Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-764/2025-22

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Damir Rudeš, Marijo Rođak i Hrvoje Kalauz, Zagreb, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Anamariji Udiljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 05. studenog 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja IC, odvjetničke vježbenice i punomoćnice tuženika Anamarije Udiljak, odvjetnice, dana 16. prosinca 2025. godine

p r e s u d i o j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

''I Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredbe iz čl. 11.st.3. Ugovora o kreditu broj 9011873354 sklopljen dana 8. rujna 2006.g. između tužitelja RC (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. (OIB: 02535697732) Zagreb, Radnička cesta 50, kao Kreditora, u dijelu u kojem se navodi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita…''

II Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. (OIB: 02535697732) Zagreb, Radnička cesta 50 da tužitelju RC (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], na osnovi ništetne odredbe iz točke I ove presude isplati iznos od 213,74 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 9. rujna 2006.g. pa do isplate, kao i da mu nadoknadi parnični trošak s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.''

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak ovog postupka u iznosu od 312,50 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 06.02.2025. navodi da su tužitelj i tuženik sklopili dana 8. rujna 2006.g. u Poreču ugovor o kreditu broj 9011873354 solemniziran kod javnog bilježnika Đordano Pahović, broj ovjere OU-738/06. Predmetnim je Ugovorom tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 23.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, i to na rok otplate kredita od 84 mjeseca. Nadalje, Člankom 11.st.3. predmetnog Ugovora propisan je određeno je plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva od 1,50% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je tužitelju za tu „uslugu“ dana 8.9.2006.g. umanjio/naplatio iznos isplaćenog kredita za iznos od 346,50 CHF (1.610,46 kn prema tečaju 4,647780 HRK za 1 CHF na dan isplate kredita). Odredbe troškova naknade obrade zahtjeva i administracija kredita, kao i visini istih tuženik je unio na unaprijed pripremljeni formulirani obrazac, bez da su stranke o istoj odredbi pojedinačno pregovarale, protivno odredbama čl. 95. i 96. Zakona o zaštiti potrošača, što također ima za posljedicu ništetnost ove odredbe. Ovo posebno stoga što niti iz Ugovora, niti iz otplatnog plana ili bilo kojeg drugog dokumenta nije vidljivo na što se točno odnose ovi troškovi (koje je tužitelj snosio u cijelosti), budući je tuženik kao institucija koja se bavi davanjem kredita imala i ima zaposlenike koji se bave obradom zahtjeva ugovora, i koji su zaposleni u tu svrhu, a tuženik je zasigurno zaključio više stotina ovakvih ugovor o kreditu na istom obrascu, pa je nejasno koje posebne troškove je tuženik mogao imati kod zaključenja ovog konkretnog kredita. Prema tome ova ugovorna odredba nije niti jasna, niti određena, a niti odrediva. Obzirom na navedeno tužitelj smatra da se radi o nepoštenoj, a samim time i ništetnoj ugovornoj odredbi te smatra da je tuženik dužan vratiti plaćeni iznos, zajedno s zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja.

2. Zbog svega naprijed iznijetoga tužitelj u tužbi predlaže do nošenje slijedeće presude:

''I Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredbe iz čl. 11.st.3. Ugovora o kreditu broj 9011873354 sklopljen dana 8. rujna 2006.g. između tužitelja RC (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. (OIB: 02535697732) Zagreb, Radnička cesta 50, kao Kreditora, u dijelu u kojem se navodi:“ Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita...“

3. Tuženik u odgovoru na tužbu od 28.03.2025. navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti budući da su isti neosnovani. Ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu broj 9011873354 izrijekom je bilo dopušteno odnosno uređeno zakonskim odredbama. Zakon o zaštiti potrošača (nadalje u tekstu: „ZZP“) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je pretpostavke valjanosti ugovora o potrošačkom zajmu, pa je tako odredbama članaka 56., 59., 61. ZZP izrijekom propisano da se ugovorom o potrošačkom zajmu zajmodavac obvezuje potrošaču staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a potrošač se obvezuje da mu plaća određenu kamatu i dobiveni iznos vrati u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Nadalje, da takav ugovor mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, a poglavito među ostalim i odredbu o ukupnom trošku zajma, a da su ukupni troškovi zajma svi troškovi, uključujući kamate i sva druga davanja koja je potrošač dužan platiti za odobreni zajam. Nadalje i propisi koji su na snazi u trenutku sastava ovog podneska također izrijekom dopuštaju ugovaranje naknade u poslovima kreditiranja potrošača. Tako Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (nadalje u tekstu: „Pravilnik“) propisuje vrste naknada koje vjerovnik zaračunava za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača. Odredbama članka 3. Pravilnika propisano je cit.: „Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“

4. Nadalje, tuženik dodaje da Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju (nadalje u tekstu: „ZPK“) uređuje pitanje naknada koje čine ukupne troškove kredita za potrošača, točnije dopušta ugovaranje naknada (izuzev naknade za obradu i/ili odobravanje-stupio na snagu nakon sklapanja ugovora o kreditu) uz uvjet da naknade ne smiju biti veće od stvarnog troška koji je nastao kreditnoj instituciji. I Direktiva 2008/48/EZ Europskoga Parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkom kreditu propisuje da se ukupni troškovi kredita sastoje od ukupnih troškova kredita za potrošača, a što znači svi troškovi, uključujući kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku. Dakle ugovaranje naknade za pojedine troškove koje kreditnoj instituciji nastaju uslijed kreditiranja potrošača bilo je dopušteno i uređeno u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a i nadalje jest dopušteno i uređeno nacionalnim i europskim zakonodavstvom (uz smanjenje opsega naknada koje se mogu ugovoriti). Dodatno se ističe da Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju kao posljedicu kršenja odredbi o naplati predmetnih naknada odredbama članka 41. propisuje prekršajnu odgovornost vjerovnika, a ne ništetnost odredbi. Iz svega navedenog razvidno je da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, gore citiranim odredbama bilo izrijekom dopušteno ugovoriti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a da je intencija zakonodavca, kako je to vidljivo iz trenutno važećeg zakonodavstva, da posljedica u slučaju kršenja odredbi (do čega u ovom slučaju nije niti došlo) nije ništetnost već prekršajna odgovornost vjerovnika, ovdje tuženika.

5. Usprkos gore citiranim odredbama koje predstavljaju lex specialis u odnosu na druge odredbe koje na općenit način uređuju zaštitu potrošača, ističe se da sukladno odredbi članka 99. Zakona o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 11.3 predmetnog Ugovora o kreditu jasno je i nedvosmisleno ugovoreno da će ovdje tužitelj kao korisnik kredita platiti tuženiku fiksno određeni iznos u postotku, za određene protučinidbe. O naplati predmetne naknade tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade. Pa tako uzimajući u obzir sve gore navedeno, kao i činjenicu da su zaposlenici tuženika tužitelju tijekom pregovora ali i naknadno pojasnili na što se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva, iako je isto razvidno već i iz samog naziva naknade, nejasno je kako je tužitelju i dalje navodno nepoznato koje je troškove platio tim iznosom. Predmetna odredba ispunjena je od strane ovdje tužitelja kao obveznika točno na način kako je bila i ugovorena, dakle nije došlo do nikakvih naknadnih izmjena opsega naknade koju je potrebno platiti, a niti do izmjene same visine naknade. Iz svega navedenog proizlazi da je predmetna odredba jasna, uočljiva i razumljiva i da je omogućavala tužitelju da precizno odredi njene ekonomske posljedice, iz čega proizlazi da je odredba transparentna pa nije dopušteno ocjenjivati je li takva odredba poštena.

6. Također i brojne pravomoćne presude sudova u Republici Hrvatskoj u pravno i činjenično istovjetnim postupcima utvrđuju da su „odredbe Ugovora kojima je tužiteljica tuženici dužna platiti naknadu u određenom postotku od iznosa kredita su vrlo razumljive i jasne, te ih je tužiteljica jednostavnim iščitavanjem mogla uočiti i shvatiti, jer je bilo jasno i precizno navedeno, to nema mjesta ocjeni te odredbe u smislu Direktive i ZZP-a.“ Navedeno stajalište i u pravomoćnim presudama: Presuda Županijskog suda u Zagrebu posl.br. 35 Gž-633/19-2 od 14. siječnja 2020.god., Presuda Općinskog suda u Splitu posl.br. P-3325/17 od 09.studenog 2018.god., Presuda Županijskog suda u Zagrebu posl.br. 3Gž-4583/2018-2 od 03.rujna 2019.god., Presuda Općinskog suda u Splitu posl.br. P-3326/2017-8 od17.svibnja 2018. godine, Presuda Općinskog suda u Splitu posl.br. P-3322/17 od 26. ožujka 2021. godine. I iz Presude Suda EU C-621/17 proizlazi da članak 4. st. 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

7. Usprkos obvezujućem tumačenju i pojašnjenju Suda EU tuženik pojašnjava koje je troškove imao u smislu obrade kreditnog zahtjeva te za koje je to troškove odnosno protučinidbe ugovorio spornu naknadu. Troškovi obrade kreditnog zahtjeva, a što bi zapravo trebalo u većem dijelu biti općepoznato primjerice predstavljaju:

- operativne troškove (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),

- materijalne troškove (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.),

- troškove trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine),

- povezane regulatorne troškove (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

Sve su to radnje koje je tuženik bio dužan izvršiti odnosno troškovi koje je tuženik imao.

8. Nisu ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke da bi se odredba članka 11.3 predmetnog Ugovora o kreditu imala smatrati nepoštenom. Sukladno odredbama mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača: „(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“ Prvenstveno se ističe da je nejasno u kojem dijelu i temeljem kojih kriterija je tužitelj ocijenio da bi predmetna odredba bila ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a što niti ne obrazlaže. Ako je ugovaranje naknade bilo izrijekom dopušteno i uređeno zakonom, plaćanjem naknade plaćena je protučinidba ugovorne strane, a tužitelj je znao koja je visina i svrha plaćanja naknade i na takvu odredbu je pristao, tada se postupanje tuženika ne može okarakterizirati kao postupanje suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Suprotno navodima tužitelja, predmetna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Niti tu tezu tužitelj ne obrazlaže. Činjenica da se o pojedinoj odredbi eventualno nije pojedinačno pregovaralo ne dovodi samim time do znatne neravnoteže u pravima i obvezama. Eventualna znatna neravnoteža utvrđuje se u svakom pojedinom slučaju uzimajući u obzir sve okolnosti (priroda robe i usluga odnosno predmet ugovora, popratne okolnosti vezano za njegovo sklapanje, nacionalno zakonodavstvo, druge odredbe tog ugovora).

9. Navedeno potvrđuje i Sud EU u Presudi od **.**.2013., Š, C-415/11 kojom je pojašnjeno da pojam „znatnija neravnoteža” na štetu potrošača, u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13, treba ocijeniti na temelju analize nacionalnih pravila primjenjivih u slučaju nepostojanja sporazuma između stranaka kako bi se moglo ocijeniti stavlja li ugovor, i ako je tako, u kojoj mjeri, potrošača u nepovoljniji pravni položaj u odnosu na onaj predviđen nacionalnim pravom koje je na snazi. Također, Sud EU i u Presudi od 16.01.2014., Constructora Principado, C-226/12 pojašnjava da da je na sudu koji je uputio zahtjev da, kako bi ocijenio postoji li eventualna znatnija neravnoteža, vodi računa o prirodi robe ili usluge na koju se dotični ugovor odnosi, oslanjajući se na sve popratne okolnosti vezane za njegovo sklapanje kao i na sve druge odredbe tog ugovora (izreka). U ovom konkretnom slučaju nacionalnim zakonodavstvom izrijekom je bilo predviđeno, dopušteno odnosno uređeno ugovaranje predmetne naknade, tužitelj je znao koju će tuženik protučinidbu izvršiti za tu naknadu (pojašnjeno mu je od strane službenika tuženika, jasno je iz samog naziva naknade, pojašnjeno i u općim uvjetima tuženika koje je tužitelj prihvatio), naknada je određena fiksno i nepromjenjivo. Slijedom navedenog, u predmetnom ugovornom odnosu ne postoji element koji bi uzrokovao znatnu neravnotežu polazeći prvenstveno od činjenice da je sam zakonodavac uredio ugovaranje naknade, a ista naknada ugovorena je sukladno zakonskim odredbama. Ugovaranje takve naknade na ime naknade za protučinidbu kreditne institucije, banke, uobičajeno je već dugi niz godina. Tužitelj je zasigurno prilikom ugovaranja kredita u iznosu od 23.100,00 CHF razmotrio i opće uvjete drugih kreditnih institucija te je odlučio sklopiti ugovor o kreditu upravo s tuženikom. Uz sve navedeno, razvidno je i da sporna odredba ne uzrokuje niti značajniju ekonomsku neravnotežu između ugovornih strana budući da je riječ o postotku od 1,50 % od vrijednosti cjelokupnog predmeta ugovora.

10. Tuženik dodaje da je kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u zastari, a posljedično ne postoji niti pravni interes za utvrđenjem ništetnosti. Tužitelj je naknadu u iznosu od 1.610,46 HRK platio dana 08.09.2006. Dakle, još je u 2011. godini protekao opći zastarni rok te je nastupila zastara kondemnatornog zahtjeva. Navedeno stajalište potvrđuju i presude sudova primjerice pravomoćna presuda Općinskog suda u Splitu od 26. ožujka 2021. godine, posl.br. P-3322/17 i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 09.04.2024., posl.br. Pž-2623/2023. Opreza radi tuženik prigovara statusu tužitelja kao potrošača. Zaključno, tuženik ističe kako slijedi. Tužitelj se u tužbi zapravo poziva na odredbe ZZP-a pri čemu ne pojašnjava zbog čega on tvrdi da su konkretne odredbe primjenjive upravo u ovom postupku. Kada bi se vodili izloženom logikom tužitelja, tada bi se primjerice moglo utvrditi i da su odredbe koje uređuju naknadu Financijske agencije za provedbu osnove za plaćanje nepoštene ili da su nepoštene primjerice odredbe o sudskoj pristojbi. Postavlja se pitanje je li tužitelju prilikom podnošenja tužbe pojašnjeno što točno predstavlja sudska pristojba, na koji način sud utvrđuje koje će točno troškove imati u povodu ove tužbe, je li tužitelj imao pravo pregovarati o visini pristojbe koju je platio, zbog čega visina postavljenog tužbenog zahtjeva utječe na visinu pristojbe. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže da sud po provedenom postupku u cijelosti odbije tužbu i tužbeni zahtjev te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka.

11. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 9011873354 od 07.09.2006. (list 3-7 spisa), otplatnu tablicu od 07.09.2006. (list 3- 9 spisa) i u karticu prometa po kreditu (list 10-29 spisa).

12. Stranke su na pripremnom ročištu od 19.05.2025. suglasno navele da nije sporno da je tuženik tužitelju naplatio tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 213,74 EUR dana 08.09.2006.

13. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

14. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 9011873354 od 07.09.2006. (list 3-7 spisa) i u otplatnu tablicu od 07.09.2006. (list 3- 9 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su dana 07.09.2006. tuženik, kao banka i kreditor, te tužitelj kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu broj 9011873354 (list 3-7 spisa, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) solemniziran kod javnog bilježnika Đordana Pahovića iz Poreča, a kojim je ugovoren kredit za kupnju vozila, u iznosu od 23.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca i ugovorenom kamatnom stopom od 5,20 % godišnje, a koja je promjenjiva sukladno odluci Banke, tj. tuženika, te da Ugovor o kreditu u čl. 11.3. sadržava ovdje pobijanu odredbu o plaćanju tzv. ulazne naknade koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno sa korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita …''.

15. Iako je odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom banke, tj. tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, iako je odredbom čl. 11.3. Ugovora o kreditu određeno da je korisnik kredita dužan platiti banci, tj. tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za osiguranje kredita sukladno Odluci banke, tj. tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, te iako je odredbom čl. 11.8. Ugovora o kreditu određeno da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, kao i ostali akti banke kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanje tog Ugovora, tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi ove opće uvjete tuženika koji se spominju u Ugovoru o kreditu (Odluku banke, tj. tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, Opće uvjete poslovanja tuženika, kao i ostale akte banke kojima je regulirano kreditiranje građana) predao tužitelju na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate citiranog Ugovora o kreditu, te kako u Ugovoru o kreditu nije izrijekom navedeno kada su doneseni ili koji je poslovni broj ovih općih akata tuženika koji se primjenjuju upravo na ovaj sporni odnos stranaka, a niti je tuženik iste opće akte dostavio na uvid tijekom ovog postupka, pa sudu i nije poznat sadržaj istih, to je sud, primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1 i čl. 247. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) utvrdio da isti opći akti tuženika ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.

16. Među strankama nije sporno (list 52 spisa), a isto proizlazi i otplatne tablice od 07.09.2006. (list 3- 9 spisa) i kartice prometa po kreditu (list 10-29 spisa) da je tužitelj dana 08.09.2006. platio tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.610,46 kn, odnosno sada 213,74 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), a na način da je tuženik za ovaj iznos umanjio iznos kredita koji je isplatio tužitelju.

17. Sud je na pripremnom ročištu od 19.05.2025. (list 51-53 spisa), a na koje je pozvao i tužitelja osobno radi saslušanja, usvojio tužiteljev dokazni prijedlog za saslušanjem tužitelja osobno, usvojio dokazne prijedloge stranaka za uvidom u dokumentaciju u spisu i zaključio pripremno ročište, te otvorio glavu raspravu, a sve primjenom odredbe čl. 292. a st. 2. ZPP-a. No, tužitelj, iako uredno pozvan po punomoćniku, na ročište od 19.05.2025. nije pristupio, a punomoćnik tužitelja je na istom ročištu naveo da tužitelj nije pristupio tom ročištu zbog poslovnih obveza, a jer da je on vozač autobusa i hitno su ga zvali da zamijeni kolegu, te da traži rok radi dostave dokaza na tu okolnost, te da predlaže da se dokaz saslušanjem tužitelja izvede zamolbenim putem, pred Općinskim sudom u Pazinu, a sukladno prebivalištu tužitelja, iz razloga ekonomičnosti, s tim da se tuženik na pripremnom ročištu od 19.05.2025. usprotivio zamolbenom saslušanju tužitelja, jer da tužitelj nije naveo konkretne okolnosti zbog kojih bi to bilo nužno, a i da se takvo saslušanje protivi načelu ekonomičnosti, te da je tužitelj taj koji je pokrenuo postupak i predložio saslušanje tužitelja, pa može odustati od tog dokaznog prijedloga ako nije u mogućnosti pristupiti ovom sudu radi saslušanja. Sud je na ročištu za glavnu raspravu od 19.05.2025., a sve primjenom odredbi čl. 111. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 265. st. 2. ZPP-a, raspravnim rješenjem ostavio tužitelju rok od 8 dana za dostavu dokaza na okolnost da je izostanak tužitelja s tog ročišta bio opravdan, te je sud odlučio da će na slijedećem ročištu saslušati tužitelja osobno ukoliko on u ostavljenom roku dostavi dokaz na okolnost da je opravdano izostao s ročišta od 19.05.2025.

18. Tužitelj je podneskom od 27.05.2025. zatražio da sud produlji rok ostavljen tužitelju raspravnim rješenjem od 19.05.2025. za dostavu dokaza na okolnost da je izostanak tužitelj s tog ročišta bio opravdan, a sve stoga jer tužitelj nije bio u mogućnosti pribaviti traženu dokumentaciju, a iz razloga što je i dalje na službenom putu, s tim da tužitelj uz taj podneska nije dostavio niti jedan dokaz na okolnost da je on i dalje na službenom putu.

19. Sud je rješenjem od 30.09.2025. posl. br. P-764/2025-13 odbio prijedlog tužitelja iz podneska od 27.05.2025. za produljenje roka tužitelju za dostavu dokaza na okolnost da je izostanak tužitelja s ročišta od 19.05.2025. bio opravdan (točka I izreke rješenja) i odustao od provođenja dokaza saslušanjem tužitelja osobno (točka II izreke rješenja), te je zakazao slijedeće ročište za glavnu raspravu u ovom predmetu se zakazuje za dan 05.11.2025. na koje se pozivaju pristupiti punomoćnici stranaka (točka III rješenja). Naime kako tužitelj do dana donošenja tog rješenja (dakle više od četiri mjeseca nakon propuštanja ročišta za njegovo saslušanje od 19.05.2025.) nije dostavio nikakav dokaz na okolnost da je bio na službenom putu kako na dan 19.05.2025., tako i na dan 27.05.2025., pa je sud primjenom odredbe čl. 221. a ZPP- a utvrdio da tužitelj nije dokazao istinitost tvrdnje s ročišta od 19.05.2025. da je njegov izostanak s navedenog ročišta bio opravdan, a niti je dokazao da je u vrijeme podnošenja podneska od 27.05.2025. bio na službenom putu, to je sud primjenom odredbe čl. 111. st. 1., a jer nema opravdanih razloga kako to propisuje odredba čl. 111. st. 2. ZPP-a odlučio kao u izreci tog rješenja u točci I, a kada je odbio prijedlog tužitelja za produljenje roka za dostavu dokaza na okolnost da je izostanak tužitelja s ročišta od 19.05.2025. bio opravdan. Nadalje, kako, dakle, tužitelj nije dokazao da je njegov izostanak s ročišta od 19.05.2025. na kojemu je trebalo biti provedeno njegovo saslušanje bio opravdan, to je sud primjenom odredbe čl. 265. st. 3. ZPP-a i čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučio kao u izreci tog rješenja u točci II, a kada je odustao od provođenja dokaza saslušanjem tužitelja tijekom ovog postupka, dok je sud temeljem odredbe čl. 278. st. 1. ZPP-a odlučio kao u izreci tog rješenja u točci III.

20. Tužitelj je u podnesku od 22.10.2025., a nakon što je sud rješenjem od 30.09.2025. odbio prijedlog tužitelja iz podneska od 27.05.2025. za produljenje roka tužitelju za dostavu dokaza na okolnost da je izostanak tužitelja s ročišta od 19.05.2025.g. bio opravdan, naveo da je tužitelj zaposlenik prijevoznog poduzeća koje ima vrlo striktni raspored i red vožnje te se suočava s kontinuiranim deficitom radne snage i ograničenih ljudskih resursa, da je tužitelj prethodno obavijestio poslodavca o ovom sudskom predmetu, međutim poslodavac ne udovoljava zahtjevu, da zbog potrebe za puno većim kadrovskim kapacitetima, a koji zbog deficita radne snage jednostavno ne mogu biti ispunjeni, zaposlenici poslodavca tužitelja vezani su za striktni raspored koji određuje poslodavac, nadređeni tužitelja, dok tužitelj sam nema nikakvu mogućnost utjecaja na isti, da je tužitelj u pokušaju dogovora s poslodavcem, nastojao reorganizirati termine na način da uspije prisustvovati ročištu, međutim zbog gore navedenih razloga, nije dobio odobrenje poslodavca, da je tužitelj je putem zamjenika punomoćnika na ročištu dana 19.05., misleći kako će doći do dogovora s poslodavcem u smislu prilagodbe rasporeda prema ročištu tužitelja, tražio od suda odgodu, no da nakon višekratnog upućivanja molbi prema poslodavcu, tužitelj do dana sastavljanja tog podneska nije došao do dogovora odnosno prilagodbe rasporeda, te nije u mogućnosti izbivati s radnog mjesta, da je tužitelj podredno, znajući generalni stav poslodavca, zamolio sud ukoliko bi bilo moguće dokaz saslušanjem tužitelja provesti zamolbenim putem, pred Općinskim sudom u Pazinu, a iz razloga ekonomičnosti. Nadalje, tužitelj ističe kako je pred Općinskim sudom u Pazinu vodio spor protiv istog tuženika kao i u ovom predmetu te je tužbeni zahtjev bio upravljen ka utvrđivanju ništetnosti dijelova odredbi iz Ugovora o kreditu br. 9011873354 od dana 08. rujna 2006.g. Dakle, riječ je o identičnom Ugovoru o kreditu koji je predmet ovog spora pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu (posl.br. P-764/2025), a koji tužbeni zahtjev je također upravljen ka utvrđivanju ništetnosti dijelova odredbi istog, te da je dana 20. studenog 2023.g. Općinski sud u Pazinu u pravnoj stvari tužitelj RC protiv tužene Privredne banke Zagreb presudio je kako se utvrđuju ništetnim dijelovi odredbe iz čl. 4 Ugovora o kreditu broj 9011873354 od dana 08. rujna 2006.g (odredbe o tzv. redovnoj kamatnoj stopi) te odredbe iz čl. 6 predmetnog Ugovora (odredbe o ugovorenoj valuti tzv. švicarski franak). Općinski sud u Pazinu u točki 12.3. obrazloženja Presude posl.br.: P-164/2022 navodi kako je iskaz tužitelja ocijenio: „istinitim u cijelosti jer je iskazivao na objektivan i uvjerljiv način, u skladu s ispravama u spisu te u skladu s utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite potrošača. Na temelju iskaza tužitelja utvrđeno je da on u predugovornoj fazi nije dobio potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope... Navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužitelja s djelatnicima tuženice u predugovornoj fazi nema značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužitelj od strane tuženice nije dobio potrebne i potpune obavijesti.“ Obzirom da je u predmetu posl.br.: P-164/2022 pred Općinskim sudom u Pazinu tužitelj iskazao kako je Ugovor koji je potpisao bio unaprijed pripremljen, kako nije mogao utjecati na njegov sadržaj, te je takav iskaz Općinski sud u Pazinu ocijenio istinitim (a u konkretnom slučaj radi se o identičnom Ugovoru koji je predmet ovog spora), tužitelj predlaže ovom sudu donijeti presudu bez provođenja dokaza saslušanjem tužitelja, te predlaže kao dokaz koristiti presudu Općinskog suda u Pazinu posl.br.: P-164/2022 od dana 20. studenog 2023. i zapisnik Općinskog suda u Pazinu posl.br.: P-164/22 od dana 04. listopada 2023. Također, tužitelj prilaže recentnu sudsku praksu ovog suda, a kojom je utvrđena ništetna i bez pravnog učinka odredba ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita obvezuje platiti tzv. ulaznu naknadu, bez provođenja dokaza saslušanja tužitelja.

21. Na ročištu za glavnu raspravu od 05.11.2025. tužitelj je naveo da ustraje kod prijedloga iz podneska od 22.10.2025. da se ili sasluša tužitelj zamolbenim putem pred Općinskim sudom u Pazinu ili da se kao dokaz koriste zapisnik i sudska odluka koje je tužitelj dostavio uz podnesak od 22.10.2025., a umjesto saslušanja tužitelja.

22. Tuženik na ročištu za glavnu raspravu od 05.11.2025., a očitujući se na dokazne prijedloge tužitelja, naveo je da su navodi o nemogućnosti pristupa tužitelja na ročište radi njegovog saslušanja evidentno neistiniti, pa je izostanak tužitelja s ročišta za njegovo saslušanje neopravdan, a sve budući da od svibnja 2025. pa do studenog 2025. nije dostavio nikakav dokaz na okolnost svojih navoda, a u spis dostavlja podneske. Tuženik se protivi novim dokaznim prijedlozima tužitelja iz podneska od 22.10.2025. budući je tužitelj prekludiran u iznošenju novih dokaza nakon zaključenja prethodnog postupka. Dodatno ističe da sukladno odredbama ZPP-a svaka stranka je dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Činjenično stanje i navode tužitelja potrebno je utvrditi u svakom konkretnom slučaju, a isti se ne mogu dokazati samo pozivajući se na sudsku praksu u navodno činjenično i pravno sličnim postupcima. Osim što Zakon propisuje pravilo o teretu dokazivanja, tuženik je u ranijem tijeku postupka dostavio sudsku praksu u kojoj je jasno pojašnjeno koje činjenice je tužitelj u sličnim postupcima dužan dokazati.

23. Sud je raspravnim rješenjem na ročištu za glavnu raspravu od 05.11.2025. odbio dokazne prijedloge tužitelja iz podneska od 22.10.2025. i s ročišta od 05.11.2025. da se kao dokaz u ovom postupku koriste zapisnik od 04.10.2023. i presuda i rješenje od 20.11.2023. Općinskog suda u Pazinu posl.br. P-164/22 (list 191- 208 spisa), a sve stoga jer je tužitelj iste dokaze (imajući u vidu da su ovaj zapisnik i odluka sastavljeni, odnosno doneseni tijekom 2023., dakle prije pokretanja ovog postupka dana 06.02.2025.) bez svoje krivnje mogao dostaviti do zaključenja prethodnog postupka u ovom predmetu, a sve primjenom odredbe čl. 299. st. 3. ZPP- a, a osobito imajući u vidu navode tužitelja iz podneska od 22.10.2025. o tome da je tužitelj zaposlen kod poslodavca koji mu zbog deficita radne snage nije spreman odobriti izostanak s posla radi prisustvovanja ročištu za njegovo saslušanje u ovom premetu, pa da tužitelj predlaže ove dokaze umjesto njegova saslušanja.

24. Nadalje, sud je raspravnim rješenjem na ročištu za glavnu raspravu od 05.11.2025. odbio dokazni prijedlog tužitelja iz podneska od 22.10.2025. i s ročišta od 05.11.2025. da se tužitelj sasluša zamolbenim putem pred Općinskim sudom u Pazinu, a iz razloga navedenih u obrazloženju rješenja ovog suda od 30.09.2025., odnosno stoga jer tužitelj, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a nije dokazao niti istinitost svoje tvrdnje s ročišta od 19.05.2025. da je njegov izostanak s navedenog ročišta bio opravdan jer je bio na službenom putu, a niti je dokazao da je u vrijeme podnošenja podneska od 27.05.2025. bio na službenom putu, a niti je tužitelj, primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, uopće dokazao da radi kod poslodavca koji mu zbog deficita radne snage nije spreman odobriti izostanak s posla radi prisustvovanja ročištu za njegovo saslušanje u ovom premetu, a niti je isto notorno, odnosno jer tužitelj nije dokazao postojanje neotklonjivih smetnji ili da bi njegov dolazak na ročište pred ovim sudom uzrokovao nerazmjerne troškove, a kako to propisuje čl. 266. ZPP-a, a zbog kojeg bi se dokaz njegovim saslušanjem trebao obaviti preko zamoljenog suca.

25. Kako je sud rješenjem od 30.09.2025. posl. br. P-764/2025-13 odustao od provođenja dokaza saslušanjem tužitelja osobno, a jer tužitelj nije pristupio na ročište za njegovo saslušanje, a niti je svoj izostanak opravdao, to sud primjenom odredbe čl. 269. st. 2. ZPP-a ovakvo držanje tužitelj cijeni kao njegovu nezainteresiranost za ovaj spor.

26. Kako sud nije saslušao tužitelja u ovom postupku, to sud, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, nije mogao utvrditi istinitost tvrdnji tužitelja, a koje tvrdnje tuženik osporava, o tome da stranke o ovdje pobijanoj odredbi čl. 11.3. Ugovora o kreditu (kojom je određeno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50% od iznosa kredita prije ili prilikom korištenja kredita) nisu pojedinačno pregovarale, već da je istu odredbu tuženik je unio na unaprijed pripremljeni formulirani obrazac, da djelatnici tuženika tužitelju nisu tužitelju objasnili na što se točno (koje radnje ili usluge tuženika) odnose ovi troškovi za obradu kreditnog zahtjeva, te o tome da je tužitelj prilikom zaključenja spornog Ugovora o kreditu bio potrošač opisan u odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga, a kako sud u ovom postupku nije utvrdio da stranke o ovdje pobijanoj odredbi čl. 11.3. Ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarale, kao niti da je tužitelj potrošač opisan u čl. 3. toč. 1. ZZP-a, to je sud utvrdio da nema mjesta primjeni odredbi čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4., čl. 84. i čl. 87. st. 1. ZZP-a u vezi s čl. 295., čl. 269. st. 2., čl. 270. st. 1. ZOO- a u korist tužitelj a na teret tuženika u odnosu na ovdje pobijanu odredbu čl. 11.3. Ugovora o kreditu kojom je određeno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50% od iznosa kredita prije ili prilikom korištenja kredita (a kako to predlaže tužitelj), pa je sud odbio dio zahtjeva tužitelj kojim tužitelj traži utvrđenje ništenim i bez pravnog učinka odredbe iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu kojom je određeno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50% od iznosa kredita prije ili prilikom korištenja kredita, odlučivši kao u izreci ove presude u točci I glede ovog dijela zahtjeva tužitelja.

27. Kako tužitelj nije dokazao da je ništetna odredba iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu kojom je određeno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50% od iznosa kredita prije ili prilikom korištenja kredita (sve kako je gore obrazloženo), to je sud utvrdio da nema mjesta primjeni odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. st. 1. ZOO-a u korist tužitelja a na teret tuženika u pogledu zahtjeva tužitelja za vraćanjem onoga što je tuženik primio na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, pa je sud odbio i dio zahtjeva tužitelj kojim od tuženika zahtjeva isplatu iznosa od 213,74 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 09.09.2006. do isplate, odlučivši kao u izreci ove presude u točci I glede ovog dijela zahtjeva tužitelja.

28. Sud je odbio i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška na teret tuženika, primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a jer je tužitelj ovaj spor izgubio u cijelosti, odlučivši kao u izreci ove presude u točci I glede ovog dijela zahtjeva tužitelja.

29. Kako je sud odbio tužbeni zahtjev u cijelosti, to sud, a jer je to nepotrebno, nije obrazlagao o tuženikovom prigovoru zastare.

30. Odluka o naknadi parničnog troška tuženiku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tuženik u cijelosti uspio u ovom sporu. Tuženiku je kao potreban priznat i dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, koji je odmjeren je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 213,74 EUR, te je tuženiku priznat kao potreban i dosuđen trošak zastupanja koji se sastoji od sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 26.05.2025. i 16.10.2025. (Tbr. 8/1) i zastupanja na ročištima od 19.05.2025. i 05.11.2025. (Tbr. 9/1) od po 25 bodova za svaku radnju, što ukupno iznosi 125 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 250,00 EUR, a uz PDV od 25% u iznosu od 662,50 EUR, to ukupno iznosi 312,50 EUR, te je upravo ovaj iznos sud dosudio tužitelju kao u izreci ove presude u točci II.

U Zagrebu, dana 16. prosinca 2025. godine

Sutkinja

Ivana Galić

Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 5 primjeraka.

DNA:

1. Pun. tužitelja - uz rješenje - nalog tužitelju za plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR

2. Pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte