Poslovni broj: 26 Gž-1123/2023-2

 

Poslovni broj: 26 Gž-1123/2023-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Sanji Bađun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice G. B., OIB:..., iz N., koju zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice E.&S. b. d.d., OIB:..., R., koju zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u O. društvu M., K. & p. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Čakovcu od 3. svibnja 2023. broj P-368/2022-5, dana 23. listopada 2023.

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se žalba tuženice te se ukida rješenje Općinskog suda u Čakovcu od 3. svibnja 2023. broj P-368/2022-5 i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanim rješenjem odbijen je prigovor tuženice o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu.

 

2. Navedeno rješenje pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu prihvatiti žalbu i preinačiti rješenje, odnosno ukinuti rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

 

4. Žalba tuženice je osnovana.

 

5. U obrazloženju rješenja prvostupanjski sud navodi da je tužiteljica podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5101845942 od 9. ožujka 2004.  (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i radi isplate novčanog iznosa od 702,69 EUR/5.294,47 kn i da je tuženica u odgovoru na tužbu istaknula prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu jer su stranke u čl. 14. Ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke, čime je ugovorena mjesna nadležnost Općinskog suda u Rijeci, koji je općemjesno nadležan i primjenom čl. 46. i 48. ZPP-a. Pozivajući se na čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03.) te na čl. 3. i 6. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., na presudu Suda Europske unije od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 i C-244/98 Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, na zaključak sa sjednice Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu od 29. siječnja 2020. i sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020. posl. br. Su IV-308/2020, prvostupanjski sud utvrđuje da odredba čl. 14. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta banke nije posebno pregovarana i da je formulirana od tuženice, te da je za tužiteljicu otegotna jer bi do suda prema sjedištu tuženika u R. morala putovati iz N., a koje je udaljeno 253 km u jednom smjeru i što uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, slijedom čega je prorogacijsku klauzulu ocijenio nepoštenom (ništetnom) ugovornom odredbom. Kako je Ugovor o kreditu sklopljen u Č. u kojem tuženica ima poslovnu jedinicu, to slijedi da je tužba podnesena mjesno nadležnom sudu u smislu čl. 59. ZPP-a, pa je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti.

 

6. U žalbi tuženica ističe da ispitivanje nepoštenosti ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze na tu okolnost, te obavijestiti stranke o postojanju namjere za odlučivanjem o nepoštenosti odredbe o prorogaciji nadležnosti, a što je u konkretnom slučaju izostalo pa je time počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, ukazujući na iznesena stajališta drugostupanjskih sudova u tom pravcu. Nadalje, smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer nije jasno na temelju čega je sud utvrdio da sporazum o mjesnoj nadležnosti koji je ugovoren u čl. 14. Ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, obzirom je propustio utvrditi je li se o prorogacijskoj klauzuli posebno pregovaralo, kao i relevantne okolnosti da ista dovodi do neravnoteže stranaka na štetu tužiteljice. S tim u vezi ukazuje na odluke županijskih sudova iz kojih proizlazi da potrošača u postupku pred sudom u mjestu sjedišta banke može zastupati kvalificirani punomoćnik koji ima sjedište ureda u R., da potrošač nije u obvezi putovati u R. i da se dokaz njegovim saslušanjem može provesti pred zamoljenim sudom, iz čega proizlazi da navedena odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice i da tužiteljici nije zapriječen pristup sudu. Obzirom je prvostupanjski sud svoju mjesnu nadležnost utemeljio na čl. 59. ZPP-a, tuženik smatra da poslovna jedinica u smislu te zakonske odredbe mora biti upisana u sudski registar kao podružnica, što u konkretnom slučaju nije. S tim u vezi smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

7. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženica smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, obzirom je pobijano rješenje doneseno na temelju provedenog kontradiktornog postupka.

 

8. Međutim, osnovani su žalbeni navodi kojima tuženica ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a iz razloga što nije jasno na temelju čega je prvostupanjski sud utvrdio da je odredba iz čl. 14. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba.

 

9. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti i isplatu zbog ništetnosti čl. 10. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo tuženice na naknadu za obradu i odobrenje kredita u visini od 2,00% iznosa kredita.

 

10. Iz stanja u spisu proizlazi da je u odgovoru na tužbu tuženica istaknula prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu, navodeći da su stranke u čl. 14. Ugovora o kreditu ugovorile u slučaju spora nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke, a taj je sud i općemjesno nadležan prema čl. 46. i 48. ZPP-a.

 

11. Tužiteljici je dostavljen odgovor na tužbu i tužiteljica se o prigovoru tuženice nije očitovala. Naime, tužiteljica je osporila navode iz odgovora na tužbu u podnesku od 30. siječnja 2023., ali se o prigovoru mjesne nenadležnosti suda nije uopće izjasnila. Time što je tužiteljici dostavljen podnesak tuženice (odgovor na tužbu) i što joj je omogućeno očitovanje, između ostalog i na prigovor mjesne nenadležnosti koji je istakla tuženica, ostvareno je načelo kontradiktornosti u smislu čl. 5. st. 1. ZPP-a.

 

12. Osim toga tužiteljica niti u tužbi ne navodi razloge na temelju kojih smatra da je prvostupanjski sud mjesno nadležan za postupanje, te ne ističe razloge koji bi isključivali primjenu prorogacijske klauzule iz čl. 14. Ugovora o kreditu.

 

13. Unatoč navedenom pod toč. 11. i 12. ovog obrazloženja, prvostupanjski sud zaključuje da je ugovorna odredba koja sadrži prorogacijsku klauzulu nepoštena jer protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužiteljice uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama, povezujući isto s mogućnošću pristupa sudu i povećanim troškovima na teret tužiteljice.

 

14. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14,. 110/15. i 14/19.), koji je na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske odluke, a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva).

 

15. Da bi odredba iz čl. 14. Ugovora o kreditu bila nepoštena ona mora biti unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženice, da tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

 

16. Iako se u konkretnom slučaju nije pregovaralo o odredbi kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu tuženice jer se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi tuženice na koju tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati, tužiteljica niti u tužbi a niti povodom prigovora tuženice o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda, činjenično ne navodi da ta ugovorna odredba protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu, niti obrazlaže da bi pristup sudu za koji je ugovorena nadležnost uzrokovao dodatne troškove zbog udaljenosti od mjesta prebivališta do suda u Rijeci ili da bi je onemogućio ili odvratio u ostvarivanju prava pred tim sudom. S tim u vezi valja ukazati (i) na Zaključak sa sastanka Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima Građanskih odjela županijskih sudova od 5. studenog 2020. posl. broj Su IV-308/2020 da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

 

17. Obzirom na izostanak tvrdnji tužiteljice u navedenom smislu, ali i u izostanku iskazane namjere prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju po službenoj dužnosti ocjenjuje radi li se o nepoštenoj ugovornoj odredbi, ostaje nejasnim i proturječnim stanju u spisu na temelju čega je prvostupanjski sud zaključio da prorogacijska klauzula protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama iz ugovornog odnosa na štetu tužiteljice.

 

18. Stoga je ovaj sud prihvatio žalbu tuženice i temeljem čl. 380. toč. 3. ZPP-a ukinuo rješenje i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

19. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je dužan primijeniti načelo otvorenog pravosuđenja i raspraviti sa strankama činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti prigovora tuženice, vodeći računa o zaključku sa sastanka Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima Građanskih odjela županijskih sudova od 5. studenog 2020. posl. broj Su IV-308/2020.

 

U Varaždinu 23. listopada 2023.