1

                            Poslovni broj: Gž-25/2022-2

                     

              Republika Hrvatska

      Županijski sud u Dubrovniku                                                                                                 

                    Dubrovnik                                                                                   

Poslovni broj: Gž-25/2022-2

 

 

 

U    I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca, Noemi Butorac kao predsjednice vijeća, Emira Čustovića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Srđana Kuzmanića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. B. iz D., OIB: …, kojeg kao punomoćnici zastupaju odvjetnici u O. d. J. i dr. j.t.d. u N. G., protiv tuženika Z. b. d. d., Z., OIB …, Z., kojeg kao punomoćnici zastupaju odvjetnici u O. d. P. & P. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški broj P-1257/2019-20 od 24. studenog 2021., u sjednici vijeća održanoj 18. listopada 2023.

 

p r e s u d i o    j e

 

I Odbija se žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški broj P-1257/2019-20 od 24. studenog 2021.

 

II Odbija se zahtjev tuženika  za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom doslovce je suđeno:

 

„I. Nalaže se tuženiku Z. b. d.d., Z., OIB: … da tužitelju N. B. iz D., OIB:…, na ime stjecanja bez osnove isplati iznos od 83.402,18 Kn (samdeset tri tisuće četiri stotine dvije kune osamnaest lipa) sa zakonskim zateznim kamatama po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, koje teku od 25. svibnja 2015. do 31. srpnja 2015. a od 1. kolovoza 2015. do konačne isplate po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku Z. b. d.d. OIB: …, Z. da tužitelju N. B. iz D., OIB: …, naknadi troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 12.065,52 Kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče počev od presuđenja 24. studenoga 2021. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana.“

 

2. Protiv navedene presude tuženik je izjavi žalbu zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – u daljnjem tekstu: ZPP)  s prijedlogom drugostupanjskom sudu da žalbu prihvati i presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz obvezu naknade troškova postupka, a podredno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Žalba je pravovremena i dopuštena.

 

4. Na žalbu nije odgovoreno.

 

5. Žalba nije osnovana.

 

6. Stranke su zaključile ugovor o namjenskom kreditu, broj …, u iznosu od 41.000 CHF na rok otplate 30 godina uz mjesečni anuitet od 360 CHF a sve obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF za kune na dan plasmana kredita i otplate kredita. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa a početna je iznosila 4,5o%. Tijekom otplate kredita evidentirano je mirovanje kredita u otplati, te su dodatno pripisani troškovi moratorija glavnici kredita u iznosu 929,49 CHF 27. ožujka 2013.

 

7. Stranke su 20. svibnja 2015. zaključile Ugovor o namjenskom kreditu za restrukturiranje obveza po ranije ugovorenom kreditu u iznosu od 279.000,00 HRK, šifra namjene GQ3, broj ugovora …, kreditna partija … namjena kojeg kredita je restrukturiranje obveza po stambenom kreditu. Nije sporno da je između stranaka vođen parnični postupak pred prvostupanjskim sudom pod posl.brojem P-437/2018 a predmet kojega su razlike plaćenog po kreditu zbog promjene redovnih kamatnih stopa u odnosu na početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4.50%, te da je odluka u tom predmetu postala pravomoćna.

 

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naplatu novčanog potraživanja u svoti od 83.402,18 HRK na ime stečenog bez osnove, a koje potiče iz tečajnih razlika.

 

9. Prvostupanjski sud je utvrdio da su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli ništetne, a zaključak o njihovoj ništetnosti je zasnovan na utvrđenjima iz odluka sudova koje su donesne u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača u kojima se odlučivalo o zaštiti potrošača po pitanju ugovornih odredaba o kreditu o kojima se  nije pojedinačno pregovaralo, i to valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, a koje su banke, između kojih je i tuženica, sklapale s potrošačima u određenom vremenskom razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja i predmetnog ugovora. Radi se o odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-632/2017, te odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018.

 

10.          Tim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., iz čega slijedi da se te odluke odnose i na predmetni ugovor, povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli po kojoj je obveza vezana za valutu švicarski franak, a da nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime su banke postupile suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

 

11.          Tužiteljevo pravo pozvati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih povodom kolektivnih tužbi sa stajališta prvostupanjskog suda proizlazi iz članka 502.c. ZPP-a kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen zahtjev iz tužbe iz članka 502.a. stavak 1. ZPP-a, u kojem slučaju je vezan za utvrđenje u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

12.          Ovdje valja dodati da pravo tužitelja da se pozove na pravna utvrđenja iz navedenih presuda se temelji i na odredbi članka 118. ZZP-a prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje i ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

12.1.      Pored navedenog prvostupanjski sud je u postupku utvrdio činjenice i dao razloge zbog čega smatra ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli ništetnom.

 

13.          Prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelj ima položaj potrošača na osnovi činjenice da se radi o namjenskom ugovoru za kupnju stana.

 

14.          Na osnovu financijskog vještačenja sud je utvrdio koliko je tužitelj platio tuženiku više s obzirom na promjenu, odnosno povećanje tečaja CHF u odnosu na onaj početni. Kako je utvrdio da je tužitelj 16. ožujka 2015. vratio cjelokupni kredit, da je tom prigodom na ime glavnice  tuženik uplatio 34.529,96 CHF, da je tečaj CHF na dan vraćanja kredita 25. svibnja 2015. iznosio 7,2371910 HRK za 1 CHF, iz čega slijedi da je na ime glavnice tužitelj platio tuženiku 249.899,92 HRK. Dobiveni podatak vještak je usporedio sa visinom tako utvrđene glavnice prema tečaju CHF na dan 5. rujna 2005. koji je iznosio 4,8218340, što iznosi 166.497,74 HRK, pa je tako došao do zaključka da preplata po ovom osnovu iznosi 83.402,18 CHF. Matematički izračun vještaka nije doveden u pitanje navodima žalbe.

 

15.          Primjenjujući na ovako utvrđeno činjenično stanje odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – u daljnjem tekstu: ZOO) o ništetnosti ugovora (članak 323. stavak 1. ZOO-a) po kojoj je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ugovornoj strani ono što je primila na temelju takvog ugovora, pa i djelomično ništetnog, te odredbe članaka 1111. o stjecanju bez osnove i 1115. o obvezi plaćanja zateznih kamata ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku plaćanje navedene svote zajedno sa zateznim kamatama od 25. svibnja 2015., dakle od dana kada je tužitelj podmirio glavnicu kredita.

 

16.          Prigovor zastare sud je otklonio smatrajući da je podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu radi zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P-1401/12 došlo do prekida zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, a za valutnu klauzulu odluka je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. iz čega zaključuje da, s obzirom da je tužba podnesena u ovom predmetu 18. listopada 2019., nije nastupila zastara.

 

16.1.      Pored toga prvostupanjski sud se pozvao i na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaćenog na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva po kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Primjenjujući to shvaćanje prvostupanjski sud ističe da je našao utvrđenim da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarskih franaka ništetne, zbog čega nije došlo do nastupanja zastare.

 

17.          Odluka suda je pravilna, ali svi razlozi navedeni u pobijanoj odluci i pravna shvaćanja izrečena nisu prihvatljiva ovom, drugostupanjskom, sudu. Pored toga valja navesti da odluka sadrži razloge na temelju kojih se zaključuje da je ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi ništetna i da tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih kamata, koji su nepotrebni, jer u ovom sporu nije postavljen zahtjev za naplatu novčanog potraživanja s osnove preplaćenih  kamata.

 

18.          Zastarni rok u ovom predmetu je počeo teći pravomoćnošću odluke donesene u kolektivnom sporu kojim je utvrđeno da su odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, a to je odluka od 14. lipnja 2014.

 

19.          Dakle, ne može se prihvatiti stajalište prvostupanjskog suda da je zastara počela teći donošenjem presude u ovom sporu. Ništetnost je u konkretnom slučaju ustanovljena odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu, a zastarni rok je počeo teći nastupanjem pravomoćnosti te oduke, a to je 14. lipanj 2018.

 

19.1.      Prema pravnom shvaćanju ovog suda zastarni rok kod stjecanja bez osnove je opći zastarni rok od pet godine, a u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača (švicarac) počinje teći s danom pravomoćnosti presuda kojim je utvrđena ništetnost, tako da je u ovom konkretnom slučaju zastara počela teći za povrat preplaćenih iznosa sa osnova valutne klauzule pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a to je bilo 14. lipnja 2018.

 

20.          Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj ima položaj potrošača jer je fizička osoba, a kredit je uzet za kupnju stana. Iz spisa ne proizlazi da je tužitelj kupio stan za poslovne ili profesionalne svrhe. Žalbeni navodi tuženika kojima pokušava dokazati da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu ništetne su u biti nepotrebni jer prema aktualnoj sudskoj praksi u situaciji kada je tužitelj potrošač,a u konkretnom slučaju on jest potrošač i kada se radi o ugovoru na koji se odnose presude donesene u kolektivnom sporu, a tužitelj se pozvao na te presude to se na temelju takvih utvrđenja može zaključiti da je ugovor ništetan.

 

20.1.      Ovdje valja navesti da se u kolektivnom sporu ispitivala valjanost pojedinih ugovornih odredbi s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz oglas, promidžbene poruke banaka i javne izjave dakle nije bio predmet ispitivanja konkretne odredabe iz pojedinačnog ugovora, pa su stoga banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora obavijestili potrošača, a u konkretnom slučaju tužitelja, o rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na određivanje njihove novčane svote, a da potrošač usprkos tome, dakle nakon što je informiran o posljedicama sklapanja ugovora sa takvim odredbama ipak donio odluku o sklapanju ugovora. Kada bi se banci onemogućilo dokazivanje ovih činjenica onda bi se zaključak o ništetnosti pojedine ugovorne odredbe temeljio na činjenicama o kojima ni u jednom sudskom postupku nije raspravljano, niti su kao takvi utvrđeni, dakle niti u kolektivnom sporu jer se tamo ne raspravlja o pojedinačnim ugovorima, a ni u individualnoj parnici ako bi se banka onemogućila u takvom dokazivanju. Međutim tuženik, koji je, dakle mogao dokazivati da je informirao tužitelja o svim rizicima, nije predložio valjane dokaze na tu okolnost. Naime, prijedlog za saslušanje javnog bilježnika nije valjan dokaz jer javni bilježnik upozorava stranke o pravnim posljedicama ugovora a ne razjašnjava im financijske posljedice samog ugovora. Isto tako ni prijedlog  za saslušanje osobnog bankara naveden u odgovoru na tužbu a na okolnost da je korisnika kredita informirao o parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu CHF, te da je banka za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade ne odobrenju kredita bili dužni pridržavati je suviše općenit, a osim toga taj prijedlog nije bio valjan jer nisu navedeni osobni podaci svjedoka, tj. njegovo ime i prezime i boravište u smislu odredbe članka 241. ZPP-a.

 

21.          U odnosu na iznesene tvrdnje da prema odredbi članka 502.c. ZPP-a pravo fizičke i pravne osobe da mogu u posebnim parnicama se pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev iz članka 502.a. ZPP-a se odnosi na parnice radi naknade štete a ističući pri tom da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o stjecanju bez osnove, valja reći da takvo tumačenje odredbe nije prihvatljivo i radi se o strogo gramatičkom tumačenju. Propise treba tumačiti u skladu sa svrhom njihovog donošenja a jasno je da je svrha pružanje zaštite potrošaču u individualnim parnicama koje će pokrenuti na osnovi presuda donesenih po kolektivnim tužbama. Za primijetiti je da je izmijenjena odredba članka 502.c. ZPP-a dodavanjem iza riječi „naknadu štete“ riječi „ili isplatu“. S tim u vezi za navesti je da ni u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/18, a ni u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/19, koje se također tiču primjene obje zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakvo tumačenje odredbe. U praksi je ovakvo tumačenje odredbe postalo općeprihvaćeno.

 

22.          Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nesavjestan od dana stjecanja, pa je stoga dužan platiti zatezne kamate na preplaćene svote od dana stjecanja pa do dana plaćanja. Naime,  tuženik je profesionalac i u obveznom odnosu dužan je ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka a kao takav mogao je i trebao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne.

 

23.          Činjenica da su treće osobe platile pojedine anuitete za tužitelja ne znači da tužitelj nije aktivno legitimiran u ovom sporu radi stjecanja bez osnove jer su te obveze uplaćene u ime i za račun tužitelja, kao što je to i prvostupanjski sud pravilno uočio.

 

24.          Žaliteljica se pozvala na odluku Općinskog suda u Puli-Pola, u kojoj sud nije prihvatio zahtjev tužitelja za anuitete koje su platile druge osobe zbog nedostatka aktivne legitimacije. Međutim, po žalbi tužitelja Županijski sud u Zagrebu je svojom odlukom preinačio presudu u tom dijelu i prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja (Gž-1807/2021-5 od 28. ožujka 2023.

 

25.          Tuženik u žalbi ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava jer je valutna klauzula odredba dispozitivne prirode, pa kao takva je isključena od ocjene nepoštenosti sukladno članku 1. stavak 2. Direktive vijeća 93/EEZ od 5. travnja 1993. (u daljnjem tekstu: Direktiva) pri čemu se poziva na presudu Suda europske unije broj C-81/19 od 9. srpnja 2020. U tom predmetu ugovorena je valutna klauzula na temelju dispozitivnog zakonskog propisa i pod istim uvjetima za obje stranke. U vezi primjene Direktive valja navesti da se ona ne primjenjuje na ugovore koji su zaključeni prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju (presuda od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C 567/2020, EU:C:2022:352) ali to ne utječe na činjenicu da su odredbe potrošačkih ugovora utvrđene ništetnim temeljem primjene domaćeg materijalnog prava Zakona o zaštiti potrošača i činjenice da tužitelju nisu na razumljiv način date informacije o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Ugovaranje valutne klauzule nije bilo zabranjeno, radi se o dispozitivnoj ugovornoj odredbi, ali je prije donošenja odluke u kojoj će valuti podignuti kredit tužitelj morao biti upoznat sa svim rizicima vezivanja glavnice za valutu CHF, osobito sa činjenicom da se tečaj te valute ne štiti kao tečaj EUR-a, da je CHF valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize tzv. „valuta utočišta“, što znači  da za vrijeme recesije naglo jača zbog čega nije dobra za dužnike kod ugovaranja kredita, tj. da je veoma rizična za dužnike koji nemaju primanja u CHF.

 

26.          Budući je u cijelosti izgubio spor pravilno je naloženo tuženiku platiti parnične troškove tužitelju.

 

27.          Načelno je neprihvatljivo stajalište tuženika da u parnici radi naplate novčane tražbine kada se tužitelj poziva na utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu se zapravo osim tužbe ni jedan drugi podnesak ne može smatrati relevantnim i obrazloženim u smislu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore („Narodne novine“, broj 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22 – u daljnjem tekstu: Tarifa) za koji bi pripadala nagrada u punom iznosu. Ne može se prihvatiti tvrdnja žalitelja da se podnesak tužitelja od 11. svibnja 2021. ne može smatrati obrazloženim podneskom jer se tim podneskom tužitelj, ne samo uskladio tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka, već se i očitovao na nalaz i mišljenje vještaka. I konačno prema aktualnoj sudskoj praksi trošak pristupa na ročište za objavu presude je trošak koji se priznaje stranci koja pristupi na to ročište a uspjela je u sporu i ima pravo na naknadu troškova.

 

28.          Radi izloženog na temelju odredbe članka 368. stavak 1. presuđeno je kao u izreci.

 

 

Dubrovnik, 18. listopada 2023.

 

 

                                                                                                                                            Predsjednica vijeća:

 

                                                                                                                                            Noemi Butorac, v.r.