REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli – Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj: Gž-689/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Mileni Prakatur Ignjić, odvjetnici iz Belog Manastira, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, po odvjetniku Goranu Gložinić, radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude poslovni broj: P-610/2023-18 od 4. travnja 2025. Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru, u sjednici održanoj 16. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru poslovni broj: P-610/2023-18 od 4. travnja 2025. te se odbija i tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom je suda prvoga stupnja najprije utvrđena ništetnom odredba Ugovora o kreditu od 29. kolovoza 2007., koji je sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao kreditora, i to u pogledu valutne klauzule u švicarskim francima te je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici po osnovi preplate zbog ništetnosti te odredbe iznos od 4.714,89 eura sa zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos u vremenu dospijeća od 1. ožujka 2009. do zaključno 1. studenog 2014. pa do isplate i sve u roku od 15 dana (u točki I. izreke) te je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 1.478,61 eura sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate i sve u roku od 15 dana.
2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu pobija tuženik zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga ističući i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), smatrajući da je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario tuženikove navode kako su sporne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tužiteljice bile jasne i da se o njima pojedinačno pregovaralo te da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Ističe i kako se radilo o jasnim, lako uočljivim i razumljivim odredbama pa nije dopušteno ni ocjenjivati jesu li te ugovorne odredbe poštene, kako je to pogrešno učinio prvostupanjski sud koji je propustio utvrditi da su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o spornim odredbama. Ističe i pogrešnu primjenu materijalnog prava a osobito člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača te nepravilno primijenio i odredbe članka 96. stavka 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti te nalaganjem tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i troškove žalbe (ne navodi iznos troškova) a podredno predlaže ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.
3. Tužiteljica, kojoj je tuženikova žalba uredno dostavljena, nije podnijela odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet je spora zahtjev tužiteljice EČ kao korisnika kredita protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u Zagrebu kao davatelja kredita iz Ugovora o kreditu broj: 528-50-4339004 od 28. rujna 2007. (dalje: Ugovor o kreditu) za utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima pa potom i za vraćanje po toj osnovi preplaćenog iznosa od 4.714,89 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove toga iznosa od dospjelosti u razdoblju od 1. ožujka 2009. do zaključno 1. studenog 2014. pa do konačne isplate.
5.1. Tužiteljica se u tužbi pozvala na svoje svojstvo potrošača i na pravna utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača – presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u relevantnom dijelu (u pogledu navedene valutne klauzule) postala pravomoćna 14. lipnja 2018. – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.
6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev a sud je takvu odluku utemeljio na pravnim utvrđenjima iz navedene presude donesene u kolektivnom sporu te na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, kao i na nespornim činjenicama u pogledu aprecijacije švicarskog franka u razdoblju otplate kredita.
7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava (osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka) prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda zakonita i pravilna pa tuženikova žalba slijedom toga neosnovana.
8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
9. U pogledu odluke o glavnoj stvari i zateznim kamatama te troškovima postupka nije utvrđeno ni postojanje drugih žalbenih razloga, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te pravilno primijenio materijalno pravo.
10. U ovoj parnici nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 28. rujna 2007. sklopili Ugovor o kreditu za kupnju vozila za iznos od 20.183,43 švicarska franka u kunskoj protuvrijednosti, s redovnim kamatama po stopi od 5,49% godišnje a promjenjivoj u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora i na rok otplate od 84 mjeseca (7 godina).
11. Nije sporno ni da je kredit otplaćen u cijelosti do zaključno 1. studenog 2014. i da je tijekom otplate kredita (u razdoblju od ožujka 2009. do studenog 2014. kao kraja otplate) došlo do značajne aprecijacije švicarskog franka zbog čega su znatno porasli i anuiteti u kunskoj protuvrijednosti.
12. Nakon što je provedeno financijsko vještačenje kojim je utvrđena visina ukupne preplate po osnovi aprecijacije švicarskog franka i pojedinačni mjesečni iznosi te preplate, tuženik više nije osporavao samu visinu tužbenog zahtjeva koja iznosi 4.714,89 eura a nisu sporni ni pojedinačni dijelovi tog iznosa ni razdoblje dospjelosti od kada su dosuđene i zatezne kamate (u razdoblju od 1. ožujka 2009. do 1. studenog 2014. kao kraja otplate).
13. Još je uvijek sporna osnovanost osnove tužbenog zahtjeva odnosno radi li se uopće o ništetnoj odredbi – valutnoj klauzuli u smislu pojedinačnog pregovaranja te jasnoće, lake razumljivosti i uočljivosti kao i ima li presuda donesena u kolektivnom sporu direktan učinak.
14. Prvostupanjski je sud pravilno našao utvrđenim da se radilo o nepoštenoj pa time i ništetnoj odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima opravdano se pozivajući na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u ovdje relevantnom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017).
14.1. Test poštenosti takvih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac (banka) nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav ugovora i okolnost da sporne odredbe nisu bile ni jasne ni lako razumljive a nesumnjivo su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača pa se radi o nepoštenim pa time i ništetnim odredbama prema člancima 96. do 102. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine broj: 79/2007: dalje: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
14.2. Točno je doduše da se presuda donesena u kolektivnom sporu odnosi na prosječne potrošače i u tom je smislu pravomoćno utvrđeno kako se o osporenim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača jer nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su banke davale kroz tržišnu komunikaciju, ali u ovoj parnici tuženik nije dokazao (a na njemu je teret dokazivanja) niti predložio dokaze iz kojih bi se moglo utvrditi da je tužiteljica dobila prave informacije tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu niti postoje naznake da tužiteljica nije samo prosječni potrošač.
14.3. Tuženik je stoga u ovom pojedinačnom sporu mogao dokazivati obaviještenost tužiteljice kao potrošača odnosno postojanje njezina informiranog pristanka na sklapanje takvog ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima, ali to, kao što je već navedeno, nije uspio. Nije dokazao da je kroz neku drugu, neposrednu komunikaciju tužiteljici dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njezine novčane obveze i da je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takovog ugovora.
15. Nije osnovan ni tuženikov žalbeni prigovor u vezi s činjenicom što je Ugovor o kreditu ispunjen, jer to nije zapreka za naknadno utvrđenje ništetnosti pa tako ni pojedinih odredaba a to je u konkretnom slučaju odredba o valutnoj klauzuli u valuti kao što je švicarski franak niti znači da sporna ugovorna odredba kao nepoštena odredba nije prouzročila neravnotežu na teret tužiteljice kao potrošača zbog čega i jest bila ništetna pa kao takva nije mogla naknadno postati pravovaljana.
16. Iz svega navedenog proizlazi nepostojanje žalbenih razloga na koje se pazi po službenoj dužnosti i onih zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu pa je žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
17. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku niti je on stranka koja s obzirom na uspjeh u ovom sporu ima pravo na naknadu troškova postupka, ali s obzirom na to da uopće nije naveo iznos troškova žalbe o tim troškovima nije ni odlučeno (članak 164. stavci 1. do 3. ZPP).
18. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju članka 368. stavka 1. ZPP, odlučeno kao u izreci.
U Puli 16. prosinca 2025.
Predsjednik vijeća:
Igor Rakić
