REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Pr-12/2022-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser, u pravnoj stvari tužiteljice DBK iz [adresa]. OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Biljana Grozdanić Pilat, odvjetnica u Puli, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, Ministarstvo unutarnjih poslova, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Puli-Pola, OIB 52634238587, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 29. listopada 2025. u prisutnosti tužiteljice i njene punomoćnice odvjetnice Biljane Grozdanić Pilat te zamjenice općinskog državnog odvjetnika Jelene Skandel Davidović, 16. prosinca 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587 da tužiteljici DBK, OIB [osobni identifikacijski broj] isplati ukupan bruto iznos od 2.031,93 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 16,90 eura od 8. prosinca 2017.,

- na iznos od 54,79 eura od 8. siječnja 2018.,

- na iznos od 68,92 eura od 8. veljače 2018.,

- na iznos od 325,29 eura od 9. travnja 2018.,

- na iznos od 392,37 eura od 8. svibnja 2018.,

- na iznos od 402,77 eura od 8. lipnja 2018.,

- na iznos od 358,21 eura od 9. srpnja 2018. i

- na iznos od 412,67 eura od 8. kolovoza 2018.

do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim potražuje isplatu zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u iznosima bruto plaće iz točke I izreke presude.

III. Nalaže se tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, da tužiteljici DBK, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak isplatom iznosa od 1.750,00 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 16. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je odgovorom na zahtjev za mirno rješenje spora, broj:

N-DO-92/2021-5 od 19. srpnja 2021. Općinsko državno odvjetništvo u Puli-Pola odbilo tužiteljičin zahtjev za mirno rješenje spora u ovom parničnom predmetu. Ističe da je tužiteljica je bila raspoređena na radno mjesto načelnice Policijske postaje Pula do donošenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za pravne poslove i ljudske potencijale, klasa: UP/I-112-02/17-05/152, urbroj: 511-01-157-17-19 od 13. listopada 2017. kojim je, s visokom stručnom spremom, u osobnom policijskom zvanju glavni policijski inspektor, premještena s 16. listopada 2017. u Policijsku upravu istarsku, Sektor kriminalističke policije, Službu gospodarskog kriminaliteta, na radno mjesto policijska službenica za financijske institucije, izvangospodarske djelatnosti, intelektualno vlasništvo i kompjuterski kriminalitet. Tužiteljica je premještena na temelju odredbe čl. 72. st. 1. Zakona o policiji kojom je odredbom propisano da se policijskog službenika može, po potrebi službe, premjestiti na slobodno radno mjesto iste ili više složenosti poslova za koje ispunjava uvjete, vodeći računa o njegovom stručnom znanju, vještinama i sposobnostima, u istoj ili drugoj ustrojstvenoj jedinici, u istom ili drugom mjestu rada. Odredbom čl. 73. st. 1. Zakona o policiji propisano je da se policijskog službenika može, po potrebi službe privremeno premjestiti najduže na 6 mjeseci, odnosno do povratka odsutnog policijskog službenika kojeg zamjenjuje, a odredbom st. 2. da, u slučaju iz st. 1., policijski službenik ima pravo na osnovnu plaću ostvarenu na radnom mjestu s kojeg je premješten, ako je to za njega povoljnije. Suprotno odredbi čl. 73. st. 2. Zakona o policiji koja tužiteljici jamči povoljniju plaću radnog mjesta načelnika policijske postaje s kojeg je premještena, Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava istarska donijelo je rješenje, broj: 511-08-14- 00064/0195-2017 od 17. listopada 2017. kojim je tužiteljici određena plaća u nižem iznosu, u visini propisanoj za radno mjesto na koje je privremeno premještena. Rješenjem Odbora za državnu službu, klasa: UP/II-112-07/18-01/88, urbroj: 566- 01/12-21-2 od 12. ožujka 2021. poništeno je navedeno prvostupanjsko rješenje te je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovno rješavanje. Iz obrazloženja drugostupanjskog rješenja, u bitnom, proizlazi da prvostupanjsko tijelo ne može naknadno izrekom posebnog rješenja o plaći utvrđivati da tužiteljici ne pripada pravo zajamčeno pravo na plaću radnog mjesta s kojeg je privremeno premještena, ako je to za nju povoljnije. Također, drugostupanjsko tijelo izričito ističe da su raspored i premještaj policijskih službenika dva različita načina popunjavanja radnih mjesta pa da stoga prvostupanjsko tijelo ne može tužiteljici uskratiti prava koja joj u slučaju premještaja pripadaju na temelju odredaba Zakona o policiji. U ponovnom postupku, Policijska uprava istarska donijela je novo rješenje, broj: 511-08-14-00064/195/1-2017 od 16. travnja 2021. u kojem suprotno pravnim stavovima drugostupanjskog tijela, prvostupanjsko tijelo ponovno odlučilo na isti način kao i u poništenom rješenju iz točke III. ove tužbe. Rješenjem Odbora za državnu službu, klasa: UP/II-112-07/21-01/608, urbroj: 566-01/14-21-2 od 29. lipnja 2021. ponovno je poništeno prvostupanjsko rješenje. U trećem po redu ponovljenom postupku, Policijska uprava istarska donijela je novo rješenje, broj: 511-08-14-00064/195/3-2017 od 01. rujna 2021. koje je sadržajno potpuno isto ranije poništenim rješenjima. Rješenjem Odbora za državnu službu, klasa: UP/II-112-07/21-01/786, urbroj: 566-01/14-21-3 od 22. listopada 2021., ponovno je poništeno rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave istarske od 1. rujna 2021. Pravomoćnim rješenjem Policijske uprave istarske, broj: 511- 08-14-00064/1057-2018 od 1. kolovoza 2018.,' utvrđeno je da od 1. kolovoza 2018. tužiteljica ostvaruje plaću sukladno tom rješenju. Slijedom navedenog, tužiteljici za razdoblje od 16. listopada 2017. do 1. kolovoza 2018. pripada pravo na povoljniju plaću radnog mjesta načelnika Policijske postaje Pula. Odbor za državnu službu, kao drugostupanjsko tijelo, u svojim je rješenjima zauzelo vrlo jasan stav da je tužiteljica, nakon premještaja na temelju odredbe čl. 72. Zakona o policiji, zadržala pravo na povoljniju plaću te da prvostupanjsko tijelo ne može naknadno izrekom rješenja o plaći utvrđivati da joj takvo pravo ipak ne pripada. Ministarstvo unutarnjih poslova, kao prvostupanjsko tijelo, imalo je mogućnost protiv drugostupanjskih rješenja pokrenuti upravni spor, ako je smatralo da je pravno shvaćanje Odbora za državnu službu pogrešno. Međutim, prvostupanjsko tijelo to nije učinilo, već je, suprotno odredbama Zakona o općem upravnom postupku i Ustava Republike Hrvatske, odlučilo da ga pravna stajališta drugostupanjskog tijela ne obvezuju te je donijelo rješenje koje je sadržajno identično već dvama poništenim rješenjima, zloupotrebljavajući pritom institut nesuspenzivnog učinka žalbe. U svakom rješenju, prvostupanjsko tijelo polemizira o pravnim stavovima drugostupanjskog tijela, ustrajući na vlastitom, potpuno pogrešnom tumačenju odredaba Zakona o policiji i obrazlažući, pravno potpuno apsurdan, pravni stav da policijski službenik „kroz pisani pristanak…izražava svoju volju/suglasnost s premještajem na drugo radno mjesto, pa mu slijedom toga ne pripada niti pravo na zadržavanje plaće“, unatoč činjenici da je zakonska odredba potpuno jasna te da se tužiteljica nije odrekla prava na povoljniju plaću. Slijedom navedenog, tužiteljica smatra da joj pripada iznos koji odgovara razlici plaće koja je u razdoblju rujna 2017. do kolovoza 2018. isplaćena policijskom službeniku koji je obavljao poslove načelnika Policijske postaje Pula i plaće koja je u tom razdoblju nepravilno isplaćena tužiteljici. Tužiteljica ne raspolaže iznosom plaće koja je u tom razdoblju isplaćena drugom policijskom službeniku na radnom mjestu načelnika Policijske postaje Pula pa stoga u tom dijelu nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev, već će to učiniti nakon pribave podataka o visini plaće od Policijske uprave istarske i provedenog financijskog vještačenja. Slijedom svega navedenog, predlaže da naslovni sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da tužiteljici isplati ukupan iznos od 10.000,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te potražuje naknadu troškova ovog postupka.

1.1. Dodatno tijekom postupka navodi da tuženica ne razlikuje institut premještaja policijskog službenika na temelju odredaba čl. 68., 72. i 73. Zakona o policiji od privremenog rasporeda na drugo radno mjesto na temelju usmenog naloga nadređenog službenika. Među strankama nije sporno da je rješenje o tužiteljičinom premještaju doneseno na temelju 72. i 73. Zakona o policiji, a koje odredbe izričito propisuju pravo policijskog službenika na povoljniju plaću radnog mjesta s kojeg je premješten. Tuženičin jedini argument u prilog neosnovanosti tužbenog zahtjeva je potpuno pogrešan pravni stav o postojanju „pravne praznine“, odnosno nedostatka odredbi o rasporedu rukovodećih policijskih službenika iz čl. 58. st. 1. i čl. 60. st. Zakona o policiji na drugo radno mjesto nakon isteka roka na koji su imenovani. Organizacijske poteškoće Ministarstva unutarnjih poslova, kao i poteškoće zbog navodnih „pravnih praznina“, nisu i ne mogu imati za posljedicu umanjenje tužiteljičinih prava. Vlada Republike Hrvatske je ovlašteni predlagatelj zakona pa su stoga u propisanoj proceduri mogle biti upućene izmjene i/ili dopune Zakona o policiji kojima bi se takve navodne „pravne praznine“ uklonile. Međutim, tuženica ne samo da to nije učinila, nego je institut prava na povoljniju plaću regulirala na isti način i u trenutno važećem Zakonu o policiji, iako je od prvog prvostupanjskog rješenja u upravnom postupku proteklo razdoblje od čak pet godina. Neosnovan je i tuženičin navod da bi tužiteljica tek po izdanom rješenju o plaći mogla zahtijevati isplatu razlike plaće. Takav bi pravni stav značio da bi tužiteljičina prava ovisila isključivo o dobroj volji rukovodećih službenika Ministarstva unutarnjih poslova, iako je iz dosadašnjeg postupanja potpuno jasno da to ministarstvo ne poštuje upute i pravna stajališta Odbora za državnu službu te da nema namjeru donijeti rješenje kojim će se tužiteljici utvrditi pravo na razliku plaće. Tužiteljica je premještena na temelju rješenja o premještaju i ima saznanja da postoje policijski službenici u Policijskoj upravi istarskoj koji su, unatoč činjenici postojanja identičnih rješenja o premještaju, zadržali pravo na povoljniju plaću, što govori u prilog činjenici da Ministarstvo unutarnjih poslova zakonske odredbe primjenjuje selektivno i na diskriminirajući način.

1.2. Tužiteljica je podneskom od 27. rujna 2023., nakon što je zaprimila obračun tuženika, preinačila tužbu povećavši tužbeni zahtjev kojim konačno zahtijeva isplatu ukupnog iznosa od 2.031,93 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate. Tuženik se preinaci nije usprotivio, stoga je sud istu, ocijenivši da je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, na temelju odredaba članka 190. stavka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) dopustio.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti. Ističe da ne postoji objektivni identitet zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbe pa predlaže da sud odbaci tužbu. Naime, radi se o činjenicama koje je tužitelj znao i u vrijeme podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora, a sukladno čl. 186. Zakona o parničnom postupku te praksi Vrhovnog suda RH u odluci Revr-698/2021 od 29. ožujka 2017. i nizu istovrsnih odluka, mora u zahtjevu navesti sve što mora sadržavati tužba.

2.1. Dodatno tijekom postupka tuženik navodi da je tužiteljica istekom mandatnog razdoblja od pet godina za vrijeme kojeg je bila imenova na radno mjesto načelnik Policijske postaje Pula, uz prethodnu pisanu suglasnost, premještena rješenjem Klasa:

UP/I-112-02/17-05/152 Ur.broj:511-01-157-17-19 od 13.10.2017. s danom 16.10.2017. na radno mjesto policijski službenik za financijske institucije, izvangospodarske djelatnosti, intelektualno vlasništvo i kompjuterski kriminalitet u Službi gospodarskog kriminaliteta Policijske uprave istarske. Tada važećim Zakonom o policiji nije bilo odredbi koje propisuju raspored rukovodećih policijskih službenika iz članka 58. stavka 1 i članka 60. stavka 1. Zakona o policiji na drugo radno mjesto nakon isteka roka na koji su imenovani. Naime, raspored svih policijskih službenika pa tako i rukovodećih policijskih službenika bio je propisan člankom 63. istog Zakona odnosno, samo prilikom prijama u policiju, ako se ukine ustrojstvena jedinica ili radno mjesto na koje je policijski službenik raspoređen te ukoliko se smanji broj izvršitelja radnog mjesta na koje je raspoređen. Stoga je uslijed pravne praznine na navedeni slučaj primijenjen institut premještaja jer nakon isteka mandata i imenovanja drugog policijskog službenika na to rukovodeće radno mjesto nije mogla ostati raspoređena na radnom mjestu načelnik. Tužiteljica nije podnijela žalbu protiv navedenog rješenja o premještaju te je isto postalo pravomoćno. Nadalje, ukazuje na odredbu čl. 63. st. 1. Zakona o državnim službenicima, kojom je propisano da je odlučivanje o rasporedu na radno mjesto te drugim pravima i obvezama državnih službenika, kao i prestanku državne službe upravna stvar. Iz navedene odredbe nesporno je da je i rješenje o plaći kao jedino od temeljnih prava službenika upravni akt. Stoga se službeniku samo na temelju rješenja koje donose čelnik tijela ili osoba kojoj je to u opisu poslova može isplaćivati plaća. Slijedom toga, kako podnositeljica u upravnom postupku nije ishodila rješenje kojim joj je u spornom razdoblju utvrđena plaća radnog mjesta načelnik policijske postaje, za koje radno mjesto potražuje razliku plaće te kako joj nije donijeto rješenje kojim joj se priznaje pravo na plaću tog radnog mjesta, ista nema pravo potraživati razliku plaće u parničnom postupku.

2.2. Tuženik još ističe da je tužiteljica 4. prosinca 2008. s radnog mjesta pomoćnika načelnika policijske postaje za ustroj i organizaciju rada u Policijskoj postaji Pula rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova broj:511-01-157-75069/7-2008 od 3. prosinca 2008. premještena na radno mjesto pomoćnika načelnika policijske postaje za kriminalističku policiju unutar iste ustrojstvene jedinice. Nakon stupanja na snagu novog Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva unutarnjih poslova broj:511-01-152- OGR-2458/12 od 28. srpnja 2012. temeljem odredbi članka 60. Zakona o policiji (Narodne novine broj 34/11) 7. kolovoza 2012. objavljen je interni oglas za imenovanje rukovodećih policijskih službenika na radno mjesto načelnika policijskih postaja u Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj upravi istarskoj te je nakon provedenog postupka tužiteljica rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova 511-01-157-170/1-2012 od 11. listopada 2012. s danom 15. listopada 2012. imenovana na radno mjesto načelnika Policijske postaje Pula na razdoblje od pet godina. Po isteku razdoblja od pet godina 12. rujna 2017. objavljen je interni oglas za imenovanje rukovodećih policijskih službenika na radno mjesto načelnika policijskih postaja u Policijskoj upravi istarskoj, a između ostalog i za radno mjesto načelnika Policijske postaje Pula te je nakon provedenog postupka internog oglasa na navedeno radno mjesto imenovan drugi kandidat. Budući je tužiteljici istekao mandat na koje je bila imenovana i da u provedenom postupku internog oglasa ista nije ponovno odabrana za obavljanje poslova načelnika Policijske postaje Pula, a tada važeći Zakon o policiji nije predviđao mogućnost rasporeda te kategorije policijskih službenika, primijenjen je institut premještaja kao jedini mogući način rješavanja njezinog radno-pravnog statusa. Ministarstvo unutarnjih poslova je kao jedna strana ponudila, a imenovana je dala pisani pristanak za premještaj te je Rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Klasa: UP/I-112-02/17-05/152, Urbroj:511-01-157-17-19 od 13. listopada 2017. s danom 16. listopada 2017. premještena u Sektor kriminalističke policije, Službu gospodarskog kriminaliteta, na radno mjesto policijske službenice za financijske institucije, izvangospodarske djelatnosti, intelektualno vlasništvo i kompjuterski kriminalitet na koje rješenje nije podnijela žalbu. U predmetnom rješenju o premještaju nije utvrđeno da se imenovanoj priznaje pravo iz stavka 4. članka 72. Zakona o policiji, odnosno da imenovana policijska službenica ima pravo na osnovnu plaću ostvarenu na radnom mjestu s kojeg je premještana ako je to za nju povoljnije. Prema odredbi članka 46. Zakona o policiji odlučivanje o prijemu, rasporedu izboru, imenovanju, razrješenju, premještaju, plaći, drugim pravima, obvezama i odgovornostima te prestanku službe policijskog službenika upravna je stvar, a prema odredbi članka 1. stavak 3. navedenog Zakona propisano je da se na pitanja radno-pravnog položaja policijskih službenika koja nisu uređena tim Zakonom ili propisima donesenim na temelju tog Zakona primjenjuju propisi o državnim službenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima. Odredbom članka 63. stavka 1. Zakona državnim službenicima (Narodne novine broj 92/05, 140/05, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 49/12, 37/13, 38/13, 01/15, 138/15, 61/17) koji je u sporno vrijeme bio u primjeni propisano je da je odlučivanje o prijemu u državnu službu, rasporedu na radno mjesto, plaći, premještaju, stavljanju na raspolaganje, ocjenjivanju te prestanku državne službe upravna stvar o kojoj odlučuje rješenjem čelnik tijela ili službena osoba u čijem je opisu poslova rješavanje o upravnoj stvari, sukladno propisima o ustrojstvu državno tijela, dok je stavkom 3. istog članka propisano da protiv rješenja iz stavka 1. tog članka službenik može izjaviti žalbu Odboru za državnu službu u roku od 15 dana od dana dostave rješenja. Obzirom da je rješenje o premještaju tužiteljice na radno mjesto policijske službenice za financijske institucije u Sektoru kriminalističke policije Službi gospodarskog kriminaliteta, postalo pravomoćno i izvršno smatramo da imenovana ne može imati pravo na plaću nekog drugog radnog mjesta, odnosno plaću koju bi ostvarila sukladno radno pravnom statusu kojeg je imala prije donošenja rješenja o premještaju, a u prilog tome da policijski službenik ostvaruje pravo na plaću sukladno rješenju o rasporedu ili rješenju o premještaju govori i sudska praksa. Naime, u presudi Županijskog suda u Zagrebu, posl.br. Gž R 89/2022 od 24. siječnja 2022. izraženo je pravno stajalište prema kojem "ukoliko je rješenje o plaći donijeto za radno mjesto na koje je državni službenik premješten i to u trenutku u kojem je rješenje o premještaju na to radno mjesto na snazi, odnosno sve dok ne bude poništeno ili na drugi način stavljeno van snage, tada nije jasno s kojom bi pravnom argumentacijom državni službenik ili namještenik takvo rješenje o plaći pobijao, budući da ne može biti raspoređen na jedno radno mjesto (sve dok je rješenje o rasporedu za to radno mjesto na snazi), a tražiti donošenje rješenja o plaći za drugo radno mjesto, već svoja prava može ostvariti upravo pobijanjem rješenja o premještaju koje ima karakter protupravnog postupanja poslodavca, odnosno štetne radnje". Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske se u presudi broj Revr 598/11 od 23. veljače 2016. poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-804/10 od 16. lipnja 2010. u kojoj je revizijski sud zauzeo shvaćanje da se o rasporedu na radno mjesto, o premještaju na radno mjesto i drugim pravima i obvezama službenika odlučuje rješenjem koje je upravni akt i da se samo na temelju tog rješenja službeniku može isplaćivati plaća pa da stoga službenik koji je samo na temelju usmenog naloga nadređenog službenika privremeno obavljao poslove drugog radnog mjesta bez pisanog rješenja o privremenom premještaju i bez rješenja o plaći za to drugo radno mjesto, nema pravo na isplatu plaće za to drugo radno mjesto dok ne ishodi navedena rješenja te je u navedenoj presudi izraženo stajalište da državnom službeniku pripada pravo na plaću prema rješenju o rasporedu na radnom mjesto i plaći. Iako je navedena Presuda donesena u pravnoj stvari isplate razlike plaće između plaće radnog mjesta na koje je policijski službenik raspoređen i radnog mjesta koje je obavljao po usmenom nalogu nadređenog naprijed navedeno pravno shvaćanje nesumnjivo je primjenjivo i u konkretnom slučaju u kojem je o premještaju imenovane odlučeno rješenjem. Slijedom naprijed navedenog smatramo da je pogrešan stav tužiteljice da je trebala zadržati plaću radnog mjesta načelnika Policijske postaje Pula obzirom da imenovana u utuženom razdoblju na radno mjesto načelnika Policijske postaje Pula nije bila rješenjem niti raspoređena niti premještena, već imenovana na točno određeno razbolje te nema pravne osnove temeljem koje bi ostvarivala pravo na plaću tog radnog mjesta, već je pravomoćnim i izvršnim rješenjem trajno premještena na radno mjesto policijske službenice u Službi gospodarskog kriminaliteta i stoga joj se plaća može isplaćivati isključivo sukladno rješenju o premještaju. Nadalje, netočni su navodi da institut prava na povoljniju plaću u slučaju premještaja reguliran na isti način i trenutno važeći Zakon o policiji iako je tuženica imala mogućnost upućivanja izmjena i/ili dopuna Zakona o policiji kako bi se pravne praznine uklonile obzirom da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o policiji (narodne novine br. 66/19) izmijenjen članak 72. te se u slučaju trajnog premještaja ne propisuje pravo zadržavanja povoljnije plaće, dok nije došlo do izmjene članka 73. Zakona o policiji kojim se propisuje privremeni premještaj, vrijeme njegovog trajanja i zadržavanje povoljnije plaće za vrijeme privremenog premještaja. Navode iz podneska od 23. lipnja 2022. kojim se upire na diskriminatorno postupanje Policijske uprave istarske, u potpunosti odbacuje kao neistinite obzirom da su u potpuno identičnom radno-pravnom statutu još dva policijska službenika DB i ŽB, koji su isto tako po provođenju internog oglasa od 07. kolovoza 2012. bili imenovani na radno mjesto načelnika policijske postaje i po provođenju postupka internog oglasa od 12. rujna 2017. na radno mjesto načelnika policijske postaje su imenovani drugi kandidati te su naprijed navedeni policijski službenici premješteni na radno mjesto za koje ispunjavaju uvjete, a u kojim slučajevima je tuženica odnosno Policijska uprava istarska jednako postupila kao i prema podnositeljici zahtjeva i temeljem rješenja o premještaju na radno mjesto doneseno im je rješenje o plati radnog mjesta na koje su premješteni. Predlaže da sud prvenstveno odbaci tužbu, a podredno odbije tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu tuženici parničnog troška u cijelosti.

3. U dokaznom postupku pročitani su zahtjev za mirno rješenje spora uz povratnicu, odgovor na zahtjev za mirno rješenje spora, rješenja MUP-a od 13. listopada 2017., 17. listopada 2017., rješenje Odbora za državnu službu od 12. ožujka 2021., rješenje MUP-a od 16. travnja 2021., žalba protiv tog rješenja, rješenje Odbora za državnu službu od 29. lipnja 2021., rješenje MUP-a od 1. rujna 2021., žalba protiv tog rješenja, rješenje Odbora za državnu službu od 22. listopada 2022., rješenje MUP-a od 1. kolovoza 2018., platne liste tužiteljice od rujna 2017 do rujna 2018., dopis MUP-a od 12. listopada 2017., suglasnost od 17. travnja 2019., tužba MUP-a od 30. studenog 2021., presuda Upravnog i Visokog upravnog suda posl.br. US I-3614/21 i US Ž- 3953/22, dopis MUP-a od 7. rujna 2023. sa svom popratnom dokumentacijom, obračun MUP-a razlike plaće, iskaz tužiteljice te sva druga dokumentacija priležeća spisu.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice većim je dijelom osnovan.

5. Prije svega valja reći da je tužiteljica ispunila zakonsku obvezu iz članka 186.a ZPP- a s obzirom da je prije podnošenja tužbe uputila tuženiku zahtjev za mirno rješenje spora. Navod tuženika o tome da ne postoji objektivni identitet tog zahtjeva i tužbe u ovom predmetu nije osnovan. Svoj navod tuženik ničime ne obrazlaže niti ga konkretizira, stoga se nameće zaključak da je riječ o paušalnom navodu. Analizom sadržaja zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbe ovaj je sud utvrdio da počivaju na potpuno istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi te da su zahtjev u potpunosti jednaki. Stoga prijedlog tuženika za odbačaj tužbe tužiteljice nije osnovan.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće između plaće radnog mjesta načelnice s kojeg je premještena na radno mjesto policijske službenice koje je radno mjesto niže od njenog osobnog zvanja, za razdoblje od 16. listopada 2017. do 1. kolovoza 2018.

7. Pri tom među strankama nisu sporne sljedeće činjenice:

- da je tužiteljica bila raspoređena na radno mjesto načelnice Policijske postaje Pula do donošenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (dalje MUP- a) od 13. listopada 2017. kojim je premještena s danom 16. listopada 2017. na radno mjesto policijske službenice za financijske institucije, izvangospodarske djelatnosti, intelektualno vlasništvo i kompjuterski kriminalitet Policijskog upravi Istarskoj, Sektoru kriminalističke policije, Službe gospodarskog kriminaliteta i to na temelju odredbe članka 72. stavka 1. i 3. Zakona o policiji (dalje: rješenje o premještaju),

- da je tim rješenjem tužiteljica premještena na radno mjesto koje je nižeg policijskog zvanja od njenog osobnog, zbog čega je prije donošenja predmetnog rješenja o premještaju bilo potrebno (što je i učinjeno) ishoditi tužiteljičin pisani pristanak,

- da predmetnim rješenjem o premještaju nije utvrđena plaća tužiteljice, već je u točki 3. izreke rješenja o premještaju određeno da će se plaća utvrditi posebnim rješenjem,

- da predmetno rješenje o premještaju tužiteljica nije pobijala stoga je isto postalo pravomoćno i konačno,

- da je potom rješenjem MUP-a od 17. listopada 2017. tužiteljici određena plaća u visini radnog mjesta na koje je privremeno premještena, a koje je rješenje povodom žalbe tužiteljice poništeno rješenjem drugostupanjskog tijela Odbora za državnu službu Republike Hrvatske od 12. ožujka 2021. te je predmet vraćen na ponovno rješavanje,

- da je u ponovljenom postupku MUP donio novo rješenje od 16. travnja 2021. i ponovno odlučio na isti način o plaći tužiteljice te je i to rješenje poništeno rješenjem Odbora za državnu službu od 29. lipnja 2021.,

- da je u trećem po redu ponovljenom postupku MUP donio rješenje i to ono od 1. rujna 2021. kojim je opet odlučio da se tužiteljici plaća utvrđuje prema koeficijentu radnog mjesta na koje je premještena te je i to rješenje poništeno rješenjem Odbora za državnu službu od 22. listopada 2021.,

- da je Ministarstvo unutarnjih poslova podnijelo tužbu protiv Odbora za državnu službu Republike Hrvatske pokrenuvši time upravni spor pred Upravnim sudom u Zagrebu u kojem je postupku ovdje tužiteljica sudjelovala kao zainteresirana osoba, a u kojem je sporu presudom posl.br. UsI-3614/21-10 od 18. srpnja 2022. odbijen tužbeni zahtjev MUP-a za poništavanje rješenja Odbora te je ista potvrđena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl.br. Usž-3953/22-2 od 16. studenog 2022. koji je u obrazloženju svoje presude naveo da tužiteljica ima pravo na plaću povoljniju za nju odnosno plaću radnog mjesta s kojeg je premještena,

- da je pravomoćnim rješenjem MUP-a od 1. kolovoza 2018. utvrđena plaća tužiteljice konačno za razdoblje nakon donošenja tog rješenja od 1. kolovoza 2018. pa nadalje.

7.1. Osim što predmetne činjenice nisu sporne, proizlaze iz materijalnih dokaza u spisu i to osobito odluka koje je donio MUP i Odbor za državnu službu Republike Hrvatske (list 12 do 45 spisa) te presuda iz upravnog spora (iza lista 135 spisa), ali i vjerodostojnog iskaza tužiteljice koja je iskazivala uvjerljivo i sukladno drugim dokazima.

8. Između stranaka je, dakle, sporno ima li tužiteljica pravo na isplatu razlike plaće između plaće radnog mjesta načelnika odjela s kojeg je premještana i radnog mjesta na koje je premještena. Dakle, predmet ovog spora je pravno pitanje i to primjenjuje li se u situaciji kada je tužiteljica pristala na premještaj na radno mjesto "nižeg ranga" odredba članka 72. stavka 4. Zakona o policiji koja predviđa pravo na povoljniju plaću pri premještaju na radno mjesto "istog odnosno sličnog ranga". Pri tom nije sporna visina zahtjeva tužiteljice koja je usklađena s obračunom tuženika.

9. Tuženik osporava zahtjev tužiteljice ističući više navoda, a nakon analize iznesenih navoda sud zaključuje da tuženik ističući različite činjenične navode koji su u međusobnoj suprotnosti upada u kontradikciju. Pa tako tuženik ističe da tužiteljici ne pripada pravo na povoljniju plaću jer je dala svoj pristanak na premještaj, da bi potom osporavao da je uopće riječ o institutu premještaja ističući da se uporabom tog izraza i odredbe Zakona samo premostila pravna praznina. Osim toga, tuženik smatra da tužiteljica ne može u ovom parničnom postupku pred redovnim sudom tražiti ovakvu zaštitu inzistirajući da se pitanje plaće policijskog službenik rješava samo u upravnom postupku.

10. Odredbom članka 72. stavka 1. tada važećeg Zakona o policiji (Narodne novine br. 34/2011, 130/2012, 89/2014, 151/2014, 33/2015, 121/2016) propisano je da se policijskog službenika može po potrebi službe premjestiti na slobodno radno mjesto u okviru stečenog stupnja obrazovanja i osobnog policijskog zvanja, u istoj ili drugoj ustrojstvenoj jedinici, u istom ili drugom mjestu rada. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da se premještaj po potrebi službe temelji na slobodnoj ocjeni o potrebi da se policijskog službenika premjesti na drugo radno mjesto zbog potrebe popunjavanja radnog mjesta na kojem se poslovi moraju obavljati u kontinuitetu ili zbog povećanja broja izvršitelja radi povećanog opsega posla, zbog bolje organizacije rada ili potrebe za angažiranjem drugog policijskog službenika na određenom radnom mjestu radi pravovremenog ili efikasnijeg obavljanja određenih poslova i zadataka. Stavkom 3. istog članka Zakona propisano je da se iznimno od stavka 1. ovoga članka, policijskog službenika može, uz pisani pristanak, premjestiti na radno mjesto nižeg policijskog zvanja od osobnog. Stavkom 4. istog članka Zakona propisano je da u slučaju iz stavka 1. ovoga članka, policijski službenik ima pravo na osnovnu plaću ostvarenu na radnom mjestu s kojeg je premješten, ako je to za njega povoljnije.

11. Iz citiranih odredbi Zakona o policiji proizlazi da se policijskog službenika može premjestiti na drugo radno mjesto u okviru stečenog stupnja obrazovanja i osobnog policijskog zvanja, a ako se policijskog službenika premješta na radno mjesto nižeg policijskog zvanja od osobnog, potreban je njegov pisani pristanak. Pisani pristanak policijskog službenika je uvjet za premještaj na radno mjesto nižeg policijskog zvanja od osobnog i po stavu ovoga suda (i sudske prakse) ne isključuje pravo na ostvarivanje povoljnije plaće što je predviđeno stavkom 4. citiranog članka Zakona o policiji.

12. Navodi tuženika o tome da se u konkretnom slučaju nije radilo o premještaju tužiteljice u kontradikciji su s činjenicama utvrđenim materijalnim dokazima. Naime, u izreci rješenja MUP-a od 13. listopada 2017. određeno je da se tužiteljica je kao policijska službenica s visokom stručnom spremom u osobnom policijskom zvanju glavni policijski inspektor premješta na radno mjesto nižeg policijskog zvanja od osobnog i to mjesto policijske službenica za financijske institucije. Iz obrazloženja predmetne odluke proizlazi da je tužiteljica dala pisani pristanak na premještaj na radno mjesto nižeg ranga te je premještaj određen na temelju odredaba članka 72. stavka 1. i 3. Zakona o policiji. Dakle, predmetno je rješenje sam MUP utemeljio na institutu premještaja iz članka 72. Zakona o policiji. Stoga navodi tuženika o tome da predmetnim Zakonom o policiji nije bilo riješeno pitanje raspoređivanja djelatnika koji su bili na rukovodećim mjestima, mogućem isteku mandata te da je riječ o pravnoj praznini koju su riješili primjenom instituta premještaja, ali da se pri tom ne može primijeniti i odredba o povoljnijoj plaći, nisu osnovani u ovom predmetu. Naime, u ovom slučaju tuženik nije samo poslodavac, riječ je o državi koja predstavlja tijelo državne uprave, stoga navedeno, ali i okolnost da MUP ne poštuje odluke sudova, ne može ići u prilog tuženika.

13. Nakon što je utvrđeno da je tužiteljica premještena na drugo radno mjesto, valja se osvrnuti na pitanje prava na povoljniju plaću. Stav je ovoga suda da tuženik pogrešno smatra da, unatoč jasnoj zakonskoj normi, policijski službenik davanjem pisanog pristanka na premještaj na radno mjesto nižeg policijskog zvanja od osobnog ne ostvaruje pravo na povoljniju plaću i to onog radnog mjesta s kojeg je premješten. Naime, iz obrazloženja rješenja o premještaju proizlazi da je tužiteljica pisanim pristankom samo pristala da je se premjesti na radno mjesto koje je nižeg policijskog zvanja od njenog osobnog. Tim je rješenjem izričito u točki 3. izreke određeno da će se plaća utvrditi posebnim rješenjem, što znači da visina plaće nije bila predmetom pisane izjave tužiteljice. Stoga je stav ovoga suda da u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbu članka 72. stavka 4. Zakona o policiji što znači da tužiteljica ima pravo na plaću radnog mjesta s kojeg je bila premještana ako je to za nju povoljnije, a prema izračunu samog tuženika (list 198 spisa) razvidno je da je plaća na prethodnom radnom mjestu tužiteljice bila povoljnija.

14. Nije u pravu tuženik glede navoda da tužiteljica u postupku pred redovnim sudom ne može zahtijevati isplatu ističući da to može jedino u upravnom postupku i pozivajući se pri tom na odredbu članka 63. stavka 1. Zakona o državnim službenicima i članka 43. Zakona o policiji. Stav tuženika o navedenom nije ispravan. Naime, u ovom je postupku utvrđeno da je u čak tri navrata tužiteljica uspjela u žalbenom postupku u kojem su poništena tri rješenja MUP-a te da je konačno presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-3953/2022-2 od 16. studenog 2022. potvrđena presuda Upravnog suda u Zagrebu posl.br.UsI-3614/21-10 od 18. srpnja 2022. kojom je odbijen zahtjev MUP-a za poništavanje rješenja Odbora za državnu službu kojim je poništeno rješenje MUP-a o plaći tužiteljice. Predmetni su sudovi izrazili potpuno jasno i decidirano svoje pravno stajalište da, a što je prethodno u čak tri navrata učinilo i drugostupanjsko tijelo Odbor za državnu službu, tužiteljica ima pravo na povoljniju plaću neovisno o pristanku na radno mjesto nižeg ranga ističući da pristankom na to "niže" radno mjesto tužiteljica nije pristala i na plaću tog radnog mjesta. Međutim i unatoč takvim odlukama sudova, MUP i dalje odbija donijeti rješenje u skladu s pravnim stajalištem viših tijela te time kao državno tijelo potpuno ignorira odluke višeg tijela, ali i sudove ove države.

15. Imajući u vidu da je odredbom članka 4. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj 92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 49/12, 38/13, 37/13, 1/15, 138/15, 102/15) propisano da se prava, obveze i odgovornosti državnih službenika uređuju zakonom i na temelju zakona donesenim propisima te da pitanja koja nisu uređena tim ili posebnim zakonom, uredbama Vlade Republike Hrvatske ili drugim propisima donesenim na temelju Ustava i zakona ili kolektivnim ugovorom, primjenjuju se opći propisi o radu, u ovom predmetu treba primijeniti važeće propise kojim se uređuju prava iz radnog odnosa.

15.1. Odredbom članka 103. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 6/11, 82/12, 88/12 i 73/13 - u daljnjem tekstu: ZR-a/09/), odnosno čl. 111. ZR-a/14, propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava (stavak 1.), s time da se pravo na naknadu štete iz st. 1. tog članka odnosi i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa (stavak II.).

15.2. Donoseći kontinuirano u više navrata kroz više godina nezakonita i nepravilna rješenja, koja su sva poništena odlukama drugostupanjskog tijela, a potom i presudom Upravnog suda u Zagrebu odnosno presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske te odbijajući donijeti rješenje o plaći tužiteljice prema ukazanom pravnom stajalištu, tuženik je tužiteljici povrijedio pravo iz radnog odnosa koje je rezultiralo štetom u vidu izgubljene zarade, odnosno razlike u plaći između radnog mjesta na koje je tužiteljica premještena i radnog mjesta s kojeg je premještena, koju štetu je tužiteljici tuženik dužan naknaditi (čl. 103. ZR-a/09 i čl. 111. ZR-a/14 u vezi s čl. 1045. i 1046. Zakona o obveznim odnosima/„Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15).

15.3. Ističe se da osnov obveze tuženika ne počiva na odredbi članka 90. Zakona o radu kao općoj odredbi o obvezi poslodavca da radniku isplati plaću za obavljeni rad jer u konkretnom slučaju tužiteljica ima pravo na isplatu povoljnije (veće) plaće od one koje je za radno mjesto na koje je premještena propisana, a postupanje tuženika (nedonošenje pravilne odluke) predstavlja štetnu protupravnu radnju kojom tužiteljici onemogućava ostvarivanje prava koje joj pripada.

16. Tuženik se u tom smislu potpuno neosnovano poziva na presudu Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž R-89/2022 od 24. siječnja 2022. citirajući ulomak te odluke zanemarujući da je predmetnom odlukom potvrđena prvostupanjska presuda kojom je naloženo Republici Hrvatskoj da tužitelju isplati razliku plaće ističući da tužitelji imaju pravo u parnici potraživati izgubljenu zaradu kao vid imovinske štete koju su pretrpjeli nezakonitim postupanjem tuženika. Osim toga, iako je dopuštena revizija Republike Hrvatske protiv predmetne odluke, Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev 539/2023-2 od 4. listopada 2023. odbio reviziju tuženika.

16.1. Tuženik se neosnovano poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to presudu broj Revr 1508/11-3 od 21. listopada 2015. te rješenje broj Revr 1613/12-2 s obzirom da shvaćanje najvišeg suda u tim odlukama nema veze s činjeničnim supstratom ove parnice. Naime, u tim je slučajevima predmet tužbenih zahtjeva bilo isplata razlike plaće za radno mjesto koje su tužitelji obavljali prema usmenom nalogu nadređenog, a bez rješenja o premještaju, dok je u ovom slučaju tužiteljica na temelju pravomoćnog i končanog rješenja premještena pozivom na odredbe članka 72. stavka 1. i 3. Zakona o policiji.

16.2. Valja ukazati da je u ovosudnom predmetu posl.br.Pr-103/2023, koji je činjenično i pravno istovjetan ovom predmetu i vodio se protiv istog tuženika, presudom suda od 18. prosinca 2024. tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen, a s obzirom da predmetna presuda nije pobijana žalbom postala je pravomoćna.

17. Nije bilo potrebno osvrtati se na druge činjenične navode iznesene tijekom postupka (poput onih o diskriminaciji) niti cijeniti preostale dokaze u ovom predmetu, s obzirom da je činjenično stanje utvrđeno na temelju već ocijenjenih dokaza pa ostale činjenice i dokazi nisu od značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

18. Slijedom navedenog, ovaj je sud otklonio kao neosnovane sve prigovore tuženika i utvrdio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim na temelju odredaba članka 72. stavka 4. Zakona o policiji i članka 103. Zakona o radu, stoga je isti u većem dijelu prihvaćen u točki I izreke presude te je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati ukupan bruto iznos od 2.031,93 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog posebnog iznosa do isplate, sukladno odredbama članka 29. stavka 2. ZOO- a.

19. Odbijen je zahtjev tužiteljice u dijelu kojim zahtijeva isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosima u stavku I izreke ove presude. Naime dosuđeni bruto iznos sastoji se od neto iznosa, doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a u smislu odredbe članka 15. stavak 3. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14), i članka 17. stavak 3. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 20/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto iznosi koji su u konkretnom slučaju dosuđeni te koji se isplaćuju po sudskoj presudi sve do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nisu u potpunosti dospjeli na naplatu, odnosno u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek s isplatom same plaće odnosno razlike plaće (tako i županijski sudovi u odlukama posl.br. Gž R-624/14 od 16. travnja 2015., Gž R-376/15 od 2. lipnja 2015., Gž R-440/15 od 24. veljače 2015., Gž R-508/14 od 14. travnja 2015.). Stoga je u tom dijelu u točki II izreke presude zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan.

20. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavku 5. i članku 155. ZPP-a s obzirom da tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu, a u odnosu na taj dio zahtjeva nisu nastali posebni troškovi i to prema vrijednosti predmeta spora konačno specificiranog tužbenog zahtjeva.

20.1. Tužiteljica je zastupana po punomoćnici odvjetnici te joj pripada nagrada na temelju odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., dalje: Tarifa). Tužiteljici je priznat trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora, tužbe i podnesaka od 23. lipnja 2022., 28. prosinca 2022. i 27. rujna 2023. (Tbr.7.t.1., Tbr.8.t.1. i Tbr.32. Tarife) te trošak zastupanja na ročištima 19. siječnja 2023. i 29. listopada 2025. (Tbr.9.t.1. Tarife), za svaku radnju po 100 bodova što s obzirom na vrijednost boda (Tbr.54. Tarife) i dodajući PDV (Tbr.46. Tarife) ukupno iznosi 1.750,00 eura.

21. Posljedično navedenoj odluci o troškovima postupka, zahtjev tuženika za naknadu troškova ovog postupka odbijen je kao neosnovan u cijelosti.

U Puli 16. prosinca 2025.

Sutkinja

Ana Brgles Keser

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po pun.

2. Tuženiku po ODO Pula, GUO

3. Porezna uprava, Ispostava Pula – po pravomoćnosti (čl.433.a st.2. ZPP-a)