REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-993/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐJ iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Aleksandra Vareškić Fodor, odvjetnica iz Velike Gorice, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici Ante Kožul, Domagoj Petrinović, Marija Radelja i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul i Partneri iz Zagreba, radi radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude poslovni broj: P-1461/2023-25 od 16. svibnja 2025. Općinskog građanskog suda u Zagrebu, u sjednici održanoj 16. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1461/2023-25 od 16. svibnja 2025. te se odbija i tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom su suda prvoga stupnja utvrđene ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 146-299/2006 od 1. rujna 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika i to dijelovi odredbe članka 4. koji glasi "…obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe- Adria-Bank d.d. na dan plaćanja" i dio odredbe članka 5. koji glasi "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita", a o čemu je odlučeno u točki I. izreke, dok je u točki III. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.196,41 eura zajedno sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove tog iznosa dospjele u razdoblju od 6. veljače 2007. do zaključno 2. listopada 2013. pa do isplate i sve u roku od 15 dana, dok je u točki IV. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 168,06 eura sa zateznim kamatama od 6. rujna 2006. do isplate u roku od 15 dana i u točki V. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.585,40 eura sa zateznim kamatama od 16. svibnja 2025. do isplate i sve u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu prvostupanjsku presudu pobija tuženik zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga i zbog odluke o troškovima postupka prvenstveno smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o prigovoru zastare s obzirom na to da je kolektivna tužba podnesena 4. travnja 2012. pa da su zastarom obuhvaćeni svi iznosi do 4. travnja 2007. Pogrešnim smatra i stav prvostupanjskog suda da je tuženik bio dužan podnijeti protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prijeboja zbog uračunavanja negativnih razlika u tečaju. Ističe i postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP) te članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 502.c ZPP. Potom smatra da je njegov prigovor zastare osnovan i u preostalom dijelu, te osporava primijenjeni učinak kolektivne presude. Posebno pobija i odluku u pogledu naknade za obradu kredita smatrajući da se tu radilo o transparentnoj odredbi. Pobija odluku i u pogledu početka tijeka zateznih kamata i odluku o troškovima postupka pa predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz dosuđenje tuženiku troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama a podredno predlaže ukidanje te presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje istome sudu prvoga stupnja. Postavlja i zahtjev za naknadu troškova žalbe u ukupnom iznosu od 383,29 eura.

3. Tužitelju je tuženikova žalba uredno dostavljena na odgovor ali tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet je spora još tužbeni zahtjev tužitelja ĐJ za utvrđenje ništetnima odredaba Ugovora o kreditu od 1. rujna 2006. koje se odnose na valutnu klauzulu u švicarskim francima i ugovaranje naknade za obradu kredita u iznosu od 1,50% iznosa kredita pa potom i kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 2.196,41 eura po osnovi preplate zbog ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima zajedno sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose dospjele u razdoblju od 6. veljače 2007. pa do konačne isplate kredita 2. listopada 2013. do isplate te isplate iznosa od 168,06 eura po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita sa zateznim kamatama od 6. rujna 2006. do isplate.

6. Prvostupanjskom su presudom navedeni zahtjevi prihvaćeni u cijelosti jer je prvostupanjski sud ocijenio da se radi o ništetnim odredbama o kojima nije pojedinačno pregovaralo a sastavni su dio ugovora koji je unaprijed na obrascu pripremio i sastavio tuženik koji nije dokazao suprotno, pozivajući se i na presudu donesenu u kolektivnom sporu.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u tuženikovoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP te na pravilnu primjenu materijalnog prava prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u cijelosti zakonitom i pravilnom pa tuženikovu žalbu slijedom toga neosnovanom.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati a nije ostvarena ni bitna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 502.c ZPP.

9. Nisu ostvareni ni ostali žalbeni razlozi jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te pravilno primijenio materijalno pravo.

10. U ovoj parnici nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 1. rujna 2006. sklopili Ugovor o kreditu za kupnju novog motornog vozila u iznosu od 18.200,73 švicarska franka u kunskoj protuvrijednosti i na rok od 7 godina te da je kredit umanjen, između ostalog, i za troškove obrade kredita koji su iznosili 1,50% od iznosa kredita.

10.1. Nije sporno ni da je kredit u cijelosti vraćen do zaključno 2.listopada 2013. i da je u razdoblju otplate kredita došlo do znatne aprecijacije švicarskog franka u odnosu na hrvatsku valutu kunu.

11. Vještačenjem je pak utvrđeno da visina preplaćenih iznosa po osnovi aprecijacije švicarskog franka iznosi 2.196,41 euro u razdoblju od veljače do rujna 2007. pa potom kontinuirano u razdoblju od svibnja 2008. do 2. listopada 2013. kada je tužitelj otplatio kredit u cijelosti te je utvrđeno i da je tuženik 6. rujna 2006. zadržao iznos kredita od 168,06 eura po osnovi naplate naknade za obradu kredita (1,50% od iznosa kredita).

12. I dalje je sporno je li se o osporavanim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i naknadi za obradu kredita pojedinačno pregovaralo i radi li se zapravo o transparentnim odredbama, kao i pitanje zastare, učinak kolektivne presude i početak tijeka zateznih kamata, te utjecaj manje plaćenih iznosa anuiteta kredita u razdoblju kada je tečaj švicarskog franak bio manji od početnog.

13. Prvostupanjski je sud pravilno našao utvrđenim da se radilo o nepoštenoj pa time i ništetnoj (tada: ništavoj) odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima opravdano se pozivajući na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u ovdje relevantnom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017) pa je pravilno primijenio odredbu članka 502.c ZPP.

13.1. Test poštenosti takvih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac (banka) nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav ugovora i okolnost da sporne odredbe nisu bile ni jasne ni lako razumljive a nesumnjivo su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa se radi o nepoštenim pa time i ništetnim (tada: ništavim) odredbama prema člancima 81. do 88. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine broj: 96/2003: dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

13.2. Točno je doduše da se presuda donesena u kolektivnom sporu odnosi na prosječne potrošače i u tom je smislu pravomoćno utvrđeno kako se o osporenim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača jer nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su banke davale kroz tržišnu komunikaciju, ali u ovoj parnici tuženik nije dokazao (a na njemu je teret dokazivanja) niti predložio dokaze iz kojih bi se moglo utvrditi da je tužitelj dobio prave informacije tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu niti postoje naznake da tužitelj nije samo prosječni potrošač.

13.3. Tuženik je stoga u ovom pojedinačnom sporu mogao dokazivati obaviještenost tužitelja kao potrošača odnosno postojanje njegova informiranog pristanka na sklapanje takvog ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima, ali to, kao što je već navedeno, nije uspio. Nije dokazao da je kroz neku drugu, neposrednu komunikaciju tužiteljici dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora.

14. Prvostupanjski je sud pravilno odlučio i o ništetnosti ugovorne odredbe iz članka 5. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno kako se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, s obzirom na to da je tu odredbu također unaprijed pripremio tuženik kao trgovac na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pa se smatra da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo a prouzročila je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, zbog čega je i nepoštena pa time i ništetna, kako je sve propisano u člancima 81. i 87. ZZP/03.

14.1. Iako je u članku 5. Ugovora o kreditu naznačeno koliko iznosi naknada za obradu kredita (1,50% od iznosa kredita) to ne znači da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva jer tužitelju nije objašnjena svrha plaćanja te naknade niti je on mogao utjecati na njezin sadržaj pa tuženik nije u pravu kada smatra da se radi o transparentnoj odredbi, tim više što ne sadrži bilo kakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi.

14.2. Prvostupanjski je sud stoga pravilno ocijenio da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je tuženik kao trgovac postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te da je takva odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, tim više što je odmah oduzeta od iznosa kredita a tužitelj je plaćao kamate i na taj iznos.

15. Nisu osnovani ni tuženikovi žalbeni prigovori koji se odnose na zastaru i početak tijeka zateznih kamatama te pitanje negativnih tečajnih razlika.

16. Uzimajući naime u obzir da se radi o ništetnim odredbama Ugovora o kreditu zastara počinje teći tek od pravomoćnosti odluke kojom je ustanovljena ta ništetnost kako proizlazi iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici Građanskog odjela 31. siječnja 2022. (broj: Su-IV-33/2022).

16.1. Ništetnost je ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima ustanovljena u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2012. koja je u ovdje relevantnom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. (donošenjem presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017) a tužba je u ovoj parnici podnesena 3. ožujka 2023., dakle prije isteka općega roka zastare od pet godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05) dok je ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ustanovljena tek u ovoj parnici.

17. Žalba nije osnovana ni u pogledu odluke o početku tijeka zateznih kamata jer je u ovom slučaju tuženik svakako nesavjesna strana (postupao je protivno načelu savjesnosti i poštenja) pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa kako je i propisano u članku 1115. ZOO/05.

18. Iako je tužitelj plaćanjem manjih anuiteta ostvario određenu korist, ne može se smatrati da je nešto primio (primio je isplatu kredita ali je to i vratio) a ni da je izvršena radnja kojom je stekao korist (prema općem pravilu o stjecanju bez osnove iz članka 1111. stavka 2. ZOO/05.)

18.1. Uostalom, radi se o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima za koju je kriv tuženik kao trgovac a tužitelj kao potrošač nije znao ni prema okolnostima morao znati za postojanje uzroka ništetnosti pa tuženik treba snositi i sve štetne posljedice – trpjeti vlastitu i naknaditi štetu koju eventualno trpi tužitelj kao savjesni ugovaratelj (članak 323. stavak 2. ZOO/05).

19. Iz svega navedenog proizlazi nepostojanje razloga zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu kao ni onih na koje se pazi po službenoj dužnosti pa je zbog toga, a na temelju članka 368. stavka 1. ZPP, valjalo odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te ujedno odbiti i tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe na temelju članka 166. stavka 1. ZPP.

U Puli 16. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Igor Rakić