REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4144/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Jesenki Jurić Šojat kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GU, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupan po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 03. studenog 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 16. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu, broj kreditne partije: 7102814856 sklopljenog dana 21.07.2005. između tuženika Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i prednika tužitelja CU kao korisnika kredita kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dakle odredba čl. 7. st. 1. Ugovora u dijelu kojim se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 1.672,59 CHF-a obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju GU, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF-u , razliku nedospjele glavnice u konverziji iznos i zateznih kamate na preplaćene mjesečne iznose u svoti od 50.745,24 EUR zajedno s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27.02.2017. godine po stopi koja se do 31.12.2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ZAGRREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju GU, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 13.275,00 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.12.2025.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu za adaptaciju kuće za osobne potrebe. Predmetni kredit je podignuo dana 27.05.2005. pod brojem Ugovora: 3205172786/05, kreditna partija 7102814856. Kredit je podignut na iznos od 250.650,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Rok otplate kredita ugovoren je u trajanju od 19 godina.

2. Tuženik je tijekom otplatnog razdoblja, a u skladu s odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu, kredit naplaćivao u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu na temelju kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora.

3. Povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita u pravnoj stvari tužitelja Potrošač protiv banaka valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod brojem Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g., a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH pod brojem Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.g., a kojim presudama je utvrđeno da je valutna klauzula nepoštena i ništetna iz razloga što tuženik nije na adekvatan i transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak jer tužitelj kao prosječan potrošač ne raspolaže posebnim stručnim znanjem i nije bio svjestan rizika kojeg preuzima pa nije mogao niti procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje je odredba o valutnoj klauzuli imala za njegove financijske obveze.

4. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19), a identična je i odredba čl. 138.a ranijeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07, 125/07, 75/09, 79/09) propisana je obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za ostale sudove u postupcima koji potrošač osobno pokrene.

5. U tijeku ovog postupka doneseno je i između raznih pravnih shvaćanja VSRH i pravno shvaćanje VSRH o pravnim učincima Sporazuma o konverziji pa je između ostalih doneseno i pravno shvaćanje od dana 13. i 20.12.2022. na VII. Sjednici građanskog odjela VSRH koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“, koje je dobilo 13 glasova sudaca Građanskog odjela."

6. Stoga sukladno tom pravnom shvaćanju tužitelj traži preplatu iznosa kredita temeljem ništetnosti valutne klauzule nastale uslijed otplate kredita do konverzije i uslijed nezakonito više obračunatog iznosa preostale glavnice na dan konverzije iznos od 31.834,36 €, potom potražuje razliku u glavnici između stvarno preplaćenih iznosa i iznosa kojeg je banka priznala u konverziji u svoti od 7.212,77 €, kao i ukupan iznos zateznih kamata na preplaćene iznose, izračunate od dana svake uplate do dana konverzije u svoti od 11.698,11 što zajedno čini glavnicu od 50.750,24 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana provedene konverzije 27.02.2017. pa do isplate.

7. Nadalje, predmetni kredit je konvertiran, te su stranke naknadno sklopile Dodatak ugovoru o kreditu i izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Tužitelj ističe da niti sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, niti donošenjem ZID ZPK ("Narodne Novine 102/15), nisu konvalidirale ništetne odredbe glavnog Ugovora, kako to i navodi VSRH u rješenju broj Rev-2868/18 od 12.02.2019.

8. Nadalje, tužitelj ističe da je odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu ZZP/03 i čl. 96. st. 1. ZZP/07), propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savijenosti i poštenja uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Nadalje, tužitelj navodi da neovisno o sklopljenom Anexu ugovora o kreditu kojim se regulirala konverzija kredita iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR postoji ništetnost pojedinih odredbi Ugovora, pa kako u trenutku provođenja konverzije je konvertirana zatečena glavnica, došlo je do značajne razlike u iznosu glavnice na štetu tužitelja.

10. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik u cijelosti osporava istaknuti zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu, izračun, te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje. Zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Tuženik drži kako kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presuda broj Rev-2245/17-2 od 20.03.2018.g. Prema čl. 502.c. ZPP-a (isto i po čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača) sud je u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Tužitelj nije stranka kolektivnog postupka te stoga ne postoji nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare.

11. Tuženik nadalje navodi da je predmetna tužba podnesena dana 24.05.2023., pa ukoliko se primjeni trogodišnji zastarni rok, tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari i to sve u smislu odredbe čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača, a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a.

12. Tuženik čini nespornim da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit od 250.650,00 € CHF-a uz rok otplate od 19 godina.

13. Tuženik navodi da zakonodavac nije propisao da kolektivna tužba prekida zastaru za pojedinačne potrošače već je zakonodavac institut kolektivne tužbe usmjerio na utvrđenje postojanja određenih povreda na koje se onda potrošači mogu pozvati i za koje su sudovi vezani, ali zakonodavac nigdje nije predvidio da bi podnošenje takve parnice prekidalo zastaru u pojedinačnim postupcima potrošača. Korištenjem utvrđenja u pojedinačnim postupcima iscrpljen je doseg predmetne pravne norme, odnosno doseg proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti.

14. Pitanje zastare i prekida zastarnih rokova u kontekstu zaštite prava potrošača prepoznato je na razini Europske unije te je Europska komisija navedeno pitanje odlučila riješiti predlaganjem nove Direktive.

15. Tuženik osporava da je valutna klauzula kao ugovorna odredba ništetna. Poziva se na odredbu čl. 84. ZZP/03 koja odredba propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a pri tome tuženik tvrdi da ni banka nije znala, niti morala znati za rast tečaja CHF-a.

16. U prilog svom shvaćanju poziva se na presudu VSRH Revt-249/14 od 09.04.2015.g. i na presudu Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od 20.09.2017.g. Tuženik drži da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnim ugovorima o kreditu bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva i stoga ista ne može biti podvrgnuta testu poštenja.

17. Tuženik drži da se procjena razumljivosti, uočljivosti i jasnoće pojedine odredbe Ugovora ima ocjenjivati od slučaja do slučaja pa je tako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj raspolagao s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba o valutnoj klauzuli mogla imati za njegove financijske obveze.

18. Predmetni Ugovori o kreditu su solemnizirani kod Javnog bilježnika pa je stoga Javni bilježnik dužan po Zakonu prije solemnizacije rastumačiti tuženiku ugovorne odredbe.

19. Tuženik navodi da je zbog zastare potrebno odbiti tužiteljev zahtjev u cijelosti. Tvrdi da tužbe u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača nisu prekinule tijek zastarnog roka za navodnu tražbinu tužitelja, jer tužitelj nije sudjelovao u tim postupcima čak niti kao umješač prema odredbi čl. 502.d. ZPP-a.

20. Nadalje tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Osnovna pretpostavka instituta stjecanja bez osnove jest ta da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao.

21. Tuženik tužitelju osporava da bi predmetni kredit bio potrošački kredit.

22. Konačno tuženik ističe da je kredit konvertiran sukladno ZID ZPK/15, pa slijedom toga su tim Ugovorom o konverziji stranke isključivo po izboru tužitelja riješile sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije na način propisan Zakonom.

23. Naime, sklapanjem Dodatka Ugovor o kreditu je došlo do promjene valute kredita iz CHF u EUR, došlo je do promjene kamatne stope od datuma sklapanja Ugovora do sklapanja Dodatka ugovoru pa i ubuduće, utvrđen je preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u eurima, te Sporazum o raspolaganju preplatom odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa.

24. Stoga kako je između stranaka provedena konverzija kojoj je tužitelj dobrovoljno pristupio, ne postoji njegova tražbina pa tuženik predlaže da sud tužitelja u cijelosti odbije s tužbenim zahtjevom uz naknadu troškova postupka.

25. U odnosu na zahtjev na isplatu temeljem razlike glavnice tuženik ističe da taj iznos kojeg tužitelj zahtjeva ne predstavlja iznos koji je tužitelj tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita više platio s osnove povećanja tečaja po predmetnom Ugovoru o kreditu već je predmetni iznos posljedica sklapanja Dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija. Radi navedenog tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu nikakvog iznosa s osnove razlike u glavnici. Tuženik također ističe prigovor zastare i za potraživanje temeljem razlike glavnice.

26. Konačno, tuženik predlaže da sud u cijelosti odbije tužitelja s tužbenim zahtjevom uz naknadu parničnog postupka s kamatom.

27. U dokaznom postupku sud je pročitao Dodatak ugovoru o kreditu od 21.02.2017. (list 8-13 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu (list 14-18 spisa), izvještaj o kalkulatoru za provedbe konverzije (list 107-109), ponudu konverzije (list 110-125), pročitani su prometi po kreditu / specifikacija uplate (list 186-199), saslušan je tužitelj kao stranka (list 246-247), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o. (list 281-300 spisa).

28. Cijeneći rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

29. Među strankama je neprijeporno da je sklopljen Ugovor o kreditu za adaptaciju kuće koji kredit je sklopljen dana 27.05.2005.g., kojim Ugovorom o kreditu je tužitelj kod tuženika ugovorio kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF od 250.650,00 po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Ugovorena je redovna kamatna stopa 4,90 % godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Rok otplate kredita je 19 godina. Prema Ugovoru kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan plaćanja. Iznos anuiteta za glavni dug i kamatu obračunavaju se temeljem kamatne stope važećem na dan sklapanja Ugovora o kreditu. Korisnik kredita se obvezuje plaćati izmijenjene anuitete u skladu s Odlukom kreditora, a prema Općim uvjetima poslovanja kreditora. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno i to prvog dana u mjesecu, a počevši od dana dospijeća prvog anuiteta.

30. Prijeporno je, je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, prijeporna je osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine unatoč pravnom shvaćanju VRSH u presudi Rev-2245/17 od 20.03.2018.g., te odnosi li se pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i na tužitelja jer tužitelj nije bio stranka u toj kolektivnoj tužbi, neovisno od toga što je tuženik bio stranka te kolektivne tužbe.

31. Prijeporno je, je li odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku upotrijebljena suprotno njenoj svrsi. Prijeporno je i je li tužitelj potrošač, prijeporno je ima li tužitelj aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari, te je li tužitelj provedenom konverzijom u cijelosti obeštećen.

32. Tvrdnja tuženika da tužitelj nije potrošač jer da to nije dokazao je neosnovana iz razloga što je teret dokaza upravo na tuženiku dokazati da tužitelj nije bio u konkretnom ugovornom odnosu Ugovora o kreditu Potrošač već da je bio trgovac.

33. O ovome je zauzeo i stav VSRH u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.g. u kojoj je upravo navedeno da je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Pri tome je tužitelj bio sudužnik po kreditu kojeg su dignuli njegovi roditelji. Tuženik nije sudu pružio niti jedan dokaz da bi u vrijeme podizanja Ugovora o kreditu roditelja tužitelja bili zaposleni u vlastitom obrtu ili da bi bilo registrirano sjedište nekog trgovačkog društva.

34. Osim toga neosnovan je i istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer je iz specifikacije uplata po kreditu razvidno da su uplate po kreditu izvršili tužiteljevi roditelji CU, MU, te je uplatu po kreditu vršila i ŽU. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja GU za traženje preplaćenih uplata po kreditu valja navesti da je takav prigovor neosnovan jer je o tom pitanju dao shvaćanje i Ustavni sud RH u većem broju odluka i to: U-III-5101/2021, U-III-6022/2021, U-III-6027/2021, U-III-6158/2021, U-III-

7227/2021, U-III-535/2022, U-III-587/2022, U-III-878/2022, U-III-1246/2022, U-III-1358/2022, U-III-2103/2022, U-III-108/2022, U-III-3119/2022, U-III-3122/2022, U-III-4120/2022, U-III-

4182/2022, U-III-4492/2022, U-III-4493/2022, U-III-4499/2022, U-III-4995/2022, U-III- 5203/2022, U-III-5360/2022, U-III-539/2022, koje su sve donesene dana 7. lipnja 2023. godine.

35. U tim odlukama USRH je naveo da činjenica da su treće osobe, različite od korisnika kredita, otplaćivale neke anuitete (kao što su članovi obitelji, bračni drugovi, sudužnici i dr.), nije od utjecaja i time korisnici kredita nisu izgubili aktivnu legitimaciju u smislu članka 1111. ZOO-a zahtijevati povrat stečenog bez osnove jer su te treće osobe, u skladu s člankom 161. ZOO-a platile dug u ime i za račun korisnika kredita, što je banka prihvatila kao ispunjenje obveze samog korisnika kredita. Pri tome nije došlo do ugovorne ili zakonske subrogacije uplatitelja u položaj korisnika kredita, a interni odnos između korisnika kredita i uplatitelja (u smislu eventualnih regresa) banku ne oslobađa niti umanjuje njezinu obvezu utvrđenu presudama u kolektivnom sporu.

36. U odnosu na istaknuti prigovor da je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja te da je takav preinačeni tužbeni zahtjev u zastari čemu se tuženik protivi valja navesti da je prema stavu VSRH broj Su-IV-162/21 zauzet jasan stav da u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF je dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Konačno valja dodati da je i zauzeto shvaćanje VSRH izraženom u presudi Rev -254/24 od 23. travnja 2024. jasno navedeno da kada je vjerovnik prije isteka zastarnog roka podnio tužbu s generički određenim tužbenim zahtjevom, ali je tijekom postupka temeljem iste činjenične osnove preinačio tužbu povećanjem postojećeg generički određenog zahtjeva, u navedenim okolnostima i u pogledu razlike u kojoj je zahtjev povećan – preinačen treba uzeti da je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a došlo već s podnošenjem tužbe.

37. Ova presuda je u cijelosti identična pravnom shvaćanju VSRH glede preinake s druge Sjednice građanskog odjela od 27.05.2024. pod brojem Su-IV-123/2024-5 koje glasi "U slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva."

38. Konačno u odnosu na istaknuti prigovor glede negativnih razlika valja navesti da je i o tom pitanju zauzeo stav VSRH – prošireno Vijeće u odluci Rev-549/23 od 18.12.2023. gdje prošireno Vijeće prije svega smatra da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne.

39. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO.

40. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

41. Kod toga prošireno vijeće ističe da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP.

42. Slijedom toga, valja naglasiti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a., kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP-a.

43. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

44. Obzirom na navedeno, kada tuženica samo općenito, kao u ovom slučaju (a istovjetno i u predmetu Rev 1277/2022), stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate.

45. Slijedom navedenog, ne ulazeći u pitanje osnovanosti ili neosnovanosti tražbine tužene stranke, odgovor na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

46. U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c., a niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

47. Iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužiteljica je naime kreditirana u kunama i sam kredit joj je isplaćen u kunama. U Ugovoru se u čl. 1. navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužiteljica i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužiteljica snosila u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužiteljice vršio u kunama, jer tužiteljica prima plaću u kunama pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u hrvatskim kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužiteljici (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao.

48. Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.

49. Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.

50. Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak.

51. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. - 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP/03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

52. Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko, a ta jednostrana promjenjiva kamatna stopa je ugovorena u čl. 2. Ugovora o kreditu.

53. Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.

54. Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tužitelj je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. ZZP/07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.

55. Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.

56. Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.

57. Stoga tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

58. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 G i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

59. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da su bitne odredbe Ugovora o kreditu, nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene valjalo je utvrditi ništetnost odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu kako je to odlučeno u toč. I. izreke presude.

60. U odnosu na nesporno provedenu konverziju (sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj: 102/15; u daljnjem tekstu: ZIDZPK) ovaj prvostupanjski sud pronalazi kako sama činjenica provođenja konverzije ne može isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu onog ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim.

61. Ovo stoga jer suprotno stajalište ne proizlazi niti iz samih odredaba ZIDZPK –a kao niti iz odredaba ZZP-a u pogledu zaštite potrošača odnosno općih odredbi ZOO-a. Naime, ukoliko su određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, potrošača valja dovesti u situaciju koja će ispraviti posljedice takvog nepoštenog ugovaranja. U postupcima u kojima stranke nisu provele konverziju takvo postupanje je olakšano činjenicom da su nepošteno ugovorene odredbe egzistirale tijekom čitavog trajanja otplate ( u slučaju da je kredit otplaćen prije stupanja na snagu konverzije ) ili činjenicom da potrošač nakon mogućnosti provođenja konverzije nije pristao na istu. Međutim, u slučaju poput ovog koji je predmetom postupka ( tj. kada je potrošač pristao na konverziju ) potrebno je utvrditi kakav je njezin učinak na ugovorne odredbe koje su naknadno utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim.

62. Pri tome je bitno naglasiti da izračun i način na koji je provedena konverzija polazi od metodologije koja je potpuno različita od one primijenjene u ovom postupku ( tj. glede nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope). Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod ( kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF. U tom smislu je odredbom čl. 19. b i ZIDZPK –a propisano da: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.“ Dakle, kako provođenje konverzije i izračun temeljem kojeg je ona provođena ( čl. 19 c ZIDZPK –a) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, to je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada obzirom da zakon temeljem kojeg je konverzija provedene nije isključio mogućnost potrošača na ostvarivanje restitucije temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

63. Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207.) ali i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kojim je naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

64. Naime cilj ZID ZPK iz 2015.g. nije bio obeštetiti tužitelja kao potrošača, niti je taj Zakon propisao da banke imaju vratiti korisnicima kredita u švicarskim francima do tada preplaćene kamate, niti je vršio obeštećenje korisnika kredita u švicarskim francima na način da bi banka vratila korist koju je stekla na temelju nepoštenih i ništetnih Ugovora o kreditu, odnosno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valuti švicarski franak i kamati, a na način da potrošača vrati pravno i činjenično u početni položaj, već je cilj bio izjednačiti korisnike kredita u švicarskim francima s korisnicima kredita u valuti Euro. Time je izračun konverzije kredita do dana konverzije 30.09.2015.g. napravljen upravo uz uvažavanje i primjenu odredbi o valuti švicarski franak i odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke, pa je predmet konverzije bila valutna klauzula- švicarski franak kao valjana, te su u konverziji primijenjene iste nepoštene kamatne stope koje se mijenjaju jednostranom odlukom banke baš kao i u kreditima u švicarskim francima, dok se nakon 30.09.2015. otplata kredita nastavlja uz primjenu valutne klauzule, sada u valuti euro i sada sa pro futuro novo definiranom kamatnom stopom na način da je ona opet promjenjiva u skladu s Općim uvjetima banke i ponovo određena samovoljno od strane tuženika po principu "uzmi ili ostavi".

65. Konverzija kredita je napravljena prema kalkulatoru konverzije koju je dao ZID ZPK iz 2015.g. u odredbama toga Zakona odnosno čl. 19.c. kojom odredbom je propisan način izračuna konverzije kredita, te je st. 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i dan je način izračuna u toč. 1.,2.,3. i 4. tog članka.

66. Ono što je banka stvarno napravila i kako je provedena konverzija je to da je banka zatečenu glavnicu koja je bila na dan 30.09.2015.g. smatrala početnom glavnicom. Da bi banka mogla napraviti konverziju, ona je napravila projekciju kredita u eurima kakav bi taj kredit izgledao da je otpočetka bio u eurima, što znači stabilna valuta koju štiti HNB i gdje se ne mijenja tečaj, ali je na tu projekciju kredita primijenila jednostrano promjenjivu kamatnu stopu koja je u isto vrijeme bila na eurske kredite.

67. Znači banka je smatrala početnom glavnicu onu zatečenu glavnicu dužnika u CHF-u koja je zatečena na dan 30.09.2015. i tu zatečenu glavnicu je zatvarala prema projekciji kredita sa stvarnim uplatama tužitelja, a koje stvarne uplate su na dan 30.09. 2015. u sebi sadržavale i ništetnu jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i ništetnu valutnu klauzulu.

68. Dakle banka je prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on otpočetka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na eurske kredite i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužitelj učinio do tada i tako je utvrđeno je li potrošač štogod preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan. Nastala preplata se nije vraćala potrošaču, već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu.

69. Stoga prilikom konverzije banka ni na koji način nije utvrdila do tada učinjene preplate po kamati i valuti, već se uspoređivao početni otplatni plan kredita u CHF-u s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, pa se preplata utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u švicarskim francima i projiciranog otplatnog plana kredita u euru kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima i utvrdila se razlika između ta dva otplatna plana koja je mogla nastati ili su potrošači bili u konačnici još platiti banci neki dodatni iznos.

70. Kako je već rečeno cilj ZID ZPK/15 nije bio obeštetiti dužnike već izjednačiti potrošače čiji su krediti bili denominirani u švicarskom franku sa potrošačima koji su kredite imali denominirane u Euru, a niti jednom jedinom odredbom ZID ZPK/19 nije bilo određeno obeštećenje dužnika u CHF-u.

71. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne odnose koji su proizašli iz predmetnog kredita, a niti jedna odredba ZID ZPK-a ne širi primjenu konverzije na druge- izvanugovorne odnose, poput stjecanja bez osnove, o čemu je riječ kod kondemnatornih tužbenih zahtjeva kojima se potražuju preplaćeni tečaj, kamata i zatezne kamate.

72. Aneksima / sporazumima / dodacima kojima je konverzija provođena reguliran je samo ugovorni odnos za period nakon konverzije, a njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i tečajnih razlika za period do konverzije, što je predmet ovog tužbenog zahtjeva radi čega tužitelj ima pravo na preplatu po kamati i valuti iako je kredit konvertiran.

73. Pregledom Dodatka ugovora o kreditu sud je utvrdio kako se tužitelj nigdje nije odrekao svojih potraživanja, niti se odrekao prava na potpuno obeštećenje, niti se odrekao tužbe i sudske zaštite, niti je bilo kakvo odricanje bilo propisano Zakonom.

74. Štoviše, u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je kako se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti, a slično je propisano i u samom ZID ZPK /15 u čl. 19.e. gdje je bankama bilo zabranjeno da u Dodacima ugovora ugovaraju odricanje od bilo kakvih potrošačkih prava.

75. Da tužitelj nije obeštećen za preplatu u odnosu na valutnu klauzulu, a i u odnosu na početnu glavnicu, valja navesti da je VSRH donio rješenje pod brojem Rev-1096/2022 od dana 08.11.2022. kojim je zauzeto shvaćanje da sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je utvrđena konverzija kredita ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa ako takva razlika postoji bez obzira što je provedba konverzije izvršena sukladno ZID ZPK / 15 o čemu je zauzeo svoj stav VSRH u odluci broj Rev 2868/2018 od 12.02.2019.

76. S obzirom na istaknuti prigovor da tužitelj nije potrošač, kao i na okolnost razumijevanja valutne klauzule koja je ugovorena u Ugovoru o kreditu sud je saslušao tužitelja kao stranku.

77. Tužitelj je iskazao da je kredit podignut 2005. i bio je sudužnik po kreditu kojega su dignuli njegovi roditelji odnosno nositelj kredita je bio njegov pokojni otac CU koji je umro 2016. Prije njega je umrla i njegova majka MU i to 2015. tako da je on kao nasljednik i sudužnik postao jedini dužnik i obveznik po kreditu. Iskazuje da su se njegovi roditelji toliko uzrujavali i patili s tim kreditom da je njegova majka obolila od karcinoma i umrla, a tata je umro od srčanog udara.

78. Sjeća se da su mama i tata išli u banku i da su im tamo dali kredit vezano za valutu CHF i rekli su da im je to najpovoljnije i najsigurnije. U to vrijeme su se nudili samo krediti vezani za valutnu klauzulu, a njima je ponuđen jedino i isključivo kredit vezan za valutu CHF. Pri tome niti u banci, a niti u dnevnoj komunikaciji uopće nije bilo riječi o bilo kakvom riziku koji bi bio vezan za valutu CHF.

79. Predmetni kredit je konvertiran 2017. i po toj konverziji on je dužnik po kreditu. Navodi da je kredit u trenutku konverzije imao ogromnu ratu i bila je takva rata da to njegovi roditelji nisu mogli uopće podmirivati niti servisirati. Sjeća se da su on i brat dodatno radili i zarađivali da bi mogli davati roditeljima novac za otplatu anuiteta kredita. Tužitelj je još dodatno 2008. dignuo jedan kredit da pomogne roditeljima u otplati tog kredita.

80. Iskazuje da je kredit podignut 2005. za adaptaciju kuće, a tada 2005. u kući su živjeli njegovi roditelji, njegov brat i on, a danas žive njegova supruga i njihovo četvero djece.

81. Na sadržaj Ugovora o kreditu ili na sadržaj Dodatka Ugovoru o kreditu ni na koji način nije mogao utjecati nego su bili dovedeni pred gotov čin, ugovor je bio napisan i samo se takav kakvog ga je banka napisala mogao prihvatiti i potpisati.

82. Prilikom konverzije kredita banka njemu baš ništa nije priznala u smislu preplate koju bi on vidio i koja bi mu bila isplaćena na račun i s kojom bi on mogao raspolagati.

83. Ocjenom iskaza tužitelja sud je utvrdio da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

84. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

85. Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.

86. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Da je tome tako jasno i proizlazi iz čl. 1. Dodatka ugovora o kreditu gdje banka upoznaje tuženika sa činjenicom da je banka podnijela tužbu USRH radi ocjene suglasnosti Zakona s Ustavom RH, te da ponuđeni Dodatak Ugovoru o kreditu neće vrijediti u slučaju da banka uspije s ustavnom tužbom.

87. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o.

88. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj temeljem Ugovora o kreditu sklopljenog dana 27.05.2005. temeljem promjene tečaja valute preplatio iznos glavnice od 31.834,36 €, a ta preplata se odnosi samo na pozitivne razlike između tečaja za valutu CHF primijenjeno kod otplate na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita. Nadalje vještak je utvrdio i da ukupan iznos kojeg je tužitelj manje platio u odnosu na promjenjivi tečaj iznosi 1.009,37 €.

89. Nadalje vještak utvrđuje da je izvršio i izračun razlike glavnice između inicijalne glavnice i ona koja je stavljena u konverziju, te je utvrdio da bi u slučaju da se za vrijeme otplate kredita u CHF-u nije mijenjao tečaj korišten prilikom isplate kredita, preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 27.02.2017. bi prema stvarnom otplatnom planu bila manja za 7.212,77 €.

90. Prilikom obračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja, te je postupao u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju prema čl. 19.c.

91. Nadalje, vještačenjem je utvrđeno da zatezne kamate za preplaćene mjesečne iznose po osnovu promjene tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije kredita iznose 11.698,11 €.

92. Na nalaz i mišljenje vještaka tuženik je stavio prigovor navodeći da osporava taj nalaz i mišljenje zbog pogrešne metode izračuna. Tuženik nadalje ističe da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu potraživati bilo kakva obeštećenja s osnove možebitne ništetnosti odredbe osnovnog Ugovora o kreditu, međutim ne predlaže daljnje dokazne prijedloge za provođenje daljnjih financijskih vještačenja.

93. Radi toga sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je dan stručno i nepristrano, na temelju kompletne dokumentacije u spisu i provedenim izračunima.

94. Radi toga sud je tužitelju na ime preplate temeljem valute dosudio iznos od 31.834,36 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a koja propisuje da sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo.

95. U odnosu na preplatu glavnice valja navesti da je na dan konverzije jedina stvarno preostala neotplaćena glavnica ona koja bi kao takva bila prema početnom otplatnom planu kao jedino relevantnom među ugovornim stranama obzirom na ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, te anuliranje na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu.

96. Stoga, svu razliku koju je tuženi s osnova promjenjivog tečaja stekao od tužitelja, a nije iskoristio za namirenje iznosa konvertiranog kredita jer za to nije bilo potrebe obzirom na početni otplatni plan i stvarnu, a ne konvertiranu glavnicu, predstavlja stečeno bez osnove, te se kao takvo ima vratiti tužitelju zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana preplate svakog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana provedene konverzije s obzorom da tužitelj potražuje kamatu od dana provedene konverzije.

97. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano mu naplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

98. Naime, u ovoj pravnoj stvari tuženik je nedvojbeno nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo on odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčani iznos.

99. Slijedom toga, odredbom čl. 1115. ZOO-a je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja Zahtjeva. Po shvaćanju ovog suda tuženik je nepošten od dana stjecanja, pa je slijedom toga dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, tj. od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

100. Stoga tužitelj nije obeštećen za preplatu i temeljem valutne klauzule prilikom provedene konverzije i stoga ima pravo na povrat svih preplaćenih iznosa koje je utužio ovom tužbom. Isto tako sud je vještačenjem utvrdio da tužitelju pripada razlika u preplati temeljem razlika glavnica između početne glavnice Ugovora o kreditu i konvertirane glavnice u svoti od 7.212,77 €.

101. U odnosu na dosuđenje zakonskih zateznih kamata na preplaćene mjesečne iznose u svoti 11.698,11 € sud je ovaj iznos dosudio sukladno pravnom shvaćanju VSRH u presudi Rev 586/2019 od 21. prosinca 2022. godine.

102. Kako je sud provedenim vještačenjem u cijelosti utvrdio osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, temeljem razlike u glavnici, temeljem preplate po valutnoj klauzuli i temeljem zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose, sud je tužitelju dosudio zatraženi iznos glavnice od 50.745,24 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27.02.2017. (kao dana konverzije) pa do isplate, a temeljem odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo.

103. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a i po Odluci o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a uvećano za 5 postotnih poena, te prema odredbi čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.

104. Parnični trošak će se odrediti primjenom Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (NN 138/23), a koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o parničnom trošku.

105. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 500 bodova, troška sastava 5 podnesaka (03.10.2023., 11.12.2024., 13.02.2025., 15.05.2025., 27.05.2025. i 18.06.2025.), svako po 500 bodova, troška zastupanja na 3 ročišta (18.03.2024., 04.11.2024. i 03.11.2025.), svako po 500 bodova, troška pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 50 bodova, a sve prema Tbr 7/1, Tbr 8/1, Tbr 9/1 i Tbr 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Vrijednost boda iznosi 2,00 € prema Tbr. 54. Odvjetničke tarife.

106. Zbrojeno parnični trošak tužitelja iznosi 10.100,00 €.

107. Ovom iznosu pribrojen je trošak 25% PDV-a u iznosu od 2.525,00 €, trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 650,00 €, čime je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 13.275,00 €.

108. Sud je tužitelju dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

109. Radi navedenog odlučeno je kao u toč. I. do III. izreke ove presude.

U Zagrebu, dana 16. prosinca 2025. godine

Sutkinja

Jesenka Jurić Šojat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 4 primjerka pisano putem ovog suda na Županijski sud.

Dostaviti:

- pun tužitelja

- pun tuženika