REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-849/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanoga po punomoćniku Ivanu Opačak, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, zastupanoga po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenja poslovni broj: P-593/2021-28 od 18. ožujka 2025. Općinskog suda u Slavonskom Brodu, u sjednici održanoj 16. prosinca 2025.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuju presuda i rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj: P-593/2021-28 od 18. ožujka 2025. te se odbija i tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvoga stupnja najprije utvrđena ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj: 918-50-3705011 od 29. rujna 2006. sklopljenog između tužitelja ZT kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima, o čemu je odlučeno u točki I. izreke a u točki je II. izreke odlučeno o kondemnatornom zahtjevu tužitelja pa je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 1.419,55 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove tog iznosa dospjelim u razdoblju od 1. studenog 2008. do zaključno 1. studenog 2013., o čemu je odlučeno u točki II. izreke prvostupanjske presude, dok je u točki III. odlučeno o troškovima postupka te tuženiku naloženo naknaditi tužitelju te troškove u iznosu od 1.406,17 eura sa zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate i sve u roku od 15 dana, a rješenjem je odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom ovu presudu i rješenje pobija tuženik u cijelosti i zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga ističući najprije kako mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud tuženikove navode i dokazne prijedloge zanemario u potpunosti a ako ih je i proveo za takvo postupanje nije dao nikakve razloge. Ističe postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP) i članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP pa potom i bitnu povredu članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP smatrajući prvostupanjsku presudu nerazumljivom. I dalje smatra da je prvostupanjski sud propustio uzeti u obzir predložene dokaze na okolnost postojanja pojedinačnog pregovaranja te prigovara provedenom financijskom vještačenju u kojemu nisu uzete u obzir negativne razlike. Presudu pobija i zbog početka tijeka zateznih kamata, pogrešne primjene mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača, ističe kako je Ugovor o kreditu ispunjen i da se eventualno radilo o zabrani manjeg značaja, pozivajući se na pogrešnu primjenu članka 326. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima. Ističe i kako tužitelj nikada nije koristio pravo raskida ugovora, a tuženik je u cijelosti postupao u skladu sa svim propisima koji reguliraju njegovo poslovanje a smatra i da on nije bio nepošteni stjecatelj te se poziva i na odredbu članka 19. stavka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je propisano da se iz obveze konverzije kredita iza švicarskih franaka u euro isključuju svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu istog zakona, a prvostupanjski je sud propustio primijeniti tu odredbu. Smatra i kako je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da se radilo o nerazumljivim odredbama te o nesavjesnosti tuženika i neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

2.1. Posebno pobija i odluku o troškovima postupka smatrajući kako trošak pristupa na ročište za objavu presude nije bio nužan za vođenje postupka u smislu odredbe članka 154. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem svih zahtjeva u cijelosti te obveže tužitelja na naknadu parničnih troškova tuženiku sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate a podredno predlaže ukidanje presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu te postavlja zahtjev za naknadu troškova žalbe u ukupnom iznosu od 418,68 eura.

3. Tužitelj, kojemu je tuženikova žalba uredno dostavljena, nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet je spora zahtjev tužitelja ZT kao korisnika kredita protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u Zagrebu kao davatelja kredita iz Ugovora o kreditu broj:918-50-3705011 od 29. rujna 2006. (dalje: Ugovor o kreditu) za vraćanje iznosa od 1.419,55 eura preplaćenog zbog uslijed ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima sadržane u Ugovoru o kreditu, sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove toga iznosa od dospjelosti u razdoblju od 1. studenog 2008. do 1. studenog 2013. pa do konačne isplate a prethodno je predmet spora i tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti te ugovorne odredbe sadržane u članku 7. Ugovora o kreditu.

5.1. Tužitelj se u tužbi pozvao na svoje svojstvo potrošača i na pravna utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača – presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u relevantnom dijelu (u pogledu navedene valutne klauzule) postala pravomoćna 14. lipnja 2018. – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev a sud je takvu odluku utemeljio na pravnim utvrđenjima iz navedene presude donesene u kolektivnom sporu te na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, kao i na nespornim činjenicama u pogledu aprecijacije švicarskog franka u razdoblju otplate kredita.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava (osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka) prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda zakonita i pravilna pa tuženikova žalba slijedom toga neosnovana.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Tuženik neosnovano navodi da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, kako u pogledu obrazloženosti odluke tako i u pogledu procesne jednakosti stranaka jer je kako je već navedeno prvostupanjski sud valjano i sveobuhvatno obrazložio razloge donošenja ovakve presude i nije odbio provesti dokaze koje je predložio tuženik, već je tuženik odustao od predloženih dokaza saslušanjem KT kao svjedoka (zapisnik s ročišta na stranici 165 spisa).

10. Nije utvrđeno ni postojanje drugih žalbenih razloga, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te pravilno primijenio materijalno pravo.

11. U ovoj parnici nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 29. rujna 2006. sklopili Ugovor o kreditu za kupnju novog automobila za iznos od 11.280,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti, s redovnim kamatama po stopi od 5,20% godišnje a promjenjivoj u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora i na rok otplate od 84 mjeseca (7 godina).

12. Nije sporno ni da je kredit otplaćen u cijelosti 1. studenog 2013. i da je tijekom otplate kredita od studenog 2008. do kraja otplate 1. studenog 2013. došlo do značajne aprecijacije švicarskog franka zbog čega su znatno porasli i anuiteti u kunskoj protuvrijednosti.

13. Nakon što je provedeno financijsko vještačenje kojim je utvrđena visina ukupne preplate po osnovi aprecijacije švicarskog franka i pojedinačni mjesečni iznosi te preplate, tuženik više nije osporavao samu visinu tužbenog zahtjeva koja iznosi 1.419,58 eura a nisu sporni ni pojedinačni dijelovi tog iznosa ni razdoblje dospjelosti od kada su dosuđene i zatezne kamate (od 1. studenog 2008. do 1. studenog 2013.).

14. Još je uvijek sporna osnovanost osnove tužbenog zahtjeva odnosno radi li se uopće o ništetnoj odredbi – valutnoj klauzuli i je li s obzirom na vrijeme dospjelosti i duljinu zastarnog roka te vrijeme podnošenja tužbe (8. studenog 2021.) nastupila zastara. Tuženik osporava i tijek zateznih kamata te neuzimanje u obzir negativnih tečajnih razlika.

15. Prvostupanjski je sud pravilno našao utvrđenim da se radilo o nepoštenoj pa time i ništetnoj odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima opravdano se pozivajući na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u ovdje relevantnom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017).

15.1. Test poštenosti takvih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac (banka) nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav ugovora i okolnost da sporne odredbe nisu bile ni jasne ni lako razumljive a nesumnjivo su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa se radi o nepoštenim pa time i ništetnim (tada: ništavim) odredbama prema člancima 81. do 88. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine broj: 96/2003: dalje: ZZP/03).

15.2. Točno je doduše da se presuda donesena u kolektivnom sporu odnosi na prosječne potrošače i u tom je smislu pravomoćno utvrđeno kako se o osporenim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača jer nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su banke davale kroz tržišnu komunikaciju, ali u ovoj parnici tuženik nije dokazao (a na njemu je teret dokazivanja) ni ponudio dokaze iz kojih bi se moglo utvrditi da je tužitelj dobio prave informacije tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu niti postoje naznake da tužitelj nije samo prosječni potrošač.

15.3. Tuženik je stoga u ovom pojedinačnom sporu mogao dokazivati obaviještenost tužitelja kao potrošača odnosno postojanje njegova informiranog pristanka na sklapanje takvog ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima, ali to, kao što je već navedeno, nije uspio.

16. Što se tiče tuženikova pozivanja na promotivne uvjete i tužiteljev zahtjev za kredit koje je dostavio u spis valja reći kako je o tome već odlučeno u kolektivnom sporu odnosno pravomoćno utvrđeno kako se o osporenim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača jer nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje se banke (pa tako i tuženik) davale kroz tržišnu komunikaciju.

16.1. Tuženik međutim, kako je već ranije navedeno, u ovoj parnici nije dokazao da je kroz neku drugu, neposrednu komunikaciju tužitelju dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora.

17. Nije osnovan ni tuženikov žalbeni prigovor u vezi s činjenicom što je Ugovor o kreditu ispunjen, jer to nije zapreka za naknadno utvrđenje ništetnosti pa tako ni pojedinih odredaba a to je u konkretnom slučaju odredba o valutnoj klauzuli u valuti kao što je švicarski franak, kao ni pozivanje na Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine ("Narodne novine" broj: 102/2015) koji se doista ne primjenjuje na kredite koji su otplaćeni do dana stupanja na snagu toga Zakona (30. rujna 2015.), ali to nikako ne znači da sporna ugovorna odredba kao nepoštena odredba nije prouzročila neravnotežu na teret tužitelja kao potrošača zbog čega i jest bila ništetna pa kao takva nije mogla naknadno poslati pravovaljana.

18. Prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo i u pogledu zastare, jer tuženikov prigovor nije osnovan budući da zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite, 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 8. studenog 2021., dakle unutar općega zastarnog roka od pet godina iz članka 225. aktualnog Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05) kako proizlazi i iz Objedinjenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici toga odjela održanog 31. siječnja 2022. (Broj: Su-IV-33/2022).

19. Tužitelj stoga ima pravo na restitucijski zahtjev prema članku 323. stavku 1. ZOO/05 i to sa zateznim kamatama od isplate svakog pojedinačnog iznosa preplate jer, i po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, s obzirom na sve okolnosti slučaja, nema dvojbe da je tuženik nepošteni stjecatelj pa mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja kako je propisano u članku 1115. ZOO/05 kao odredbi koja uređuju opseg vraćanja kada se vraća ono što je stečeno bez osnove.

20. Prvostupanjski sud nije pogriješio ni zato što nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike, iako je tužitelj doista ostvario određenu korist plaćajući manje anuitete od početnog za vrijeme kada je tečaj švicarskog franka bio manji od početnog.

20.1. Tužitelj međutim na taj način nije ništa primio od tuženika koji je kriv za sklapanje ništetne odredbe a tužitelj nije znao ili prema okolnostima morao znati za postojanje uzroka ništetnosti pa je tuženik u smislu članka 323. stavka 2. ZOO/05 dužan trpjeti i vlastitu štetu.

20.2. Tuženik zato nema pravo na uračunavanje tzv. negativnih razlika a njegov zahtjev ne bi mogao biti prihvaćen ni da je postavio formalno pravilan prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev.

21. Žalba nije osnovana ni protiv rješenja kojim je odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda koji je donio meritornu odluku niti je u tom smislu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP.

21.1. Prvostupanjski je sud pravilno našao utvrđenim da je Ugovor o kreditu sklopljen u Slavonskom Brodu gdje je tuženik imao poslovnu jedinicu a na tom području (području nadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu) tužitelj ima i prebivalište pa je također pravilno ocijenio i da se o prorogacijskoj klauzuli o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu nije pojedinačno pregovaralo i da je ta odredba, na koju tužitelj nije mogao utjecati kao odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika kao trgovca, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on bio izvrgnut dodatnim troškovima vođenja postupka kada bi mogao putovati u Zagreb.

21.2. Uzimajući stoga u obzir da je odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu nepoštena pa time i ništetna u smislu članaka 81. stavaka 1. i 2. te članka 87. stavka 1. ZPP/03 i da je prvostupanjski sud nadležan na temelju članka 59. ZPP, proizlazi da je prvostupanjski sud donio zakonito rješenje kada je odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

23. Iz svega navedenoga proizlazi nepostojanje žalbenih razloga zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu i rješenje kao ni onih na koje se pazi po službenoj dužnosti pa je zbog toga valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu i rješenje u cijelosti (uključujući i odluku o troškovima postupka koju je tuženik pobijao samo u vezi s uspjehom u sporu koji je izostao kao i u pogledu dosuđene nagrade odvjetniku za ročište na kojemu je objavljena presuda, koji trošak pripada odvjetniku koji je bio nazočan na tom ročištu o čemu se već izjasnila opsežna sudska praksa pa i praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te ujedno odbiti i tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe, sve na temelju članaka 368. stavka 1. te 380. točke 2. i 166. stavka 1. ZPP.

U Puli 16. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Igor Rakić