REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Poslovni broj: Gž-1231/2025-2

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku u Zagrebu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude poslovni broj: P- 543/2023-17 od 6. prosinca 2024. Općinskog građanskog suda u Zagrebu, u sjednici održanoj 16. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Tuženikova se žalba u cijelosti odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-543/2023-17 od 6. prosinca 2024. u točki I. izreke u cijelosti te u dijelu točke II. izreke u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.338,98 eura sa zateznim kamatama.

II. Tužiteljičina se žalba djelomično prihvaća pa se preinačuje odluka o troškovima postupka sadržana u prvostupanjskoj presudi u pogledu nedosuđenih troškova i odlučuje tako da se tuženiku nalaže naknaditi tužiteljici i daljnje troškove postupka u iznosu od 125,00 eura sa zateznim kamatama od 6. prosinca 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu žalba odbija kao neosnovana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove žalbe u iznosu od 10,42 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvoga stupnja naloženo tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb tužiteljici GO iznos od 2.638,09 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačne dijelove tog iznosa teku u razdoblju dospjelosti od 20. listopada 2008. do zaključno 29. kolovoza 2011. pa do isplate i sve u roku od 15 dana (u točki I. izreke) te je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 1.338,98 eura sa zateznim kamatama od 6. prosinca 2024. do isplate i sve u roku od 15 dana (u točki II. izreke), dok je tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan (u točki III. izreke).

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u cijelosti pobija tuženik a tužitelj pobija dio odluke o troškovima postupka.

2.1. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga ističući i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), smatra kako je u konkretnom slučaju bilo bitno utvrditi jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu jasne, lako razumljive i uočljive pa kako su u konkretnom slučaju bile upravo takve smatra da nije bilo dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ističe i kako prvostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo, osobito odredbe članaka 96. stavka 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača a ističe i da se u konkretnom slučaju pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama pa prvostupanjski sud nije imao ni mogućnost ispitivati jesu li sporne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti te nalaganjem tužitelju da mu naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate kao i troškove žalbe (ne navodeći iznos troškova) a podredno predlaže ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.2. Tužiteljica pobija dio odluke o parničnim troškovima kojim joj nije priznat zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude i sastavljanje podneska od 5. listopada 2023. pa predlaže da drugostupanjski sud preinači odluku o troškovima nalaganjem tuženiku naknaditi joj i daljnje troškove te troškove žalbe u iznosu od 312,50 eura.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na tuženikovu žalbu.

4. Tuženikova žalba nije osnovana a tužiteljičina jest djelomično.

5. Predmet je spora zahtjev tužiteljice GO kao korisnika kredita protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u Zagrebu kao davatelja kredita iz Ugovora o kreditu broj: 628-50-3437990 od 3. svibnja 2006. (dalje: Ugovor o kreditu) za vraćanje iznosa od 2.638,09 eura preplaćenog uslijed ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima sadržane u Ugovoru o kreditu, sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove toga iznosa od dospjelosti u razdoblju od 20. listopada 2008. do zaključno 29. kolovoza 2011. pa do konačne isplate.

5.1. Tužiteljica se u tužbi pozvala na svoje svojstvo potrošača i na pravna utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača – presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u relevantnom dijelu (u pogledu navedene valutne klauzule) postala pravomoćna 14. lipnja 2018. – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev a sud je takvu odluku utemeljio na pravnim utvrđenjima iz navedene presude donesene u kolektivnom sporu te na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, kao i na nespornim činjenicama u pogledu aprecijacije švicarskog franka u razdoblju otplate kredita.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava (osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka) prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda zakonita i pravilna pa tuženikova žalba slijedom toga neosnovana a da je tužiteljičina žalba protiv odluke o troškovima postupka djelomično osnovana.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. U pogledu odluke o glavnoj stvari i zateznim kamatama nije utvrđeno ni postojanje drugih žalbenih razloga, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te pravilno primijenio materijalno pravo.

10. U ovoj parnici nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 3. svibnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu za kupnju novog automobila za iznos od 22.597,53 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti, s redovnim kamatama po stopi od 5,20% godišnje a promjenjivoj u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora i na rok otplate od 84 mjeseca (7 godina).

11. Nije sporno ni da je kredit otplaćen u cijelosti do zaključno 29. kolovoza 2011. i da je tijekom otplate kredita (u razdoblju od lipnja 2006. do 29. kolovoza 2011. - kraja otplate) došlo do značajne aprecijacije švicarskog franka zbog čega su znatno porasli i anuiteti u kunskoj protuvrijednosti.

12. Nakon što je provedeno financijsko vještačenje kojim je utvrđena visina ukupne preplate po osnovi aprecijacije švicarskog franka i pojedinačni mjesečni iznosi te preplate, tuženik više nije osporavao samu visinu tužbenog zahtjeva koja iznosi 2.638,09 eura a nisu sporni ni pojedinačni dijelovi tog iznosa ni razdoblje dospjelosti od kada su dosuđene i zatezne kamate (u razdoblju od listopada 2008. do 29. kolovoza 2011. kao kraja otplate)

13. Još je uvijek sporna osnovanost osnove tužbenog zahtjeva odnosno radi li se uopće o ništetnoj odredbi – valutnoj klauzuli u smislu pojedinačnog pregovaranja te jasnoće, lake razumljivosti i uočljivosti kao i ima li presuda donesena u kolektivnom sporu direktan učinak.

14. Prvostupanjski je sud pravilno našao utvrđenim da se radilo o nepoštenoj pa time i ništetnoj (tada: ništavoj) odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima opravdano se pozivajući na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u ovdje relevantnom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017).

14.1. Test poštenosti takvih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac (banka) nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav ugovora i okolnost da sporne odredbe nisu bile ni jasne ni lako razumljive a nesumnjivo su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača pa se radi o nepoštenim pa time i ništetnim (tada: ništavim) odredbama prema člancima 81. do 88. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine broj: 96/2003: dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

14.2. Točno je doduše da se presuda donesena u kolektivnom sporu odnosi na prosječne potrošače i u tom je smislu pravomoćno utvrđeno kako se o osporenim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača jer nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su banke davale kroz tržišnu komunikaciju, ali u ovoj parnici tuženik nije dokazao (a na njemu je teret dokazivanja) niti predložio dokaze iz kojih bi se moglo utvrditi da je tužiteljica dobila prave informacije tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu niti postoje naznake da tužiteljica nije samo prosječni potrošač.

14.3. Tuženik je stoga u ovom pojedinačnom sporu mogao dokazivati obaviještenost tužiteljice kao potrošača odnosno postojanje njezina informiranog pristanka na sklapanje takvog ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima, ali to, kao što je već navedeno, nije uspio. Nije dokazao da je kroz neku drugu, neposrednu komunikaciju tužiteljici dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njezine novčane obveze i da je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takovog ugovora.

15. Nije osnovan ni tuženikov žalbeni prigovor u vezi s činjenicom što je Ugovor o kreditu ispunjen, jer to nije zapreka za naknadno utvrđenje ništetnosti pa tako ni pojedinih odredaba a to je u konkretnom slučaju odredba o valutnoj klauzuli u valuti kao što je švicarski franak niti znači da sporna ugovorna odredba kao nepoštena odredba nije prouzročila znatnu neravnotežu na teret tužiteljice kao potrošača zbog čega i jest bila ništetna pa kao takva nije mogla naknadno postati pravovaljana.

16. Iz svega navedenoga proizlazi nepostojanje žalbenih razloga zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu kao ni onih na koje se pazi po službenoj dužnosti pa je zbog toga valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u cijelosti (uključujući i odluku o troškovima postupka koju tuženik nije posebno pobijao osim u vezi s uspjehom u sporu koji je izostao) te ujedno odbiti i tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe, sve na temelju članaka 368. stavka 1. i 166. stavka 1. ZPP.

17. Tužiteljičina je pak žalba djelomično osnovana jer je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo ne dosudivši joj trošak nagrade punomoćniku – odvjetniku za ročište na kojemu je objavljena presuda (50 bodova prema Tbr.9.t.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine" broj: 138/2023.) a na kojemu je bio nazočan tužiteljičin punomoćnik – odvjetnik Igor Metelko.

17.1. Iako je točno da tužiteljica nije obvezna biti na ročištu na kojemu se objavljuje presuda i da nedolazak na to ročište ne može za nju rezultirali bilo kakvim posljedicama tuženik nije u pravu kada smatra da se ne radi o potrebnom trošku, o čemu već postoji opsežna sudska praksa pa tako i praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je shvaćanje o tome da se radi o potrebnim troškovima za koje stranke imaju pravo na naknadu u smislu članka 155. stavka 1. ZPP izrazio i u odluci Rev-832/2022 od 22. ožujka 2022.

18. U preostalom dijelu tužiteljičina žalba nije osnovana a odnosi se na nedosuđene troškove sastavljanja podneska od 5. listopada 2023. kojim je tužiteljica samoinicijativno, dakle bez da ju je sud na to pozvao, dopunila navode tužbe i očitovanja na odgovor na tužbu koje je podnijela još 4. srpnja 2023. a u međuvremenu je bilo održano i pripremno ročište na kojemu tuženik nije dopunio svoje navode i za koje je ročište (7. rujna 2023.) priznata puna nagrada odvjetniku, što znači da sastavljanje podneska od 5. listopada 2023. nije bilo potrebno za vođenje parnice (u smislu članka 155. stavka 1. ZPP) kako je pravilno ocijenio i prvostupanjski sud.

19. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku niti je on stranka koja s obzirom na uspjeh u ovom sporu ima pravo na naknadu troškova postupka, ali s obzirom na to da uopće nije naveo iznos troškova žalbe o tim troškovima nije ni odlučeno (članak 164. stavci 1. do 3. ZPP).

20. Tužiteljica je pak djelomično uspjela sa žalbom protiv odluke o troškovima postupka koju je pobijala za iznos nedosuđenih troškova od 375,00 eura od čega joj je dosuđen daljnji iznos od 125,00 eura a to znači da je uspjela u 1/3 dijela (33,33%) pa joj pripada srazmjerni trošak žalbe u iznosu od 10,42 eura s obzirom na to da trošak žalbe iznosi 31,25 eura (50% nagrade prema Tbr.10.t.4. Odvjetničke tarife/23 jer se odluka o troškovima postupka smatra rješenjem).

21. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju članaka 368. stavka 1. te 380. točaka 2. i 3. u vezi s člankom 167. stavkom 1. i članka 166. stavka 2. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli 16. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Igor Rakić