Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-651/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vitomira Boića predsjednika vijeća, Ankice Jakovina sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FČF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Boris Jug, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, koju zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2034/2024-13 od 30. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Hrvatske poštanske banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2034/2024-13 od 30. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 11. Ugovora o kreditu broj: 211781 zaključenog između tužiteljice i tužene 17. listopada 2007. u dijelu kojim je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima Odluke o kamatama i naknadama kreditora (stavak I. izreke) te se nalaže tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 211,99 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 23. prosinca 2011. do isplate (stavak II. izreke) kao i da joj nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 30. travnja 2025. do isplate (stavak III. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti čl. 11. Ugovora o kreditu broj 211781 zaključenog između tužiteljice i tužene 17. listopada 2007. u dijelu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita, te zahtjev za isplatu iznosa koji je tužiteljica po toj osnovi isplatila tuženoj.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati.

5.1. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer presuda, suprotno žalbenim navodima ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili te kako ih je ocijenio.

6. Tijekom prvostupanjskog postupka između stranaka nije bilo sporno da su tužiteljica kao korisnica kredita i tužena kao kreditor 17. listopada 2007. zaključile Ugovor o kreditu broj 211781, kojim je tužiteljici bio odobren kredit u iznosu od 19.038,13 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, da je namjena kredita kupnja vozila, s rokom otplate od 72 mjeseca, da je čl. 11. Ugovora bilo ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita sukladno uvjetima Odluke o kamatama i naknadama kreditora te da je tužena 23. prosinca 2011. na ime prijevremene otplate kredita naplatila tužiteljici iznos od 211,99 EUR-a.

7. Tijekom prvostupanjskog postupka, a i sada u fazi žalbenog postupka, sporno je, je li naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita tužena povrijedila zakon na štetu tužiteljice, te povlači li navedena povreda ništetnost dijela ugovorne odredbe o pravu tužene na naplatu te naknade.

8. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15. i 52/16., u daljnjem tekstu: ZZP, koji je na snazi od 7. kolovoza 2007., dakle, u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

9. Pravilno je sud prvoga stupnja zaključio da je u konkretnom slučaju takva ugovorna odredba ništetna jer tužiteljica kao korisnica kredita na tu spornu odredbu nije mogla utjecati, jer je bila unaprijed formulirana od strane tužene kao davatelja kredita, o kojoj se s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo.

10. Pri tome se tuženoj ukazuje, da u ovom slučaju nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tužene, nego je utvrđena nepoštenost, a time i ništetnost pojedine (sporne) odredbe Ugovora, a koji Ugovor je sastavljen od strane tužene, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljicom, što je suprotno odredbi čl. 96. st. 1. ZZP kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, te propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, kao što je ovdje slučaj. Prema odredbi čl. 102. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava.

11. Stoga je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i utvrdio da je navedeni sporni dio odredbe čl. 11. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 322. st. 1. (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) suprotan prisilnim propisima, odnosno ništetan te naložio tuženoj da po osnovi takve ništetne odredbe isplati tužiteljici iznos od 211,99 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama.

12. Protivno žalbenim navodima tužene ovaj sud nalazi da tužiteljica ima položaj potrošača jer je fizička osoba, a kredit je uzet za nabavku motornog vozila pa je na tuženoj bio teret dokaza da je to bilo za potrebe njene trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a ne na tužiteljici da dokazuje suprotno tj. da dokazuje negativnu činjenicu. Kod ovakvog odlučivanja valja ukazati da iz niti jedne isprave i niti jednog dokaza ne proizlazi da je tužiteljica vozilo kupila za poslovne svrhe.

13. U odnosu na žalbene navode tužene da je prijevremenom otplatom kredita tužena pretrpjela štetu, valja istaći da je odredbom čl. 1024. st. 2. ZOO propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, dok je st. 3. propisano da je u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio. Navedena zakonska odredba propisuje samo obvezu korisnika kredita na naknadu štete banci u slučaju prijevremenog povrata kredita ako ju je banka, kao davatelj kredita, pretrpjela. Pravo na prijevremenu otplatu kredita predstavlja ovlaštenje korisnika kredita i konzumiranjem tog prava korisnik kredita ne čini protupravnu radnju. Naprijed citiranom zakonskom odredbom čl. 1024. ZOO regulirano je pitanje ugovorne odgovornosti za naknadu štete što znači da bi tuženoj, kao davatelju kredita, pripadalo pravo na naknadu štete u slučaju postojanja uzročno-posljedične veze između predmetne prijevremene otplate kredita i stvarno nastale štete, odnosno da bi imala pravo na naknadu samo onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

14. Međutim, tužena tijekom postupka nije niti dokazivala niti dokazala da bi u konkretnom slučaju zbog prijevremene otplate predmetnog kredita pretrpjela naprijed navedenu štetu.

15. Kada se uzme u obzir činjenica da je tužena financijska institucija čija je osnovna djelatnost posredovanje u novčanom prometu i novčanim poslovima, to je posve nelogično i neživotno da tužena tijekom postupka nije dostavila konkretne parametre temeljem kojih bi proizlazio naplaćeni iznos stvarne (konkretne) štete koju je navodno pretrpjela zbog predmetne prijevremene otplate kredita, te da je takva šteta zaista i nastala. Tako tužena tijekom postupka nije dokazala koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa je opravdano za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tužena trebala dobiti do kraja trajanja Ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

16. Nadalje, pravilno je sud prvoga stupnja odbio prigovor zastare jer je prema stajalištu opće sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove drugostupanjske presude , stoga je i taj žalbeni navod tužene neosnovan.

17. Tužena žalbu u pogledu dosuđenog troška obrazlaže samo kroz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen i posljedično tome njoj dosuđen parnični trošak. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je stoga kao opravdan iznos troškova postupka tužiteljici uzet iznos koji je kao opravdan priznao sud prvog stupnja.

18. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Velikoj Gorici 16. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić