Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-543/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Aniti Kovačić Lončarić, odvjetnici u Koprivnici, protiv tužene Hrvatske Poštanske banke d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217, zastupane po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-448/2023-29 od 15. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Poštanske banke d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-448/2023-29 od 15. travnja 2025. u točkama I., II., IV. i V. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnim odredba članka 4.1 i 7. Ugovora o kreditu br. 312986 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od dana 9. listopada 2008. godine, koji je potvrđen po javnom bilježniku Nikoli Bakraču, dana 16. listopada 2008. godine, pod brojem: OV- 13677/08, sklopljen između tužiteljice UŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pravnog prednika tužene Hrvatske Poštanske banke d.d., Jurišićeva ulica 4, 10000 Zagreb, OIB: 87939104217, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, te navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.'' Stavkom II. izreke naloženo je tuženoj da tužiteljici plati iznos od 5.708,79 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku za razdoblje do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe, na pojedinačne iznose navedene u st. II. izreke. Nadalje, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica od tuženika potražuje isplatu zatezne kamate koja na iznos od 0,30 eura teče od 13. srpnja 2012. do isplate. Utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 122,20 eura sa zakonskom zateznom kamatom, koju tražbinu je tuženik istaknuo prigovorom radi prebijanja iz odgovora na tužbu (st. IV. izreke). Naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.400,00 eura uvećan za zatezne kamate koje na navedeni iznos teku od 15. travnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova u preostalom dijelu odbija kao neosnovan (st. V. izreke).

2. Protiv presude žali se tužena zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud je presudu utemeljio na odredbama Zakona o zaštiti potrošača, te odredbama Direktive 93/13 EEZ, a potpuno je zanemario da je sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju provedena konverzija sklapanjem Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu, kojim je izvršena konverzija sukladno ZPK. Tuženik je bio prisiljen na sklapanje Dodatka br. 1 upravo u sadržaju u kojem je i sklopljen. Tužitelj je slobodnom voljom pristao na promjenu valute uz koju se veže njegova kreditna obveza i na primjenu promjenjive kamatne stope koje su se primjenjivale na kredite u kojima je glavnica vezana uz valutu EUR. Ponuda izračuna konverzije i sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu bila je zakonska obveza tuženika, dok je tužitelj imao pravo izbora. Osnovno načelo provedbe konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF jest suglasnom voljom ugovornih strana izmijeniti odredbe osnovnog CHF Ugovora o kreditu s učinkom od dana sklapanja takvog ugovora na način da se položaj tužitelja izjednači s položaj potrošača koji je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR, te da se na tužitelja umjesto početno ugovorne kamatne stope kredita s valutnom klauzulom u CHF ima primijeniti kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koja se primjenjivala na kredite s valutnom klauzulom u EUR. Svrha konverzije kredita u CHF bila je trajno i konačno, voljom ugovornih strana, riješiti ugovorni odnos banke i potrošača nastao na temelju Ugovora o kreditu, i to sklapanjem novog pravnog posla u obliku dodatka ugovora o kreditu s retroaktivnim učinkom, pa je sud bio dužan odbiti zahtjev za isplatu preplaćene razlike po osnovnom CHF Ugovoru o kreditu. Rješenjem u oglednom sporu VSRH daje se obvezujuća potvrda sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer VSRH u obrazloženju rješenja u oglednom sporu više puta naglašava kogentnost zakonskih odredbi ZPK. Među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora. Pogrešno je sud utvrdio učinak konverzije na pravni odnos tužitelja i tuženika, te time pogrešno primijenio materijalno pravo, a pogrešno je odlučeno o prigovoru prijeboja. Sud ispušta iz vida činjenicu da Dodatak broj 1. Ugovora o kreditu, kao svojevrsni novi pravni posao sklopljen između tužitelja i tuženika kojom se rješavaju prava i obveze ugovornih strana iz ranijeg Ugovora o kreditu, ima učinak na njihov ugovorni odnos od početka njegova nastanka, a dokaze nije cijenio savjesno i brižljivo, te je time sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka, odnosno članka 8. ZPP-a što je u konačnici utjecalo na pravilnost i zakonitost presude. Nezakonitost presude i okolnost da je tužbeni zahtjev sud trebao u cijelosti odbiti, dovodi da tuženik pobija rješenje kojim je naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka. Predlaže se preinačiti presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u pobijanom dijelu i dosudi trošak postupka tuženiku uključujući i trošak žalbe, a podredno ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovno odlučivanje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje djelomične ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka, u dijelu u kojemu se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF, te tužbeni zahtjev za isplatom novčanog iznosa po toj osnovi.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) jer se presuda suda prvoga stupnja može ispitati, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka.

6. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu, te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužiteljice i to presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio da su stranke zaključile ugovor o kreditu temeljem kojeg ugovora je tužiteljica ostvarila kredit u švicarskim francima. Ugovorena je valutna klauzula, a iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tekst ugovora sačinila banka, te da tužiteljica nije sudjelovao u kreiranju tog ugovora.

7. Na žalbene navode tužene valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8. Imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, a da je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

9. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

10. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. Zakona o sudovima – ''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske – ''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) te da prema čl. 3. st. 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

11. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, a što je sud prvog stupnja utvrdio. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine.

12. U obrazloženju pobijane presude, prvostupanjski sud je između ostalog naveo:

- da nije sporno da je 9. listopada 2008. sklopljen Ugovor o kreditu br. 312986

- da su ugovorne strane 3. veljače 2016. sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u ugovor sa valutnom klauzulom u

EUR (dalje u tekstu: Aneks)

- da je sporno je li tužiteljica potrošač, je li je tužena tužiteljicu u fazi pregovora upoznala sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF i jesu li stoga zaključci iz kolektivnog spora udruge Potrošač primjenjivi na konkretan Ugovor o kreditu

- da je sporno jesu li odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te da li su ništetne

- da je sporno je li Aneks o konverziji sklopljen u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te ima li tužiteljica nakon sklapanja Aneksa, pravo tražiti povrat preplaćenih iznosa temeljem eventualno ništetnih odredbi Ugovora o kreditu

- da je sporna visina tužbenog zahtjeva s osnova preplate temeljem promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, te je li potraživanje u zastari

- da je nakon podnošenja tužbe došlo je do statusnih promjena na strani tužene Nove Hrvatske banke d.d. na način da je Nova Hrvatska banka d.d. pripojena Hrvatskoj poštanskoj banci d.d.

- da je iz Ugovora o kreditu utvrđeno da se tim ugovorom pravni prednik tužene Volksbank d.d., obvezao tužiteljici kao korisnici kredita staviti na raspolaganje kredit u iznosu od 64.690,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao namjenski kredit za kupnju kuće u [adresa]

- da je nesporno da je 3. veljače 2016. sklopljen Aneks broj 1. Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita iz kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR

- da tužena nije dostavila cjeloviti obračun konverzije niti podatke koje je od nje tražila financijska vještakinja za potrebe odgovora na pitanje je li Aneksom konverzija provedena sukladno čl. 19. c. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, pa je sporno je li konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK - da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je predmetni Ugovor o kreditu sklopila za potrebe kupnje kuće, a kuća koju je kupila sredstvima kredita je stambena kuća u kojoj i sada živi sa obitelji

- da kada se odlučila na kupnju kuće da je obišla više banaka, gdje su joj rekli da nije kreditno sposobna, dok nije došla u poslovnicu Volksbank d.d. gdje su joj rekli da je kreditno sposobna

- da nije došla kod tužene s namjerom dizanja kredita u CHF, no da su joj djelatnici tužene taj kredit prezentirali kao opciju koja se najviše isplati

- da bi se moglo reći da su je djelatnici banke nagovorili na uzimanje tog kredita

- da tužiteljica, koja je po zanimanju prehrambeni tehničar, nije pratila kretanje tečaja CHF i nije imala nikakvu posebnu financijsku naobrazbu

- da je znala da će doći do ovakve promjene tečaja sigurno ne bi uzela taj kredit, već bi se snašla na neki drugi način

- da je tekst ugovora u cijelosti sastavio tuženik

- da je nakon potpisivanja Aneksa ugovora o konverziji došla u poslovnicu tužene pitati koliko iznosi preplata, na što su joj djelatnici tužene rekli da preplate nema i da je još dužna njima

- da tužena tvrdi da je tužiteljica svjesno i dobrovoljno preuzela rizik mogućeg nepovoljnog tečaja CHF u odnosu na HRK

- da su sva utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. primjenjiva i na konkretan ugovorni odnos između tužitelja i tužene

- da odluka u ovom postupku ovisi o pravnoj valjanosti Aneksa o konverziji o kojem pravnom pitanju je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao u oglednom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem Gos-1/2019

- da odlučnu činjenicu predstavlja pitanje je li Aneksom konkretnog Ugovora o kreditu konverzija provedena u skladu s odredbama ZIDZPK

- da je radi utvrđenja i te činjenice sud proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Sanji Pernjak

- da je vještakinja napravila izračun preplate tužiteljice temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te je utvrdila da je tužiteljica tijekom cijelog otplatnog razdoblja imala preplatu obveze, odnosno niti u jednom mjesecu nije plaćen manji iznos obveze od obveze iskazane prema otplatnom planu koji je upotrebljavala Banka i tečaju na dan korištenja

- da je utvrdila da preplata tužiteljice iznosi 43.012,91 kn, odnosno 5.708,79 eura sa datumima nastanka pojedinačnih iznosa preplate

- da nije umanjivala potraživanje tužiteljice prigovorom radi prijeboja jer se iz dokumentacije nije moglo zaključiti da nikakva preplata prilikom konverzije nije postojala, već je ona eventualno mogla nastati nakon provedene konverzije

- da je sve prigovore vještakinja Sanja Pernjak otklonila saslušanjem na raspravi 3. ožujka 2025. kojom prilikom je utvrdila da bez dostave obračuna konverzije ne može odgovoriti na pitanje je li konverzija provedena u skladu s odredbama ZIDZPK

- da je utvrđeno da se temeljem dokumentacije koju je tužena dostavila u spis ne može utvrditi je li konverzija provedena u skladu s odredbama ZIDZPK, pri čemu u spisu postoji više podataka o iznosu preplate, odnosno čak i manjku utvrđenom konverzijom, koji iznosi se ne mogu provjeriti bez izračuna konverzije, koji je tužena odbila dostaviti

- da Aneks o konverziji može biti pravno valjan samo ako je u cijelosti usklađen i utemeljen na odredbama ZIDZPK, a teret dokaza da je izračun konverzije izvršen u skladu sa odredbama ZIDZPK je bio na tuženoj

- da se bez obračuna konverzije nije mogla provjeriti pravilnost izračuna konverzije, pa je sud zaključio da tužena nije dokazala da je izračun konverzije, a samim time i Aneks o konverziji, usklađen s odredbama ZIDZPK

- da sud smatra da tužena ne bi imala razloga uskratiti dostavu navedene dokumentacije u slučaju da je konverzija provedena u skladu s citiranim odredbama

- da Aneks o konverziji ne proizvodi pravne učinke, pa tužiteljica ima pravo temeljem čl. 1111. ZOO-a od tuženika potraživati povrat iznosa koji je preplatila temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF

- da je tužena unaprijed sastavila Ugovor o kreditu te je u isti uključio nepoštene, odnosno ništetne, odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, iako je bio svjestan da time tužiteljicu izlaže riziku na koji je nije upozorio

- da je tužena nepošteni stjecatelj od dana kada je preplaćene iznose temeljem ništetne odredbe naplatila tužiteljici, pa je obvezna tužiteljici platiti zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF

- da je tužena istaknula prigovor radi prijeboja kojim je u prijeboj istaknuo iznos od 920,74 kn, odnosno 122,20 eura sa zateznom kamatom, što predstavlja iznos preplate utvrđen u Aneksu o konverziji

- da je teret dokaza o postojanju tražbine koja je istaknuta prigovorom radi prijeboja na tuženoj, koja nije dokazala da takvu tražbinu prema tužiteljici ima

- da je tužena odbila dostaviti obračun konverzije bez kojeg nije bilo moguće utvrditi je li konverzija provedena u skladu s odredbama ZIDZPK kao niti utvrditi točan iznos preplate ili manjka uplata koji postoji pravilnom provedbom konverzije prema odredbama ZIDZPK

- da je iz nalaza i mišljenja vještakinje utvrđeno da uopće ne postoji preplata po provedenoj konverziji već da postoji manjak

- da tužena nije dokazala da postoji potraživanje prema tužiteljici

- da je tužba podnesena 13. lipnja 2023. pa u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tužiteljičine tražbine.

13. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

14. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

15. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez navedene ništetne odredbe (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

16. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 9. listopada 2008. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03, koji je propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijediola kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 26. lipnja 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

18. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, te neovisno o činjenici je li kredit otplaćen. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je temeljem ništetnih odredbi preplaćeno tuženiku iznos od 5.708,79 eura prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženu isplatiti tužiteljici taj iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

20. U odnosu na žalbene navode, prema kojima sud odlučujući o zahtjevu tužiteljice nije cijenio od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu, temeljem kojega je provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, valja istaći da je sud prvoga stupnja utvrdio da tužiteljica konvertiranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR, nije u potpunosti dovedena u pravni položaj u kojem bi bila da je zaključila Ugovor o kreditu u valuti EUR, jer nije u potpunosti obeštećena glede štetnih posljedica koje su za njega nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga, sud prvog stupnja pravilno zauzima i stav da tužiteljica ima pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da je u predmetnoj parnici ovlaštena pozivati se na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Ukazuje se na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

21. Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

22. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. U Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužiteljica izjavila da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu. Utvrđeno je provedenim vještačenjem da se sporazumom o konverziji riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije i obveza proizašlih iz nesporno ništetnih ugovornih odredaba, jer se temeljem dokumentacije, koju je tuženik dostavio ne može utvrditi je li konverzija provedena u skladu s odredbama ZIDZPK. U pravu je prvostupanjski sud kada utvrđuje da Aneks o konverziji može biti pravno valjan samo ako je u cijelosti usklađen i utemeljen na odredbama ZIDZPK, a teret dokaza da je izračun konverzije izvršen u skladu sa odredbama ZIDZPK je bio na tuženoj. Bez obračuna konverzije nije se mogla provjeriti pravilnost izračuna konverzije, pa je sud zaključio da tužena nije dokazala da je izračun konverzije, a samim time i Aneks o konverziji, usklađen s odredbama ZIDZPK.

23. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

24. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023., to je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

25. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP). Tužena u žalbi ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a drugostupanjski sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

26. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi presudu suda prvog stupnja u točkama I., II., IV. i V. izreke.

27. U preostalom, a nepobijanom dijelu (točka III. izreke) presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP).

28. Budući da tužena nije uspjela u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke).

U Velikoj Gorici 16. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina