Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1050/2025-3

U I M E  R E P U B L I K  H R V A T S K

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vitomira Boića, predsjednika vijeća, Ankice Jakovina, sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ML iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici- odvjetnici Odvjetničkog društva Vukadin i Partneri j.t.d. iz Zagreba, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupaju punomoćnici-odvjetnici Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6024/2024-10 od 2. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6024/2024-10 od 2. srpnja 2025. pod stavkom I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se navedena presuda pod stavkom III. i IV. izreke i u tome dijelu vraća sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu za međufinanciranje i stambenom kreditu sa sporazumom o zasnivanju založnog prava radi osiguranja novčane tražbine broj 1013331508 od 5. travnja 2011. zaključenog između tužiteljice ML, kao korisnice kredita, i prednika tužene Raiffeisenbank stambena štedionica d.d., kao kreditora, a koja glasi: "Naknada za odobrenje i korištenje kredita za međufinanciranje iznosi 1% (slovima: jedan posto), jednokratna je, obračunava se od odobrenog iznosa kredita te dospijeva i naplaćuje se prije prve isplate kredita. Korisnik kredita obvezuje se platiti Kreditoru i druge naknade i troškove koji proizlaze iz ovog Ugovora sukladno Odluci o naknadama za usluge stambenih kredita Kreditora.

Visina naknada i troškova može se za vrijeme trajanja ovog ugovora mijenjati ovisno o promjenama tržišnih uvjeta na domaćem i/ili stranom tržištu, promjeni poslovne politike Kreditora, promjenama u kreditno monetarnoj politici RH, promjeni propisa i usklađenja sa pozitivnim propisima te promjenama visine stvarnih troškova i zbog drugih razloga koji mogu utjecati na visinu naknada i troškova“ (stavak I. izreke) te se nalaže tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 696,79 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 2. travnja 2011. do isplate (stavak II. izreke) te iznos od 75,20 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak III. izreke) kao i da tužiteljici nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.101,16 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 2. srpnja 2025. do isplate (stavak IV. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom sudu drugoga stupnja da istu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troškova sastava žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu, sklopljenog između tužiteljice i pravnog prednika tužene, u dijelu u kojem je ugovoreno da tužiteljica snosi troškove naknade obradu kredita i naknadu za vođenje računa za otplatu, te zahtjev za isplatom iznosa koje je na ime tih naknada tužiteljica isplatila tuženoj.

5. Žalba tužene je djelomično osnovana.

U odnosu na drugostupanjsku presudu

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu pod stavkom I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena isplata jednokratne naknade za obradu kredita i stavka II. izreke nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer u tome dijelu presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati.

7. Među strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnica kredita i pravni prednik tužene kao kreditor sklopili 5. travnja 2011. Ugovor o kreditu za međufinanciranje i stambenom kreditu sa sporazumom o zasnivanju založnog prava radi osiguranja novčane tražbine broj 1013331508 radi otplate stambenog kredita, adaptacije stana i opremanja stana na iznos od 525.000,00 kn, da je čl. 5. ugovoreno da se u iznosu od 1 % od odobrenog kredita, jednokratno naplaćuje naknada, te da je po toj osnovi tužiteljica ispatila predniku tužene 1. travnja 2011. iznos od 696,79 EUR-a.

8. Suprotno žalbenim navodima tužene sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je utvrdio ništetnom odredbu čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada u visini od 1 % od iznosa kredita koja se plaća jednokratno.

9. Naime, prvostupanjski sud utvrdio je temeljem iskaza tužiteljice da je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade od 1 % od iznosa kredita bila sastavni dio standardnog ugovora sastavljenog od prednika tužene, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je tužiteljici nametnuta kao obveza koja nije propisana Zakonom o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje u tekstu: ZOO) koji se primjenjuje na konkretan slučaj, te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

10. Valja istaći da osim što u čl. 5. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tužena u ovom postupku nije dokazala (niti obrazložila) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

11. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tužena) nije dokazala stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP''.

12. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništena jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužiteljica kao potrošač na nju nije mogla utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer joj nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade).

13. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tužena nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim čl. 3. Ugovora o kreditu.

14. Ovdje valja naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tužena imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

15. Na temelju navedenih utvrđenja primjenom odredbe čl. 104. st. 1., čl. 210. i čl. 214. ZOO pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženoj da isplati tužiteljici iznos od 696,79 EUR-a naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate do plaćanja od strane tužene.

16. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio tuženikov prigovor zastare navedenog potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti u smislu odredbe čl. 110. ZOO ne gasi, pa kako je posljedica ništetnosti u smislu odredbe čl. 104. ZOO obveza vraćanja stečenog bez osnove sukladno odredbama čl. 210. do čl. 219. ZOO, zastara nastupa prema odredbi čl. 360. st. 2. ZOO protekom zakonom određenog vremena, zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

17. Stoga je valjalo odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod stavkom I. i II. izreke.

U odnosu na drugostupanjsko rješenje

18. Ispitujući prvostupanjsku presudu pod stavkom I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost čl. 5. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naknadu za vođenje računa za otplatu kredita i stavka III. izreke sud prvoga stupnja počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer nije dao valjane razloge u odnosu na ništetnost toga dijela ugovorne odredbe kojima je ugovorena naknada za vođenje računa za otplatu kredita.

19. Osim toga nejasno je temeljem čega sud prvoga stupnja u situaciji kada je tužiteljica s toga osnova potraživala ukupan iznos od 75,02 EUR-a samoinicijativno tužiteljici dosuđuje iznos od 75,20 EUR-a navodeći da je to ispravan zbroj pojedinačno zatraženih iznosa zanemarujući pri tome da je vezan tužbenim zahtjevom, čime je također počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

20. Iz navedenih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 369. st.1. ZPP odlučiti kao u stavku I. izreke ovoga drugostupanjskog rješenja.

21. U ponovljenom suđenju prvostupanjski sud će otkloniti navedenu bitnu povredu na koju mu je ukazano drugostupanjskim rješenjem te će ponovno odlučiti o ovom dijelu tužbenog zahtjeva.

22. Kako je djelomično ukinuta odluka o glavnoj stvari, to je ostao neizvjestan uspjeh stranaka u parnici, pa je iz tog razloga valjalo ukinuti i odluku prvostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka pa će novom odlukom prvostupanjski sud odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka (čl. 164. st. 4. i čl. 166. st. 3. ZPP).

U Velikoj Gorici 16. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić