Republika Hrvatska
Općinski sud u Karlovcu
Trg hrvatskih branitelja 1
Karlovac
Poslovni broj: P-443/2024-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici iz Karlovca, protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d., Jadranski trg 3 A, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 6. studenog 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja Sandre Kovačić, odvjetnice u odvjetničkom uredu Irene Blauhorn, odvjetnice u Karlovcu, a u nenazočnosti uredno pozvanog tuženika, po objavi 16. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, broj 51401652-5103755695 od 11.12.2007. g. sklopljenog između stranaka, u dijelu koji glasi: „korisnik dužan prije korištenja kredita platiti 2,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =
200,00 HRK obračunate s datumom Ugovora.“
II Tužena Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320 dužna je tužitelju SK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 743,02 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11.12.2007.g. pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
III Nalaže se tuženoj Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, naknaditi tužitelju SK iz [adresa], Vlatka [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka u iznosu od 789,82 eur-a, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 11. prosinca 2007.g. sklopio s tuženom Ugovor o kreditu broj 51401652-5103755695, kojim je podignuo kredit u iznosu od 50.744,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan isplate , te s promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom tužene banke. Nadalje navodi da je odredbom čl. 10. st 1 ugovoreno da je „za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,500% (dva cijela pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK) obračunate s datumom Ugovora“ i da je temeljem takve odredbe tužena od njega naplatila dana 11. prosinca 2007.g. iznos od 5.598,33 kn na ime „obračun naknade po kreditu“. U potvrdu prethodno navedenom poziva se na „prilog pod B/ C/“ i nastavno iznosi da je tužena predmetnu odredbu iz čl. 10. st. 1 Ugovora o kreditu unijela u ugovor bez da su stranke o njoj pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003., dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a to sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a ima za posljedicu nepoštenost i ništetnost id. ugovorne odredbe. Naime, obrazlaže da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo prema članku 81. st. 1. ZZP-a smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra da se prema članku 81. st. 2. ZZP-a o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Slijedom toga tužitelj tvrdi da je ugovorna odredba čl. 10. st 1, kojom je dakle ugovorena naplata jednokratne naknade u iznosu od 2,500 % za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koju je Korisnik kredita dužan platiti prije korištenja kredita, unaprijed bila pripremljena od strane tužene i da o istoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj. Stoga je po tužitelju istom odredbom prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Nastavno dodaje da je iz prometa po kreditu u prilogu vidljivo kako mu je dana 11.12.2007.g. naplaćen na ime „obračun naknade po kreditu“ iznos od 5.598,33 kn, a da tužitelj ni danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je stvarne troškove vezano uz plaćeni iznos „obrade“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a da bi ih trebao snositi tužitelj. To napose jer je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu, te je po tužitelju očigledno da navedena odredba čl. 10. st. 1 Ugovora nije jasna ni određena, obzirom iz iste nije vidljivo niti razumljivo koje je troškove odnosno naknade bio dužan snositi. Prema tome, iz svega navedenog proizlazi da je odredba čl. 10. st.1 predmetnog ugovora nepoštena, a samim time i ništetna, pa je tužena dužna vratiti tužitelju naplaćeni iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja, slijedom čega onda podnosi tužbu i predlaže po provedenom postupku donijeti odluku kao u izreci ove presude.
2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda jer je, kako navodi, u čl. 16. Ugovora o kreditu br. 5103755695 od 11.prosinca 2007. godine ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Iznosi da je istovjetna nadležnost ustanovljena po odredbama zakona, pa da je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Stoga predlaže da ovaj sud donese rješenje kojim će staviti izvan snage ovosudni poziv na davanje odgovora na tužbu i oglasi se mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, a potom da dostavi spis Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu.
2. 1. Podredno i opreza radi daje odgovor na tužbu u kojem u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva tužitelja, kako ističe, s više osnova koje u nastavku iznosi, dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva.
2. 2. Prvenstveno ističe kako je prema recentnoj sudskoj praksi Županijskih sudova u ovom slučaju potrebno utvrditi i dokazati status potrošača, obzirom se status potrošača ne presumira već se naprotiv u svakom konkretnom slučaju utvrđuje status potrošača i je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je teret dokaza na tužitelju. Vezano uz naknadu za obradu kredita u iznosu od 2,500% (od iznosa kredita) tuženik ne osporava dakle visinu postavljenog tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 743,02 eur, ali osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. U tom smislu obrazlaže da je ugovorna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, a u uvjetima kada su dakle odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive nije dopušteno prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni. Poziva se da je to na jednak način određeno Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ, čiji je tekst inkorporiran u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo kroz spomenuti Zakon o zaštiti potrošača. Odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano je da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, te isporučene usluge i robu na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Odredbom pak čl. 5. propisano je da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, takve odredbe moraju uvijek biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU, kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive, ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Pri tom ukazuje i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, tumači da Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, a to znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, te okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.
2. 3. Što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelj u cijelosti bio informirao o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i štoviše da je o naplati naknade za obradu kredita tužitelj bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ugovora o kreditu, kao i prilikom sklapanja ugovora o kreditu, jer je službenik Banke koja je ugovarala kredit s tužiteljem, jasno iskomunicirala tužitelju da postoji obveza plaćanja id. naknade za obradu kredita. Konkretno iznosi da je u vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu tužitelju bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, u kojem je jasno navedeno da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, te se naplaćuje prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Osim što je ta odredba bila tužitelju lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 2,50% od iznosa kredita je predstavljao naknadu za troškove koji su prouzročeni tuženiku obradom samog kredita. U tom smislu osporava navode tužitelja da tuženik ne bi imao nikakav trošak prilikom obrade kredita obzirom su ulaznom naknadom pokriveni troškovi poput:
➢ operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),
➢ materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), ➢ troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), ➢ povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).
Nastavno iznosi i kako svaki proces obrade kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica te se proces obrade pojedinog kredita sastoji od različitih faza provedbe kredita; kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. godine sastavljen je od strane Direkcije za upravljanje proizvodima i podršku poslovanju unutar Sektora građanstva iz siječnja 2011. godine i primjerice pokazuje da je za proces samo jednog stambenog kredita potrebno 652 minute ili skoro 11 sati efektivnog ljudskog rada, a svaki sat ljudskog rada nosi određeni trošak. Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade i bio je upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačio je prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te je odbio u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem:
„8. Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata s visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi s čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "Iskoristite još povoljnije uvjete Erste kredita-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje ĆK prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojoj je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj račun u banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak 81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“
2.4. Po tuženiku, iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, kao i da je o istom bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, te odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako uočljivo i lako razumljivo. Stoga je slijedom navedenog, bespredmetno utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. U tom smislu, ukazuje i na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (TK protiv CIB Bank Zrt.). Navodi da se u tom predmetu razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti / ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, koje su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za obradu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi:
“Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?”
2.5. Odgovarajući na postavljeno pitanje prema tuženiku, Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena i „NE nalaže“, kako ističe da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također (NE) treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Po tumačenju tuženika id. sud svoju odluku temelji na razmišljanju da su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Napose ističe da je Sud EU također stajališta kako je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. S obzirom na navedeno, tuženik navode tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti smatra neosnovanim „s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge pružaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita“, kako doslovno obrazlaže. Dakle, uzimajući u obzir sve relevantne činjenične elemente ovoga pojedinačnog postupka (letci i izvadci iz važećih odluka Banke, okolnosti pregovaranja s financijskim zastupnikom i sl.) jasno je kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužitelju predmetne ugovorne odredbe nisu mogle ostati nejasne ili nerazumljive. Slijedom svega navedenoga naslovnom sudu opće nije dopušteno ocjenjivati nepoštenosti / ništetnost predmetne odredbe o naknadi za obradu kredita / prijevremenu otplatu kredita jer je predmetna ugovorna odredba u cijelosti jasna, lako uočljiva i lako razumljiva.
2.6. Tuženik najzad ističe prigovor zastare na potraživanje tužitelja i iznosi da je id. naknada naplaćena dana 11. prosinca 2007. godine., a ukoliko bi sud (iz bilo kojeg razloga) ipak smatrao da je predmetna odredba nepoštena, onda bi po tuženiku trebalo primijeniti petogodišnji zastrani rok od dana plaćanja. No, tuženik ističe da nijedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda, ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita, pa po njemu nema t.j. ne postoji ni takva nekakva tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za tražbinu tužitelja u ovom predmetu. Slijedom svega navedenog, a uzimajući u obzir da naknada između ostalog predstavlja naknadu tuženiku za prouzročene troškove obrade kredita, to tuženik ističe da se ne može smatrati da bi navedena odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da bi zbog toga bila ništetna, a sve i da sud iz bilo kojeg razloga zauzme takav stav, što se osporava u cijelosti, kako navodi, eventualno potraživanje tužitelja bilo bi u zastari obzirom na značajan protek vremena od plaćanja naknade. Pri tom svakako drži da zastara postoji u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata, te u tom smislu pobliže obrazlaže i poziva se na slijedeće presude;
- presuda VSRH posl.br. Rev 141/06 od dana 22.02.2006. godine
- presuda VSRH posl.br. Rev 170/2006 od dana 28.02.2006. godine
- presuda VSRH posl.br. Rev-x 1125/13 od dana 25.02.2014. godine, kao i
- ranije citirani rad dr. sc. JK dipl.iur, vezano uz koji navodi kako je razvidno da i ovo stajalište tuženika korespondira sa mišljenjima pravne teorije kada se navodi:
„Pravno stajalište VSRH-a, nadalje, otvara pitanje početka tijeka zateznih kamata na ono što je dano temeljem ništetnog pravnog posla. Temeljem čl.29.st.1. ZOO-a, dužnik koji zakasni s ispunjenjem svoje novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Jasno je, stoga, da i ZOO veže početak tijeka zateznih kamata uz dospjelost tražbine. No, u pogledu zateznih kamata na ono što je stečeno bez osnove ZOO predviđa posebno pravilo, pa je tako u čl. 115. ZOO-a propisano da zatezne kamate teku od stjecanja ako je stjecatelj bio nepošten odnosno od podnošenja zahtjeva ako je stjecatelj bio pošten.“ … „Doduše potrebno je naglasiti da odredba čl. 1115. ZOO-a počiva na premisi da tražbina povrata onoga što je dano bez osnove dospijeva trenutkom stjecanja, odnosno davanja. U tom smislu, ako je pravnim shvaćanjem Građanskog odjela VSRH-a iz siječnja 2020. godine ujedno implicirano da tražbina povrata onoga što je dano temeljem ništetnog ugovora dospijeva tek pravomoćnošću odluke kojom se utvrđuje ništetnost, tada bi, temeljem čl. 29. st. 1. ZOO-a trebalo zaključiti da i zatezne kamate na tu tražbinu započinju teći od trenutka pravomoćnosti te odluke. Naime, zatezne kamate ne mogu započeti teći prije negoli je tražbina dospjela.“
Stoga, ako sudska praksa, pa tako i VSRH čiji je cilj ujednačavanje prava, već zauzima stav i daje pravo vjerovniku da postavi zahtjev kasnije nego na što bi to imao pravo doslovnom primjenom zakonskih pravila, tada je po tuženiku logično da se odgađanje pravnih učinaka zastare za vjerovnika, jednako prenese i na odgađanje pravnih učinaka u smislu početka tijeka zatezne kamate za dužnika, i to stoga što obveza plaćanja zateznih kamata nastaje kao posljedica zakašnjenja dužnika s ispunjenjem novčane obveze. Podredno, ukoliko sud prethodno izneseni stav tuženika ne bi uzeo u obzir, tuženik ističe da tužitelj i dalje ne bi imao pravo potraživati zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih.
2.7. Naime obrazlaže kako je odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), propisano, da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Poziva se da i Vrhovni sud potvrđuje navedeno mišljenje u odluci br. Rev-2781/2011 od 16. lipnja 2015. godine i slijedom svega navedenog zaključuje da bi tužitelj eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate od podnošenja tužbe, jer je tek podnošenjem tužbe postavio zahtjev za povrat stečenog bez osnove, pri čemu tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Slijedom navedenog, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ili ustanovljenje ništetnosti bio osnovan (a čemu se tuženik protivi), jedino bi bilo pravno osnovano tužitelju dosuditi isplatu glavnog potraživanja zajedno sa zateznim kamatama tekućim od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost odnosno podredno od podnošenja tužbe u konkretnom predmetu.
2. 8. Tuženik uz to napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, te koje se odredbe ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa. Odnosno navodi da je tek Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi”, pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita. Doslovno iznosi sadržaj spomenute odredbe članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) i koja se sve usluga naknade u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti. Također se poziva da je zakonodavac tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita. No, dakle ta se zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), pa se kako tvrdi ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, ni da bi se ista trebala smatrati nepoštenom t.j. ništetnom. Stoga slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3. U dokaznom postupku radi utvrđenja činjenica i pravilne ocjene činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu na listu 5-12 spisa, u Potvrdu javnog bilježnika na listu 12-13 spisa, u Pregled prometa po partiji id. kredita na listu 14-28 spisa, u Potvrdu o plaćanju sudske pristojbe na listu 29-30 spisa, te uvid u Troškovnik tužitelja. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu tuženika s Obračunom naknade za bankarske usluge, Izvatkom Sektora građanstva, Direkcije za upravljanje proizvodima i podršku poslovanju, odlukom iz sudske prakse, Izvatkom iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada id. Sektora za fizičke osobe, Općim odredbama tužene banke id. Sektora građanstva i prilogom Hipotekarni krediti bez jamaca u privitku, podnesak tužitelja od 15.01.2025., podnesak tuženika od 07.03.2025. i 03.11. 2025., te iskaz tužitelja osobno dan na glavnoj raspravi održanoj dana 06.11.2025. godine.
4. Među strankama nije sporno da su dana 11. prosinca 2007. godine sklopile Ugovor o kreditu broj 51401652-5103755605, kojim je tužitelj podigao kredit u iznosu od 50.744,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju kako već tužitelja navodi u tužbi, ali je među strankama sporna pravna valjanost odnosno ništetnost odredbe članka 10. id. Ugovora o kreditu koji je sklopljen dana 11. prosinca 2007. godine između tužitelja i tužene Erste & Steiermarkische bank d.d., a koja odredba se odnosi na predmetnu naknadu za izvršenu uslugu kreditiranja koju plaća korisnik kredita u visini od 2,500% od iznosa kredita, prije korištenja kredita. Također je sporno je li nastupila zastara. Dakle, tužitelj smatra da je predmetna odredba ništetna jer stranke o njoj nisu pojedinačno pregovarale i da se radi o standardnoj, tipskoj ugovornoj odredbi koja je uzrokovala neravnotežu obveza između stranaka, na štetu tužitelja kao potrošača. Također tvrdi da navedena odredba nije jasna ni određena budući iz iste nije vidljivo niti razumljivo na koje se to troškove odnosi id. naknada koju je bio dužan platiti. Sve te navode tužena banka osporava kao neosnovane i smatra da ne postoji ništetnost id. odredbe a ni obveza isplate koju tužitelj potražuje ovom tužbom.
5. Stoga je za istaći da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi i u primjeni Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007. – u nastavku teksta: ZZP), kojim je u članku 81. stavkom 1. ZZP-a bilo propisano: "(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.", a stavkom 2. toga članka bilo je propisano: "(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.", dok je stavkom 4. toga članka bilo propisano: "(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati." Člankom 87. stavkom 1. ZZP-a propisano je pak da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a stavkom 2 je određeno da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
6. U odgovoru na tužbu tužena banka u pravilu iznosi da su tužitelju prethodno zaključenju ugovora o kreditu bili poznati podaci o plaćanju naknade, te da je ista obveza bila sadržana u općim aktima banke, ugovoru i svim prethodno dostupnim informacijama te jasno naznačena u visini 2,500 % id. ugovora o kreditu, a tužitelj ju je mogao usporediti s naknadama drugih banki.
7. Međutim, tužitelj ukazuje da mu naknada nije bila poznata od ranije, s time da se utvrđuje kako sama okolnost je li tužitelj prije zaključenja ugovora znao o postojanju odnosno nepostojanju id. naknade ne utječe na zakonitost ugovaranja iste, obzirom je za rješavanje odnosa između stranaka od bitnog značaja utvrditi je li tužitelj mogao i na koji je način mogao utjecati na visinu id. naknade koju je propisala tužena banka. Pri tom tuženik ni ne tvrdi da je tužitelj to mogao učiniti a niti tvrdi da se o id. naknadi individualno pregovaralo, a sukladno je o tome rekao saslušani tužitelj osobno.
8. Naime, tužitelj je u iskazu osobno obrazložio da mu je bio potreban kredit za obnovu i adaptaciju kuće, jer su mijenjali krovište, pa je otišao u Erste banku obzirom je „imao neka saznanja da je ona najpovoljnija i da bi mogao dobiti tamo kredit“, kako doslovno navodi. Kredit mu je hitno trebao budući su već počeli radovi, pa se dakle obratio banci „a oni su mu rekli da može dobiti kredit“. Nisu mu rekli da će biti u Švicarcima tj. u valuti CHF, ali je shvatio da je u „Švicarcima kad mu je došla prva rata“, kako također navodi. Potom u nastavku iskaza navodi: „U svakom slučaju oni su mi dali ugovor na potpis i mislim da sam kod javnog bilježnika vršio neku ovjeru te sam tu naknadu plaćao koliko se sjećam. Samih detalja oko sklapanja ugovora više se i ne sjećam jer sam u međuvremenu imao moždani udar, pa slabije pamtim događaja iz prošlosti i osim toga je prošlo dosta vremena. No, ono što mogu zasigurno potvrditi je da mi nitko ništa nije govorio u svezi samih odredaba Ugovora, te sam tek puno kasnije kad se počelo pričati o ovome problemu plaćanih naknada shvatio da sam i ja platio takvu naknadu te sam pokrenuo ovaj postupak“. Na upit svoje punomoćnice je li pregovarao o kakvim odredbama Ugovora tužitelj navodi: "ma kakvo pregovaranje ni´ko pregovaranje ni dogovaranje, a niti mu je djelatnik u banci išta pričao o nekakvoj naknadi za obradu kredita, niti njezinoj visini niti čemu ona služi“. Na upit da li bi mu bilo financijski ili vremenski tegobnije da je morao na današnje ročište putovati u Rijeku u kojoj je sjedište tuženika, tužitelj odgovara potvrdno i štoviše dodaje da bi to bilo jako teško, tim više što ima zdravstvenih tegoba a ne može ni voziti osobni automobil, pa vjerojatno ni ne bi podnosio ovakvu tužbu da je postupak morao voditi u Rijeci.
9. U odnosu na takvo iskazivanje tužitelja, opće je poznato da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, koji reguliraju materiju kreditiranja kakva je sadržana u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a niti se evidentno pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi. Osim toga, tužitelj je s tuženikom zaključio id. Ugovor o kreditu kao fizička osoba, što mu u odnosu na banku daje status prosječnog potrošača, obzirom je davanje kredita jedan od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tužena banka bavi. Također iz iskaza tužitelja i drugih provedenih dokaza iz spisa, proizlazi dakle da tužitelj nije s tuženikom pojedinačno pregovarao o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu je dana od strane tuženika u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po tuženiku. Radi se evidentno o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koje je tužena banka zaključivala s drugim korisnicima kredita u to vrijeme. Takav tipski ugovor zasigurno je sastavljen od strane pravne službe tuženika i nije ni bio podložan promjenama ili pregovorima s klijentom, a tužitelj je dakle prihvatio id. Ugovor i poštivao navedenu ugovornu odredbu, koja je bila unaprijed sročena i priređena od strane banke. Pri tom se opetuje kako je već navedeno, da čak ni okolnost je li tužitelj pročitao spornu odredbu ugovora ne bi bila od utjecaja na prosuđivanje nepoštenosti same odredbe, obzirom je bitno za utvrditi je li o istoj odredbi tužitelj mogao pregovarati i je li ista uzrokovala neravnotežu u pravnim odnosima stranaka, a odgovor je da se nije moglo pregovarati niti se pregovaralo čime je dakle prouzročena neravnoteža kao naprijed.
10. Člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
11. Nadalje, neosporno je da je tužena Banka kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredita, te za obavljanje takvih poslova ima zaposlene djelatnike i čitavu postavljenu infrastrukturu. Pri tom bi se moglo utvrditi i da je sve troškove sklapanja i ovjere ugovora o kreditu, kao što je solemnizacija i dr., snosio sam tužitelj, a da iz predmetne ugovorne odredbe zapravo i nije jasno koji su to bili posebni troškovi koji su nastali zbog sklapanja tužiteljevog ugovora. U tom smislu je također osnovano ono što tužitelj ističe da je nejasno na što se odnosi id. naknada, obzirom u samom ugovoru o kreditu nije navedeno na što se odnosi takva naknada koja se mora platiti u visini od 2,500% od iznosa kredita, "prije korištenja kredita".
12. Nadalje, u članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., nadalje ZOO, propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica i ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu "prije korištenja kredita" t.j. nikakvu naknadu za izvršenu uslugu kreditiranja. To nastavno znači da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, zbog čega je navedena odredba ništetna imajući u vidu i primjenu id. odredbe ZOO-a.
13. Valja uz to reći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio kako je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni.
14. Dakle, tuženik u smislu odredbe stavka 4. članka 87. ZZP-a nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, te je neosporno da tužitelj nije mogao imati utjecaja na sadržaj sporne odredbe, pa se zaključuje da se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 81. ZZP, a što za posljedicu ima ništetnost sukladno citiranom članku 87. stavku 1. id. ZZP-a.
15. Najzad, u pitanju zastare odnosno eventualnog pitanja iz kojeg razloga tužitelj nije ranije podnosio zahtjev za utvrđenje ništetnosti ove odredbe niti se na nju pozivao prilikom podizanja kredita, nepotrebno je i irelevantno obrazlagati obzirom iz stava Vrhovnog suda RH i to pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela VSRH od 30.01.2020.g., a i stava samog tužitelja, proizlazi da zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući je tužitelj ovom tužbom tražio i utvrđenje ništetnosti odredbe zbog koje traži isplatu, zastara počinje teći tek pravomoćnošću dijela presude koji utvrđuje ništetnost takve odredbe. Takav stav je, osim od strane VSRH-a, zauzet i u brojenim odlukama iz sudske prakse nakon tog mišljenja (Gž-2406/18 ŽSZG).
16. Stoga je slijedom svega navedenoga opravdan daljnji zahtjev tužitelja da mu tužena banka vrati naplaćeni iznos "Naknade" u visini od 743,02 eura / 5.598,33 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 11.12. 2007. kada je taj iznos naplaćen, pa do isplate, po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.
17. Osim toga, uz prigovor zastare nije prihvaćen ni prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, koji je tuženik iznio u odgovoru na tužbu, a to imajući u vidu zakonske odredbe i stavove izražene u brojnim odlukama iz sudske prakse, počev od rješenja Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-1108/19-2 od 27.kolovoza 2019. kojim je ukinuto već ranije doneseno rješenje o mjesnoj nenadležnosti, ali i obzirom na stavove iznesene u brojnim drugim odlukama viših sudova u kojima je potvrđen odnosni stav i ukinute odluke nižih sudova u kojima je prihvaćen navedeni prigovor. Naime, odredbom čl. 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu između ostalih odredbe kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu, dok odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Također je presudom Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-14 Poslovni broj: C-240/98 do C-244/98), utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da se suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što se analogno utvrđuje i u ovom postupku. Nadalje, prethodno navedenom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja; jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva, ocijeni odredbu ugovora koju razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prolongirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim, a što se dakle utvrđuje i u ovom postupku.
18. Odluka o trošku temelji se na članku 154. stavka 1. i članku 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23 ), a trošak tužitelju odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23 – u nastavku teksta: Tarifa) u visini od po 75 bodova koliko je tužitelj potraživao (prema vrijednosti predmeta spora 743,02 eur). Tužitelju je kao opravdan dosuđen zatraženi trošak u iznosu od po 150,00 eur za sastav tužbe i sastav podneska od 15.01. 2025., te za zastupanje na ročištu od 06.11. 2025. Za zastupanje na prvom ročištu održanom 10.04.2025. tužitelju je priznat 50%-ni iznos troška od 75,00 eur, jer se radilo o pripremnim ročištima na kojima se samo procesno raspravljalo, a isti trošak priznat je i za pristup na ročište za objavu odluke. Ukupno je za naprijed navedene radnje tužitelju priznat trošak postupka u iznosu od 600,00 eura odnosno trošak u iznosu od 750,00 eur uključujući pdv. Tom trošku pridodan je još zatraženi trošak sudske pristojbe za presudu i 50 %-ni trošak pristojbe za tužbu, koji je tužitelj platio prilikom podnošenja tužbe u iznosu od 13,27 eur (list 29, 30 spisa). Stoga je sveukupno tužitelju dosuđen trošak postupka u iznosu od 789,82 eur, kako je sadržano u točki III izreke, sa zakonskom zateznom kamatom kao u točki III izreke ove odluke, koja je najzad precizirana u Troškovniku priloženom na završnom ročištu.
U Karlovcu 16. prosinca 2025.
Sudac;
Vesna Gračan
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu pismeno u tri primjerka, putem ovoga suda.
Dna:
1.Tužitelju po pun. Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu.
2.Tuženiku po pun. iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba.
