivo iz prijamnog štambilja ovog suda (stranica 1 spisa), a obveza pravične novčane naknade, sukladno čl. 1103. ZOO-a dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe.

 

30.              Odluka o zateznim kamatama pravni izvor ima u odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Stopa zatezne kamate određena je prema članku 29. stavci 2. i 8. ZOO-a do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. prema članku 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 114/22) i članku 1. Uredbe Vlade Republike Hrvatske o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 156/22) kojima je noveliran članak 29. stavci 2. i 8. ZOO-a. Stoga je odlučeno točkom I. izreke.  

 

31.              Tužbenim zahtjevom je tužitelj potraživao i naknadu imovinske štete u iznosu od 2.000,00 kuna (što je zahtijevao zajedno s neimovinskom štetom u jedinstvenom iznosu), a u odnosu na taj vid štete u historijatu tužbe se navodi da se ista odnosi isključivo i samo na naknadu putnih troškova te troškova liječenja. Predmetni vještak dr. C. je u mišljenju u pogledu putnih troškova te troškova liječenja tužitelja istaknuo da se radilo o priznatoj ozljedi na radu, te da su stoga troškovi participacije bolničkog i ambulantnog liječenja, ako i AFT išli na teret HZZO-a. Što se tiče troškova puta, tužitelj da je tijekom liječenja realizirao pet ambulantnih pregleda kao i cca 15 radnih dana ATF. Zbog tadašnjeg stanja, cca 2 – 3 pregleda da su iziskivala prijevoz druge osobe, dok ostali pregledi i AFT mogli su biti realizirani korištenjem javnog prijevoza. Kada se uz to uzme u obzir da tužitelj u svom iskazu pred sudom uopće nije spominjao da je imao ikakve troškove vezano uz put i liječenje, te da u spis nije dostavio niti račune koje je imao podmiriti u tu svrhu, a glede tih činjenica teret dokaza je bio upravo na tužitelju (čl. 219. st. 1. ZPP-a), pa je stoga tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen i odlučeno je sadržajem točke IV. dispozitiva. Nuzgredno se napominje da tužitelj u činjeničnom dijelu tužbe nije niti tvrdio da je trpio imovinsku štetu s osnova tuđe pomoći i njege, niti je tužbeni zahtjev postavio u tom smislu, pa stoga činjenice utvrđene tijekom dokaznog postupka s tim u vezi su irelevantne za presudu u ovom sporu.

 

32.              Odluka o trošku (točka II. dispozitiva) temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP-a obzirom tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu (sa sadržajem točke IV. dispozitiva), a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa je sud odlučio da mu je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa). U trenutku donošenja ove odluke o trošku na snazi su (od 5.11.2022.) Izmjene Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 136/22) i posebno T.br.50. – vrijednost boda sada 15,00 (još uvijek) kuna, u vezi s T.br.48. st. 3. Tarife koja propisuje da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sud je priznao tužitelju troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku i to prema troškovniku (stranica 139 spisa);

 

- sastav tužbe (Tbr. 7.t.1. Tarife - 100 bodova),

- sastav obrazloženog podneska od 20.2.2019. kojim se očitovao na odgovor tuženika na tužbu (Tbr. 8.t.1. Tarife – 100 bodova),

- zastupanja na ročištima 19.9.2019., 8.12.2020., 4.7.2022. i 8.9.2013. (Tbr. 9.t.1. Tarife – 100 bodova x 4 = 400 bodova),

- zastupanje na ročištima 22.2.2019. i 10.5.2019., kako je zatražio troškovnikom po 99,50 eura, dakle (2 x 50 bodova = 100 bodova)

 

ukupno 700 bodova x 15,00 kuna = 10.500,00 kuna, a što je primjenom Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne Novine" broj 57/22 i 88/22) te fiksnog tečaja konverzije (7,53450 kuna za 1 euro) sukladno članku 2. stavci 1., 2. i 4. Odluke Vlade Republike Hrvatske o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne Novine" broj 85/22), koja to i jest od 1. siječnja 2013., jednako sumi od 1.393,59 eura. Također, tužitelju je priznat i trošak medicinskog vještačenja (331,80 eura) te pribave njegovog zdravstvenog kartona (13,40 eura), koji troškovi su bili potrebni za vođenje parnice obzirom se tužitelju osporavala i osnov i visina zahtjeva, pa je sveukupno odmjeren trošak aktivnoj stranci ovog spora u iznosu od 1.738,79 eura / 13.100,91 kuna.

 

33.              U odnosu na sastav podneska od 20.2.2019. kojim se tužitelj očitovao na navode umješača na strani tuženika iz podneska od 29. siječnja 2019., obzirom je tuženik ipak u dijelu ostvario uspjeh u postupku (točka IV. izreke), nema mjesta primjeni članka 154. stavka 1. ZPP-a, druga rečenica, kojom je propisano da je dužan naknaditi troškove koje je uzrokovao svojim radnjama umješač na strani stranke koja je izgubila parnicu. Dakle, ne i one stranke koja je u odnosu na tužbeni zahtjev o kojem se odlučivalo parcijalno uspjela. Zato je presuđeno točkom III. dispozitiva.

 

34.              Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj i Odluke Vlade Republike Hrvatske o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj sa fiksnim tečajem konverzije od 7,53450 kuna za 1 euro primijenjeni su i vezano uz odluku o meritumu spora.

 

35.              Na priznati parnični trošak dosuđena je zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavku 3. ZPP-a, u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a te čl. 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 114/22) i čl. 1. Uredbe Vlade Republike Hrvatske o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 156/22).

 

36.              Budući je tuženik u postupku uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu (točka IV. izreke) glede njegovog zahtjeva za naknadu troška od tužitelja nema osnove za primjenu odredaba članaka 154. i 155. ZPP-a jer se odluka o pripadajućem trošku tužitelju temelji na odredbi članka 154. stavak 5. ZPP-a, pa je zato odlučeno sadržajem točke V. dispozitiva.

 

37.              Zahtjev umješača na strani tuženika za naknadu troška je odbijen (VI. izreke) jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke iz članka 154. stavka 1. ZPP-a obzirom da umješač ima pravo na trošak postupka isključivo ako je stranka, na suprotnoj poziciji od stanke kojoj se u tom procesnom svojstvu pridružio, u cijelosti izgubila parnicu.

 

38.               Paricijski rok u ovom postupku iznosi 8 dana (čl. 436. ZPP-a/14, u vezi s člankom 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ broj 70/19 – na snazi od 1. rujna 2019.), obzirom je predmetna tužba podnesena 17. prosinca 2018.

 

        U Rijeci  23. listopada 2023.

 

Sudac:

 

                                                                                                       Robert Mihelj

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalbu u roku od 8 (osam) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Dostaviti:

 

- za tuženika – isticanjem ove presude na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova u trajanju od osam dana, računajući od 23. listopada 2023.

- tužitelju-neposredno

- umješaču na strani tuženika -  po pun. - e.Komunikacijom