Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-445/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Lidiji Krašek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari po tužbi tužitelja IČ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Bojani Marčelan, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi isplate , nakon održane, zaključene glavne i javne rasprave na ročištu dana 14. svibnja 2024. u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika te objave presude dana 16. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103623522 sklopljen dana 16.07.2007. godine između tužitelja IČ, [adresa], kao korisnika kredita, ĐČ, [adresa], kao sudužnika i BČ, [adresa], kao sudužnika i tužene ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, i to:

- dio t.8.st.2. koji glasi: ..." u skladu s važećim odlukama banke. "

- t.7.st.3. koji glasi: „ VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora ( iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi ) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru Korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.”

- t.10. koja glasi: „ Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,700% ( dva cijelih sedamdeset posto ) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 kn ( dvjestoHRK ), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.

Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata.„

II/ Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužitelju IČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude isplati iznos od 15.222,82 EUR (petnaest tisuća dvjesto dvadeset dva eura i osamdeset dva centa), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja do 31.12.2007. godine teče po stopi određenoj Zakonom o kamatama i Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te od 01.01.2023. godine do isplate po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. ZOO- a), tekućom na:

- iznos od 89,91 EUR od 1. listopad 2007. godine pa do isplate

- iznos od 0,54 EUR od 1. studeni 2007. godine pa do isplate

- iznos od 0,54 EUR od 1. prosinac 2007. godine pa do isplate

- iznos od 0,54 EUR od 1. siječanj 2008. godine pa do isplate

- iznos od 24,43 EUR od 1. veljača 2008. godine pa do isplate

- iznos od 53,63 EUR od 1. ožujak 2008. godine pa do isplate

- iznos od 21,26 EUR od 1. travanj 2008. godine pa do isplate

- iznos od 7,85 EUR od 1. svibanj 2008. godine pa do isplate

- iznos od 13,67 EUR od 1. lipanj 2008. godine pa do isplate

- iznos od 9,45 EUR od 1. srpanj 2008. godine pa do isplate

- iznos od 6,11 EUR od 1. kolovoz 2008. godine pa do isplate

- iznos od 10,09 EUR od 1. rujan 2008. godine pa do isplate

- iznos od 0,54 EUR od 1. listopad 2008. godine pa do isplate

- iznos od 23,53 EUR od 1. studeni 2008. godine pa do isplate

- iznos od 41,61 EUR od 1. prosinac 2008. godine pa do isplate

- iznos od 21,54 EUR od 1. siječanj 2009. godine pa do isplate

- iznos od 72,81 EUR od 1. veljača 2009. godine pa do isplate

- iznos od 82,47 EUR od 1. ožujak 2009. godine pa do isplate

- iznos od 52,79 EUR od 1. travanj 2009. godine pa do isplate

- iznos od 63,56 EUR od 1. svibanj 2009. godine pa do isplate

- iznos od 142,62 EUR od 1. lipanj 2009. godine pa do isplate

- iznos od 63,11 EUR od 1. srpanj 2009. godine pa do isplate

- iznos od 63,11 EUR od 1. kolovoz 2009. godine pa do isplate

- iznos od 63,11 EUR od 1. rujan 2009. godine pa do isplate

- iznos od 63,11 EUR od 1. listopad 2009. godine pa do isplate

- iznos od 63,11 EUR od 1. studeni 2009. godine pa do isplate

- iznos od 63,11 EUR od 1. prosinac 2009. godine pa do isplate

- iznos od 63,11 EUR od 1. siječanj 2010. godine pa do isplate

- iznos od 63,11 EUR od 1. veljača 2010. godine pa do isplate

- iznos od 76,83 EUR od 1. ožujak 2010. godine pa do isplate

- iznos od 86,58 EUR od 1. travanj 2010. godine pa do isplate

- iznos od 102,04 EUR od 1. svibanj 2010. godine pa do isplate

- iznos od 105,14 EUR od 1. lipanj 2010. godine pa do isplate

- iznos od 128,72 EUR od 1. srpanj 2010. godine pa do isplate

- iznos od 89,07 EUR od 1. kolovoz 2010. godine pa do isplate

- iznos od 103,18 EUR od 1. rujan 2010. godine pa do isplate

- iznos od 159,85 EUR od 1. listopad 2010. godine pa do isplate

- iznos od 138,21 EUR od 1. studeni 2010. godine pa do isplate

- iznos od 146,75 EUR od 1. prosinac 2010. godine pa do isplate

- iznos od 175,47 EUR od 1. siječanj 2011. godine pa do isplate

- iznos od 183,09 EUR od 1. veljača 2011. godine pa do isplate

- iznos od 166,74 EUR od 1. ožujak 2011. godine pa do isplate

- iznos od 309,17 EUR od 1. travanj 2011. godine pa do isplate

- iznos od 167,38 EUR od 1. svibanj 2011. godine pa do isplate

- iznos od 196,72 EUR od 1. lipanj 2011. godine pa do isplate

- iznos od 216,44 EUR od 1. srpanj 2011. godine pa do isplate

- iznos od 270,24 EUR od 1. kolovoz 2011. godine pa do isplate

- iznos od 310,81 EUR od 1. rujan 2011. godine pa do isplate

- iznos od 235,40 EUR od 1. listopad 2011. godine pa do isplate

- iznos od 217,67 EUR od 1. studeni 2011. godine pa do isplate

- iznos od 247,33 EUR od 1. prosinac 2011. godine pa do isplate

- iznos od 220,30 EUR od 1. siječanj 2012. godine pa do isplate

- iznos od 237,68 EUR od 1. veljača 2012. godine pa do isplate

- iznos od 243,25 EUR od 1. ožujak 2012. godine pa do isplate

- iznos od 235,74 EUR od 1. travanj 2012. godine pa do isplate

- iznos od 235,91 EUR od 1. svibanj 2012. godine pa do isplate

- iznos od 241,91 EUR od 1. lipanj 2012. godine pa do isplate

- iznos od 243,60 EUR od 1. srpanj 2012. godine pa do isplate

- iznos od 238,17 EUR od 1. kolovoz 2012. godine pa do isplate

- iznos od 234,70 EUR od 1. rujan 2012. godine pa do isplate

- iznos od 222,85 EUR od 1. listopad 2012. godine pa do isplate

- iznos od 234,71 EUR od 1. studeni 2012. godine pa do isplate

- iznos od 238,83 EUR od 1. prosinac 2012. godine pa do isplate

- iznos od 236,52 EUR od 1. siječanj 2013. godine pa do isplate

- iznos od 229,70 EUR od 1. veljača 2013. godine pa do isplate

- iznos od 226,20 EUR od 1. ožujak 2013. godine pa do isplate

- iznos od 228,62 EUR od 1. travanj 2013. godine pa do isplate

- iznos od 238,48 EUR od 1. svibanj 2013. godine pa do isplate

- iznos od 218,47 EUR od 1. lipanj 2013. godine pa do isplate

- iznos od 215,66 EUR od 1. srpanj 2013. godine pa do isplate

- iznos od 216,73 EUR od 1. kolovoz 2013. godine pa do isplate

- iznos od 219,60 EUR od 1. rujan 2013. godine pa do isplate

- iznos od 225,22 EUR od 1. listopad 2013. godine pa do isplate

- iznos od 229,95 EUR od 1. studeni 2013. godine pa do isplate

- iznos od 231,21 EUR od 1. prosinac 2013. godine pa do isplate

- iznos od 239,20 EUR od 1. siječanj 2014. godine pa do isplate

- iznos od 232,26 EUR od 1. veljača 2014. godine pa do isplate

- iznos od 241,84 EUR od 1. ožujak 2014. godine pa do isplate

- iznos od 243,64 EUR od 1. travanj 2014. godine pa do isplate

- iznos od 241,54 EUR od 1. svibanj 2014. godine pa do isplate

- iznos od 234,86 EUR od 1. lipanj 2014. godine pa do isplate

- iznos od 235,61 EUR od 1. srpanj 2014. godine pa do isplate

- iznos od 241,31 EUR od 1. kolovoz 2014. godine pa do isplate

- iznos od 113,00 EUR od 1. rujan 2014. godine pa do isplate

- iznos od 183,54 EUR od 1. listopad 2014. godine pa do isplate

- iznos od 142,08 EUR od 1. studeni 2014. godine pa do isplate

- iznos od 142,84 EUR od 1. prosinac 2014. godine pa do isplate

- iznos od 154,27 EUR od 1. siječanj 2015. godine pa do isplate

- iznos od 154,27 EUR od 1. veljača 2015. godine pa do isplate

- iznos od 257,60 EUR od 1. ožujak 2015. godine pa do isplate

- iznos od 257,59 EUR od 1. travanj 2015. godine pa do isplate

- iznos od 257,57 EUR od 1. svibanj 2015. godine pa do isplate

- iznos od 257,50 EUR od 1. lipanj 2015. godine pa do isplate

- iznos od 257,50 EUR od 1. srpanj 2015. godine pa do isplate

- iznos od 256,74 EUR od 1. kolovoz 2015. godine pa do isplate

- iznos od 256,75 EUR od 1. rujan 2015. godine pa do isplate.

III/ Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužitelju IČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude isplati iznos od 1.045,20 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja od 19.07.2007. godine do 31.12.2007. godine teče po stopi određenoj Zakonom o kamatama i Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje povećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te od 01.01.2023. godine do isplate po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. ZOO-a).

IV/ Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, da tužitelju IČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati troškove ovog postupka u iznosu od 4.318,65 EUR ( četiri tisuće tristo osamnaest eura i šezdeset pet centi) sa zateznom zakonskom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućom od 16. prosinca 2025., a u slučaju promjene prema odredbi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22 i 156/22 ~ dalje ZOO) do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je zaključio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103623522 dana 16. srpnja 2007. kojim ugovorom mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 66.488,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećim na dan puštanja kredita u tečaj. Sam kredit su potpisali i ĐČ i ĐČ BČ kao sudužnici, a koji su ugovorom o cesiji od 2. svibnja 2019. sva svoja potraživanja prema tuženoj prenijeli na tužitelja. Sam kredit je tužitelju isplaćen dana 3. kolovoza 2007., anuitet je iznosio 975,18 CHF odnosno 4.144,47 kn. U istom kreditu je ugovoreno da se kredit plaća uz valutnu klauzulu, a ugovorena je kamatna stopa u 8,25% godišnje koja je promjenjiva sukladno važećim odlukama tuženika. Tužitelj napominje da je ugovor o kreditu ustvari tipski obrazac tuženika i o niti jednoj odredbi ugovora se nije pojedinačno pregovaralo. Ujedno je naveo da je kredit otplaćen u rujnu 20015. Sam kredit je tužitelj uredno otplatio. Nadalje tužitelj navodi da se tijekom otplate kredita njegova obveza u pojedinim mjesecima mijenjala tako da je sa početnih 4.500,00 kn došla u jednom trenutku na iznos od oko 6.200,00 kn, a do čega je došla zbog ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i odredbi o valutnoj klauzuli, a koje odredbe tužitelj smatra nepošteno ugovorenim. Naime da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo već su iste jednostrano unesene od strane tuženika i tim su narušile i ravnotežu između stranaka ugovora, a što je i potvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je donesena u kolektivnom pravnom sporu i čiji stavovi su potvrđeni i u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te u presudi Visokog trgovačkog suda br. Pž - 6632/17 od 14. lipnja 2018., a koja se odnosi na ugovorenu valutu. U tim odlukama je utvrđeno da je takvim ugovornim odredbama o potrošačkim kreditima koje je sklapao tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača svih korisnika kredita s kojima su sklapani potrošački ugovori o kreditima koji koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promijenjena u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Isto tako u predmetnim odlukama je utvrđeno da su odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu ustvari sastavni dio ugovora o kreditu unaprijed sastavljenih od banaka o kojim se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, a niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj tako da je tim odredbama suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nadmetnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora slijedom čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača s jedne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu protivno načelima obveznog prava radi čega su te odredbe nepoštene i primjenom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) i čl. 101. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07). Tuženik je tijekom trajanja ovog kreditnog odnosa u više navrata mijenjao kamatnu stopu što povećanjem što smanjenjem a to temeljem svojih odluka slijedom čega se dakle o tim promjenama kamatne stope nije pojedinačno pregovaralo što znači da je kamatna stopa neosnovano i protuzakonito plaćena po većoj stopi od dopuštene u navedenom razdoblju od 1. listopada 2007. do 1. siječnja 2014. To tim više što je ustvari tijekom otplate kredita i primjenjivana jednaka visina anuiteta a što je dovelo do toga da se zbog povećanja kamatne stope smanjuje visina glavnice u pojedinom anuitetu tako da se na kraju glavnica sporije smanjivala. Sama tuženik prilikom promjena kamatnih stopa pa i kod zaključenja ugovora o kreditu nije ponudio tužitelju niti promjenu visine anuiteta do koje bi eventualno došlo zbog promjene kamatne stope kako bi se na taj način ravnomjerno smanjivala glavnica. Takva odredba o promjeni kamatne stope je nepoštena i suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formirana od strane trgovca i zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj a pogotovo ukoliko je dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi iz čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ugovor koji je protivan zakonskim prisilnim propisima Ustavu RH ili moralu društva je ništetan, a isto tako prema odredbi iz čl. 270. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva je također ugovor ništetan. Nadalje odredbom iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako nije ona bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pogoda zbog koje je ugovor sklopljen. Također prema odredbi iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora. I konačno odredbom iz čl. 1111. st. 1. i st. 3. Zakona o obveznim odnosima je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu neke druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu odluci suda odnosno neke druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga osim ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Tuženik je tužitelju ponudio sklapanje ugovora koji sadrži ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju odluke banke a što je ništavo jer je protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima i na koju odredbu tužitelj kao korisnik kredita nije imao nikakvog utjecaja, a u samom ugovoru nisu nigdje utvrđeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope kao niti metoda izračuna tih parametara što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj smatra da je ustvari tuženik na taj način želio osigurati visoki profit bez rizika i to na štetu tužitelja kao gospodarski slabiju stranu a čime su navedenim odredbama ugovora (toč. 2. i 7.) povrijeđeni i interes i prava. Isto tako tužitelj navodi da su nepoštene i ništetne odredbe ugovora koje su se odnosile na vraćanje kredita uz valutnu klauzulu, a radi se o čl. 1. i čl. 7. st. 1. Navedeno također proizlazi iz naprijed citiranih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske a gdje je određeno da se ugovorima o kreditu u kojima je određena valutna klauzula vezana za švicarski franak su odredbe o tome ništetne jer banke prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Kako su navedena stajališta iznesena pravomoćnim sudskim odlukama to ih je tuženik dužan poštovati. Isto tako tužitelj smatra da je i ništetna odredba čl. 10. ugovora o kreditu, a kojom je utvrđeno da tužitelj snosi naknadu za obradu zahtjeva i odobravanja kredita, a koju naknadu je tužitelj platio dana 18. srpnja 2007. u iznosu od 7.875,08 kn. Naime iz navedenog proizlazi da je tuženik nepošteno ugovorio da troškovi obrade kredita padaju na teret tužitelja kao potrošača pa se stoga po mišljenju tužitelja toč. 10 predmetnog ugovora ne može uopće primijeniti. Tužitelj je utvrdio da je slijedom nepoštenih i nezakonitih odredaba ugovora o kreditu preplatio predmetni kredit barem za iznos od 50.000,00 kn, a to prilikom vraćanja kao i da je neosnovano i nezakonito platio i samu naknadu za obradu kredita te i smatra da bi mu taj iznos na ime naknade tuženik trebao vratiti. Stoga je tužitelj i postavio tužbeni zahtjev tražeći prvenstveno da se utvrdi da je ugovor o kreditu koji je zaključio sa tuženikom ništav u cijelosti te naknadu prouzročenog troška, a podredno u slučaju da sud utvrdi da je ipak navedeni ugovor o kreditu djelomično ništav predložio je da se utvrdi ništetnost samo dijela odredaba predmetnog ugovora i to toč. 8. st. 2. u kojoj je propisano da se kamate mijenjaju u skladu sa važećim odlukama banke, zatim toč. 7. st. 3. koja se odnosi na valutnu klauzulu te konačno toč. 10. kojom je propisana obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanja kredita u visini od 2,700% s datumom plasmana kredita te je tražio i povrat preplaćenog iznosa na ime otplate u ukupnom iznosu od 50.000,00 kn kao i iznosa plaćenog na ime naknade za obradu kredita u iznosu od 7.875,08 kn te konačno naknadu troškova postupka. Tužitelj je dakle postavio dva tužbena zahtjeva tražeći da se ustvari drugo postavljeni tužbeni zahtjev usvoji ukoliko sud utvrdi da prethodni zahtjev nije osnovan.

2. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja tužitelj je sredio tužbeni zahtjev na način kako je to naznačeno u izreci pod toč. I/ , II/ i III/, ove presude kao i tražeći isplatu iznosa od 1.026,44 EUR-a, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. srpnja 2007. do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužiteljice. Istaknuo je prigovor zastare navodeći da eventualno potraživanje tužitelja po predmetnom ugovoru o kreditu u zastari obzirom je tužba podnesena tek dana 16. studenog 2020. Također je osporio primjenjivost odluka Trgovačkog suda u Zagrebu odnosno Visokog trgovačkog suda te Vrhovnog suda Republike Hrvatske na predmetni slučaj ističući da je tužitelj bio detaljno informiran o svim rizicima promjene tečaja, ali i o rizicima promjene kamatne stope tako da se ne može smatrati da su odredbe navedenog ugovora koje se odnose na kamatnu stopu odnosno valutnu klauzulu ništetne. Također je osporio i osnovanost zahtjeva da se utvrdi da bi cijeli ugovor bio ništetan, a to iz gore navedenih razloga. Predložio je da se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan i tuženiku dosudi prouzročeni parnični trošak. Nakon sređenja tužbenog zahtjeva tužitelj se usprotivio takvoj preinaci tužbenog zahtjeva smatrajući da je na taj način promjenjiva istovjetnost tužbenog zahtjeva time da je dotadašnji tužbeni zahtjev povećan. Predložio je da slijedom navedenog sud odbije tu preinaku. Ujedno je bez obzira na protivljenja preinaci ostao kod ranije naznačenog odgovora na tužbu.

4. Sud je u ovom predmetu već donio jednu presudu i rješenje pod brojem P - 506/2020-29 od 12. lipnja 2024. godine, a kojom je presudom djelomično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kako je sređen podneskom od 12. lipnja 2023. godine time da je u navedenom podnesku došlo do preinake tužbenog zahtjeva (povišenje), a kojoj se preinaci tuženik usprotivio. Tom presudom je sud inače usvojio tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na ništetnost dijela ugovornih odredbi, a kako je to naznačeno u toč. I. ove presude, zatim je naloženo tuženiku isplatiti pšreplaćeni iznos na ime promjene tečaja valute CHF u iznosu od 15.222,82 EUR-a sa pripadajućom kamatom na pojedinačne iznose, naloženo je tuženiku isplatiti i iznos od 1.045,20 EUR-a na ime naknade za obradu kredita sa zateznom kamatom tekućom od 19. srpnja 2007. godine i naknaditi mu prouzročeni parnični trošak, dok je tužitelj odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva da bi mu tuženik bo dužan isplatiti pored iznosa iz toč. II. i III. i daljnji iznos od 1.026,44 EUR-a, sa pripadajućom zateznom kamatom od 16. srpnja 2007. godine do isplate (toč. V.) te je konačno odbijen supsidijarni tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu (toč. VI.). U toč. IV. je odlučeno o troškovima postupka. Ujedno je u naprijed naznačenoj odluci sud rješenjem dozvolio preinaku tog tužbenog zahtjeva sukladno odredbi iz čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 ~ dalje ZPP). Navedena presuda je povodom žalbe stranaka ukinuta presudom i rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4870/2024-2 od 8. srpnja 2025. godine u točkama I., II., III. IV. i VI/II te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovni postupak ovome sudu dok je potvrđena u toč. VI/I time da protiv toč. V. nije niti bilo žalbe. Dakle, sud u ponovnom postupku je ponovno odlučivao samo o ukinutim točkama presude broj P-506/2020-29 dok nije ponovno odlučivao o toč. V. protiv koje nije bilo žalbe te toč. VI/I kao i o rješenju kojim je dozvoljena preinaka tužbenog zahtjeva.

5. Tijekom dokaznog postupka u ponovnom postupku sud je prvenstveno saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja. Također je izvršio i uvid u dokumentaciju uz tužbu sa listova 12-50 spisa, u dokumentaciju uz odgovor na tužbu sa listova 79 -86 spisa, kao i iz omotnice s listova 88-160 spisa, u dokumentaciju sa listova 181-272 spisa (sudska praksa), u dokumentaciju sa listova 279-338 spisa (sudska praksa), dokumentaciju sa listova 354-418 spisa (sudska praksa), kao i sa listova 427-439 spisa, čita se nalaz i mišljenje knjigovodstveno financijske vještakinje Natalije Jambrečić sa listova 448-460 spisa.

6. Na temelju tako provedenih dokaza ocjenjujući sve zajedno i svakog posebno, a to sukladno odredbi iz čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja kako je konačno postavljen u cijelosti osnovan.

7. Sud je temeljem provedenih dokaza kao nesporno utvrdio slijedeće:

- da su stranke dana 16. srpnja 2007. zaključile Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103623522 i to tužitelj kao korisnik kredita uz sudužnike LČ i BČ, a tuženik kao kreditor time da se radilo o hipotekarnom kreditu,

- da je navedenim kreditom se banka kao kreditor obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 66.488,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj,

- da je u čl. 8. Ugovora navedeno da redovna kamata iznosi 8,250% godišnje time da je ista promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora,

- da je rok otplate kredita 96 mjeseci (čl. 6. i 7.), a isti se isplaćuje u mjesečnim anuitetima nakon prijenosa kredita u otplatu te dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu time da je iznos anuiteta 948,39 CHF,

- da je tužitelj otplatio kredit dana 1. rujna 2015.,

- da je u čl. 10. određeno da korisnik kredita plaća za obradu zahtjeva i odobravanje kredita 2,700% naknade za iznos kredita odnosno minimalno 200,00 HRK obračunate s datumom plasmana te je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplaćuje prilikom isplate kredita te da za slučaj prijevremenog povrata kredita banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama banke važećim u trenutku prijevremenog povrata,

- da je tužitelj na ime naknade za obradu kredita platio iznos od tadašnjih 7.875,08 kn dana 18. srpnja 2007. (list 31 spisa),

8. Sporno je između stranaka da li je ugovor o kreditu u cijelosti ništetan ili tek djelomično i to u odredbama 7., 8. i 10. te da li tužitelj ima pravo na isplatu eventualno preplaćenog iznosa tijekom otplate kredita kao i plaćene naknade za obradu kredita.

9. Odredbom iz čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23 ~ dalje ZOO) dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Slijedom navedene odredbe jasno je da je zakonom dopušteno ugovaranje valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Nadalje, u odredbi iz čl. 26. st. 1. ZOO-a je propisana i mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Obzirom na prednje, a što je po mišljenju suda i nesporno između stranaka nema dvojbe da su stranke pa tako i tuženik mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale kako promjenjivu kamatnu stopu tako i valutnu klauzulu a to sukladno naprijed citiranim propisima. Međutim sporno je između stranaka prvenstveno da li su te odredbe ugovora bile ugovorene na zakon it način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o potrošačkom kreditiranju.

10. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je između ostalog i ovdje tužena u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promijenjena u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku promjene stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa sve na štetu potrošača. Navedena odluka je donesena u predmetu po tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više tuženika s tim da je ovdje tuženik bio u tom predmetu 3. tuženik . Sukladno odredbi iz čl. 502.c ZPP-a utvrđenja iz parnica vođenih po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a što je i ovdje slučaj vežu sud u parnici u kojoj će fizičke i pravne osobe potraživati naknadu štete s pozivom na utvrđenja iz navedenih presuda. Isto tako je i odredbom iz čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/2014) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj se u ovoj tužbi i upravo poziva na utvrđenje o niš tetnosti ugovorne odredbe o ugovaranju promjenjive kamatne stope kojom se odredbom ugovora kamatna stopa može mijenjati isključivo odlukom banke pa stoga imajući u vidu odredbu iz čl. 502.c ZPP-a je bespredmetno po mišljenju suda takvo pozivanje tužene da je tužitelj pristao na promjenjivu kamatnu stopu kao i da je ugovaranje promjenjive stope zakonom dopušteno. Naime, iz naprijed citirane presude Visokog trgovačkog suda je jasno vidljivo da je prvenstveno ništetna odredba kojom se kamatna stopa mijenjala isključivo jednostranom odlukom banke tj. jednog sudionika navedenog ugovornog odnosa o kreditu. Tu se prvenstveno dodaje da iz te odluke Visokog trgovačkog suda da tuženik u vrijeme kada je zaključen ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika nije prije zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja prethodnih ugovora o kreditu što je imala također neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a čime je tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje ZZP/03) i to protivno tamo odredbama 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. i protivno odredbama 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje ZZP/07) te povrijedio na taj način kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom ovdje tuženika kao i njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu i neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je ovdje tuženik postupio suprotno naprijed citiranim odredbama ZZP/03 i ZZP/07. Ugovor koji je tužitelj zaključio s tuženikom je zaključen dana 16. srpnja 2007. što znači da je zaključen upravo u razdoblju za koje je razdoblje naprijed citiranom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 utvrđeno da je tuženik zaključivao ugovore o kreditu sa nepoštenim ugovornim odredbama.

11. Nadalje, i odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđeno da su tamo tuženici, s tim da je ovdje tuženik bio 3. tuženik, u ugovorima o kreditu zaključenim u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. Prema odredbi iz čl. 502.c ZPP-a te čl. 118. ZZP- a navedena utvrđenja vežu i ovaj sud, a to tim više što se tužitelj i poziva u ovoj tužbi upravo na ta utvrđenja. Iz navedenog proizlazi da je u ugovoru o kreditu koji je zaključio tužitelj s tuženikom dana 16. srpnja 2007. ništetna odredba koja se odnosi na vezanje glavnice kredita na valutu CHF. Tu posebno moramo navesti da tuženik predloženim dokazima nije dokazao, a niti dokazivao da ugovor o kreditu koji je zaključio tužitelj s njim dana 16. srpnja 2007. ne bi bio sastavljen zajedničkim pregovaranjem već iz samog ugovora koji se nalazi u spisu je jasno vidljivo da je upravo tužen ik pripremio sadržaj tog ugovora i praktično da se radi o tipskom obrascu ugovora o kreditu koji je tuženik u to vrijeme zaključivao sa potrošačima – korisnicima kredita.

12. Sve naprijed navedeno odnosno sva utvrđenja suda koja su utvrđena u naprijed citiranoj odluci Trgovačkog suda u Zagrebu te potvrđene presudama Visokog Trgovačkog suda, a koje se odnose na n ištetnost i nepoštenost ugovornih odredbi u vezi promjenjive kamatne stope te valutne klauzule ovaj sud smatra da se treba primijeniti i na odredbu čl. 10. predmetnog ugovora, a kojom odredbom je utvrđena obveza plaćanja ulazne naknade za obradu kredita na štetu korisnika kredita, a u korist kreditora. Naime kao što je već rečeno ugovor o kreditu predstavlja tipski obrazac tuženika i u navedenoj odredbi uopće nisu naznačeni parametri na što bi se takva naknada trebala odnositi odnosno koje radnje kreditora se tom naknadom pokrivaju, a naročito ne troškovi koje je tuženik imao radi obrade kredita.

13. Imajući dakle u vidu gore navedeno sud je nedvojbeno utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu koji je zaključio tužitelj s tuženikom, a koje se odnose kako na promjenjivost kamatne stope tako i na valutnu klauzulu vezane na CHF te plaćanje naknade za obradu kredita ništetne budući se o istima nije prvenstveno pojedinačno pregovaralo već su ovisile isključivo o volji jedne ugovorne stranke, a to je ovdje tužen ik kao trgovac. Stoga su po mišljenju suda bile nametnute tužitelju kao potrošaču.

14. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje Natalije Jambrečić sud je utvrdio da je tužitelj na taj način, a to otplaćujući kredit tuženiku prema ništetnim odredbama tuženika platio više i to za iznos od ukupno 16.249,25 eura od čega na ime promjenjive kamatne stope iznos od 1.026,44 eura, a na ime valutne klauzule odnosno promjene tečaja CHF 15.222,82 eura specificiranom po mjesecima kako je to naznačeno u vještačkom nalazu a temeljem kojeg je tužitelj i postavio konačni tužbeni zahtjev podneskom od 12. lipnja 2023. Tu se treba uzeti u obzir dakle da je sud uzeo osnovanim tvrdnje tužitelja da bi se njegova obveza zbog ništetnih ugovornih odredbi trebala računati isključivo na kamatnoj stopi koja je jedina i naznačena u samom ugovoru kao i na tečaju CHF koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora, a iznosio je 4,386800 kn kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje (list 451 spisa) i sa kojim tečajem je tužitelj jedino i bio upoznat na dan zaključenja ugovora. Iz nalaza i mišljenja također je sud utvrdio da je doista tuženik mijenjao tijekom otplate kredita kamatnu stopu, a što je naznačeno u tabeli 2 nalaza (list 454 spisa) tako da su tijekom otplate kamatne stope mijenjane od početne 8,25% na 9,20% u razdoblju od 1. svibnja 2009. do 1. listopada 2011., zatim na 8,85% u razdoblju od 1. studenog 2011. do 1. srpnja 2014., na 8,843% od 1. kolovoza 2014. do 1. prosinca 2014. do konačnih 8,831% od 1. siječnja 2015. do 1. rujna 2015. prema kojoj stopi je konačno kredit i otplaćen. Isto tako je mijenjan i tečaj CHF, a zbog koje promjene je i dolazilo do povišenja anuiteta i to kako u kunskoj protuvrijednosti tako i CHF kako je to naznačeno u nalazu i mišljenju sa lista 454- tabela 2 spisa. Takvim izračunom je i vještakinja došla do utvrđenja da je doista tužitelj prilikom otplate kredita preplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivost kamatne stope iznos od ukupno 1.026,44 eura te po osnovi promjene tečaja iznos od 15.222,82 eura (tabela 3 – listovi 455-456 spisa), odnosno sveukupno 16.249,25 eura. Međutim je dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosio na isplatu preplate zbog promjenjivosti kamatne stope u iznosu od 1.026,44 EUR-a , sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 16. srpnja 2007. godine do isplate, sud odbio u toč. V. presude broj P-506/2020-29, a to zbog zastare te je navedena presuda u tom dijelu postala i pravomoćna. Stoga je za ponovni postupak bitno utvrđenje o preplati temeljem ništetnih odredbi koje su se odnosile na promjenu tečaja valute CHF, a koja preplata je prema nalazu i mišljenju vještakinje iznosila upravo 15.222,82 EUR- a kako je to i specificirano na tabeli na listovima 455-456 spisa. Tužitelj je temeljem vještačkog nalaza i sredio svoj tužbeni zahtjev te je sud u svakom slučaju našao osnovanim njegov zahtjev za isplatu iznosa zbog ništetnih odredbi vezanih na promjenu tečaja CHF te mu je i dosudio taj zahtjev kako je to naznačeno u toč. II. izreke ove presude.

15. Što se tiče zahtjeva za povrat naknade za porat kredita u iznosu od 1.045,20 EUR-a sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 19. srpnja 2007. godine, sud je usvojio i taj dio tužbenog zahtjeva, a kako je to naznačeno u toč. III. ove presude smatrajući da je isti osnovan, a obzirom je sud ovom odlukom utvrdio i ništetnost odredbe ugovora iz toč 10., u kojoj je određeno da za obradu zahtjeva i odobravanje kredita je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,700 % naknade na iznos kredita odnosno minimalno 200,00 kuna obračunate s datumom plasmana te da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom naplati prilikom isplate plasmana kao i da za slučaj prijevremenog povrata kredita banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama banke važećim u trenutku prijevremenog povrata. Dakle, navedena naknada za obradu zahtjeva za kredit je tužitelju naplaćena u iznosu od 1.045,20 EUR-a dana 19. srpnja 2007. godine i obzirom je sud utvrdio ništetnost, tužitelj ima pravo na povrat te naknade sa zateznom kamatom od kada je ista naplaćena. Sama visina te naknade nije bila niti sporna između stranaka. Posebno se dodaje da je sud djelomično već prethodno u ovoj odluci obrazložio zašto smatra da je odredba o određivanju plaćanja naknade za obradu kredita ništetna – ulazna naknada (toč. 12. i 13. ove presude) time da se još posebno dodaje da je iz iskaza samog tužitelja sud zaključio i nedvojbeno utvrdio da se i o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo kao niti o ostalim odredbama, a činjenica jest da u toj odredbi nisu naznačeni nikakvi parametri za izračun te naknade u čemu se ista sastoji već se naprotiv radi o odredbi koja je nametnuta korisniku kredita. Tu se još dodaje da iz iskaza tužitelja je sud utvrdio da je isti doista bio potrošač, a tuženik trgovac. Naime, tužitelj u svom iskazu ističe da je u vrijeme uzimanja kredita bio i u mirovini, a navedeni kredit mu je trebao za adaptaciju kuće kako je to i naveo u svom iskazu.

16. Nadalje, vezano na prigovor zastare koji ističe također tuženik posebno se navodi da sukladno odredbi iz čl. 225. ZOO-a opći zastarni rok iznosi 5 godina. Također odredbom iz čl. 241. ZOO-a je propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom preuzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Slijedom navedenog u ovom slučaju zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi a što znači u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu je zastara nastavila teći s danom 13. lipnja 2014. a u odnosu na valutnu klauzulu s danom 14. lipnja 2018. Uostalom navedeno shvaćanje je izraženo i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a posebno se dodaje da su mišljenja izražena u presudama Vrhovnog suda obvezujuća za ostale sudove. Tužba tužitelja je podnesena dana 16. studenog 2020. što znači da je ista podnesena unutar zastarnog roka u odnosu na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., ali ne i u odnosu na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. bez obzira što tužitelj traži ovom tužbom i utvrđenje ništetnost cijelog ugovora odnosno djelomično ništetnost samo nekih odredaba ugovora. Naime iz same tužbe je jasno vidljivo da se tužitelj poziva u ovoj tužbi upravo na odluke donesene u sporu kolektivne zaštite, a koji spor se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod br. P - 1401/12 i na koje odluke i utvrđenja iz tog spora je sud vezan temeljem odredbe iz čl. 502.c ZPP-a, a posebno se i dodaje da i odredbom iz čl. 328. ZOO-a se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Upravo iz tog razloga sud i smatra da tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka bez obzira što je prije pokretanja ovog postupka u cijelosti otplatio kredit po ugovoru čije su odredbe bile djelomično ništetne kako je to prethodno obrazloženo jer je vraćanjem kredita po tim odredbama bio svakako oštećen te je tuženiku platio više nego što je to trebao zbog ništetnih odredbi. Uostalom da je tuženik postupao nepošteno u navedenom ugovoru proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, a čije su odredbe implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Primjenjujući navedenu Direktivu kako je prenesena u nacionalno zakonodavstvo utvrđeno je da u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedena odredbe nije bilo. Time za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoš tena. Dakle imajući u vidu naprijed naznačeno te činjenicu da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara prekinuta, a ponovno je počela teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu takve tužbe jasno je da je tužba tužitelja u odnosu na valutu CHF podnesena unutar zastarnog roka kao i zahtjev za povrat neosnovano isplaćene naknade za obradu kredita za što je tek ovom tužbom traženo utvrđenje ništetnosti jer ta odredba ugovora nije bila obuhvaćena tužbom u kolektivnom sporu pa ju stoga po mišljenju suda tužitelj može isticati u posebnoj tužbi, a to sukladno odredbi iz čl. 328. ZOO-a. Uostalom navedeno proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. Slijedom navedenog sud smatra da je prigovor zastare u odnosu na tužbeni zahtjev koji se odnosi kako na isticanje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora tako i na isplatu preplaćenog iznosa na ime tečaja CHF te iznosa isplaćenog na ime ulazne naknade neosnovan.

18. Slijedom navedenog je i presuđeno kao u izreci.

19. Posebno se dodaje da je tuženik u odgovoru na tužbu doista opširno elaborirao svoje postupanje i svoje pravo u vezi promjenjivosti kamatne stope kao i dopuštenosti valutne klauzule te u vezi odredbe o naknadi za obradu kredita, a što sud nije posebno iznosio u ovoj odluci smatrajući da takvo opširno razlaganje je bespredmetno u situaciji kada se tužitelj poziva na pravomoćnost sudske odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i kojim sudskim odlukama je obuhvaćeno i razdoblje u kojem je i on zaključio ugovor o kreditu sa tuženom. Također i vezano za prigovor o ništetnosti ulazne naknade se napominje da je tužitelj ovom tužbom tražio utvrđenje ništetnosti odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, a što je sud već prethodno i obrazložio u ovoj odluci. Isto tako sud smatra irelevantnim i navode tužene da su u tijeku promjene europskih propisa koje bi ograničavale pravo pokretanja pojedinačnih sudskih postupaka odnos potrošača na potraživanje prema trgovcima radi više preplaćenog iznosa zbog nepoštenih od redbi ugovora o kreditu.

20. Također se ovdje dodaje da je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijske vještakinje Natalije Jambrečić smatrajući da je ista dala svoj nalaz i mišljenje sukladno svojem znanju i iskustvu i konačno naveden nalaz i mišljenje nije doveden u sumnju ostalim provedenim dokazima, a naročito ne tvrdnjama tuženika. Isto tako je sud u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja smatrajući da je isti iskazivao logično i uvjerljivo o načinu uzimanja kredita kod tuženika kao i razlozima zašto se odlučio upravo za navedeni kredit te taj iskaz također nije doveden u sumnju tvrdnjama tuženika. Što se tiče ostalih dokaza se napominje da se ti dokazi posebno ne obrazlažu obzirom su isti ustvari bili podloga za vještački nalaz koji je sud već prethodno ocijenio, a drugi dokazi nisu bili niti relevantni za ishod ovog postupka.

21. Nadalje, ovdje se mora reći da je drugostupanjski sud ukinuo raniju presudu i u toč VI./II, a koja točka se odnosila na naknadu troškova o supsidijarnom tužbenom zahtjevu koji je bio naznačen u toč. VI./I te je ranija presuda P-506/2020-29 potvrđena u tom dijelu. Dio tog zahtjeva se odnosio na naknadu troškova, a koji je ustvari u supsidijarnom zahtjevu bio bespredmetan jer je već bio postavljen u redovnom tužbenom zahtjevu te je u tom zahtjevu i odlučeno prilikom odlučivanja o redovnom tužbenom zahtjevu tužitelja (toč. IV. izreke). Stoga sud nije niti donosio sada posebnu odluku o vezi zahtjeva za naknadu troškova o supsidijarnom zahtjevu koji je pravomoćno odbijen jer je o tom zahtjevu odlučeno u redovnom tužbenom zahtjevu.

22. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući sud smatra da tužitelj nije uspio tek u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe prema tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 – dalje OT) u iznosu od 200,00 eura, zatim trošak sastava podneska od 25. siječnja 2021. s očitovanjem na odgovor na tužbu i podneska od 2. ožujka 2021., svaki puta u iznosu od 200,00 eura prema tbr. 8. toč. 1. OT, nadalje trošak zastupanja na ročištima 10. ožujka 2021. i 11. siječnja 2022. svaki puta po 200,00 eura prema tbr. 9. toč. 1. OT time da se ovdje navodi da je u to vrijeme vrijednost predmeta spora iznosila 6.636,14 eura te su i gornji troškovi priznati upravo prema toj vrijednosti spora. Nakon sređenja tužbenog zahtjeva podneskom od 12. lipnja 2023., a kada je povišen tužbeni zahtjev pa tako i vrijednost predmeta spora na iznos od ukupno 17.294,45 eura tužitelju je priznat trošak za sastav podneska od 12. lipnja 2023. u iznosu od 500,00 eura prema tbr. 8. toč. 1. OT, zatim trošak zastupanja na ročištima 2. listopada 2023. , 14. svibnja 2024. i 13. studenog 2025., svaki puta po 500,00 eura prema tbr. 9. toč. 1. OT, trošak zastupanja na ročištima za objavu dana 12. lipnja 2024. i 16. prosinca 2025., svaki puta u iznosu od 100,00 eura prema tbr. 9. toč. 3. OT, PDV na gornje iznose u iznosu od 812,50 eura prema tbr. 46. OT, trošak predujma za knjigovodstveno financijsko vještačenje u iznosu od 199,08 eura te konačno trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 57,07 eura budući je u vrijeme podnošenja tužbe tužitelj još uvijek bio u obvezi plaćati sudske pristojbe u ovoj vrsti postupka. Tužitelju je dakle ukupno priznat i dosuđen trošak postupka u iznosu od 4.318,65 eura, a koji trošak je dosuđen sukladno odredbi iz čl. 155. ZPP-a te sa važećom OT. Na dosuđeni trošak je tužitelju dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja ove odluke prema odredbi iz čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 16. prosinca 2025.

Sutkinja

Lidija Krašek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u tri primjerka.

Ukoliko je stranka bila uredno obavještena o ročištu za objavu presude, a istom ročištu nije pristupila tada će se dan objave presude na e -oglasnoj ploči smatrati kao dan primitka pismenog otpravka presude.

U slučaju da stranka nije bila uredno obavještena o ročištu za objavu tada će joj se pismeni otpravak presude dostaviti putem pošte te će se kao dan primitka uzeti dan kada joj je ista uručena od strane službenika pošte.

U razdoblju od 1. – 15. kolovoza rokovi za žalbu ne teku.

Dostaviti:

1/ Odvjetnica Bojana Marčelan, Varaždin (za tužitelja)

2/ Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6 (za tuženika)