Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1405/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Karlo Vučinić, odvjetnik iz Rijeke, protiv tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 8, OIB 14036333877, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Ćurković i Šanjug d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-44/2025-10 od 9. svibnja 2025., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 16. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Tuženikova žalba djelomično se uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-44/2025-10 od 9. svibnja 2025.:

- potvrđuje u točkama I., II., III. i IV. izreke

- potvrđuje u točki V. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 283,18 EUR sa zateznim kamatama, kako je to određeno prvostupanjskom odlukom

- preinačuje u točki V. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 783,18 EUR (sedamsto osamdeset tri eura i osamnaest centi) sa zateznim kamatama na način da se taj dio tužiteljičinog zahtjeva za naknadu parničnog troška odbija.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 378,86 EUR (tristo sedamdeset osam eura i osamdeset šest centi).

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5.2. Ugovora o kreditu broj: 16-111/2008 na iznos kredita od 23.813,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu) potvrđen od strane Javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva OV-23503/2008 od 14.10.2008, u dijelu koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita...“

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6,OIB:14036333877 da tužiteljici JD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova naknade za obradu kredita isplati iznos od 218,41 EUR-a s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. listopada 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8.2. Ugovora o kreditu broj: 16-111/2008 na iznos kredita od 23.813,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu) potvrđen od strane Javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva OV-23503/2008 od 14.10.2008, koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-

Adria Bank d.d.”

IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 da tužiteljici JD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 224,69 EUR-a s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 09. srpnja 2013. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.066,36 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude odnosno od 9. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke- za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.»

2. Protiv presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da je između stranaka nesporno:

- da su stranke i to tužiteljica, kao korisnica kredita i pravni prednik tuženika Hypo Alpe- Adria Bank d.d kao davatelj kredita 13. listopada 2008. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 23.819,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke za na dan korištenja s rokom vraćanja od 84 mjeseci,

- da je kao kredit odobren kao namjenski kredit za kupnju novog motornog vozila

-da je člankom 5. Ugovora o kreditu ugovoreno da da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita

- da je člankom 8. Ugovora o kreditu ugovoreno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria Bank d.d

- da je tužiteljici na dan korištenja kredita 15. listopada 2008. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.645,62 kuna, sada 218,41 eura

- da je tužiteljici 8. srpnja 2013. naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.692,91 kuna, sada 224,69 eura.

6.1. U dokaznom postupku saslušana je tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja te je u bitnom iskazala da su joj sredstva bila potrebna za kupovinu osobnog automobila koji je korišten isključivo za privatne potrebe. Vozilo je kupila u auto salonu Kuželka i tamo su ju uputili u banku prednika tuženika. Kad je došla u banku ugovor je u cijelosti bio pripremljen. Nije bilo mogućnosti pregovora o pojedinim odredbama tog ugovora, mogla ga je samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Nije bilo pregovora niti o odredbama vezano za naknadu za obradu kredita. Nije joj pojašnjeno na što se ima utrošiti naknada, a osim toga morala je i posebno platiti troškove javnog bilježnika. Nije bilo pregovora vezano za naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Ne sjeća se je li joj pojašnjeno da neće moći prijevremeno otplatiti kredit bez plaćanja te naknade. Sigurno joj nije rečeno u kojem iznosu će morati platiti tu naknadu. Tužiteljica je kredit prijevremeno otplatila i naknadno je vidjela da joj je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita. Ugovor je pročitala, ali se ne sjeća da je tražila neka pojašnjenja niti da je dobila pojašnjenja. Nije niti pokušavala pregovarati s bankom jer nije mislila da je moguće mijenjati odredbe ugovora. Ona osobno je otplaćivala kredit. U vrijeme zaključenja ugovora je bila zaposlena u državnoj ustanovi i nije bila vlasnik obrta niti OPG-a niti je imala udjele u nekom trgovačkom društvu.

6.2. Prvostupanjski sud je prihvatio iskaz tužiteljice te je na temelju njezinog iskaza utvrdio da je sadržaj Ugovora o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, pa tako i sporne odredbe Ugovora o kreditu. O tim se odredbama nije pregovaralo, a tužiteljici nije pojašnjeno koji se troškovi imaju podmiriti iz naknade za obradu kredita niti iz naknade za prijevremenu otplatu kredita. Ovo potonje nije navedeno ni u Ugovoru o kreditu. Također je prvostupanjski sud utvrdio da se radi o potrošačkom ugovoru, jer je tako navedeno u samom Ugovoru o kreditu, a što je potvrdila i tužiteljica u svom iskazu navodeći da su joj sredstva kredita odobrena za kupnju osobnog vozila koje se koristilo isključivo u privatne svrhe.

6.3. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 13. listopada 2008. pa se na njega primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07.; dalje: ZZP/07).

6.4. Člankom 96. stavak 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Konačno, člankom 102. stavak 1. ZZP/07 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

6.5. Prvostupanjski sud utvrđuje da iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba o naknadi za obradu kredita bila vidno istaknuta i lako uočljiva, a ista je po svom (gramatičkom) sadržaju i jasna. Međutim, o toj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informirana o tome na što se predmetna naknada odnosi i koje konkretne troškove time podmiruje, pa je u tom smislu prosječnom potrošaču nerazumljiva. Tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (1,5%) koju je naplatio u trenutku korištenja kredita. Osim što u čl. 5. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Sve da se i radi o troškovima koje je tuženik imao vezano za kreditno poslovanje, tuženik nije ničim dokazao da je konkretna naknada utrošena u te svrhe niti to proizlazi iz samog Ugovora o kreditu. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da je očito da je ta odredba u tom smislu nerazumljiva te je kao takva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava i stoga je ništetna odnosno ništava u skladu s člankom 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05. i 41/08.; dalje: ZOO) i 102. stavak 1. ZZP/07.

6.6. Nadalje, prvostupanjski sud je također utvrdio da je ništetan i sporni dio odredbe članka 8. Ugovora o kreditu o tome da je korisnik kredita dužan banci platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Prvostupanjski sud zaključuje da, iako je ta odredba bila vidno istaknuta i lako uočljiva, a po svom (gramatičkom) sadržaju i jasna, se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informirana o tome koji su to uvjeti pod kojima može doći do prijevremene otplate kredita. Iz predmetne odredbe nisu vidljivi parametri o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita, a nije navedeno niti na što se ta naknada odnosi i što ona po svojoj naravi predstavlja (naknadu troškova, naknadu štete ili nešto treće) pa je kao takva nerazumljiva. Ta je odredba unesena u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njezin sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnute obveze. Prema mišljenju prvostupanjskog suda, navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer ta odredba čini za potrošača neizvjesnim pod kojim će uvjetima i s kojim ekonomskim posljedicama moći prijevremeno otplatiti kredit. Isto je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i stoga je takva odredba nepoštena, odnosno ništetna na temelju članka 102. stavak 1. ZZP/07.

6.7. Prvostupanjski sud nadalje navodi da je člankom 1024. stavak 2. ZOO-a propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, stavkom 3. je propisano da je u tom slučaju korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, a stavkom 4. je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Prema mišljenju prvostupanjskog suda, tuženik bi, prema citiranoj odredbi, imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Prvostupanjski sud utvrđuje da tuženik u ovom postupku nije naveo niti dokazao na što se odnosi naknada koja je naplaćena tužiteljici, pa tako nema dokaza o tome da se radi o stvarnim troškovima usluge banke koji bi se mogli podvesti pod pojam štete prouzročene vraćanjem kredita prije roka u smislu članka 1024. stavka 3. ZOO-a. Ujedno, nije isključeno niti da se naknada odnosi na izgubljeni dio iznosa kamate, a što bi bilo protivno kogentnoj odredbi članka 1024. stavak 4. ZOO-a.

6.8. Zbog navedenih razloga prvostupanjski sud je primjenom članka 323. stavak 1. i 2. ZOO-a te članka 1111. i 1115. ZOO-a obvezao tuženika da tužiteljici zbog ništetne ugovorne odredbe o plaćanju troškova obrade kredita plati iznos od 218,41 eura sa zateznim kamatama, a zbog ništetne ugovorne odredbe o plaćanju naknade zbog prijevremene otplate kredita plati iznos od 224,69 eura sa zateznim kamatama te mu je naložio da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.066,36 eura sa zateznim kamatama.

6.9. Tuženik se žali navodeći u žalbi da su sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita jasne i lako uočljive, da tužiteljica nije ničim dokazala da se o tim odredbama nije pregovaralo i da se radi o ugovoru na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaja. Osporava da bi sporne ugovorne odredbe predstavljale jednostranu odluku tuženika i da dovode do neravnoteže u odnosima stranaka. Ističe da je prema članku 1024. ZOO-a bilo dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita i smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe ništetne.

7. Što se tiče žalbenih tvrdnji da tužiteljica nije dokazala da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo, teret dokaza te činjenice je na tuženiku kako je to propisano člankom 96. stavak 4. ZZP/07, a prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tuženik to nije dokazao. Tuženik je u odgovoru na tužbu u svrhu dokaza da su stranke raspravljale o spornim ugovornim odredbama predložio uvid u pismenu izjavu svjedokinje MD i u izjavu svjedoka BD. U spis je dostavljena izjava svjedokinje MD iz koje proizlazi da je ta svjedokinja samo općenito opisivala način postupanja tuženikovog pravnog prednika prilikom sklapanja ugovora o kreditu poput predmetnog, a nema saznanja o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, ta izjava ne dovodi u pitanje utvrđenja prvostupanjskog suda glede pregovora oko sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a izjava svjedoka BD nije ni priložena u spis pa je stoga prvostupanjski sud pravilno utvrdio da prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije pregovarano o spornim ugovornim odredbama.

7.1. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP/07 u okviru ocjene poštenosti sporne ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita ispitao moguće postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu tužiteljice. Tom zakonskom odredbom je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7.2. U okviru ocjene poštenosti potrebno je ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

7.3. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

7.4. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ta ugovorna odredba Ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

7.5. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

7.6. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/02. i 141/06.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/07 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

7.7. U skladu s člankom 74. točkom 3. ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

7.8. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, niti takav opis sadrže isprave koje je tijekom prvostupanjskog postupka predložio razgledati tuženik i koje su prema njegovim tvrdnjama bile dostupne tužitelju, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi.

7.9. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužiteljici najkasnije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

8. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 74. točka 3. ZZP/07 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima za učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 74. točka 3. ZZP/07 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,50% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

8.1. Što se tiče utvrđenja ništetnom ugovorne odredbe o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita, po ocjeni ovog suda je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao u svojoj odluci.

8.2. Člankom 1024. stavak 1. ZOO-a propisano je da korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit, stavkom 2. je propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, stavkom 3. je propisano da u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, a stavkom 4. je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

8.3. Tuženik u konkretnom slučaju tvrdi da naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja štetu koju on trpi zbog prijevremene otplate. U žalbi navodi da plasmani kredita banci predstavljaju aktivu imovine banke, dok otvaranje depozita i računa predstavlja pasivu imovine, jer je banka u prvom odnosu vjerovnik dok je u drugom dužnik. Zatvaranje bilo kojeg kredita, a naročito njegovo prijevremeno zatvaranje predstavlja umanjenje imovine banke zbog čega banka ima legitimno pravo ugovoriti obvezu korisnika kredita da u takvom slučaju bude dužan banci nadoknaditi prouzročene troškove jer nitko nije dužan besplatno trpjeti štetu na svojoj imovini. Banke u suštini novac iz kojeg plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama što potom izražavaju u kamatama koje naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit kao izvanredno ostvareni priljev novca ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka u tom smislu trpi štetu. Tuženik također u žalbi navodi da je predložio provođenje financijskog vještačenja na okolnost visine štete koju je tuženik pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita, a prvostupanjski sud je takav dokazni prijedlog neosnovano odbio. Međutim, općeniti navodi tuženika da je prijevremenom otplatom kredita pretrpio štetu, a koji nisu potkrijepljeni konkretnim činjenicama u vezi toga tko su bili tuženikovi zajmodavci za novčana sredstva iz kojih je tužiteljici plasiran kredit i koja je bila visina pasivnih kamata koju je prednik tuženika trebao plaćati svojim zajmodavcima, a koja je visina kamata koje je tuženik mogao ostvariti daljnjim plasiranjem novca dobivenog od tužiteljice na ime prijevremene otplate kredita i u kakve bankarske usluge je taj novac plasiran, nisu dovoljni da bi se zaključilo da je tuženik predmetnom prijevremenom otplatom kredita doista pretrpio štetu i da bi se odredilo financijsko vještačenje radi utvrđivanja visine te štete pa je stoga prvostupanjski sud pravilno postupio kada nije prihvatio tuženikov prijedlog za provođenje financijskog vještačenja na okolnost visine štete koju je tuženik pretrpio uslijed predmetne prijevremene otplate kredita.

8.4. Kako se o ugovornoj odredbi za plaćanje naknade u slučaju prijevremene otplate kredita nije pojedinačno pregovaralo i tužiteljica nije bila upoznata sa svim parametrima na temelju kojih se određuje naknada, a obzirom da je ista određena u postotku u odnosu na neotplaćenu glavnicu u vrijeme prijevremene otplate kredita te kako tužiteljici nije objašnjeno niti što se namiruje naknadom za prijevremenu otplatu kredita, ta ugovorna odredba je i po ocjeni ovog suda ništetna. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a u odnosu na zahtjev potrošača temeljem te odredbe kao ništetne, stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama npr. Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022. Naime, u tim odlukama izraženo je pravno shvaćanje da banka ima pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

8.5. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. Pritom se pravilno pozvao na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen 23. prosinca 2024., prije nego što je odluka iz stavka I. izreke prvostupanjske presude postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok nije bio protekao.

8.6. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je kao pravna osoba koja obavlja bankarske poslove morao znati da su sporne ugovorne odredbe ništetne već prilikom sklapanja predmetnog ugovora pa je stoga prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tuženik nepošteni stjecatelj i pravilno mu je naložio da tužiteljici plati zatezne kamate od dana stjecanja.

8.7. Zbog navedenih razloga je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrđen dio prvostupanjske presude pod točkama I., II., III. i IV. izreke kojima je utvrđena ništetnost spornih ugovornih odredbi i tuženiku naložen povrat iznosa koje je nepripadno stekao na temelju tih ugovornih odredbi.

8.8. Tuženik se žali i protiv odluke o trošku postupka navodeći da je donijeta na temelju suviše visoko naznačene vrijednosti predmeta spora. Tužiteljica je u tužbi vrijednost predmeta spora naznačila u visini od 1.770,33 eura. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio takvoj vrijednosti predmeta spora a prvostupanjski sud je na pripremnom ročištu rješenjem utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.770,33 eura i prilikom izračuna tužiteljičinog parničnog troška je taj iznos uzeo kao vrijednost predmeta spora. Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Revr-475/08-2 od 27. listopada 2008. izrazio pravno shvaćanje prema kojem se deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koja treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora već se u tom slučaju vrijednost predmeta spora računa samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu. Takva situacija je i u ovom predmetu pa to pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud te stoga vrijednost predmeta spora treba utvrditi samo prema vrijednosti novčanog dijela tužbenog zahtjeva tako da vrijednost predmeta spora u ovom predmetu iznosi 443,10 eura.

8.9. Sukladno toj vrijednosti predmeta spora tužiteljičin parnični trošak se sastoji od troškova sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa), troška zastupanja na dva ročišta u iznosu od 50,00 eura svako sukladno Tbr. 9.1. Tarife, troška sastava podneska od 24. ožujka 2025. u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr. 8.1. Tarife što iznosi 200,00 eura odnosno 250,00 eura s PDV-om. Tom iznosu treba pribrojiti trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura pa ukupni trošak tužiteljice iznosi 283,18 eura koliko joj je i dosuđeno primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a. Tužiteljici ne pripada zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu jer iz stanja spisa proizlazi da ta pristojba nije plaćena što znači da taj trošak nije niti nastao.

9. Zbog navedenih razloga je potvrđen dio prvostupanjske presude pod točkom V. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 283,18 eura, a preinačen je preostali dio prvostupanjske presude pod tom točkom kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 783,18 eura na način da je taj dio tužiteljičinog zahtjeva za naknadu parničnog troška odbijen.

9.1. Na opisani način je tuženik uspio s žalbom samo u odnosu na dio parničnog troška, a nije uspio u odnosu na glavnu stvar pa mu stoga po ocjeni ovog suda odgovarajućom primjenom članka 154. stavak 5. ZPP-a ne pripada naknada zatraženog parničnog troška drugostupanjskog postupka zbog čega je njegov zahtjev za naknadu tog troška u iznosu od 378,86 eura odbijen.

Koprivnica, 16. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić