REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Pakracu
Trg Pape Ivana Pavla II br. 1.
34550 Pakrac
Posl.br.: P-1064/2024-30
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu, po sucu toga suda Matiji Stokiću, kao sucu pojedincu, na temelju nacrta više sudske savjetnice- specijaliste UG, u pravnoj stvari tužiteljice AG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saja Oulovski i Nevena Oulovski, odvjetnicama u Pakracu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 13. studenog 2025., u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice ŠG, odvjetničke vježbenice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saja Oulovski i Nevena Oulovski, iz Pakraca, te zamjenika punomoćnika tuženika ĐG, odvjetničkog vježbenika iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., iz Zagreba, uz javno objavljivanje 16. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da isplati tužiteljici AG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.441,95 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
II Odbija se tužiteljica sa tužbenim zahtjevom u odnosu na zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos od 1.441,95 EUR za dan 30. rujna 2015. kao neosnovan.
III Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.362,99 EUR zajedno s zakonskom zateznom počam od dana 16. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica AG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], podnijela je tužbu protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, radi isplate. U tužbi navodi kako su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili 06. srpnja 2005.
Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102507941. Člankom 14. Ugovora ugovoreno je da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke. Navedena odredba Ugovora o mjesnoj nadležnosti za slučaj spora bila je unaprijed formulirana od strane tuženika pa tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj budući o klauzuli nije bilo posebnog pregovaranja pa je s obzirom na to u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti potrošača, Direktivom vijeća broj 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. (koja je implementirana u hrvatski pravni sustav) i načelom savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita koji bi u ostvarivanju eventualnih prava morao putovati u [adresa] iz [adresa], a što bi rezultiralo povišenim troškovima te je u protivnosti s načelom ekonomičnosti i mogućnosti pristupa sudu s obzirom na mjesto prebivališta tužiteljice. S obzirom na navedeno, odredba čl. 14. Ugovora je nepoštena i slijedom toga ništetna sukladno čl. 49. i čl. 50. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, Ugovor sklopljen u [adresa] što proizlazi iz potvrde javnog bilježnika Ljerke Torbašinović iz [adresa] i samog Ugovora u kojem je navedeno da je sklopljen u [adresa] dana 06. srpnja 2005. Uzevši u obzir sve navedeno i da u konkretnom Ugovoru nije točno naveden mjesno nadležan sud sukladno čl. 59. Zakona o parničnom postupku mjesno je nadležan Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi s obzirom da je do spora došlo u povodu djelatnosti poslovnice tuženika u [adresa]. Ugovorom je tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora broj 2402006-1031262160/51400607-5102507941 u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 23.350,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Istim Ugovorom određeno je da je korisnik kredita dužan kreditoru vratiti kredit u 180 mjesečnih anuiteta, kao i plaćati redovnu kamatu u visini od 05,490% godišnje koja je promjenjiva sukladno odluci banke. Za trajanje otplate kredita po Ugovoru tuženik je jednostranom i samovoljnom odlukom u više navrata mijenjao kamatnu stopu na štetu tužitelja, a sve to sukladno odredbi članka 8. Ugovora, u kojoj je navedeno da je godišnja kamatna stopa promjenjiva, a koja odredba je utvrđena nepoštenom i ništetnom kako je to pojašnjeno u nastavku tužbe. Naime, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, među inim, tuženik, odnosno njegovi pravni prednici, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna i koja je imala za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. Ugovor je osim s promjenjivom kamatnom stopom zaključen i sa valutnom klauzulom i švicarskim francima (dalje CHF) koja odredba je također utvrđena nepoštenom i ništetnom. Naime, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. je u točki I. odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je među inim tuženik u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac nije korisnike kreditnih usluga, kao potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. O ugovaranju valutne klauzule svoje tumačenje dao je i Ustavni sud u svojoj odluci U-III- 2521/2015 i dr., kao i u rješenju U-I-3685/2015 i dr., a temeljem navedenih tumačenja donijeta je i odluka VTS RH od 14. lipnja 2018. Dakle, pravomoćnom i ovršnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. je utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., a pravomoćnom i ovršnom odlukom VTS RH od 14. lipnja 2018., br. Pž-6632/17 je utvrđeno da su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Člankom 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP) propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502. a st. 1. istog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09, dalje ZZP) koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, sudovi su vezani za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba valutnoj klauzuli. Tužitelj je s tuženikom zaključio i aneks uz ugovor o kreditu i to dana 26. siječnja 2016., koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju, no međutim tužitelj potpisom tog ugovora, te provedbom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR nije obeštećen za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF. Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u predmetu "Franak", odnosno utvrđenja ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jest ta da se u konkretnom slučaju ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita i to na kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF (kunski iznos koji je tužitelju stavljen na raspolaganje). S obzirom na navedeno, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje (restituciju) onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina. S tim da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. određeno da je kolektivnom tužbom nastupio prekid zastare i zastara potraživanja počinje teći ispočetka od dana pravomoćnosti kolektivne presude tj. u konkretnom slučaju od 13. lipnja 2014 za preplaćene kamate, a od 14. lipnja 2018. za preplaćenu valutu. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojemu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Tuženik je tijekom ugovornog razdoblja kredita, na temelju jednostranih odluka mijenjao ugovorenu kamatnu stopu te je tako obračunavao mjesečni anuitet u valuti CHF plativo u kunama po prodajnom tečaju banke i naplaćivao mjesečne anuitete u višem iznosu. Na opisani način tuženik je u razdoblju od sklapanja ugovora do 30. rujna 2015. na temelju ništetnih odredbi Ugovora od tužitelja naplatio iznos od 15.720,55 kuna više nego bi iznosilo da je mjesečni anuitet kredita obračunavan bez valutne klauzule uz ugovorenu redovitu kamatnu stopu u visini od 05,490% godišnje, tj. koliko je bilo početno ugovoreno. Stoga je tuženik obvezan platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa anuiteta zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora u smislu čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 1116. Zakona o obveznim odnosima. U provedenoj konverziji tuženik nije u cijelosti priznao tužitelju preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF, nego samo manji dio u iznosu od 7.806,70 kuna. Naime, u vrijeme zaključenja Aneksa Ugovoru nije još bila donesena odluka VTS RH br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Ova činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije, jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio drugačiji. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u Ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tuženik je tužitelju od dana zaključenja ugovora da do 30. rujna 2015. i dalje u obvezi isplatiti novčani iznos od 7.913,85 kn. Tužitelj je do potraživanog iznosa od 7.913,85 kn došao na način da je zbrojio sve razlike stvarno plaćenih kunskih anuiteta i kunskih anuiteta prema prvom otplatnom planu (uz primjenu početnog tečaja CHF) od trenutka sklapanja ugovora pa do 30. rujna 2015. čiji zbroj iznosi 15.720,85 kn te od navedenog iznosa umanjio svoje potraživanje za novčani iznos 7.806,70 kn (priznatu preplatu iz konverzije). S obzirom da tužitelj ne raspolaže sa stručnim znanjem kako bi mogao sa sigurnošću utvrditi opseg i visinu imovine koja je prešla u imovinu tuženika pridržava pravo na konačno uređenje tužbenog zahtjeva po provođenju financijsko- knjigovodstvenog vještačenja. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže donošenje slijedeće presude: "Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, da isplati tužitelju AG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 7.913,85 kuna sa zakonskim zateznim kamatama po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena tekuću od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 01. kolovoza 2015. do naplate sa zakonskom zateznom kamatom određenom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to na pojedinačne iznose (kao u tužbi), sve u roku 15 dana kao i nadoknaditi trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom određenom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku 15 dana." (list 1-4)
2. Tuženik u odgovoru na tužbu, između ostalog, ističe prigovor mjesne nenadležnosti, u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe kako su tužitelj i tuženik sklopili Aneks br. 1 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kako su u obzir uzete sve uplate od strane tužitelja i navodna preplata te je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom prvo prihvatom izračuna konverzije, a zatim i sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu, slijedom čega tuženik smatra tužiteljevu tužbu u cijelosti neosnovanom. Tuženik ističe prigovor zastare te se na zahtjev tužitelja na isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Predlaže prekid postupka do odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu tuženikove revizije (posl.br. Rev-2221/2018). Ističe kako je potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita, odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. Predlaže izvesti dokaze iz kojih proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno tužitelj je bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak. Banka nije ostvarila ekstra profit. Odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak nije bila nepoštena jer ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno važećim pozitivnim propisima te dostavio tužitelju obavijesti o promjeni kamatne stope. Tako je uvjetovano zakonsko fiksiranje kamatne stope na visinu od 3,23 % godišnje, a sve sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa. Tuženik ističe prigovor radi prijeboja s osnove tražbine potplaćenih i povlaštenih anuiteta, ukoliko sud nađe ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli u iznosu od 898,04 kn zajedno sa zateznim kamatama. Predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Isto tako predlaže utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, ukoliko sud nađe ništetnom odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 597,80 CHF zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a sve ukoliko bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,49 % te tužitelj više ne bi uživao zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23%. Predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka. (list 63-72).
3. Rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru Stalne službe u Čazmi, posl.br. P- 704/19-5 od 27. kolovoza 2019. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti tuženika kao neosnovan. (list 159-161)
4. Rješenjem Županijskog sud u Bjelovaru posl.br. Gž-1013/2019-2 od 05. veljače 2020. odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Bjelovaru Stalne službe u Čazmi, posl.br. P-704/19-5 od
27. kolovoza 2019. (list 172-174)
5. Tužiteljica po punomoćniku u podnesku od 02. srpnja 2020. navodi kako osporava sve navode tuženika iz odgovora na tužbu koji su u suprotnosti s tužbom i tužbenim zahtjevom. Tužitelj ostaje kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženikov prijedlog za prekid postupka do donošenja odluke o reviziji je neosnovan s obzirom da je 03. rujna 2019. ista donesena i istom je revizija tuženika odbijena kao neosnovana i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da su banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U pogledu prigovora zastare tužitelj ostaje kod navoda iz tužbe i smatra da je isti u cijelosti neosnovan. Vezano za tuženikove prijedloge za provođenje dokaznog postupka saslušanjem službenika tuženika, tužitelj napominje da se u novijoj presudi Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. (spor između korisnika kredita i RBA, radi ništetnosti dijela ugovorne odredbe i razlike uslijed promjenjive kamatne stope) navodi da je tuženik RBA postupio protivno važećem Zakonu o zaštiti potrošača, te se poziva na čl. 502. a,b,c ZPP-a. Vrhovni sud naglašava se da te odredbe ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi. Dakle, Vrhovni sud RH je izrazio stav da nije bilo potrebno u tom pravcu provoditi novi dokazni postupak, jer bi to bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača. Dakle, iz označene presude Vrhovnog suda RH i iznesenih stajališta da se zaključiti da je ništetnost dijela ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a posljedično tome i o valutnoj klauzuli, utvrđena kao prethodno pitanje u predmetima Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, te prvostupanjski sud nema nikakvu obvezu u dokaznom postupku preispitivati pojedine ugovorne odredbe i na te okolnosti provoditi bilo kakav dokazni postupak. Nadalje, nisu osnovane tvrdnje tuženika kako je tužitelj sklapanjem aneksa u postupku konverzije izgubio pravni interes voditi predmetni postupak, kao što nisu osnovane niti tvrdnje tuženika da bi tužitelj u tom postupku bio obeštećen. U prvom redu tužitelj naglašava daje svoje pravno shvaćanje u pogledu isticanja ništetnosti, kao i isplatu po osnovi ništetnih odredbi u situacijama kada je provedena konverzija, dao je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Nadalje, tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Kamatna stopa određena Aneksom određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke). Nadalje, Aneksom zaključenim u postupku konverzije utvrđeno je da je preplaćeni iznos bitno manji od onoga koji je tužitelj utvrdio vještačenjem u prethodnom postupku iz čega je razvidno da konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Sud Europske unije je u presudi C- 118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet DG protivErste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prava i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par.41. i 43. Presude). Tužitelj smatra, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije, da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postugnut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom u postupku konverzije nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio utuženi iznos, a što nije otklonjeno predmetnim Aneksom, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos. Dakle, sklapanjem Aneksa u postupku konverzije nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, odnosno nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenih kamata i razlike u valutnom tečaju. Tuženik apsolutno neosnovno raspravlja i iznosi razloge valjanosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli jer je ništetnost istih već pravomoćno i ovršno utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., tj. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. koja je obvezujuća za ostale sudove i nema nikakve osnovanosti da se o tome raspravlja. S obzirom na navedeno, tužitelj se protivi raspravi o istome i izvođenju bilo kakvih dokaza u tom pogledu jer smatra da su isti usmjereni isključivo odugovlačenju postupka i suprotni su načelu ekonomičnosti. Tužitelj osporava tvrdnje tuženika da bi mu prije sklapanja ugovora bili pojašnjeni bilo kakvi rizici u svezi sklapanja predmetnog ugovora kao što to tuženik navodi u svom odgovoru na tužbu. U pogledu prigovora prijeboja, tužitelj ističe da je izračun preplate po osnovi ništetnih odredbi izrađen kao razlika plaćenih i početno ugovorenih anuiteta i dobiveni iznos je već umanjen za mjesece kada su anuiteti bili manji od početno ugovorenih, pa s obzirom na navedeno prigovor prijeboja je u cijelosti neosnovan. S obzirom na sve navedeno tužitelj i dalje ustraje kod tužbe i tužbenog zahtjeva i predlaže da sud isti usvoji nakon provedenog postupka. (list 175-177)
6. Tuženik po punomoćniku u podnesku od 24. srpnja 2020. navodi kao odlučnu činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 8. ožujka 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: ”Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio:
Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne- sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva ( vidi str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C118/17 - DG) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj. Naime, u Mađarskoj je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju su im banke, pa tako i tuženik morali ponuditi. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi i tijekom postupka, tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Međutim, ukoliko bi tužitelj osporavao provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na način da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR). Tuženik u prilogu dostavlja sudsku praksu iz koje je razvidno da su drugostupanjski sudovi u istovjetnim predmetnima u kojima je provedena konverzija odbili tužbene zahtjeve kao neosnovane. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Ukoliko naslovni sud ne bi odbacio tužbu odnosno odbio tužbeni zahtjev tužitelja iz prethodno navedenih razloga, tuženik se očituje kako slijedi. U odnosu na navode tužitelja vezano uz tumačenje presude DG (Sud EU, predmet posl.br. C-118/17) tuženik ističe sljedeće. Tužitelj želi prikazati da je navedenom presudom Sud EU utvrdio da zakon kojom se mijenja ništetna odredba i ugovor održi na snazi ima smatrati protivnim pravnoj stečevini Europske Unije pa da je u tom smislu i ZIDZPK iz 2015. godine protivan pravu EU. Tuženik ističe da tužitelj u cijelosti pogrešno tumači utvrđenja Suda EU u navedenoj presudi, a osobito zanemaruje okolnosti, koje su bile relevantne za donošenje predmetne odluke. Prvenstveno, tuženik ističe da su prethodna pitanja u navedenom predmetu, koja su postavljena Sudu EU, postavljena u skladu s trenutnim zakonskim solucijama koje je predvidjelo mađarsko zakonodavstvo u odnosu na kredite s valutnom klauzulom u CHF. Mađarski Vrhovni sud (Kuria) utvrdio je da su ništetne odredbe ugovora o kreditu prema kojima se za isplatu sredstava kredita primjenjuje kupovni tečaj, dok se za otplatu primjenjuje prodajni tečaj, dakle, razlika u odnosu na Ugovor o kreditu, koji su ugovorili tužitelj i tuženik je u tome što se za isplatu sredstava kredita i za otplatu kredita uvijek koristio srednji tečaj. Nadalje, u Mađarskoj je konverzija (a što je vidljivo u para. 14. presude) provedena na sljedeći način. Ukupni postojeći dug na temelju ugovora o kreditu ili ukupni postojeći dug koji iz njih proizlazi, kako je utvrđen na temelju obračuna (kamate, troškovi, naknade i provizije izražene u stranim valutama) – konvertira se u zajam u mađarskim forintama i to na način da se primjeni prosječni tečaj strane valute koji je Mađarska narodna banka službeno odredila u razdoblju od 16. lipnja 2014. godine do 07. studenog 2014. godine ili tečaj strane valute koji je Mađarska narodna banka službeno odredila 7. studenog 2014. godine. S druge strane, a promatrajući odredbu čl. 19.b ZIDZPK/15 i način na koji je provedena konverzija u Republici Hrvatskoj jasno je da uopće nema dodirnih točki između slučaja u Mađarskoj i u RH. Naime, navedenom odredbom propisano je da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju koja se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, provedenom konverzijom tužitelj je stavljen u položaj EURskog korisnika kredita, kao da nikada nije niti imao kredit u CHF te su sve uplate tužitelja, kao i navodne preplate, uzete u obzir prilikom konverzije, čime je u konačnici uspostavljena ravnoteža izmeđe ugovornih strana, a što je bit zaštite potrošača koja je i bila predmetom presude Suda EU. Stoga je u tom kontekstu Sud EU i naveo da je u skladu sa pravom EU nastojanje očuvanja valjanosti ugovora o kreditu uspostavljanjem ravnoteže između ugovornih strana, a što je upravo i napravljeno konverzijom na način kako je to učinjeno u Republici Hrvatskoj. Što se tiče navoda tužitelja vezano uz prigovor zastare tuženika, tuženik ističe da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima. Ovo sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Stoga, tuženik ističe da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe. Stoga, uzimajući u obzir da je tužitelj utužio razdoblje od 31.12.2012. godine pa do 30.09.2015. godine, to tuženik ističe kako je cjeloukupno potraživanje tužitelja u zastari s obzirom na okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 10.06.2019. godine. Dakle, prošlo je više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima. U pogledu prekida zastare, tuženik ističe sljedeće. Člankom 218. ZOO-a određeno je da se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare, odnosno zakonodavac je imao potrebu urediti pravni odnos ugovornih strana na način da propiše da iste svojom voljom ne mogu mijenjati zakonske odredbe o vremenu zastare, jer osim što bi to bilo protivno prisilnim propisima bilo bi protivno pravnoj sigurnosti koju osiguravaju odredbe o zastari. Dakle, ako ugovorne strane ne mogu mijenjati vrijeme zastare, onda sigurno nije bila namjera zakonodavca da omogući trećoj osobi, koja nije ugovorna strana, da svojim postupanjem (pokretanjem kolektivnog spora) utječe na vrijeme zastare odnosno na prekid zastare. Isto tako ističe se kako je odredbom čl. 241. ZOO-a propisano kako se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Dakle, da bi se ispunili uvjeti iz navedene odredbe mora postojati radnja konkretnog vjerovnika usmjerena na ostvarenje konkretne tražbine. S druge strane, predmet kolektivnog spora nije tražbina iz ovog spora niti je konkretni potrošač bio stranka tog spora. Uslijed navedenog, pokretanje kolektivnog spora, u kontekstu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, a u vezi sa čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača, nema nikakav utjecaj na zastarne rokove koji su vrijedili za tužitelja, budući da ta odredba jasno i nedvosmisleno propisuje tko i kojim radnjama može prekinuti tijek zastare. Budući da je odredba čl. 241. Zakona o obveznim odnosima jasna i nedvosmislena u pogledu osobe koja može prekinuti tijek zastare, a sukladno članku 117. st.3 Ustava RH: Sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava, nije posve razvidno zašto je Vrhovni sud, odbio primijeniti tu odredbu zakona, pogotovo kada ne postoji druga odredba zakona koja bi izričito definirala da je kolektivni spor prekinuo zastaru, odnosno kada u ovoj pravnoj situaciji zapravo ne postoji pravna praznina. Uostalom, Zakon o zaštiti potrošača u odredbi čl. 120. daje za pravo potrošačima, neovisno o kolektivnoj zaštiti, pokrenuti pojedinačni postupak radi ostvarenja prava iz tog zakona, dok Zakon o parničnom postupku (odredba čl. 213. st. 1. toč. 1. u vezi odredbe čl. 12. ZPP-a) propisuje da sud može odrediti prekid određenog postupka do okončanja postupka po prethodnom pitanju (u konkretnom slučaju odlučivanje u postupku kolektivne zaštite). Slijedom navedenog, stav je tuženika da je potraživanje tužitelja zastarjelo, jer je mogao (odnosno, i bio dužan, ako je smatrao da postoji pravo na naknadu štete koju potražuje u ovom postupku) neovisno od kolektivnog spora, u zastarnim rokovima (kako je to naprijed navedeno) pokrenuti postupak za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora te ostvarivati zahtjev za naknadu štete u tom postupku, čime je isključivo tužitelj, a ne treća osoba, jedini mogao prekinuti tijek zastare (čl. 241.ZOO-a). Ovakvog je stajališta i pravna teorija, pa stoga tužitelj u privitku dostavlja dva recentna članka objavljena u časopisu ”Pravo i porezi”, a gdje autori mr.sc. Andrija Eraković, sudac Vrhovnog suda RH u mirovini i prof.dr.sc. ŽG te doc.dr.sc. CG s Pravnog fakulteta u Zagrebu razmatraju ovu problematiku. Pa u tom smislu mr.sc. Andrija Eraković ističe: “Zastara se prekida priznanjem duga te podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Deklaratornom tužbom kojom se traži utvrđenje da ugovor (ili dio ugovora) ne postoji (da je ništetan) ne prekida se zastara jer se takvom tužbom ne traži utvrđivanje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarenje. Sudska odluka kojom se tužbeni zahtjev prihvaća samo potvrđuje nešto što je postojalo i bez takve odluke, tj. da je ugovor ništetan (nepostojeći, da nije ni nastao). Stoga podnošenje kolektivne tužbe ili tužbe koju podnosi sam vjerovnik kojom se traži utvrđenje ništetnosti ugovora ne dovodi do prekida zastare.” Istog su stajališta i autori s Pravnog fakulteta u Zagrebu, pa u tom smislu navode: ”Ako se donekle može pravdati tvrdnja VSRH-a kako postojeći pravni sustav ne uređuje na najbolji način pitanje ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora, to ne znači kako taj sud može jednostrano i nekritički stvoriti novo pravilo o prekidu zastarijevanja pojedinačnih zahtjeva za restitucijom u slučaju pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Ponajprije stoga što takvo pravilo bitno odstupa od postojeće i dugogodišnje sudske prakse, a potom i stoga što takvim djelovanjem sud nadilazi društvenu ulogu i funkcije koje mu pridaje ustavna trodioba vlasti. Bez obzira na „dobre namjere“ VSRH-a, zadaća sudova nije stvaranje pravnih propisa, nego primjena postojećih propisa, njihovo tumačenje i popunjavanje pravnih praznina unutar postojećeg pravnog okvira.” Slijedom navedenog, kolektivni spor, budući da nije predviđen odredbom čl. 241. ZOO niti bilo kojom drugom odredbom drugog zakona koja regulira prekid postupka, ne utječe na činjenicu da je potraživanje koje tužitelj potražuje ovom tužbom u trenutku podnošenja ove tužbe već zastarjelo. Podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud smatra iz bilo kojeg razloga kako je došlo do prekida zastare navodnog potraživanja tužitelja uslijed podnošenja tužbe u parničnom postupku po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač protiv osam banaka (kolektivni spor P-1401/12 pred Trgovačkim sudom u Zagrebu), što tuženik smatra neosnovanim, tuženik ističe kako u tom slučaju tužitelj nije ovlašten potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta, nego sljedeći dan od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita (dakle, od 14.06.2014. godine, odnosno od 15.06.2018. godine). U odnosu na navode tužitelja vezano uz valutnu klauzulu te navode da bi naslovni sud bio vezan utvrđenjima iz kolektivnog postupka pa da u tom smislu ne bi bilo potrebno saslušati predložene svjedoke od strane tuženika, tuženik navodi sljedeće. Sam je VTS (a kako je to potvrđeno i odlukom VSRH-a od 3. rujna 2019. godine) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Stoga, u ovom postupku je potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita, odnosno je li banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. S tim u vezi tuženik ističe da su svi dokazni prijedlozi koje je dostavio usmjereni na utvrđivanje činjenice o tome je li tužitelj bio informiran prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu. Isto tako predloženim svjedocima tuženik želi naslovnom sudu prezentirati činjenice o tome na koji način se postupalo prilikom ugovaranja kredita ovakve vrste generalno kao i u poslovnici u kojoj je tužitelj ugovorio predmetni kredit kao i da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, tuženik ustraje da se u daljnjem tijeku postupka izvedu dokazi saslušanjem službenika banke i to gđe OG. Osim toga, tuženik ističe kako odustaje od nesporednog saslušanja gđe LG te dostavlja za sud i suprotnu stranu pisani iskaz gđe LG, ovjeren po javnom bilježniku, te predlaže da se isti uzme u obzir. U odnosu na navode tužitelja da tuženik ne bi imao pravo na povrat manje plaćenih anuiteta/kamata i to za razdoblja kada je tečaj CHF i/ili kamatna stopa bili niži od početno ugovorenih, tuženik ističe sljedeće. Istaknuti prigovor radi prijeboja je uvjetni procesnopravni prigovor kojim tuženik ne tvrdi da je tužiteljeva tražbina postojala ili da postoji, nego tuženik ističe uvjetno postojanje svoje tražbine ukoliko sud ocjeni osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine te u tom slučaju tuženik zahtijeva od suda da presudom izvrši prijeboj tih uzajamnih tražbina. Zakonski termin ”prigovor radi prebijanja” i ”potraživanje istaknuto radi prebijanja” govori o tome da se prigovor ističe u svrhu prebijanja, do kojega tek treba doći odlukom suda. Učinak prebijanja uzajamnih tražbina konstitutivnom odlukom suda nastupa od trenutka kad su se tražbine realno susrele (ex tunc), tj. kad su se ispunile pretpostavke za prestanak tražbina prijebojem. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Obzirom da bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora (a što se osporava u cijelosti) ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početno ugovorene parametre (početni tečaj i početno ugovorena kamatna stopa), to bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i nižu kamatnu stopu kao i anuitet po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen. U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa stoga tuženik predlaže prvenstveno provođenje dokaza saslušanjem gore predloženih svjedoka i ovdje tužitelja. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik pored već predloženog zadatka u toč. I. ovog podneska, a pogledu istaknutih prigovora radi prijeboja, predlaže provođenje financijskog vještačenja i na okolnost i sa zadatkom: (za razliku u tečaju u CHF) - izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz točke VII. a) prigovora radi prijeboja iz odgovora na tužbu od dana 26. srpnja 2019. godine; (za razliku u kamati) - izračuna novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje od iz točke VII. b) prigovora radi prijeboja iz odgovora na tužbu od dana 26. srpnja 2019. godine. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka. (list 181-190)
7. Tužiteljica po punomoćniku upodnesku od 25. rujna 2020. navodi kako u ovome predmetu nije uopće sporio valjanost Aneksa o konverziji, nije tražio utvrđenje Aneksa o konverziji ništetnim, a potraživanje koje je predmet ovog postupka odnosi se na razdoblje isključivo od početka otplate kredita do konverzije. Tužitelj je u svome tužbenom zahtjevu uzeo u obzir i iznos priznat tužitelju u provedenoj konverziji na osnovu preplate te svoj tužbeni zahtjev umanjio za taj priznati iznos. Prema tome ogledni postupak koji se vodio pred VSRH pod brojem Gos-1/2019 nije od značaja za ovaj konkretan predmet. Tuženik pokušava nametnuti tezu da su stranke zaključenjem Aneksa o konverziji trajno i potpuno uredili svoj odnos koji proizlazi iz prvotnog ugovora o kreditu u CHF, međutim propušta istaknuti činjenicu da stranke zaključenjem Aneksa o konverziji nisu uredile svoje izvanugovorne odnose (stečeno bez osnove na osnovu naknadno utvrđenih ništenosti ugovornih odredbi) kao i činjenicu da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) uopće ne uređuje izvanugovorne odnose. Točno je da su stranke sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) dana 23. prosinca 2015. godine zaključile Aneks ugovoru o kreditu kojime je izvršena konverzija kredita u valutu EUR. Zaključenjem Aneksa o konverziji sukladno ZID ZPK samo se izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojemu bi tužitelj bio da je ugovorio kredit u valuti EUR, sama konverzija je za tužitelja provedena po principu „uzmi ili ostavi“, a EUR simulacija sadržavala je nepoštene promjene kamatnih stopa Zaključenjem Aneksa o konverziji tuženik je tužitelju priznao samo manji dio preplate u iznosu od 24.635,90 kn ali nije izvršio potpunu restituciju na koju tužitelj ima pravo prema presudi EU C-118/17 na osnovu naknadno utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi. Presudom Europskog suda EU C-118/17 (slučaj DG) nedvojbeno je utvrđeno da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija! Predloženo financijsko vještačenje će nedvojbeno utvrditi je li zakonodavnom intervencijom (donošenjem ZID ZPK kojim je utvrđen način provođenja konverzije) tužitelju u cijelosti izvršena potpuna restitucija na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, te ima li tužitelj i nakon provedene konverzije i priznate preplate kroz konverziju potraživanje prema tuženiku i u kojem iznosu. Glavni motiv i ratio legis ZID ZPK bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF izjednači s položajem u kojemu bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR dok motiv ZID ZPK nije bio ukloniti nepoštene ugovorne odredbe. Iako se Aneksom o konverziji uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja Ankesa, ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženo razdoblje. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz osnovnog ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge – izvanugovorne odnose među strankama. Pri tome treba svakako naglasiti da niti jedan zakon, pa tako niti ZIDZPK, ne može umanjiti prava potrošača koja on ima nakon utvrđenja nepoštenih ugovornih odredbi, jer je to tako regulirano Direktivom 93/13 što je eksplicite navedeno u članku 41. Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom navedenoga evidentno je da zaključenjem Aneksa o konverziji nije prestala tuženikova izvanugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno zaključenjem Aneksa o konverziji tužitelj nije u potpunosti obeštećen. Ovakav stav izražen je i u presudama:
Županijskog suda u Rijeci, broj: Gž-1562/2017., od 17. lipnja 2019. godine, Županijskog suda u Rijeci, broj: Gž-1435/2016., od 29. svibnja 2019. godine, Županijskog suda u Zadru, broj: Gž-1418/2017., od 10. lipnja 2019. godine, Županijskog suda u Varaždinu, broj: Gž-1908/2018., od 20. rujna 2019. godine, Županijskog suda u Karlovcu, broj: Gž-377/2018., od 10. listopada 2019. godine. Tuženik ove odlučne činjenice zanemaruje i cijeli spor relativizira činjenicom da su stranke zaključile Aneks o konverziji, a pri tome izostavlja činjenicu da stranke zaključenjem Aneksa o konverziji nisu uredile i svoje izvanugovorne odnose. Na kraju, ne smije se dogoditi da potrošač koji je konvertirao kredit bude diskriminiran u odnosu na potrošača koji nije konvertitrao kredit. U slučaju ako bi sud smatrao da je potrošač s konvertiranim kreditom obeštećen konverzijom, došli bismo do diskriminacije u odnosu na potrošača koji nije konvertirao kredit jer bi na kraju ovaj s konvertiranim kreditom platio puno veći iznos do konačne otplate kredita banci, što se može utvrditi samo financijskim vještačenjem, a sve u skladu s presudom Suda EU C-118/17. Tužitelj ostaje kod svih svojih navoda tijekom postupka i u prilog istima ističe da je Vrhovni sud u Rješenju broj:Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. suprotno navodima tuženika opetovano ponovio svoje pravno shvaćanje već izraženo u odluci Vrhovnog suda broj Rev 2868/2018-2 da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita ne znači da je korisnik izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U navedenoj odluci ovoga suda također je izraženo pravno shvaćanje da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjanim niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi baš na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Vrhovni sud u Rješenju broj:Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. ističe da je već u kolektivnom sporu utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ta da su navedene odluke obvezujuće za niže sudove i s obzirom na sve navedeno baš da bi se ocijenilo da li tužitelj i ima prava temeljem ništetnih odredbi potrebno je provesti financijsko vještačenje baš da se istim utvrdi da li je tužitelj u cijelosti obeštečen provedenom konverzijom i ako nije u kojem to točno iznosu nije obeštečen. Tužitelj ostaje kod prijedloga za provođenjem financijskog vještačenja na okolnost razlike stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju prema kojemu je kredit isplaćen tužitelja a sve kao posljedica ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, koje će jedino mjerodavno utvrditi postoji li i koliko iznosi potraživanje tužitelja u ovoj pravnoj stvari. Slijedom navedenog, tužitelj i nadalje ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti te prijedloga da sud nakon provedenog postupka usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te obveže tuženika na platež parničnog troška. (list 251-254)
8. Tuženik po punomoćniku u podnesku od 02. listopada 2020., između ostalog, navodi kako ustraje kod odgovora na tužbu, svih dosadašnjih navoda i prigovora te iznesenih dokaznih prijedloga te se ovim podneskom dodatno očituje kako slijedi. U odnosu na navode tužitelja po pitanju konverzije, tuženik rezimira pravna stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) iz oglednog postupka posl.br. Gos 1/2019 pokrenutog radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka. (list 262-265)
9. Rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru Stalne službe u Čazmi posl.br. P- 704/2019-28 od 23. travnja 2021. određen je prekid postupka zbog podnošenja zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz predmeta Rev-1042/2017 Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koji zahtjev je na dan 30. rujna 2020. godine zaveden na Sudu Europske unije pod brojem C-474/2020. (list 338-342)
10. Rješenjem Županijskog suda u Vukovaru, posl. br. Gž-385/2021-2 od 09. lipnja 2021. odbijena je kao neosnovana žalba tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Čazmi poslovni broj P-704/2019-28 od 23. travnja 2021. (list 368-370)
11. Tuženik po punomoćniku u podnesku od 02. lipnja 2022. između ostalog navodi kako obzirom da je Sud Europske Unije u predmetu C-567/20 (A.H. protiv Zagrebačke banke d.d.), zbog kojeg je ovaj postupak stavljen u prekid, dana 05. svibnja 2022.g. donio meritornu odluku, to tuženik predlaže naslovnom sudu nastavak ovog postupka. U odnosu na pitanje konverzije, tuženik ističe sljedeće. Sud EU je dana 05. svibnja 2022. g. donio odluku C- 567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga: - odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke); - cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – toč. 57 i 62 Odluke); te - ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C- 243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – vidjeti toč. 57. odluke). Tako je Sud EU u prethodno navedenim odlukama iznio svoj pravni stav koji se reflektira i u odluci C-567/20, a to je da konverzija kredita u EUR, koja je provedena na zakonskoj osnovi i sukladno odredbama ZIDZPK/15 kao i njezini učinci, ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Drugim riječima, Sud EU kroz svoje odluke, a sada u konačnici i kroz odluku C- 567/20, jasno izražava svoje pravno stajalište da su iz primjene Direktive 93/13/EZ isključene sve one odredbe potrošačkih ugovora koje su posljedica tj. odraz zakonskih odredbi pojedine države članice EU. Slijedom navedenog, sukladno utvrđenjima Suda EU iz odluke C-567/20, jasno proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti! Stoga su svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva tj. neoboriva zakonska presumpcija (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. U ovom kontekstu, u pogledu uspostave ravnoteže koja se ranije navodi, tuženik ukazuje sudu na sljedeće odredbe ZIDZPK/15 koje se odnose upravo na to pitanje. Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, ZIDZPK-om je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan ZIDZPKom, a u skladu sa zaključcima Suda EU iz odluke u predmetu C-567/20, dolazi se do sljedećih utvrđenja: i. tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR; ii. navedenim je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; iii. pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; iv. tužitelj se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka. (list 372-380)
12. Rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru Stalne službe u Pakracu, posl.br. P-704/2019-40 od 25. listopada 2024. određen je nastavak postupka u ovoj parničnoj pravnoj stvari. (list 394-396)
13. Tužiteljica po punomoćniku u podnesku od 10. veljače 2025. navodi kako usklađuje tužbeni zahtjev nakon izrade nalaza i mišljenja tako da isti sada glasi: "Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. Rij eka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320 da isplati tužitelju AG iz [adresa], 0B:74587495768 iznos od 1.873,49 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose i troškove parničnog postupka
(kao u podnesku list 432-434)
14. Tuženik po punomoćniku u podnesku od 18. veljače 2025. navodi kako je tužbom od dana 10.06.2019. godine potraživan iznos od 1.050,35 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamata, tuženik ističe da je tužitelj podneskom od 06.02.2025. godine preinačio tužbeni zahtjev na način da sada potražuje isplatu iznosa od 1.873,49 EUR, zajedno s zakonskim zateznim kamatama. Tuženik ističe da se protivi učinjenoj preinaci. Tužitelj je mogao i prilikom postavljanja tužbenog zahtjeva, a i sve do zaključenja prethodnog postupka postaviti točan iznos obzirom da je raspolagao svom potrebnom dokumentacijom. Podredno, tuženik za dio tužbenog zahtjeva koji prelazi iznos od 1.050,35 EUR ističe prigovor zastare. Kako je kolektivna tužba podnesena dana 04.04.2012. godine, a čime je navodno došlo do prekida zastare, zastara za podnošenje tužbe za isplatu s osnove tečajnih razlika nastupila bi opet dana 15.06.2023. godine, odnosno tužitelj je mogao podnijeti tužbu za isplatu tečajnih razlika do 14.06.2023. godine, čime tužitelj uređenjem tužbenog zahtjeva od 06.02.2025. godine nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove tečajnih razlika. Navedeno nesporno proizlazi i iz stava VSRH izraženog na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine na kojoj je dano dodatno tumačenje i objašnjenje shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., i na kojoj je donesen slijedeći zaključak: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.” Da se predmetno shvaćanje o zastari odnosi i na uređenje tužbenog zahtjeva po provedenom vještačenju VSRH je već bio potvrdio u rješenju posl. br. Revd 1801/2021 od 5. travnja 2022. godine u kojem se navodi: “4. U konkretnom slučaju preinaka tužbe (u smislu pravnog shvaćanja iznijetog u odluci ovog suda broj Revx – 887/15-2 od 20. siječnja 2016.) je izvršena 2. prosinca 2019., dakle nakon proteka petogodišnjeg zastarnog roka koji je počeo teći 13. lipnja 2014. (od pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača), pa je pobijana odluka donesena u skladu sa shvaćanjem ovog suda prihvaćenim u odluci ovog suda broj Rev – 2245/17 od 20. ožujka 2018. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.” (list 438-439)
15. Tužiteljica po punomoćniku u podnesku od 16. listopada 2025. uređuje tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320 da isplati tužitelju AG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.441,95 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.09.2015. godine do 31.12.2022. godine određenim za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska Središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30.12.2O23. godine pa do naplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljedne glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana, kao i naknaditi trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećenjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljedne glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana." (list 462-463)
16. Tijekom postupka radi utvrđivanja odlučnih činjenica izvedeni su dokazi čitanjem Ugovora o kreditu br. 5102507941 od 06. srpnja 2005. (list 5-8), Aneksa br. 1. ugovora o kreditu br. 5102507941 od 26. siječnja 2016. (list 9- 11), otplatnog plana za kredit od 23. travnja 2019. (list 12-14), obavijesti o kreditu, o usklađivanju kamatne stope, te o promjeni kamatne stope s otplatnim planovima, o povećanju kamatne stope (list 15-37), pregleda prometa po partiji kredita za razdoblje od 06. srpnja 2005. do 30. rujna 2015. (list 38-46), obavijesti o izračunu konverzije kredita (list 47-48), izračuna konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. s obrascem za prihvat izračuna konverzije kredita, nacrta aneksa i letka o kretanju tečaja EUR (list 49-58), obrasca za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom kaluzulom CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR od 01. prosinca 2015. (list 80), članka "Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse" (list 93-97, 240-248), revizije od 17. kolovoza 2018. (list 98-120), reklamnog materijala za stambene kredite uz valutnu klauzulu u EUR ili CHF, brošure stambeni krediti Erste banke, informacije o pojmu valutna klauzula i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, grafički prikaz kretanja tečaja, izvatka iz odluke o visini kamatnih stopa i naknada sektora građanstva za fizičke osobe (list 121-135), e-mail korespondencije LG upućena nadležnim službama s word dokumentom u prilogu u kojem se nalaze hipotetska pitanja klijenata i odgovori službenika tuženika (list 136-138), priopćenja za javnost HNB od 21. siječnja 2015. (list 139-144), dopisa HNB od 07. lipnja 2013. (list 145-146), grafičkog prikaza: otvorenost devizne pozicije tuženika (list 146-148), metodologije utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (list 149-152), priopćenja za javnost HNB od 16. ožujka 2015. (list 153), priopćenja za javnost Ministarstva financija od 14. siječnja 2014. (list 156), objave postotka prosječne ponderirane kamatne stope (list 157), članka "Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih inetresa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli" (list 227-239), pisanog iskaza LG iz [adresa] (list 249-250), nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Mentat d.o.o., Bjelovar od 28.prosinca 2020. (list 279-286), dopunskog nalaza i mišljenja od 09. siječnja 2025. i od 05. rujna 2025. (list 404-411 i 456-459).
Sud je izveo dokaz saslušanjem tužiteljice (list 448).
Sud je pročitao sudsku praksu (list 74-79, 81-92, 154-155, 164-168, 191-226, 255-259, 299-337, 347-363)
Sud nije saslušao svjedoka OG budući je tuženik povukao prijedlog za saslušanje u podnesku od 30. siječnja 2025. (list 418)
17. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je uz primjenu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP) utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
18. Tužiteljica je tužbom potraživala novčani iznos od 1.050,35 EUR (7.913,85 kn) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i to na ime preplaćenih iznosa s temelja tečajnih razlika i promjenjive ugovorene kamatne stope (kao u tužbi). Tužiteljica je u podnesku od 16. listopada 2025. nakon nalaza i mišljenja vještaka postavila tužbeni zahtjev na iznos od 1.441,95 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, što znači da je tužiteljica povećala tužbeni zahtjev. Tuženik u podnesku od 29. listopada 2025. usprotivio se preinaci tužbe. Sud je na ročištu za glavnu raspravu od 13. studenog 2025. dopustio preinaku tužbe povečanjem tužbenog zahtjeva shodno odredbi čl.190. st. 2. i 3. ZPP (list 468). Sud nije ocijenio osnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika iz razloga što ovako preinačena tužba nema karakter novog zahtjeva glede početka i tijeka roka zastare u odnosu na prvobitni zahtjev, čijim podnošenjem bi došlo do prekida zastarijevanja tražbine tužitelja. Iako je tužiteljica podneskom od 16. listopada 2025. preinačila tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva, u konkretnom slučaju nije došlo do izmjene ni činjenične ni pravne osnove tužbe slijedom čega je podnošenjem tužbe, prekinuto zastarijevanje novčanog zahtjeva. ( Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela (2/24) održanoj 27. svibnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje koje glasi „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva..“ To je shvaćanje primijenio i u kasnijim odlukama, pa tako i u odluci Rev-655/2024-2 od 18. lipnja 2024.)
Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta s osnove razlike u tečaju i kamati zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te je u podnesku od 30. siječnja 2025. precizirao prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 122,81 EUR zajedno sa zateznim kamatama te s osnove kamate u iznosu od 278,54 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tužiteljica u podnesku od 16. listopada 2025. ne osporava negativne razlike tečaja i kamata kao i preplatu utvrđenu konverzijom.
19. U ovom postupku sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva, je li predmetno potraživanje obuhvaćeno zastarom. Jesu li prilikom konverzije uzeti u obzir preplaćeni iznosi s osnova nepoštenih ugovornih odredbi odnosno je li konverzija provedena sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015 - dalje: ZID ZPK).
20. Iz Ugovora o kreditu br. 5102507941 od 06. srpnja 2005. proizlazi da su Erste&Steiermarkische bank d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita ugovorili kako kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit za izgradnju i adaptaciju nekretnine iznos od CHF 23.350,00 u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2. i 3.). Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima (180 anuiteta). Mjesečni anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu. (čl. 6. i 7.). Pod pojmom Valutna klauzula navedeno je kako povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamata za zakašnjenja o plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja (čl. 7.). Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,490% godišnje. Kamata se obračunava primjenom direktne metode. Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke. (čl.8.)
21. Iz Aneksa br. 1 Ugovora o kreditu br. 5102507941 od 26. siječnja 2016. (dalje Aneks) proizlazi da su Erste&Steiermarkische bank d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita ugovorili kako je dana 30. rujna 2015, stupio na snagu Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te da banka pristupa potpisivanju aneksa kojim se utvrđuju promjene u načinu ispunjenja obveza iz osnovnog ugovora o kreditu. Banka je dostavila korisniku kredita izračun konverzije kredita, te je sastavljen novi otplatni plan. Otplata obveza po kreditu iz osnovnog ugovora u CHF je umjesto uz valutnu klauzulu u CHF vezana uz valutnu klauzulu u EUR te nastupa primjena kamatne stope koju banka primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom vezanom uz valutu EUR (čl. 1. preambula, čl. 3. izračun konverzije). Nedospjela glavnica kredita iznosi 9.653,77 CHF (čl. 4. obveza iz osnovnog ugovora u CHF). Utvrđeno je da obveze korisnika kredita po provedbi konverzije na dan 30. rujna 2015. na ime nedospjele glavnice kredita iznose 6.556,91 EUR koje će se podmirivati sukladno otplatnom planu iz čl. 9. ovog Aneksa. Utvrđeno je da postoji više uplaćeni iznos (preplata) u iznosu od 7.806,70 kn koje će se koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta sve dok se iznos te pretplate ne iskoristi u cijelosti. (čl. 5.2., 5.3. i 7.2. Konverzija).
Aneks je sklopljen sukladno obrascu za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR od 01. prosinca 2015., obavijesti o izračunu konverzije kredita i izračunu konverzije kredita br. 5102507941 na dan 30. rujna 2015. (list 49-50, 80)
22. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 14. svibnja 2025. saslušana je tužiteljica AG koja je iskazala: "Ja sam uzela kredit u svrhu adaptacije obiteljske nekretnine (kuće). Najpovoljnije kreditiranja u to vrijeme imao je tuženik. Informirala sam se o uvjetima kreditiranja u razgovoru s drugim ljudima koji su isto uzeli kredit u Erste banci. Banka mi je ponudila vezanje kredita uz švicarski franak jer je tada bio najpovoljnija valuta, što je značilo da se tečaj neće mijenjati, odnosno da je povoljna i kamata. Razumjela sam da sam ugovorom vezana za valutnu klauzulu, znala sam što znači pojam valutna klauzula. Švicarski franak je bio stabilna valuta, tečaj nije rastao i ja sam se odlučila za takav kredit. Ja sam prije potpisivanja pročitala ugovor, s tim da sam bila i na ovjeri ugovora kod javnog bilježnika. Najbitnije mi je bilo da tečaj švicarskog franka nije rastao, a iz razloga što mi je to bilo bitno vezano uz moje financijske mogućnosti. Ne sjećam se jesam li s bankom posebno razgovarala o visini kamatne stope. Nisam čitala nikakve tetke niti obavijesti o uvjetima kreditiranja prije samog potpisivanja ugovora niti mi je službenik banke posebno objašnjavao posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF. Ja sam inače po struci kemijski tehničar, a u vrijeme dizanja kredita radila sam u MUP-u kao daktilograf. Na početku, rata mi je bila oko 700-800 kn, a kasnije mi je rata porasla do 1000 kn. Pristala sam sklopiti Aneks ugovora o kreditu odnosno na konverziju iz razloga što mi je to bilo povoljnije, rata mi je bila manja, priznali su mi preplatu." (list 448)
23. Nakon izvedenih dokaza sud ocjenjuje kako se na pravni odnos stranaka vezano za predmetni Ugovor o kreditu od 06. srpnja 2005. primjenjuje pravno utvrđenje iz postupka kolektivne pravne zaštite (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev- 2221/2018-11 od 03. rujna 2019.) odnosno utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i pravno utvrđenje iz postupka kolektivne pravne zaštite (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br.: P-1401/12 od 04. srpnja 2013., potvrđena u točki II. izreke presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br.: Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015.) odnosno utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. pa se temeljem odredbe čl. 502.c ZPP i odredbe čl.118. ZZP tužiteljica u ovoj pravnoj stvari legitimno poziva na ta pravna utvrđenja i ovaj sud je za njih vezan.
24. Sud prihvaća iskaz tužiteljice kao istinit. Naime, iz samog ugovora proizlazi da je kredit namijenjen za kupnju nekretnine, u ugovoru tužiteljica dolazi kao fizička osoba, ne u drugom svojstvu te isto potvrđuje i tužiteljica svojim iskazom pa sud zaključuje kako tužiteljica ima svojstvo potrošača.
25. U ovoj pravnoj stvari na tuženiku je teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenice na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, no tuženik isto nije dokazao.
26. Tako je navedeno i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. kako ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Reklamni materijal tuženika o stambenim kreditima, grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR te pisani iskaz LG s uputom o načinu postupanja bankarskih službenika prema klijentima prilikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom i ostali dokazi koje je tuženik dostavio tijekom postupka nedokazuju postojanje okolnosti koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu presudu iz kolektivnog spora.
27. Sukladno odredbi čl. 81. st.1 ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
28. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl.272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270.st.1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
29. Uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, kao i odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu, ništetne. Predmetnim ugovorom nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, te ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Iz odredaba predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika te nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud je mišljenja da odredba Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope, nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na banku. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu za istaknuti je kako ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača budući tužiteljica nije informirana kao potrošač o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, te tužiteljice nije mogao predvidjeti da će rata, koja mu je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata te je došlo do situacije da tužiteljica nije mogla predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužiteljica upoznata sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužiteljica bila upoznata i svjesna činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je stoga nerazumljiva i nedorečena.
30. Stoga sud je mišljenja da odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu ugovornu kamatnu stopu te predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81 st.1. ZZP, odnosno ništetne u smislu odredbe čl.322. ZOO.
31. Za zaključiti je kako se s obzirom na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi na pravni odnos stranaka ima primijeniti tečaj CHF koji je bio na dan sklapanja ugovora odnosno početno ugovorena kamatna stopa, pa sukladno odredbama čl. 323. st.1. i čl. 1111. ZOO tužiteljica s pravom zahtijeva vraćanje onog što je tuženik primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi i to novčane iznose koji čine razliku između rata kredita plaćenih u konkretnom slučaju i rata kredita obračunatim po tečaju CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sastavljanja otplatnog plana i obračunatih po početno ugovorenoj kamatnoj stopi.
32. U odnosu na navode tuženika kako tužiteljica nema pravo na obeštećenje budući je sklapanjem Aneksa nastala nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u zakonu uz pozivanje na presudu suda EU (C-567/20) ovaj sud ističe kao u nastavku.
33. Nakon uvida u Aneks ovaj sud utvrđuje da sklapanjem Aneksa odnosno Dodatka Ugovoru o kreditu tužiteljica nije izgubila pravo potraživati od tuženika povrat preplaćenog odnosno onog što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužiteljice temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Naime svrha odredbe čl. 19. b ZID ZPK/15 da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Odredbom čl. 19. c ZID ZPK/15 propisan je način na koji se vrši konverzija kredita, no tom odredbom, a niti drugim odredbama Aneksa koji su stranke sklopile u skladu s tim zakonom nije uređeno pitanje rješavanja pravnih posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, već se konverzija kredita u valuti CHF odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Ugovora o kreditu i istim se riješilo pitanje kamatne stope od dana sklapanja Aneksa. Tužiteljica se niti jednom odredbom sklopljenog Aneksa nije odrekla zahtijevati obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u valuti CHF. Tužiteljica kao potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za nju proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako one o promjenjivosti stope ugovorne kamate, tako i one odredbe o vezanju otplate kredita uz valutu CHF prema tečaju važećem na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta. (pravna stajališta izražena i kroz presudu Županijskog suda u Bjelovaru posl. broj Gž-63/2024 od 16. svibnja 2024. i presudu Županijskog suda u Puli-Pola posl. broj Gž-1004/2023-2 od 14. listopada 2024.)
34. Valja istaknuti kako se i u rješenju broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu (Aneksa) tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…". Isto se tako ističe u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.broj Rev-57/2024-2 od 23. siječnja 2024. te odluci Ustavnog suda RH broj U-III-5853/20 od 05. travnja 2023. kojom se potvrđuje pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.
35. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.
36. U tom pravcu provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje uz zadatak vještaku određen rješenjem ovog suda posl.broj P-704/2019-21 od 03. prosinca 2020., rješenjem ovog suda posl.broj P-1064/2024-3 od 03. prosinca 2024. i rješenjem ovog suda posl.br. P-1064/2024-18 od 01.srpnja 2025. (list 276, 399 i 449).
37. U nalazu i mišljenju od 30. prosinca 2020. stalni sudski vještak Marijana Matijević navodi kako je tužiteljica kao korisnik kredita zaključila sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu za kupnju nekretnine br. 2402006- 1031262160 / 51400607-5102507941 od 06. srpnja 2005. godine, u iznosu od 23.350,00 CHF. Ugovorena promjenjiva kamatna stopa je u trenutku ugovaranja iznosila 5,49% godišnje. Anuitet je ugovoren u iznosu od 190,67 CHF. U nalazu je izračunata razlika više plaćenih iznosa zbog promijenjene kamatne stope i tečaja u odnosu na početni tečaj i početnu kamatnu stopu. U razdoblju od srpnja mjeseca 2005. godine do rujna mjeseca 2015. godine ukupna razlika zbog promijenjene kamatne stope iznosi -2.098,54 kn, ukupna razlika zbog promjene tečaja iznosi 16.214,35 kn, što zajedno daje iznos od 14.115,81 kn. U nalazu su izvršena prebijanja negativnih razlika, posebno za tečaj sa pozitivnim razlikama tečaja i posebno za negativne razlike kamate sa pozitivnim razlikama kamata. (list 279-286)
38. Tuženik po punomoćniku u podnesku od 15. veljače 2021. navodi kako u odnosu na predmetni nalaz i mišljenje vještaka, ističe kako ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja i to iz razloga koje će u nastavku iznijeti. Tuženik prije svega ističe da i dalje osporava osnovanost potraživanja tužitelja te u tom smislu upućuje na odgovor na tužbu i ranija očitovanja u ovom postupku te se ovim podneskom očituje kako slijedi. Prije svega, tuženik skreće pozornost naslovnom sudu da je dana 9. srpnja 2020. godine Sud EU objavio je svoju odluku u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Uostalom, upravo navedeno stajalište VSRH je izložio u svojoj odluci u oglednom postupku Gos-1/2019. Tuženik opetovano ukazuje da se nakon oglednog spora razvila brojna sudska praksa županijskih sudova RH, koji su sukladno uputama Vrhovnog suda RH, a sve u smislu ujednačavanja sudske prakse i ravnopravnosti svih u primjeni iste, donijeli presude kojima su u konačnici odbili deklatorne i/ili kondemnatorne tužbene zahtjeve tužitelja iz razloga što su utužili iznose koji su sukladno odredbama ZIDZPK/15 obuhvaćeni provedenom konverzijom. Dodatno, tuženik ističe, da sve i kad bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi bio osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja (a što se osporava u cijelosti), iz recentne sudske prakse županijskih sudova proizlazi stav da, unatoč tome, nisu osnovani kondemnatorni zahtjevi tužitelja, i to upravo zato što su posljedice možebitne ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u potpunosti otklonjene konverzijom kredita kao valjanom novom pravnom osnovnom koja proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi. Slijedom svega navedenog, tuženik ustraje da naslovni sud pozove vještaka da se očituje jesu li sve uplate tužitelja i navodna preplata uzete u obzir prilikom konverzije kredita iz CHF u EUR te da tom prilikom uzme u obzir i izračun konverzije kredita koji prileži spisu. Podredno, tuženik ovim podneskom, za slučaj da tužitelj ne bi specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka (ne bi izvršio prebijanje s pozitivnim, odnosno negativnim razlikama), specificira prigovor radi prijeboja iz odgovora na tužbu od dana 26. srpnja 2019. godine sukladno predmetnom nalazu i mišljenju. Tuženik stoga specificira prigovor radi prijeboja. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli, tuženik ističe da bi tužitelj, ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbu o valutnoj klauzuli, bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od kn 925,21 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. U odnosu na dio tužbenog zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbu o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope (a što se osporava u cijelosti), tuženik ističe da ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio način podešavanja kamatne stope, između stranaka bi se smatralo kako se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa za cijelo vrijeme trajanja otplate kredita (5,49%), pa bi, stoga, tužitelj bio dužan vratiti svaki potplaćeni anuitet od 0l.05.20ll. godine pa nadalje, jer je je tužitelju kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene već od tog datuma. S obzirom na navedeno tuženik predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi kn 2.791,73 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže naslovnom sudu da pozove vještaka da se pisano očituje na dane prigovor u pogledu konverzije, a podredno tuženik predlaže naslovnom sudu da sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. (list 292- 298)
39. U dopunskom nalazu i mišljenju od 14. siječnja 2025. stalni sudski vještak navodi kako je tužiteljica kao korisnik kredita zaključila sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu za kupnju nekretnine br. 2402006-1031262160 / 51400607-5102507941 od 06. srpnja 2005. godine, u iznosu od 23.350,00 CHF. Ugovorena promjenjiva kamatna stopa je u trenutku ugovaranja iznosila 5,49% godišnje. Anuitet je ugovoren u iznosu od 190,67 CHF. U nalazu je izračunata razlika više plaćenih iznosa zbog promijenjene kamatne stope i tečaja u odnosu na početni tečaj i početnu kamatnu stopu. U razdoblju od srpnja mjeseca 2005. godine do rujna mjeseca 2015. godine ukupna razlika zbog promijenjene kamatne stope iznosi -2.098,54 kn (-278,54 €), ukupna razlika zbog promjene tečaja iznosi 16.214,35 kn (2.152,03 €), što zajedno daje iznos od 14.115,81 kn (1.873,49 €). U nalazu su izvršena prebijanja negativnih razlika, posebno za tečaj sa pozitivnim razlikama tečaja i posebno za negativne razlike kamate sa pozitivnim razlikama kamata. Konverzijom su u obračun uključena sva plaćanja od strane tužiteljice od početka trajanja kredita te je tuženik priznao sve uplate kada je sklopljen Aneks ugovora o kreditu. Konverzija kredita je provedena sukladno zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Izračun konverzije i izračun dan u ovom nalazu i mišljenju su dva potpuno različita izračuna. (list 404-411)
40. Tuženik po punomoćniku u podnesku od 30. siječnja 2025., između ostalog, ističe kako ne prigovara samom matematičkom izračun vještaka te ne traži saslušanje vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja. Kako je tuženik u postupku već isticao, uslijed smanjenja kamatne stope tijekom otplate kredita tužitelj uopće nije preplatio kamatu, nego upravno suprotno, uslijed smanjenja kamatne stope tužitelj je ukupno gledano platio manji iznos kamata nego da je vrijedila početno ugovorena kamatna stopa. Predmetnim nalazom vještaka utvrđeno je da je tužitelj uslijed smanjenja kamatne stope platio manje kamata za iznos od 278,54 EUR (str. 7. predmetnog mišljenja), dok s osnove povećanja kamatne stope uopće nije platio više kamata (str. 7. predmetnog mišljenja), stoga je jasno da je ukupno gledano tužitelj manje platio kamata za iznos od 278,54 EUR te da iste uopće nije preplatio. Da bi se sukladno odredbama ZZP/07 ugovorna odredba smatrala nepoštenom, mora se raditi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja nije lako razumljiva, lako uočljiva i jasna tužitelju, te ukoliko ispunjava barem jednu od prethodnih pretpostavki, kumulativno sa tim mora biti obavezno ispunjen i uvjet da je navedeno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Da se i ima smatrati da je tužitelju citirana odredba bila nerazumljiva, odnosno da je sudu dozvoljeno ocjenjivati poštenost takve odredbe (a što se osporava u cijelosti), to tuženik ističe kako zasigurno takva odredba uopće nije uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer je na temelju te odredbe Ugovora o kreditu tužitelj platio manje platio kamata za iznos od 278,54 EUR te da iste uopće nije preplatio. Odredbom članka 323. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Obzirom da bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora (a što se osporava u cijelosti) ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početno ugovorene parametre (početni tečaj i početno ugovorena kamatna stopa), to bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i nižu kamatnu stopu kao i anuitet po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen. Kako je vještak na str. 5. predmetnog nalaza i mišljenja dao izračun razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, a za razdoblje u kojem se primjenjivao tečaj manji od inicijalno određenoga i to u iznosu od 122,81 EUR dok je na str. 5. nalaza i mišljenja dao izračun ukupne razlike između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru u kreditu s osnove promjene kamatne stope i to za razdoblje u kojem se tužitelju primjenjivala kamatna stopa niža od početno ugovorene, te je tako vještak utvrdio negativnu razliku u korist tuženika u iznosu od 278,54 EUR, tuženik za slučaj usvajanja tužbenog zahtjeva specificira prigovor radi prijeboja. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli, tuženik ističe da bi tužitelj, ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbu o valutnoj klauzuli, bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od EUR 122,81 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:
EUR 0,49 od 02.04.2006. pa do isplate, EUR 1,41 od 02.05.2006. pa do isplate, EUR 0,53 od 02.06.2006. pa do isplate, EUR 1,09 od 02.07.2006. pa do isplate, EUR 1,59 od 02.08.2006. pa do isplate, EUR 1,32 od 02.09.2006. pa do isplate, EUR 0,77 od 02.10.2006. pa do isplate, EUR 0,67 od 02.11.2006. pa do isplate, EUR 1,01 od 02.12.2006. pa do isplate, EUR 1,05 od 02.01.2007. pa do isplate, EUR 2,97 od 02.02.2007. pa do isplate, EUR 3,40 od 02.03.2007. pa do isplate, EUR 2,97 od 02.04.2007. pa do isplate, EUR 3,79 od 02.05.2007. pa do isplate, EUR 6,31 od 02.06.2007. pa do isplate, EUR 6,53 od 02.07.2007. pa do isplate, EUR 7,68 od 02.08.2007. pa do isplate, EUR 7,22 od 02.09.2007. pa do isplate, EUR 1,71 od 02.10.2007. pa do isplate, EUR 2,00 od 02.11.2007. pa do isplate, EUR 5,82 od 02.12.2007. pa do isplate, EUR 4,05 od 02.01.2008. pa do isplate, EUR 4,79 od 02.02.2008. pa do isplate, EUR 6,56 od 02.03.2008. pa do isplate, EUR 5,80 od 02.04.2008. pa do isplate, EUR 3,73 od 02.05.2008. pa do isplate, EUR 0,49 od 02.06.2008. pa do isplate, EUR 1,41 od 02.07.2008. pa do isplate, EUR 0,53 od 02.08.2008. pa do isplate, EUR 1,09 od 02.09.2008. pa do isplate, EUR 1,59 od 02.10.2008. pa do isplate, EUR 1,32 od 02.11.2008. pa do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. b) U odnosu na dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbu o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope (a što se osporava u cijelosti), tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,49 % (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). S obzirom na navedeno tuženik predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi EUR 278,54 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose: EUR 1,05 od 02.06.2011. pa do isplate, EUR 1,04 od 02.07.2011. pa do isplate, EUR 1,04 od 02.08.2011. pa do isplate, EUR 1,04 od 02.09.2011. pa do isplate, EUR 1,03 od 02.10.2011. pa do isplate, EUR 3,92 od 02.11.2011. pa do isplate, EUR 3,90 od 02.12.2011. pa do isplate, EUR 3,88 od 02.01.2012. pa do isplate, EUR 3,86 od 02.02.2012. pa do isplate, EUR 3,84 od 02.03.2012. pa do isplate, EUR 3,81 od 02.04.2012. pa do isplate, EUR 3,79 od 02.05.2012. pa do isplate, EUR 3,77 od 02.06.2012. pa do isplate, EUR 3,74 od 02.07.2012. pa do isplate, EUR 3,72 od 02.08.2012. pa do isplate, EUR 3,69 od 02.09.2012. pa do isplate, EUR 3,68 od 02.10.2012. pa do isplate, EUR 3,64 od 02.11.2012. pa do isplate, EUR 3,62 od 02.12.2012. pa do isplate, EUR 3,59 od 02.01.2013. pa do isplate, EUR 3,58 od 02.02.2013. pa do isplate, EUR 3,55 od 02.03.2013. pa do isplate, EUR 3,52 od 02.04.2013. pa do isplate, EUR 3,49 od 02.05.2013. pa do isplate, EUR 3,47 od 02.06.2013. pa do isplate, EUR 3,44 od 02.07.2013. pa do isplate, EUR 3,41 od 02.08.2013. pa do isplate, EUR 3,39 od 02.09.2013. pa do isplate, EUR 3,36 od 02.10.2013. pa do isplate, EUR 3,33 od 02.11.2013. pa do isplate, EUR 3,31 od 02.12.2013. pa do isplate, EUR 3,28 od 02.01.2014. pa do isplate, EUR 14,76 od 02.02.2014. pa do isplate, EUR 14,62 od 02.03.2014. pa do isplate, EUR 14,48 od 02.04.2014. pa do isplate, EUR 14,35 od 02.05.2014. pa do isplate, EUR 14,20 od 02.06.2014. pa do isplate, EUR 14,06 od 02.07.2014. pa do isplate, EUR 13,92 od 02.08.2014. pa do isplate, EUR 13,78 od 02.09.2014. pa do isplate, EUR 13,63 od 02.10.2014. pa do isplate, EUR 12,11 od 02.11.2014. pa do isplate, EUR 11,95 od 02.12.2014. pa do isplate, EUR 1,05 od 02.01.2015. pa do isplate, EUR 1,04 od 02.02.2015. pa do isplate, EUR 1,04 od 02.03.2015. pa do isplate, EUR 1,04 od 02.04.2015. pa do isplate, EUR 1,03 od 02.05.2015. pa do isplate, EUR 3,92 od 02.06.2015. pa do isplate, EUR 3,90 od 02.07.2015. pa do isplate, EUR 3,88 od 02.08.2015. pa do isplate, EUR 3,86 od 02.09.2015. pa do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Ako naslovni sud smatra da mu je dopušteno odlučivati o nepoštenosti i ništetnosti predmetnih odredbi ugovora o kreditu, tuženik na okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, ustraje da se u daljnjem tijeku postupka izvede dokaz čitanjem letaka priloženih uz odgovor na tužbu i dok odustaje od saslušanja službenika banke OG. Što se tiče predloženog saslušanja gđe. LG (koja je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste), tuženik dostavlja pisani iskaz gđe LG te predlaže da se isti uzme u obzir umjesto njezinog saslušanja. Svi dokazni prijedlozi koje je tuženik dostavio usmjereni su na utvrđivanje činjenice o tome je li tužitelj bio informiran prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu, dok predloženim svjedocima tuženik želi naslovnom sudu prezentirati činjenice o tome na koji način se postupalo prilikom ugovaranja kredita ovakve vrste generalno kao i u poslovnici u kojoj je tužitelj ugovorio predmetni kredit kao i da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a sve u skladu s odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 i tuženikovom pravu na dokazivanje informiranosti tužitelja. VII. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka. (list 418-431)
41. Tužiteljica po punomoćniku u podnesku od 06. veljače 2025. navodi kako nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka knjigovodstveno-financijske struke dipl.ing.agr. Marijana Matijević iz Bjelovara, Krste Frankopana 49. (list 432-434)
42. U dopunskom nalazu i mišljenju od 19. rujna 2025. stalni sudski vještak navodi kako je dan obračun zatezne kamate na razlike anuiteta do 30. rujna 2015. godine. Zatezna kamata na razlike anuiteta do 30. rujna 2015. godine je utvrđena u ukupnom iznosu od 4.555,08 kn (604,59 €). U razdoblju od srpnja mjeseca 2005. godine do rujna mjeseca 2015. godine ukupna razlika zbog promijenjene kamatne stope iznosi -2.098,54 kn (-278,54 €), ukupna razlika zbog promjene tečaja iznosi 16.214,35 kn (2.152,03 €), što zajedno daje iznos od 14.115,81 kn (1.873,49 €). U nalazu su izvršena prebijanja negativnih razlika, posebno za tečaj sa pozitivnim razlikama tečaja i posebno za negativne razlike kamate sa pozitivnim razlikama kamata. Zatezna kamata na razlike anuiteta do 30. rujna 2015. godine je utvrđena u ukupnom iznosu od 4.555,08 kn (604,59 €). Nakon prebijanja zatezne kamate i dijela razlike anuiteta sa preplatom iz konverzije (koja je iznosila 7.806,70 kn), ukupni iznos je 10.864,19 kn (1.441,95 €). (list 456-459)
43. Tužiteljica po punomoćniku u podnesku od 16. listopada 2025. navodi kako nema primjedbi na dopunski nalaz vještaka.Iz nalaza i mišljenja proizlazi da potplata temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iznosi - 278,54 EUR dok preplata temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzli iznosi 2.152,03 EUR, zatezne kamate na preplaćene iznose iznose do 30. rujna 2015. godine iznose 604,59 EUR, a priznata preplata u konverziji iznosi 1036,13 EUR. Vještak je prebio negativne razlike, posebno za tečaj sa pozitivnim razlikama tečaja i posebno za negativne razlike kamata s pozitivnim razlikama kamata. Vještak je prebio i zatezne kamate i dio razlike anuiteta s preplatom iz konverzije. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka nije potraživala razliku glavnica, sama je i prvotni tužbeni zahtjev postavila na način da je uzela u obzir i razdoblja kada je bila potplata te je od ukupne preplate bila umanjila iznos preplate priznat u konverziji. Dakle, ukupna preplata nakon prijeboja iznosi iznosi 1.441,95 EUR. Nadalje, iz cijelog izračuna je jasno i vidljivo da tužiteljica nije obeštećena provedenom konverzijom. (list 462-463)
44. Tuženik po punomoćniku u podnesku od 17. listopada 2025. navodi kako u odnosu na predmetnu dopunu nalaza i mišljenja vještaka, ne prigovara samom matematičkom izračun vještaka te ne traži saslušanje vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja sukladno svim ranijim očitovanjima u ovom predmetu. Slijedom svega navedenog do sada u postupku, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka. (list 464)
45. Tuženik po punomoćniku u podnesku od 29. listopada 2025., između ostalog, ističe kako ustraje pri svim navodima iznesenim tijekom postupka. Kako je tužbom od dana 10. lipnja 2019. godine potraživan iznos od 7.913,85 kuna odnosno 1.050,35 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamata, tuženik ističe da je tužitelj podneskom od 16. listopada 2025. godine preinačio tužbeni zahtjev na način da sada potražuje isplatu iznosa od d 1.441,95 EUR, zajedno s zakonskim zateznim kamatama. Tuženik ističe da se protivi učinjenoj preinaci. Tužitelj je mogao i prilikom postavljanja tužbenog zahtjeva, a i sve do zaključenja prethodnog postupka postaviti točan iznos obzirom da je raspolagao svom potrebnom dokumentacijom. Podredno, tuženik za dio tužbenog zahtjeva koji prelazi iznos od 1.050,35 EUR ističe prigovor zastare. Kako je kolektivna tužba podnesena dana 04.04.2012. godine, a čime je navodno došlo do prekida zastare, zastara za podnošenje tužbe za isplatu s osnove tečajnih razlika nastupila bi opet dana 15.06.2023. godine, odnosno tužitelj je mogao podnijeti tužbu za isplatutečajnih razlika do 14.06.2023. godine, čime tužitelj uređenjem tužbenog zahtjeva od 16.10.2025. godine nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove tečajnih razlika. Slijedom svega navedenog do sada u postupku, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka. (list 465-466)
46. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka jer je vještačenje provedeno u skladu s pravilima struke, savjesno i objektivno.
47. Što se tiče pojedinačnih uplata anuiteta od strane tužiteljice sud utvrđuje da je da je tuženik sve uplate priznao, te je sve uplate priznao i kada je izvršio konverziju toga kredita, što je utvrđeno iz nalaza vještaka koji navodi kako su konverzijom u obračun uključena sva plaćanja od strane tužiteljice od početka trajanja kredita te je tuženik priznao sve uplate kada je sklopljen Aneks ugovora o kreditu dakle konverzija kredita je provedena sukladno zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.
48. Temeljem provedenog vještačenja utvrđeno je kako je izračun tuženika izrađen na način da nije primijenjena kamatna stopa iz osnovnog ugovora i tečaj na dan korištenja kredita, već kamatna stopa prema odlukama tuženika i tečaj za CHF na dan isplate odnosno uplate anuiteta kredita. Dakle, provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka te tužiteljica kao potrošač ima pravo na restitucijski zahtjev.
49. Stoga, tužiteljica ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer postoji razlika na štetu tužiteljice kao potrošača i to između ukupnog iznosa koji joj pripada po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa koji je banka tužiteljici uračunala prilikom izračuna konverzije (preplata).
50. Slijedom iznesenih razloga zaključeno je da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan i to u iznosu od 1.441,95 EUR (preostali iznos pretplate nakon uzimanja u obzir preplate iz Anexa i uračunavanja negativnih razlika; od iznosa preplate od 1.036,13 EUR koja je utvrđena samim Aneksom namirena je zatezna kamata u iznosu od 604,59 EUR te djelomično razlika anuiteta u iznosu od 431,54 EUR, sve prema dopunskom nalazu vještaka od 05. rujna 2025.), uz primjenu odredbe čl. 172. ZOO, dalje se zakonskom zateznom kamatom počev od 01. listopada 2015. do isplate (obračun prema nalazu izrađen je do 30. rujna 2015.) dakle tužiteljici dosuđena je razlika na ime ništetnih odredbi u odnosu na preplaćene tečajne razlike uz umanjene potraživanja za iznos preplate utvrđene konverzijom i uračunavanjem negativnih razlika odnosno odlučeno je kao u toč. I i II. izreke.
51. U odnosu na istaknute po tuženiku procesno pravne prigovore radi prebijanja s osnova potplaćenih iznosa od strane tužiteljice i to vezano uz razlike u tečaju i kamati, s obzirom na ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjenjivoj kamatnoj stopi sud o istima nije posebno odlučivao budući je tužiteljici dosuđena razlika preplate anuiteta uz umanjenu tzv. negativnu razliku.
52. Vezano uz prigovor zastare za istaknuti je kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u odnosu na tuženika postala pravomoćna danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., pa stoga prema pozitivnoj sudskoj praksi nema mjesta zastari potraživanja budući je kolektivnom tužbom zastara prekinuta i teče iznova i to od pravomoćnosti odluke o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, što u predmetnom slučaju znači da nije prošlo pet godina od 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe dana 10. lipnja 2019. uzimajući u obzir da tražbina s naslova povrata stečenog bez osnove zastarijeva sukladno odredbi čl. 225. ZOO u općem zastarnom roku od pet godina. Isto tako od pravomoćnosti odluke o ništetnosti odredbi o kamati (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br.: P-1401/12 od 04. srpnja 2013., potvrđena u točki II. izreke presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.) što u predmetnom slučaju znači da nije prošlo pet godina od 13. lipnja 2014. do podnošenja tužbe dana 10. lipnja 2019. uzimajući u obzir da tražbina s naslova povrata stečenog bez osnove zastarijeva sukladno odredbi čl. 225. ZOO u općem zastarnom roku od pet godina.
53. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka donesena je sukladno odredbi čl. 154. st. 5., čl. 155. i čl.164. ZPP uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23 – dalje: Tarife).
Tužiteljici su priznati troškovi na ime sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, sastava podneska od 02. srpnja 2020. u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, zastupanja na raspravi od 06. srpnja 2020. u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, sastava podneska od 25. rujna 2020. u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, zastupanja na raspravi od 29. rujna 2020. u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, zastupanja na raspravi od 06. listopada 2020. u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, sastava podneska od 06. veljače 2025. u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, zastupanja na raspravi od 14. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, sastava podneska od 16. listopada 2025. u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, zastupanja na raspravi od 13.studenog 2025. u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, PDV u iznosu od 25,00 EUR, na ime sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 39,82 EUR, trošak na ime vještačenja u iznosu od 698,17 EUR, odnosno ukupni troškovi u iznosu od 3.362,99 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude do isplate odnosno odlučeno je kao u točki IV izreke.
U Pakracu, 16. prosinca 2025.
S U D A C:
MATIJA STOKIĆ
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana održanog ročišta za objavu i uručenje presude.
DNA:
1. Zajednički odvjetnički ured JG i EG
[adresa]
2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & partneri d.o.o.
Zagreb, Lopašićeva 6
