Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1147/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vitomira Boića predsjednika vijeća, Ankice Jakovina sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Stipe Vuletić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, koju zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1154/2025-13 od 8. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Hrvatske poštanske banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1154/2025-13 od 8. rujna 2025. pod stavkom I. i II. te stavkom III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženoj nadoknaditi tužiteljici RŠ trošak parničnog postupka u iznosu od 356,20 EUR-a sa pripadajućim zateznim kamatama.

II. Preinačava se navedena presuda pod stavkom III. izreke u dijelu kojim je tuženoj naloženo tužiteljici nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR-a sa pripadajućim zateznim kamatama i za navedeno sudi:

Odbija se tužiteljica RŠ sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR-a sa pripadajućim zateznim kamatama.

III. Odbija se zahtjev tužene Hrvatske poštanske banke d.d. za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se da je ništena odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu broj: 211279 koji su tužiteljica kao korisnica kredita i tužena kao kreditor zaključili 25. rujna 2007., a koja glasi : „Jednokratno naknada 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“ pa stoga navedena odredba Ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (stavak I. izreke) te se nalaže tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 177,20 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 28. rujna 2007. do isplate (stavak II. izreke) kao i da nadoknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.106,20 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 8. rujna 2025. do isplate (stavak III. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom sudu drugoga stupnja da istu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troškova sastava žalbe.

3. Žalba tužene je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu broj: 211279 o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita od 1,10 % iznosa kredita koja se naplaćuje prije isplate kredita, kao i isplata iznosa isplaćenog po toj osnovi.

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, niti tužena u žalbi konkretno navodi o kojim bi se to bitnim povredama odredaba parničnog postupka radilo.

6. Među strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnica kredita i pravni prednik tužene Volksbank d.d. kao kreditor 25. rujna 2007. sklopili Ugovor o kreditu radi kupnje osobnog vozila, broj Ugovora: 211279 na iznos od 27.516,04 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita, te da je čl. 6.1. ugovoreno da se u iznosu od 1,10% iznosa kredita, jednokratno naplaćuje naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita prije isplate kredita te da je po toj osnovi tužiteljica ispatila tuženoj iznos od 177,20 EUR-a.

7. Suprotno žalbenim navodima tužene sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je utvrdio ništetnom odredbu čl. 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada u visini od 1,10% od iznosa kredita koja se plaća jednokratno.

8. Naime, prvostupanjski sud utvrdio je temeljem iskaza tužiteljice da je odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade od 1,10% od iznosa kredita bila sastavni dio standardnog ugovora sastavljenog od tužene, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je tužiteljici nametnuta kao obveza koja nije propisana Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

9 . Valja istaći da osim što u čl. 6.1. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tužena u ovom postupku nije dokazala (niti obrazložila) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

10. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tužena) nije dokazala stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.“

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništena jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužiteljica kao potrošač na nju nije mogla utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer joj nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade).

12. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tužena nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim čl. 6.1. Ugovora o kreditu.

13. Ovdje valja naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tužena imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

14. Na temelju navedenih utvrđenja primjenom odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženoj da isplati tužiteljici iznos od 177,20 EUR-a naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate do plaćanja od strane tužene.

15. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio tuženikov prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti u smislu odredbe čl. 328. ZOO ne gasi, pa kako je posljedica ništetnosti u smislu odredbe čl. 323. ZOO obveza vraćanja stečenog bez osnove sukladno odredbama čl. 1111. do čl. 1120. ZOO, zastara nastupa prema odredbi čl. 214. st. 2. ZOO protekom zakonom određenog vremena, zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

16. Međutim, odlučujući o troškovima parničnog postupka sud prvoga stupnja pogrešno je postupio kada je taj trošak računao prema vrijednosti spora istaknutoj u tužbi u iznosu od 1.330,00 EUR-a.

17. To stoga što je deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti čl. 6. 1. predmetnog Ugovora o kreditu poslužio samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu iznosa od 177,20 EUR-a, te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora mjerodavne za odluku o naknadi troškova na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku, već se vrijednost predmeta spora u tom slučaju određuje samo prema visini novčanog potraživanja iz zahtjeva za isplatu (tako i u odluci VSRH Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017).

18. Imajući u vidu navedeno, tužiteljici je za sastav tužbe valjalo priznati trošak u visini od 25 bodova (Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - NN 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa), te za sastav podneska od 24. svibnja 2025. 25 bodova, za pristup ročištima 3. srpnja 2025. 25 bodova i ročišta 23. srpnja 2025. 25 bodova što ukupno iznosi 100 bodova ili 200,00 EUR-a što uvećano za iznos od 25% PDV-a ili 50,00 EUR-a te trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 106,20 EUR-a sveukupno iznosi 356,20 EUR-a.

19. Kako je tužiteljici dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 1.106,20 EUR- a, to je valjalo odbiti tužiteljicu po tom osnovu sa iznosom od 750,00 EUR-a.

20. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene kao djelomično neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao pod stavkom I. izreke ove drugostupanjske presude, a prihvatiti je kao djelomično osnovanu i temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. izreke ove drugostupanjske presude.

21. Kako je tužena žalbom uspjela samo glede manjeg dijela odluke o troškovima postupka radi kojega nisu nastali posebni troškovi, tako je valjalo odbiti njezin zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. u svezi s čl. 154. st. 5. ZPP).

U Velikoj Gorici 16. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić