Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-555/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ankice Jakovina, predsjednice vijeća, Vitomira Boića, suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Vrbanović & Božić d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, protiv tužene Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3103/2024-20 od 1. travnja 2025. u sjednici vijeća održanoj 16. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Hrvatske poštanske banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-3103/2024-20 od 1. travnja 2025. u točki IV. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1., čl. 4., čl. 2.1., čl. 6.1. i čl. 8. Ugovora o kreditu broj 717621 sklopljenog između tužitelja i tuženika, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, isplati iznos od 413,24 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. naloženo je tuženiku da tužitelju temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF isplati iznos od 1.488,62 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom IV. naloženo je tuženiku da tužitelju temeljem ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu zahtjeva i administraciju isplati iznos od 108,62 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom V. odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnim i da ne proizvodi pravne učinke čitav Ugovor o kreditu i da utvrdi ništetnim odredbe čl. 2.2., 11.2., čl.2.3. i čl. 11.1. Ugovora o kreditu te je točkom VI. naloženo tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.833,18 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Protiv navedene presude žali se tužena navodeći da je sud pogrešno ocijenio odredbu čl. 6.1. Ugovora o kreditu, kojom se propisuje plaćanje naknade za administraciju i obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada). Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe, tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva. Članak 6.1. Ugovora o kreditu jasno propisuje da se tužitelj obvezuje platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita, pri čemu je visina jasno i razumljivo izražena u postotku od 1,10 % na iznos odobrenog kredita. Neosnovano je tvrditi da bi ta odredba mogla biti nerazumljiva ili teško uočljiva za tužitelja. Odredbe u Ugovoru o kreditu su jasno postavljene i smještene na vidljivo mjesto, bez ikakvih dodatnih uvjeta, te je pregledom Ugovora o kreditu moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke jasna i lako uočljiva odredba. Glede navoda tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, tuženik ističe da tužitelj iste nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tužitelj je paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza, a netočno je tvrditi da je tuženik donio proizvoljnu, jednostranu odluku naplate naknade za obradu i administraciju kredita, bez znanja korisnika. Radi se o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita o kojoj se je pregovaralo. Sve da se o spornim odredbama nije pregovaralo (što tužitelj nije dokazao), navedene odredbe su jasne, te nisu ni na koji način mogle uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Bez ispunjenja tog uvjeta, navedene odredbe nije bilo moguće pozivanjem na čl. 81. ZZP-a utvrditi ništetnima. Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ propisano je tzv. načelo transparentnosti. Sud navodi da tuženikov prigovor zastare nije osnovan, jer je prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti počeo teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Sudovi su dužni suditi na temelju zakona, a ne kreirati pravo, kao što je to učinio VSRH spomenutim pravnim mišljenjem. Promjena sudske prakse ne može se temeljiti na (obvezatnim) pravnim shvaćanjima koja bi bila protivna postojećoj zakonskoj odredbi i koja bi to pitanje uređivala na posve nov način suprotno zakonu. Tuženik tvrdi nema zakonskog uporišta u primjenjivim propisima, a niti u sudskoj praksi, da je ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu nedopuštena, a niti je tuženik postupao nedopušteno. Predlaže se usvojiti žalbu tuženika te ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno postupanje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Sadržajno žalbom tužena pobija samo točku IV. izreke pobijane presude navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio odredbu čl. 6.1. Ugovora o kreditu, kojom je propisano plaćanje naknade za administraciju i obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada).

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka. U konkretnom slučaju tužena pobija samo točku IV. izreke presude.

6. U obrazloženju pobijane presude, glede pobijanog dijela izreke je između ostalog navedeno:

- da je nesporno da su tužitelj i prednik tuženika 9. 3. 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 717621 na iznos od 15.947,00 CHF

- da je između ostalog ugovorena tzv. ulazna naknada (naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita) u visini od 1,10% od iznosa kredita

- da glede zahtjeva za isplatom jednokratnih troškova obrade zahtjeva i administracije, tužitelj potražuje iznos od 108,62 EUR uvećano za zatezne kamate tekuće od dana plaćanja 15.3.2006. pa do isplate

- da t užitelju nije objašnjeno niti od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva, te na temelju čega je određena visina te naknade

- da nije mogao informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama

- da prema čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5.4.1993. i ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka

- da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi prema Direktivi određuje da je položaj potrošača podređen jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke

- da je povezujući iskaz tužitelja sa spornim ugovornim odredbama utvrđeno da se radi o unaprijed formuliranom, tipskom ugovoru tuženika

- da se o sadržaju spornih odredbi na temelju kojih tužitelj od tuženika potražuje isplatu i tzv. ulazne naknade nije niti moglo pojedinačno pregovarati

- da je tužitelju dan na potpis unaprijed pripremljen ugovor

- da tuženik tužitelja ni na koji način nije upoznao sa parametrima koji utječu na njegovu odluku

- da je neosnovan prigovor zastare na zatraženu isplatu po osnovi ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi

- da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30.1.2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora

- da se radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tužena vrati ono što je stekla temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe (čl. 6.1), pa zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost

- da je na temelju ugovorne odredbe čl. 6.1., koju je sud utvrdio ništetnom, ostvarila korist u iznosu od 108,62 EUR, uvećano za zateznu kamatu tekuću od 15. 3. 2006. pa do isplate.

7. Suprotno žalbenim navodima tužene sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je utvrdio ništetnom odredbu predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada u visini od 1,10 % od iznosa kredita koja se plaća jednokratno.

8. Naime, prvostupanjski sud utvrdio je temeljem iskaza tužitelja da je odredba Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade od 1,10% od iznosa kredita bila sastavni dio standardnog ugovora sastavljenog od tužene, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je tužitelju nametnuta kao obveza koja nije propisana Zakonom o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01- dalje: ZOO), te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

9. Valja istaći da osim što u Ugovoru o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tužena u ovom postupku nije dokazala (niti obrazložila) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

10. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03, - dalje: ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tužena) nije dokazala stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.''

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništetna jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju nije mogao utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer mu nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade).

12. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim Ugovor o kreditu.

13. Ovdje valja naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tužena imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

14. Na temelju prednjih utvrđenja pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženoj da isplati tužitelju iznos od 108,62 EUR naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate do plaćanja od strane tužene.

15. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a posljedica ništetnosti je obveza vraćanja stečenog bez osnove. U konkretnom slučaju zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

16. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju neosnovano isplaćenog iznosa od trenutka uplate, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženu isplatiti tužitelju taj iznos sa zateznom kamatom od dospjelosti do isplate. Pravilno je sud prvog stupnja u pobijanom dijelu, prihvatio tužbeni zahtjev uz pripadajuću zateznu kamatu jer je tužena utuženi iznos primila na temelju ništetne ugovorne odredbe, tj. bez valjane pravne osnove.

17. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a). Tužena u žalbi ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a drugostupanjski sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

18. Stoga je valjalo odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja u točki IV. izreke presude.

19. U preostalom, a nepobijanom dijelu (točke I., II., III., V. i VI. izreke) presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 16. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina