Republika Hrvatska
Upravni sud u Zagrebu
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8
Poslovni broj: Us I-4450/2025-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Janji Topol, uz sudjelovanje zapisničarke Valentine Lukinec Galović, u upravnom sporu tužitelja FI, državljanin Republike Turske, kojeg zastupa Zoran Bauer, odvjetnik u Zagrebu, Kozarčaninova 2, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zagrebačke, Postaje aerodromske policije Pleso, Velika Gorica, Ulica Rudolfa Fizira bb, OIB 36162371878, radi ograničenja slobode kretanja, 16. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
I Poništava se točka 2. izreke rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zagrebačke, Postaje aerodromske policije Pleso, klasa: NK-UP/I- 216-03/25-03/41, ur. broj 511-19-48-25-1 od 5. studenog 2025. u dijelu kojim je ograničenje kretanja određeno preko razdoblja od 2 (dva) mjeseca.
II U preostalom dijelu tužbeni zahtjev se odbija.
III Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu te se nalaže Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878 da isplati odvjetniku Zoranu Baueru, pružatelju pravne pomoći, iznos od 1.250,00 eura (tisućudvijestopedeseteura) u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem tuženika je tužitelju, kao tražitelju međunarodne zaštite, određeno ograničenje slobode kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance na najkraće moguće vrijeme, a najduže do tri mjeseca.
2. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da osporavano rješenje nije zakonito, jer, budući da se u konkretnom slučaju primjenjuje institut sigurne zemlje podrijetla, tuženik je dužan postupak provesti najkasnije u roku od dva mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, slijedom čega je i navedeni rok odgovarajući rok za ograničenje slobode kretanja u konkretnom slučaju, a ne kako je to naveo tuženik tri mjeseca. Nadalje, navodi da tužitelj posjeduje laissez-passer kojim mu se omogućava slobodan prolazak, a što je pak proturječno mjeri koja je uvedena u informacijski sustav. Štoviše, tužitelj očito nije niti bio na području bilo koje države članice, s obzirom da Švicarska nije država članica. Nadalje, ukoliko se navodi da je tužitelj temeljem dublinskog postupka vraćen iz Švicarske, a koja nije država članica, na područje Republike Hrvatske, a koja je država članica, te koja je tužitelja prihvatila u okviru dublinske procedure, te još usto je tužitelj imao laisses-passer, tada se postavlja pitanje po kojim je kriterijima tužitelj prekršio bilo koji propis koji se navodi u obrazloženju pobijanog rješenja, a pošto je Republika Hrvatska odlučila prihvatiti nadležnost za rješavanje tužiteljeva zahtjeva za međunarodnom zaštitom. Dakle, tužitelj je upravo napravio sve legalno, došao u Republiku Hrvatsku temeljem legalnih dokumenata (laissez-passer), te se odmah stavio na raspolaganje u postupku međunarodne zaštite. Nije jasno radi čega tuženik u ovom slučaju uopće primjenjuje članka 54. stavak 2. točka 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, kada tužitelj nije u Republiku Hrvatsku došao s područja EGP-a, tužitelj je u Republiku Hrvatsku poslan isključivo iz razloga što je Republika Hrvatska prihvatila nadležnost za rješavanje tužiteljeva zahtjeva, tužitelj je došao u Republiku Hrvatsku na temelju legalnog dokumenta (laissez-passer), izdanog od strane nadležnih tijela i tužitelj je odmah po izlasku iz aviona izrazio namjeru za dobivanjem međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj. Slijedom navedenog je nejasno na temelju čega je tuženik primijenio odredbu članka 54. stavak 3. točka 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Nadalje, ukoliko je tužitelj sve to napravio na način da je poštivao zakon, te da je poštivao izdane dokumente, te u trenutku slanja tužitelja u Republiku Hrvatsku temeljem odredbe dublinskog sporazuma tužitelj nije bio na području EGP- a, tada nije obrazloženo koji su to elementi individualne procjene iz članak 54. stavka 6. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti koji su prevagnuli da se u odnosu na tužitelja mora primijeniti ovakva mjera. Zahtijeva poništavanje rješenja tuženika, podredno određivanje ograničenja slobode kretanja na razdoblje najduže dva mjeseca.
3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost tužbenog zahtjeva te je ostao kod obrazloženja osporavanih rješenja.
4. Tužbeni zahtjev je neosnovan.
5. Tijekom postupka sud je proveo raspravu te je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu. Sud nije saslušao tužitelja osobno, jer je meritornu odluku mogao donijeti na temelju provedenih dokaza.
6. Iz osporavanog rješenja te iz spisa tuženika proizlazi da je tužitelj vraćen sukladno dublinskom postupku iz Züricha, Švicarska, charter letom broj 2L-8114 5. studenog 2025. u RH, kada tužitelj izražava namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu u RH.
7. Provjerom tužitelja u Nacionalnom informacijskom sustavu za upravljanje državnom granicom i Informacijskog sustava MUP HR utvrđeno je da se tužitelj vodi u Schengenskom informacijskom sustavu s mjerom „Državljanin treće zemlje kojem treba zabraniti ulazak i boravak na državnom području država članica – članci 24. i 25. Uredbe (EU) 2018/1861“, koju mjeru su raspisale RH i Švicarska Konfederacija, a ista se temelji na zaobilaženju zakona Unije ili nacionalnog zakonodavstva o ulasku i boravku. Sukladno navedenom, temeljem članka 54. stavka 2. točke 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, a s obzirom na to da tužitelj već ima važeću zabranu ulaska i boravka na državnom području država članica te ne posjeduje putnu ispravu, potrebno mu je ograničiti slobodu kretanja tijekom postupka međunarodne zaštite, a radi zaštite nacionalne sigurnosti ili javnog poretka RH. Imajući u vidu prethodno utvrđene činjenice, individualnom procjenom utvrđeno je da se drugim mjerama iz članka 54. stavka 5. Zakona ne može ostvariti svrha ograničavanja slobode kretanja.
8. Sud je čitanjem isprava koje prileže spisu tuženika (zapisnika o saslušanju tužitelja 5. studenog 2025., kojeg je tužitelj osobno i bez primjedbi potpisao) utvrdio da iz isprava proizlazi činjenično stanje kako je opisano u osporavanom rješenju. Na temelju provedenih dokaza sud je utvrdio da je tuženik na temelju individualne procjene u skladu s pravilom razmjernosti pravilno zaključio da se s obzirom na prethodno navedene okolnosti svrha ograničenja kretanja ne bi mogla postići drugim mjerama iz članka 54. stavka 5. Zakona. Naime, prema stavu suda, činjenica da se tužitelj vodi u Schengenskom informacijskom sustavu s mjerom „Državljanin treće zemlje kojem treba zabraniti ulazak i boravak na državnom području država članica – članci 24. i 25. Uredbe (EU) 2018/1861“, koju mjeru su raspisale RH i Švicarska Konfederacija, a ista se temelji na zaobilaženju zakona Unije ili nacionalnog zakonodavstva o ulasku i boravku, dostatan je razlog iz odredbe 54. stavka 2. točke 3. ZMPZ-a, u vezi s odredbom članka 54. stavka 6. ZMPZ-a za određivanje predmetne mjere.
9. Međutim, prema mišljenju Suda trajanje predmetne mjere trebalo je skratiti na vrijeme od dva mjeseca, pri čemu je Sud imao u vidu da u skladu s člankom 41. stavkom 1. točkom 9. ZMPZ-a, tuženik donosi odluku u ubrzanom postupku najkasnije u roku od dva mjeseca od dana podnošenja zahtjeva ako provodeći cjelokupan postupak sukladno odredbama odjeljka I. glave III. toga Zakona utvrdi da je moguće primijeniti institut sigurne zemlje podrijetla sukladno članku 44. toga Zakona. Naime, člankom 44. stavkom 5. ZMPZ-a propisano je pak da se jesu li ispunjeni uvjeti za primjenu instituta sigurne zemlje podrijetla utvrđuje za svaki zahtjev zasebno. Nije bilo sporno da se Republika Turska nalazi na Listi sigurnih zemalja podrijetla, slijedom čega je dovoljno, prema mišljenju Suda, odrediti ograničenje slobode kretanja tužitelja na razdoblje od dva mjeseca, a tuženik, ukoliko to smatra potrebnim i opravdanim, može produžiti mjeru ograničenja slobode kretanja.
10. Trebalo je stoga, temeljem članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24, dalje ZUS) odlučiti kao u točki I. izreke presude, dok je na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a odlučeno kao u točki II. izreke.
11. Kako iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći proizlazi da tužitelj nema novčanih sredstava za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj, odobrena mu je besplatna pravna pomoć u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine broj 140/15). Budući da je pravnu pomoć pružio odvjetnik, naloženo je tuženiku da mu isplati iznos od 1.250,00 eura, u skladu s člankom 9. Pravilnika te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15). Naime, odvjetniku je u skladu s Tbr. 23. t. 1. i 2. Tarife priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura i trošak zastupanja na raspravi u iznosu od 500,00 eura, uvećano za PDV (25%) sukladno odredbi članka 11. stavka 3. Pravilnika, odnosno ukupno 1.250,00 eura.
Zagreb, 16. prosinca 2025.
Sutkinja:
Janja Topol
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.
Dna:
1. odvjetnik Zoran Bauer, Kozarčaninova 2, [adresa] Zagreb
2. Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava zagrebačka, Postaje aerodromske policije Pleso, Ulica Rudolfa Fizira bb, 10410 Velika Gorica
3. U spis
