Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-379/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici i to sudac toga suda Mirjana Jelavić kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja GĐ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa Odvjetničko društvo Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o. iz Garešnice, protiv tuženika Addiko Bank d.d. (OIB:14036333877) iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Knezović i Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave dana 27. studenog 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 16. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 8.086,64 eur zajedno sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 10,65 eur od 1. studenog 2008. do isplate, na iznos od 12,33 eur od 1. siječnja 2009. do isplate, na iznos od 14,63 eur kuna od 1. veljače 2009. do isplate, na iznos od 15,79 eur od 1. ožujka 2009. do isplate, na iznos od 13,04 eur od 1. travnja 2009. do isplate, na iznos od 12,64 eur od 1. svibnja 2009. do isplate, na iznos od 8,32 eur od 1. lipnja 2009. do isplate, na iznos od 4,53 eur od 1. srpnja 2009. do isplate, na iznos od 5,85 eur od 1. kolovoza 2009. do isplate, na iznos od 8,67 eur od 1. rujna 2009. do isplate, na iznos od 7,06 eur od 1. listopada 2009. do isplate, na iznos od 5,50 eur od 1. studenog 2009. do isplate, na iznos od 9,09 eur od 1. prosinca 2009. do isplate, na iznos od 12,49 eur od 1. siječnja 2010. do isplate, na iznos od 16,07 eur od 1. veljače 2010. do isplate, na iznos od 15,13 eur od 1. ožujka 2010. do isplate, na iznos od 21,17 eur od 1. travnja 2010. do isplate, na iznos od 19,61 eur od 1. svibnja 2010. do isplate, na iznos od 22,64 eur od 1. lipnja 2010. do isplate, na iznos od 39,72 eur od 1. srpnja 2010. do isplate, na iznos od 35,84 eur od 1. kolovoza 2010. do isplate, na iznos od 50,42 eur od 1. rujna 2010. do isplate, na iznos od 42,73 eur od 1. listopada 2010. do isplate, na iznos od 36,94 eur od 1. studenog 2010. do isplate, na iznos od 54,54 eur od 1. prosinca 2010. do isplate, na iznos od 65,41 eur od 1. siječnja 2011. do isplate, na iznos od 57,53 eur od 1. veljače 2011. do isplate, na iznos od 58,68 eur od 1. ožujka 2011. do isplate, na iznos od 7.409,62 eur od 10. ožujka 2011. do isplate, a obračunavaju se po stopi koja je od 30. studenog 2007. do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 3.103,82 eur, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 8.086,64 eur, zajedno sa pripadajućim kamatama. Zahtjev temelji na tvrdnjama da je tužitelj sa prednikom tuženika zaključio ugovor o kreditu broj 5140030250- 69800010390/2006 i to dana 18. svibnja 2006.; da je temeljem tog ugovora tužitelju isplaćen iznos od 65.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti; da je tim ugovorom ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik tužitelja nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke u svezi sklapanja ugovora o kreditu; da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je sve ista postupila suprotno odredbi čl. 81., čl. 82., i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača tj. suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima; da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena; da su ovi sudovi utvrdili kako ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije; da iz navedenog proizlazi ništetnost dijela odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF; da je opisanim presudama utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1.6.2004. do 31.12.2008. te je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, sve to u svezi sa čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO; da je čl. 502. toč. c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. toč. a st. 1. istog Zakona; da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati; da slično navodi i čl. 138 toč. a Zakona o zaštiti potrošača koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača… obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

2. Tužitelj predlaže da sud izvede dokaze uvidom u ugovor o kreditu, prvi otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice, potvrdu o otplati kredita, presudu Visokog trgovačkom suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/1 od 4. srpnja 2013., presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem, saslušanjem tužitelja.

3. Tuženik se protivi tužbi i predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan. Prijedlog temelji na tvrdnjama da ističe prigovor zastare utuženih tražbina; da sukladno članku 226. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate (kao što je to bio slučaj kod anuiteta koje je tužitelj otplaćivao prema Osnovnom ugovoru) zastarjevaju za 3 godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja; da temeljem ove zakonske odredbe u trenutku podnošenja tužbe već je nastupila zastara svih navodnih tražbina tužitelja obzirom da je proteklo više od 3 godine od dospjelosti svih anuiteta po Osnovnom ugovoru; da je Osnovni ugovor sklopljen dana 09.05.2006 godine; da ukoliko tužitelj smatra da mu pripada pravo zahtijevati od tuženika plaćanje utuženih iznosa temeljem instituta stjecanja bez osnove, tuženik ističe kako je i u tom slučaju prigovor zastare u potpunosti osnovan; da obzirom da za tražbine po osnovi stjecanja bez osnove nije propisan nikakav poseban zastarni rok, iste zastarjevaju u općem zastarnom roku od 5 godina; da pritom prema prevladavajućoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženoj u Presudi Rev-x 183/11- 2 od dana 16.10.2013. godine, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla rok zastare počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla; da slijedom toga, a budući da je od dana sklapanja Osnovnog ugovora – koji sadrži po tužitelju ništetne klauzule na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev za plaćanje – proteklo više od 5 godina, jasno je kako je tužiteljevo navodno potraživanje u cijelosti zastarjelo; da je otplatom kredita u cijelosti Ugovor o kreditu prestao postojati; da više ne postoji dužničko-vjerovnički odnos između stranaka; da, obzirom da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, iste se ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti bilo kakvo plaćanje od strane tuženika; da utvrđenje ništetnosti podrazumijeva, prije svega, postojanje odredaba ugovora u odnosu na koje se traži od suda da utvrdi njihovu ništetnost; da u ovom konkretnom slučaju navedene odredbe više ne postoje, a tužitelj nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obveznopravni odnos između stranaka; da tuženik izričito osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne; da tuženik ističe kako su predmetne odredbe valjane, slijedom čega tužitelj nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku po ovoj osnovi; da u prvom redu, tuženik naglašava kako tužitelj ničime nije dokazao da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne; da tužitelj smatra kako ništetnost predmetnih odredaba proizlazi iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava povodom tužbe udruge Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (u daljnjem tekstu: „Kolektivni spor“), i to: − Presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od dana 04.07.2013. godine kojom je utvrđeno: (i) da je ništetna i nepoštena ugovorena valutna klauzula u ugovorima o potrošačkom kreditiranju uz koju je vezana glavnica CHF i (ii) da je ništetna i nepoštena ugovorena odredba o promjenjivosti kamatne stope; − Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od dana 13.06.2014. godine kojom je pravomoćno potvrđena naprijed navedena prvostupanjska presuda u dijelu iz točke (ii) koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope; − Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od dana 14.06.2018. godine kojom je pravomoćno potvrđena naprijed navedena prvostupanjska presuda u dijelu iz točke (i) koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule kojom je vrijednost obveze u kunama vezana uz CHF; da tužitelj nema pravo pozivati se na utvrđenja iz spomenutih presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora, i to iz više razloga: a) nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora; b) temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva jest prethodno utvrđenje suda da su sporne odredbe Osnovnog ugovora ništetne, a tužitelju nedostaje pravni interes da sud donese takovo utvrđenje; c) pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u Kolektivnom sporu ne odnosi se na Osnovni ugovor; da je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, u daljnjem tekstu: „ZZP'03“); da je odredba članka 131. ZZP’07 koja regulira institut kolektivne zaštite potrošača stupila na snagu tek dana 16.07.2009. godine, i to temeljem članka 81. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojom je ukinuta odgoda primjene članka 131. ZZP’07 do dana pristupa Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije; da s druge strane, članak 502.a Zakona o parničnom postupku kojim je uvedena mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava stupio je na snagu tek dana 01.07.2013. godine; da je iz navedenog razvidno kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije uopće postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, pa se tužitelj u ovom konkretnom slučaju nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora; da je navedeno pravo omogućeno potrošačima tek temeljem pravnih propisa koji su stupili na snagu nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a koji propisi se ne primjenjuju retroaktivno; da iz navedenog slijedi zaključak kako utvrđenja iz spomenutih presuda ne mogu imati nikakve pravne učinke na pravnu situaciju tužitelja; da obzirom da tužitelj traži od tuženika vraćanje navodno preplaćenih iznosa polazeći od pretpostavke kako su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati ništetne, za postizanje uspjeha tužitelja u parnici potrebno je da sud utvrdi ništetnost predmetnih odredaba; da, međutim, obzirom da sporne odredbe na čijoj ništetnosti tužitelj temelji svoju tužbu više ne postoje, tužitelj nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obveznopravni odnos između stranaka; da je iz sadržaja članka 502.a, 502.b i 502.c Zakona o parničnom postupku razvidno kako se temeljem instituta tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (tzv. kolektivne tužbe) osigurava apstraktna zaštita svih onih čiji su interesi djelatnošću određenih fizičkih i pravnih osoba povrijeđeni; da se kolektivnom tužbom štite interesi i prava građana na apstraktan način, s prvenstvenim ciljem sprječavanja nezakonitih djelovanja fizičkih i pravnih osoba koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba; da u tom smislu tuženik osobito upućuje na članak 502.c Zakona o parničnom postupku koji predviđa mogućnost pokretanja posebnih parnica za naknadu štete od strane fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi bili štićeni; da iz navedenog jasno proizlaze sljedeći zaključci: (i) da podnositelj kolektivne tužbe ne djeluje u svojstvu zastupnika ili opunomoćenika pojedinačnih potrošača odnosno u parnici povodom kolektivne tužbe ne ostvaruje tražbinu u ime sudionika konkretnog pravnog odnosa (u ovom slučaju tužitelja kao korisnika kredita); (ii) da kolektivna tužba i odluka donesena u parnici pokrenutoj takovom tužbom ne može u pravnom smislu nadomjestiti tužbu potrošača-vjerovnika iz konkretnog pravnog odnosa; da, obzirom da je iz naprijed navedene argumentacije sasvim jasno kako podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača, ne bi trebalo biti sporno niti to da se pravna zaštita koju je na apstraktnoj razini postigla udruga Potrošač u Kolektivnom sporu ne može smatrati ostvarenjem konkretne pravne zaštite ovdje tužitelja koja se temelji na pretpostavci ništetnosti spornih odredaba Osnovnog ugovora; da je cilj kolektivne zaštite prije svega preventivan i nije mu funkcija ostvarivanje subjektivnih prava pojedinačnih potrošača; da u kolektivnom sporu sud presuđuje imajući u vidu imidž „prosječnog potrošača“ kao apstraktne osobe koja ima određene karakteristike koje utječu na donošenje odluke u pogledu izbora nekog proizvoda; da s druge strane, u individualnom sporu pokrenutom po tužbi pojedinačnog potrošača sud presuđuje upravo u odnosu na karakteristike (znanja, spoznaje i druge konkretne okolnosti) tog konkretnog potrošača.; da iz svega naprijed navedenog slijedi zaključak kako činjenica pravomoćnosti presuda iz Kolektivnog spora ne znači automatski ipso iure da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne; da se u Kolektivnom sporu nije odlučivalo o valjanosti odredaba Ugovora o kreditu; da potrošač koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo mora ustati sa samostalnom tužbom radi ostvarenja subjektivnog prava za koji smatra da mu pripada; da se iz toga nameće zaključak kako su dva postupka, onaj iz kolektivne zaštite i onaj koji pokreće individualni potrošač, neovisni i autonomni postupci u smislu pravnih učinaka koje proizvode rezultati tih postupaka; da je slijedom toga, prilikom ocjene ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu potrebno uzeti u obzir sve okolnosti ovog konkretnog predmeta koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora; da je pritom osobito potrebno voditi računa o tome kakva je saznanja objektivno mogao imati sam tužitelj pri sklapanju Ugovora o kreditu, uključujući i okolnost jesu li njegova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja i promjenu kamatne stope bili ili morali biti poznati; da na takovo postupanje, između ostalog, upućuje i članak 83. ZZP’03 koji propisuje da „Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.“; da valutna klauzula sadržana u Ugovoru o kreditu nije ništetna, i to iz sljedećih razloga: a) ugovaranje valutne klauzule je izričito dozvoljeno temeljem zakona; b) valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz članka 84. ZZP’03; c) valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 81. ZZP’03. da je Zakon o obveznim odnosima koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora (Narodne novine br. 35/05, u daljnjem tekstu: „ZOO“) izričito dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule, i to u članku 22. stavku 1. koji propisuje: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“; da pritom ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule proizlazi iz članka 2. ZOO-a koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa; da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, uz ograničenje da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva; da ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO te je ta sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz ugovorne autonomije stranaka koje je jedno od osnovnih postulata obveznog prava; da ugovaranjem valutne klauzule u ovom konkretnom slučaju tužitelj i tuženik su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja; da je navedeno razvidno iz činjenice kako su se u ponudi tuženika istovremeno nudili krediti s valutnom klauzulom u različitim valutama, koji su isto tako sadržavali različite uvjete; da je tužitelj imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, detaljno je analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF; da tužitelj nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takovom valutnom klauzulom; da je valutna klauzula dozvoljena, argumentum a contrario da nije ništetna, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svom Rješenju br. U-I- 392/2011 i dr. od dana 13.12.2016. godine kojim je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske spomenutog članka 22. ZOO; da je Ustavni sud prilikom donošenja svoje odluke pošao od osnovnog cilja i svrhe valutne klauzule u hrvatskom pravnom sustavu; da iz obrazloženja Zakona o obveznim odnosima iz 1993. godine, kada je valutna klauzula propisana kao dozvoljena, proizlazi da je cilj valutne klauzule bio zaštita jednake vrijednosti činidaba u doba visoke inflacije; da u tom smislu, poučeni povijesnim okolnostima odnosno gospodarskim i monetarnim prilikama u bivšoj državi u uvjetima visoke inflacije pravni učinci valutnih klauzula za hrvatske građane općenito predstavljaju notornu činjenicu; da tuženik ističe kako članak 84. ZZP'03 izričito propisuje da „nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive“ (tzv. test poštenosti); da prema tome, ukoliko su ispunjeni uvjeti iz članka 84. ZZP'03 sporne ugovorne odredbe ne mogu se utvrditi nepoštenima, a time niti ništetnima, sukladno ZZP'03; da stoga valja, prije razmatranja jesu li ispunjeni uvjeti iz članka 81. ZZP'03 za proglašavanje spornih odredaba nepoštenima, u prvom redu ocijeniti može li uopće doći do primjene spomenutog članka obzirom na zakonom propisanu zabranu provođenja testa poštenosti; da iz sadržaja odredbe članka 84. ZZP'03 razvidno je kako sljedeći uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi nastupila zabrana provođenja testa poštenosti u odnosu na sporne odredbe Osnovnog ugovora: (i) mora biti riječ o odredbama o predmetu ili cijeni ugovora i (ii) mora biti riječ o odredbama koje su: - jasne, - lako razumljive i – uočljive; da su u ovom konkretnom slučaju ispunjeni svi naprijed navedeni uvjeti; da tuženik naglašava činjenicu kako je Ugovor o kreditu sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave; da navedeno znači kako je tužitelj od strane samog javnog bilježnika bio upoznat sa svim detaljima ovog pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz istog proizlaze; da prilikom solemnizacije pravnog posla javni bilježnik mora strankama objasniti smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji; da u postupku solemnizacije javni bilježnik čita sam ugovor na glas u prisutnosti ugovaratelja i mora upozoriti ugovaratelja ako ugovor sadrži nejasne ili dvosmislene odredbe; da Javni bilježnik ne bi solemnizirao Osnovni ugovor da se nije prethodno uvjerio razumije li tužitelj značenje i posljedice sklapanja navedenog ugovora; da odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu nisu nepoštene; da je pojam nepoštene ugovorne odredbe propisan u članku 81. ZZP'03: „Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“; da iz sadržaja predmetne odredbe proizlazi kako se moraju kumulativno ispuniti sljedeći uvjeti da bi se neka ugovorna odredba mogla smatrati nepoštenom: (i) mora biti riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo; (ii) mora biti riječ o odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; (iii) da je postupanje trgovca bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja; da u ovom konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od naprijed navedenih uvjeta.

4. Tuženik predlaže da sud izvede dokaze uvidom u presudu Vrhovnog sud Republike Hrvatske Rev-x-183/11-2 od 16.10.2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14.6.2018., odluke suda Europske unije, zahtjev za odobrenjem kredita, rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-392/2011 i dr. od 13.12.2016., mišljenje Vlade Republike Hrvatske od 4.10.2012., saslušanjem javnog bilježnika Dubravke Filipović Kovačić iz [adresa], saslušanjem svjedoka, godišnje izvješće Narodne banke Hrvatske.

5. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu broj 5140030250-69800010390/2006 od 9. svibnja 2006. (5-14), potvrdu tuženika od 26.4.2011. (15), otplatni plan (16-20), odgovor na prigovor od 31.3.2020. (21-22), godišnje izvješće Narodne banke Hrvatske iz 1992. (114-223), bilten o bankama iz 2006. (320-411), opće uvjete poslovanja sa stanovništvom od 20. ožujka 2006. (450-460), opće uvjete za poslovanje sa građanima od 15.5.1997. (461-466), otplatni plan (494-498, 499-500, 503-506, 511-514), specifikaciju uplata (515-516), pregled prometa za klijenta (517-524), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo i financije mr. sc. Sanje Radoš, dipl. oec. (528-538, 569-573), te je saslušan svjedok ĐĐ (637-638) i tužitelj u svrhu dokazivanja (588-589).

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj dana 9. svibnja 2006. sklopio ugovor o kreditu broj 5140030250-69800010390/2006 sa Slavonskom bankom d.d., pravnim prednikom tuženika, kojim je ugovorom tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 65.000,00 CHF.

7. Nije sporno da je Slavonska banka d.d. pripojena tuženiku 2009., što je prije podnošenja tzv. kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača, tako da u vrijeme podnošenja tužbe Slavonska banka d.d. nije postojala kao samostalni subjekt, već je pripajanjem tuženiku došlo do statusne promjene na strani pripojenog društva kojom dolazi do prijenosa cijele imovine pripojenom društvu te pripajanjem preuzimatelj pripojenog društva temeljem odredbi zakona o trgovačkim društvima odgovara za obveze tog trgovačkog društva. Budući da u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe Slavonska banka d.d. kao samostalni pravni subjekt nije postojala, već je bila pripojena tuženiku, ovaj sud nalazi da ista banka nije niti mogla biti stranka kolektivnog spora kao samostalni pravni subjekt, već je to mogla biti samo kao društvo pripojeno tuženiku, te da se u tom smislu utvrđenja iz kolektivnog spora koja se tiču tuženika istovremeno odnose i na pripojenog pravnog prednika Slavonsku banku d.d.

8. Nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/2012 proveden postupak za zaštitu kolektivnih interesa i prava po tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka pa tako i protiv pravnog prednika ovdje tuženika i to Hypo Alpe Adria Bank d.d. kao 5. tuženika u tom predmetu, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

9. Nije sporno da je u tom postupku donijeta drugostupanjska odluka i to Presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7192/13-4 dana 13. lipnja 2014. te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom revizije stranaka i to presuda i rješenje poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015.

10. Uvidom u navedene predmete u e-spisu utvrđeno je da je Trgovački sud u Zagrebu kao prvostupanjski sud pod točkom 5. izreke presude poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrdio da je petotužena Hypo Alpe Adria Bank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora petotužena Hypo Alpe Adria Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotužena Hypo Alpe Adria Bank d.d.. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1.06.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom petotužene Hypo Alpe Adria Bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena Hypo Alpe Adria Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotužene Hypo Alpe Adria Bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time petotužena Hypo Alpe Adria Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Pod točkom 9. izreke iste presude naloženo je tuženicima da prekinu s opisanim postupanjem te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

11. Dalje je utvrđeno da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud presudom i rješenjem poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pod točkom II. izreke presude potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u dijelu točke 5. izreke kojim se utvrđuje da je petotužena Hypo Alpe Adria Bank d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Pod točkom IV. izreke navedene presude potvrđena je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu i u dijelu točke 9. izreke kojom se, pored ostalih tuženika, u potrošačkim ugovorima petotuženoj Hypo Alpe Adria Bank d.d. nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima im se zabranjuje takvo i slično postupanje ubuduće.

12. Povodom revizije tužitelja i tuženika u predmetnom postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem poslovni broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije stranaka kao neosnovane.

13. Dalje je utvrđeno da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud presudom i rješenjem navedenim u odjeljku 11. ove presude, pod točkom I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u dijelu točke 5. izreke i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je petotužena Hypo Alpe Adria Bank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu preinačena i u dijelu točke 9. na način da je odbijen tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se petotuženici Hypo Alpe Adria Bank d.d. naloži u potrošačkim ugovorima o kreditu prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i da mu zabrani takvo i slično postupanje ubuduće, kao neosnovan.

14. Dalje je utvrđeno da je u tom dijelu Ustavni sud Republike Hrvatske Odlukom poslovni broj U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016., pod točkom I. izreke djelomično usvojio ustavnu tužbu Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i ukinuo točku I. presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija Potrošača - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača podnesena protiv točke I. 1. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev potrošača za utvrđenje da su "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo", te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

15. Dalje je utvrđeno da je u ponovnom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Revt-575/2016-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u toč. I.1. i 2. i u tom dijelu vratio predmet Visokom trgovačkom sudu na ponovno suđenje.

16. Dalje je utvrđeno da je u ponovnom suđenju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pod točkom I. izreke potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog, i u dijelu točke 5. izreke koji glasi: Utvrđuje se da je petotužena Hypo Alpe Adria Bank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora petotužena Hypo Alpe Adria Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotužena Hypo Alpe Adria Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u dijelu točke 9. izreke koji glasi: "Nalaže se svim tuženicima da prekinu s gore opisanim postupanjem."

17. Revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz odjeljka 16. ove presude odbijena je kao neosnovana presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

18. Među strankama je u prvom redu sporno mogu li se na ovaj pojedinačni spor primjenjivati utvrđenja iz navedenog pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

19. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a stavka 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

20. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavka 1. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

21. U ovom pojedinačnom postupku tužitelj se pozvao na pravno utvrđenje iz presude donijete u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava koje je utvrđenje navedeno pod točkama 16. i 17. obrazloženja ove presude.

22. Slijedom navedenog, polazeći od pravnog shvaćanja iz odjeljka 7. obrazloženja, ovaj sud je vezan pravnim utvrđenjima iz sudske odluke donijete u predmetnom postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i to u konkretnom slučaju pravnim utvrđenjem da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

23. Temeljem navedenog ovaj sud nalazi neosnovanima sve navode i tvrdnje tuženika iz kojih bi proizlazilo da bi ovaj sud bio dužan u ovom pojedinačnom postupku ponovno utvrđivati postojanje ništetnosti odredbi predmetnog konkretnog ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 18. svibnja 2006., dakle, u vremenskom periodu koji je obuhvaćen kolektivnim sporom.

24. Budući da je svaki drugi sud pa tako i ovaj sud vezan za utvrđeno postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, pa je slijedom toga obvezan i primijeniti u kolektivnom sporu utvrđenu ništetnost, bez provođenja od strane tuženika predloženih dokaza, radi se o pravnom pitanju o kojem je drugi nadležni sud već donio odluku (prethodno pitanje).

25. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

26. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

27. Prema odredbi st. 3. istog članka, obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

28. Na temelju navedenih zakonskih odredbi ovaj sud nalazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju novčani iznos koji je tužitelj platio izvršavajući obvezu iz predmetnog ugovora o kreditu od 9. svibnja 2006. u dijelu u kojem su odredbe tog ugovora utvrđene ništetnima, a u kojem dijelu se isti ugovor pojavljuje kao osnova koja je kasnije otpala.

29. Jednako tako Sud pravde EU u presudi od 21. prosinca 2016. donesenoj u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C308/15 povodom zahtjeva za prethodnu odluku, pod točkom 61 obrazloženja ukazuje da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te pod točkom 66 obrazloženja ukazuje na zadaću država članica koje putem svog nacionalnog prava moraju omogućavati ponovno uspostavljanje činjenične i pravne situacije u kojoj bi potrošač bio da ta nepoštena odredba nije postojala, među ostalim, uspostavljanjem prava na povrat koristi koje je prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

30. Radi utvrđivanja visine duga tuženika prema tužitelju koji je nastao time što je dio ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak utvrđen ništetnim, provedeno je financijsko vještačenje.

31. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Sanje Radoš, dipl. oec. (528-538, 569-573) utvrđeno je da je tužitelj zbog promjene tečaja, taksativno po mjesecima platio ukupno 60.928,90 kuna (što daje iznos od 8.086,65 eur) više u odnosu na iznos ugovorenog anuiteta, kako je to prikazano u specifikaciji tečajnih razlika u korist tužitelja.

32. Prihvaćajući navedeni nalaz i mišljenje stručnim i objektivnim, sud je prihvatio zahtjev tuženika za isplatu pojedinih mjesečnih iznosa kao je to odlučeno pod točkama I. izreke ove presude, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa.

33. Naime, temeljem pravnih utvrđenja u postupku kolektivne zaštite ovaj sud nalazi da je tuženik nepošteni stjecatelj pa je temeljem odredbe čl. 214. ZOO dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

34. Tuženikov prigovor zastare ocijenjen je neosnovanim.

35. Prema odredbi čl. 241. ZOO, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

36. Prema prihvaćenoj sudskoj praksi, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare u smislu navedene zakonske odredbe, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

37. Budući da je presuda u predmetnom parničnom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pravomoćna donošenjem presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda poslovni broj Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018., od toga se dana ima računati zakonski zastarni rok koji kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 5. lipnja 2020. proizlazi da je ista podnesena prije isteka zakonskog roka zastare.

38. Stoga je presuđeno kao u izreci.

39. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a isti se sastoje od troškova odvjetničkih usluga odmjerenih prema odvjetničkoj tarifi i to za sastav tužbe iznos od 200,00 eur, sastav podneska od 26.2.2021. iznos od 200,00 eur, zastupanje na ročištu 9. ožujka 2021. iznos od 200,00 eur, sastav podneska od 3. svibnja 2021. iznos od 200,00 eur, zastupanje na ročištu 26. listopada 2021. iznos od 200,00 eur, sastav podneska od 21. siječnja 2022. iznos od 200,00 eur, zastupanje na ročištu 8. ožujka 2022. iznos od 200,00 eur, zastupanje na ročištu 22. listopada 2025. iznos od 200,00 eur, sastav podneska od 22. listopada 2025. iznos od 200,00 eur, sastav podneska od 10. studenog 2025. iznos od 200,00 eur, zastupanje na ročištu dana 27. studenog 2025. iznos od 200,00 eur, sa PDV 25% u iznosu od 550,00 eur, troškova sudskih pristojbi na tužbu iznos od 26.54 eur i na presudu iznos od 153,82 eur, te troškova financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 eur.

U Virovitici 16. prosinca 2025.

S u d a c

Mirjana Jelavić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. OD Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o. Pisarnica Virovitica

2. OD Knezović i Partneri j.t.d. iz Zagreba, Radnička cesta 54