REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb-Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-426/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, u pravnoj stvari tužitelja RA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Josip Letica, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa Dora Hanžeković Žuža, odvjetnica iz OD Hanžeković & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 2. prosinca 2025. godine u nazočnosti tužitelja osobno i odvjetnika Josipa Leke, te odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 16. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102102104, sklopljenog dana 3. studenog 2004. između tužitelja i tuženika, koja glasi:

„Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade za iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora“.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 559,78 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos:

- 495,82 eura od 21.11.2004. do isplate,

- 4,11 eura od 26.11.2004. do isplate,

- 59,85 eura od 11.12.2004. do isplate po stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., a od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječanj, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 16.12.2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječanj, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka u bitnom navodi da je u svojstvu korisnika kredita dana 3.11.2004. sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102102104 s namjenom kupnje nekretnine, prema kojem je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 84.439,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, s redovnom promjenjivom kamatnom stopom, u skladu sa jednostranom odlukom tuženika. Navodi da mu je tuženik na temelju čl. 10. predmetnog ugovora nezakonito i nepošteno naplatio naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini 1 %, na iznos kredita, odnosno 864,39 CHF ili u protuvrijednosti 4.217,70 kn i to na način da je dana 20.11.2004. naplaćeno 3.735,77 kn, dana 25.11.2004. iznos od 31,00 kn i dana 10.12.2004. iznos od 450,93 kn, što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi ukupno 559,78 eura.

Navodi da je predmetni ugovor dan tužitelju na unaprijed pripremljenom obrascu ugovora od strane tuženika, tako da tužitelj nije od tuženika dobio nikakve informacije o troškovima obrade kredita. Ugovorna odredba koja propisuje naknadu nije u cijelosti jasna, jer nije jasno navedeno na što se ti troškovi odnose, a nelogično je da i njihova visina ovisi o visini iznosa kredita. Stoga smatra da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužitelju od strane tuženika nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u nerazmjerno visokom iznosu od 559,78 eura. Poziva se na odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te zaključuje da je sporna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je stoga ništava.

Stoga tužitelj predlaže donošenje presude kojom će sud

- utvrditi da je ništetna odredba čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka 3.11.2004. godine, kako je to navedeno u izreci pod I.;

- naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 559,78 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća do isplate, kako je to detaljno navedeno u izreci pod II.

Također potražuje i naknadu parničnog troška sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno prigovara označenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.400,00 eura, s obzirom da se tužbom potražuje isplata iznosa od 559,78 eura. Osporava status tužitelja kao potrošača. Osporava osnov tužbenog zahtjeva, dok ne osporava da je od tužitelja naplati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 559,78 eura. Dakle, tuženik ne osporava visinu zahtjeva. Nadalje, smatra da je odredba o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, izražena u postotku, pa da iz tog razloga nije dopušteno ocjenjivati je li poštena ili nije. Pri tome se poziva na Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ, odnosno na čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i to na način da je službenik banke sa tužiteljem jasno iskomunicirao da postoji obveza plaćanja naknade za obradu kredita. Osim toga navodi da je informacija o obvezi plaćanja te naknade u visini 1% od iznosa kredita bila istaknuta i na lecima tuženika koji su bili uručeni tužitelju prije nego je sklopljen ugovor o kreditu. Tuženik navodi da se radi o naknadi za troškove koji su tuženiku prouzročeni uslijed obrade kredita, poput operativnih troškova (rada djelatnika), materijalni troškovi (uredski materijal, informatička oprema, korištenje energenta, troškovi razmjene podataka isl.), troškovi trećih strana (trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, izrada i potpisivanje ugovora i sl.), a za naplatu te naknade nije bilo zakonskog ograničenja. Tuženik se pri tome poziva na sudsku praksu domaćeg i suda EU.

Tuženik također ističe i prigovor zastare. Osporava i tijek kamata kako ih tužiteljica traži, tvrdeći da tuženik nije nesavjestan.

Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška.

3. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu (list 6-9 spisa), potvrdu banke o naplaćenoj naknadi za obradu kredita (list 10 spisa), Uvjete stambenih kredita od 1.4.2004. (list 38-42 spisa), kreditni zahtjev (list 44-51 spisa), Proces obrade kredita od 2004.- 2011. godine (list 52-53 spisa), saslušan je tužitelj (list 182 spisa), te je pročitana dostavljena sudska praksa.

4. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Svu naprijed označenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste niti stranke nisu dovodile u pitanje.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, te isplatu iznosa kojeg je tuženik neosnovano stekao na temelju te ništetne ugovorne odredbe.

7. Prvenstveno valja reći da je sud prihvatio u tužbi označenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.400,00 eura, a s obzirom da se tužbeni zahtjev sastoji od deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti i kondemnatornog zahtjeva za isplatom.

8. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 3.11.2004., pa se stoga na njega primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03, dalje: ZZP) i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, dalje: ZOO).

9. Odredbama čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st. 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

10. Sukladno čl. 84. ZZP-a, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

11. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12. Prema čl. 4. ZOO-a, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

13. Među strankama nije sporno da je tužitelj 3.11.2004. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102102104, kojim je tuženik tužitelju odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 86.439,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Jednako tako, nije sporno da je čl. 10. tog Ugovora određeno da je prije korištenja kredita korisnik kredita dužan za obradu zahtjeva i odobrenje kredita platiti 1% naknade na iznos kredita, obračunate sa datumom ugovora.

Nije sporno da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita i to 20.11.2004. u iznosu od 3.735,77 kn (495,82 eura), dana 25.11.2004. u iznosu od 31,00 kn (4,11 eura) i dana 10.12.2004. u iznosu od 450,93 kn (59,85 eura), sve obračunato prema fiksnom tečaju konverzije 1 euro=7,53450 kn.

14. Sporno je, je li navedena odredba o naknadi za obradu kredita nepoštena, a time i ništetna, odnosno je li ta odredba u suprotnosti s propisima kojima je uređena zaštita potrošača. Sporno je ima li tužitelj status potrošača, te je sporna i zastara.

15. Uvidom u čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu sud je utvrdio da je predmetni kredit ugovoren sa stambenom namjenom, zbog čega je zaključio da je tužitelj taj ugovor sklopio u svojstvu potrošača. Navedeno proizlazi i iz uvjerljivog iskaza tužitelja koji je rekao da je kredit iskoristi za kupnju stana za obitelj u kojem i danas žive.

16. Čitanjem predmetnog Ugovora sud je utvrdio da se radi o standardnom ugovoru banke (za stambene kredite), u kojem su sadržane unaprijed formulirane ugovorne klauzule.

17. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je rečeno da će se kod isplate kredita o iznosa kredita oduzeti naknada od nekih 1%. Pitao je kakva je to naknada, a rečeno mu je u banci da je to naknada za obradu kredita i da se ona mora platiti. Nikakvih daljnjih pitanja u vezi te naknade nije imao, jer bez da ju je platio sigurno ne bi dobio kredit. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu je radio kao vozač, a taj posao radi i danas. Plaća to vrijeme mu je iznosila 3.500,00 kn.

17.1 Tužitelj je uvjerljivo iskazivao, pa sud vjeruje da mu je u banci rečeno da mora platiti spornu naknadu za obradu kredita, odnosno da daljnjih pitanja nije imao jer da nije pristao, realizacija kredita ne bi bila moguća. To bi značilo da o spornoj ugovornoj odredbi nije mogao pregovarati sa bankom, već da je ta odredba dio standardnog ugovora, unaprijed formuliranog, koji je sastavljen od banke i na koju odredbu tužitelj sasvim sigurno nije mogao utjecati, već ju je morao prihvatiti takvu kakva je kako bi mu kredit bio isplaćen.

17.2. U odnosu na tvrdnje tuženika da su tužitelju bile dostupne informacije o spornoj naknadi, pri čemu se poziva na dostupne informacije u lecima i uvjetima stambenih kredita, te službenicu banke koja je tužitelju ukazala na spornu odredbu, valja reći da sud prihvaća iskaz tužitelja da mu je rečeno da spornu naknadu za obradu zahtjeva mora platiti. Prema tome, osim što i u ugovoru o kreditu i u lecima i uvjetima na koje se poziva tuženik stoji obveza plaćanja naknade u visini od 1 %, bez da je navedena struktura te naknade i usluge koje se podmiruju tom naknadom, o istoj naknadi sasvim sigurno nije bilo pregovaranja između ugovornih strana, jer je tužitelj istu morao platiti kako bi realizirao predmetni kredit koji mu je bio potreban za rješavanje stambenog pitanja.

17.3. Iako je tuženik na okolnost informiranja o spornoj ugovornoj odredbi predložio saslušati svjedokinju GA, sud ju nije pozivao, jer je sam tužitelj u svom iskazu priznao da mu je rečeno da mora platiti naknadu (što nije niti sporno), pri čemu on nije ništa drugo niti pitao. Osim toga, tuženik nije inzistirao na saslušanju ove svjedokinje, već je naprotiv predložio zaključenje glavne rasprave.

18. Stoga kako je sud utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, potrebno je utvrditi je li ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

19. U tom smislu valja reći da niti iz ugovora, niti iz dostavljenog obračuna naknade za bankarske usluge, a niti iz informativnih letaka koje je dostavio tuženik nije jasno navedeno od čega bi se sastojala naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita koju je naplatio od tužitelja, koje troškove i usluge ona obuhvaća, pa sud zaključuje da ta naknada ne odgovara stvarnim i konkretnim troškovima vezanim za obradu kredita (iskazana je u postotku od iznosa kredita). Naime, tek u odgovoru na tužbu, tuženik specificira usluge i troškove, koje bi se trebale pokrivati tom naknadom, međutim, to su paušalne tvrdnje. Stoga sud zaključuje da je sporna ugovorna odredba i u suprotnosti sa zahtjevom i načelom dobre vjere.

20. Nadalje, presudom suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine, povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavak 1. Direktive 93/13 i glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača neznatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

21. Stoga, kako je sud utvrdio da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, da na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), valja zaključiti da je sporna odredba članka 10. Ugovora, kojom je ugovoreno da se prije korištenja kredita plaća naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita u visini od 1% iznosa kredita, ništetna u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2. i članka 87. stavak 1. ZZP, te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. ZOO-a.

22. Slijedom navedenog, sud smatra da je naplata iznosa od 4.217,66 kn (što prema fiksnom tečaju 1 euro = 7,53450 kn, iznosi 559,78 eura), za troškove obrade kredita, nepoštena, a time i na temelju čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetna-toč. I. presude.

23. Također se ističe tuženiku da čl. 84. ZZP-a isključuje ocjenjivanje poštenosti ugovornih odredaba o predmetu ugovora i cijeni, a da je predmet spora akcesorna odredba koja se odnosi na naknadu (troškove) obrade kredita.

24. Člankom 323. i 324. ZOO-a je propisano da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih.

25. Nije sporno, a proizlazi i iz dokumentacije u spisu da je tuženik na temelju ništetne odredbe o troškovima obrade kredita od tužitelja naplatio iznos od ukupno 559,78 eura, što je protuvrijednosti iznosa od 4.217,66 kn prema fiksnom tečaju 1 euro = 7,53450 kn. Stoga mu je na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a dužan vratiti taj iznos.

26. O prigovoru zastare tuženika treba reći da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, zastarni rok će početi teći tek pravomoćnošću ove presude, zbog čega je neosnovan tuženikov prigovor zastare.

27. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate. Budući da je tuženik kod ugovaranja odredbe o troškovima obrade kredita postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, sud smatra da je isti nepošteni stjecatelj pa je dužan isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja, odnosno dana kada je banka naplatila naknadu, a to je dana 20.11.2004. za iznos od 3.735,77 kn (495,82 eura), dana 25.11.2004. za iznos od 31,00 kn (4,11 eura) i dana 10.12.2004. za iznos od 450,93 kn (59,85 eura), što nije sporno, a proizlazi i iz potvrde banke koja prileži na listu 10 spisa. Stopa zateznih kamata propisana je čl. 29. st. 2. ZOO-a.

28. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. II. izreke.

29. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, odluka o parničnom trošku je donesena primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa) i označenom VPS-u u tužbi od 1.400,00 eura (koji je sud prihvatio s obzirom da je predmet spora nenovčani i novčani zahtjev), dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1), trošak sastava obrazloženog podneska od 31.7.2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8/1), trošak zastupanja na ročištima od 6.11.2025. i 2.12.2025. u iznosu od 200,00 eura za svako (Tbr. 9/1), što iznosi 800,00 eura, uvećano za 25% PDV-a od 200,00 eura, te plaćenu sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 eura i presudu u iznosu od 53,09 eura, što je ukupno 1.079,64 eura.

29.1. Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelj ima pravo i na zatezne kamate na parnični trošak koje teku od dana donošenja odluke o trošku. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. III. izreke.

U Zagrebu 16. prosinca 2025.

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja uz rješenje da plati sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 53,09 eura

2. Punomoćniku tuženika