Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-67/2025-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Snježani Polgar, u pravnoj stvari tužiteljice AH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po opunomoćeniku Velimir Galiću, odvjetniku u Požegi, Dragutina Lermana 6, Požega protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po opunomoćenicima iz OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 29. listopada 2025., u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice odvjetnika Velimira Galića, a u odsutnosti opunomoćenika tuženika na temelju čl. 335. stavak 4. ZPP-a, dana 16. prosinca 2025.

p r e s u d i o j e

r i j e š i o j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe glave 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103396772 koji je pokojni suprug tužiteljice AH, [adresa], RH zaključio sa tuženom Erste&steiermarksiche bana d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, dana 05.07.2007 godine, koje glase: 1.IZNOS KREDITA

-10.960,00 CHF (desettisućadevetstošezdesetCHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.

7.NAČIN VRAĆANJA

Otplata kredita u 84 mjesečnih anuiteta nakon prijenosa kredita u naplatu. Kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu.

Iznos anuiteta-160,06 CHF

VALUTNA KLAUZULA

Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate na zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se prema srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke. Korisnik kredita je upoznat s mogućim promjena iznosa anuiteta od dospijeću u kunama nastalog uslijed promjena tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru, korisnik potvrđuje, da ga je Banka informirala o posljedicama i svim drugim eventualnim rizicima promjene tečaja.

II Nalaže se tuženiku, Erste&steiermarkischebank d.d. Rijela, Jadranski trg 3a da tužiteljici AH, [adresa] isplati iznos od 1.542,00 EUR, na ime stečenog bez osnove, sa zakonskom zateznom koja teče na iznose od:

-za iznos od 0,48 EUR sa z.z.kamatom počevši od 06.02.2007.g.do ispl

-za iznos od 6,70 EUR sa z.z.kamatom počevši od 26.03.2007.g.do ispl

-za iznos od 6,70 EUR sa z.z kamatom počevši od 26.03.2007.g.do ispl

-za iznos od 9,35 EUR sa z.z.kamatom počevši od 05.06.2007.g.do ispl

-za iznos od 9,35 EUR sa z.z kamatom počevši od 05.07.2007.g.do ispl

-za iznos od 9,35 EUR sa z.z.kamatom počevši od 04.08.2007.g.do ispl

-za iznos od 9,35 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.09.2007.g.do ispl

-za iznos od 9,35 EUR sa z.z.kamatom počevši od 06.10.2007.g.do ispl

-za iznos od 35,90 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.12.2007.g.do ispl

-za iznos od 9,35 EUR sa z.z.kamatom počevši od 07.01.2008.g. do ispl

-za iznos od 35,90 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.02.2008.g.do ispl.

-za iznos od 35,90 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.03.2008.g.do ispl.

-za iznos od 35,90 EUR sa z.z.kamatom počevši od 03.05.2008.g.do ispl.

-za iznos od 35,90 EUR sa z.z.kamatom počevši od 03.05.2008.g.do ispl

-za iznos od 35,90 EUR sa z.z.kamatom počevši od 28.08.2008.g. do isl

-za iznos od 35,90 EUR sa z.z.kamatom počevši od 28.08.2008.g.do ispl

-za iznos od 15,99 EUR sa z.z.kamatom počevši od 26.01.2009.g.do ispl.

-za iznos od 42,53 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.02.2009.g.do ispl.

-za iznos od 7,23 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.03.2009.g.do ispl.

-za iznos od 35,90 EUR sa z.z.kamatom počevši od 05.05.2009.g.do ispl.

-za iznos od 9,35 EUR sa z.z.kamatom počevši od 04.07.2009.g.do ispl.

-za iznos od 9,35 EUR sa z.z kamatom počevši od 04.07.2009.g.do ispl.

-za iznos od 21,91 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.09.2009.g.do ispl.

-za iznos od 35,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 26.10.2009.g.do ispl.

-za iznos od 35,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.11..2009.g.do ispl.

-za iznos od 48,46 EUR sa z.z.kamatom počevši od 08.01.2010.g.do ispl.

-za iznos od 8,64 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.02.2010 g.do ispl.

-za iznos od 8,64 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.03.2010.g.do ispl.

-za iznos od 8,64 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.04.2010.g.do ispl.

-za iznos od 15,28 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.05.2010.g.do ispl.

-za iznos od 15,28 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.06.2010.g.do ispl.

-za iznos od 13,29 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.07.2010.g.do ispl.

-za iznos od 15,28 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.08.2010.g.do ispl.

-za iznos od 35,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.09.2010.g.do ispl.

-za iznos od 35,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.10.2010.g.do ispl.

-za iznos od 8,64 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.11.2010.g.do ispl.

-za iznos od 35,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.12.2010.g. do ispl.

-za iznos od 35,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 08.01.2011.g.do ispl.

-za iznos od 8,64 EUR sa z.z.kamatom počevši od 08.02.2011.g.do ispl.

-za iznos od 8,64 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.03.2011.g.do ispl.

-za iznos od 19,92 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.04.2011.g.do ispl.

-za iznos od 35,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.05.2011.g.do ispl.

-za iznos od 35,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 08.06.2011.g. do ispl.

-za iznos od 35,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 08.07.2011.g.do ispl.

-za iznos od 35,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.08.2011.g. do ispl.

-za iznos od 35.18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.09.2011.g.do ispl.

-za iznos od 35,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.10.2011.g.do ispl.

-za iznos od 21,91 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.11.2011.g.do ispl.

-za iznos od 35,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.12.2011.g.do ispl.

-za iznos od 35,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.01.2012.g.do ispl.

-za iznos od 35,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.02.2012 g.do ispl.

-za iznos od 35,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.03.2012.g.do ispl.

-za iznos od 35,60 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.04.2012.g.do ispl

-za iznos od 35,60 EUR sa z.z.kamatom počevši od 08.05.2013.g.do ispl

-za iznos od 35,60 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.06.2012.g.do ispl

-za iznos od 35,60 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.07.2012.g.do ispl

-za iznos od 9,06 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.08.2012.g.do ispl

-za iznos od 9,06 EUR sa z.z.kamatom počevši od 13.09.2012.g.do ispl

-za iznos od 9,06 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.10.2012.g.do ispl

-za iznos od 9.06.EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.11.2012.g.do ispl

-za iznos od 5,74 EUR sa z.z kamatom počevši od 10.12.2012.g.do ispl

-za iznos od 15,69 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.01.2013.g.do ispl

-za iznos od 9,06 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.02.2013.g.do ispl.

-za iznos od 9,06 EUR sa z.z.kamatom počevši od 07.03.2013.g.do ispl

-za iznos od 9,06 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.03.2013.g.do ispl

-za iznos od 28,30 EUR sa z.z.kamatom počevši od 06.04.2013.g.do ispl

-za iznos od 18,05 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.04.2013.g.do ispl i to do 31.srpnja 2015. po stopi određenoj u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5% poena, a od 1.kolovoza 2015 godine, do 31. srpnja 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sve to u roku od 15 dana.

III Odbija se tužiteljica s preostalim djelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 147,61 EUR.

IV Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3A, 51000 Rijeka, OIB 23057039320 da tužiteljiici AH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak postupka u iznosu od 1.576,17 EUR, na koje troškove teku zakonske zatezne kamate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, počev od 15. prosinca 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

r i j e š i o j e

I Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3A, 51000 Rijeka, OIB 23057039320 o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Požegi radi odlučivanja u ovoj građansko-pravnoj stvari.

II Odbija se tuženik s prigovorom radi prijeboja.

Obrazloženje

1. RH podnio je tužbu protiv Erste&Steiermarkische Bank d.d., radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate. Ističe da je s tuženikom dana 5.2.2007. godine zaključio Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5103396772, te su stranke tako sačinjenu ispravu podnijele na potvrdu kod Javnog bilježnika. Temeljem navedenog ugovora ishodio je kod tuženika kredit u iznosu od 10.960,00 CHF u protuvrijednosti u kunama na rok otplate kredita od 84 mjeseca.

1.1. Ističe da je člankom 2. navedenog ugovora ugovoreno da kreditor odobrava i stavlja korisniku kredita na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 10.960,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a, na dan puštanja kredita u tečaj, a prema čl.7 ugovora otplata kredita je u 84 mjesečnih anuiteta nakon prijenosa kredita u otplatu time da je iznos anuiteta 160,07 CHF. Korisnik kredita se obvezao navedeni iznos vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

1.2. Tužitelj ističe da je sklopio predmetni ugovor te pri tome pristao i na opće akte tuženika, a da se sa istima nije upoznao niti razumio. Navodi da je tuženik na takav način povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača zaključivši sa istim navedeni ugovor o kreditu, koristeći u istom ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je u istom ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja te u vrijeme zaključenja ugovora tuženik nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Smatra da je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.3.Tužitelj navodi da je navedeno potvrđeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH od 3.9.2019. u odluci br. Rev-2221/2018-11 gdje je nesporno zaključeno da su banke, a tako i tuženik, u navedenom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnike kredita, koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF (valutna klauzula) a da se pri tome nije pojedinačno pregovaralo.

1.4. Tužitelj navodi da je nesporno, a sve temeljem navedene presude, da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora zaključenog između stranaka ništetne.

1.5. Nadalje ističe, pozivajući se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2, da se na individualne restitucijske zahtjeve primjenjuje zastarni rok od 5 godina, te da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

1.6. Držeći da je jednostranim i protuzakonitim postupanjem tuženika oštećena, predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 2. i 7 Ugovora o namjenskom kreditu br. 476/2005 od 5.2.2007. te da naloži tuženiku isplatu novčanog iznosa od 1689,61 EUR s pripadajućim zakonskim kamatama na mjesečne iznose.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list br. 24-36) ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi iz razloga što su stranke ugovora o kreditu u članku 14. Ugovora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta Erste banke te se pozivaju na članke 46. i 48. ZPP-a.

2.1. Tuženik također ističe prigovor zastare te navodi da su tužiteljeva potraživanja u zastari. Smatra da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača i u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.; dalje u tekstu: ZOO).

2.3. Tuženik smatra da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO- a te se poziva na odluku Suda EU u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA). Navodi da primjenjujući stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe članka 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

2.4. Nadalje, tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Tuženik ističe da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF odnosno da je isti itekako bio obavješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a uz to je tužitelj i profitirao ugovaranjem oročenog depozita.

2.5. Naime navodi da je predmetnim ugovorom o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren depozit u visini od 10% od iznosa kredita tj. iznos od 1.096,00 CHF. U trenutku uplate depozita od 1.096,00 CHF na dan 6. veljače 2007. isti je vrijedio 5.070,21 HRK dok je po isplati depozita tužitelj profitirao na povećanju tečaja CHF u iznosu od 1.608,45 HRK tako da se opravdano postavlja pitanje navodnog rizika, koji je tužitelj preuzeo ugovaranjem predmetnog kredita.

2.6. Tuženik nadalje navodi da nisu ostvarili niti mogu ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer su i sami zaduženi u CHF te tako isto trpe tečajni rizik u CHF.

2.8. Zaključno o valutnoj klauzuli navodi da je odredba o valutnoj klauzuli u ovom predmetnom ugovoru o kreditu odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

2.9. U vezi zateznih kamata koje tužitelj potražuje, tuženik ističe da je odredbom članka 214. ZOO-a (Službeni list SFRJ, broj: 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., Narodne novine, broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a, propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Poziva se i na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004. godine, u kojem je utvrđeno da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju imao bi pravo na zatezne kamate od dana podnošenja tužbe.

2.10. Tuženik također ističe prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnove razlike u depozitu koji je na dan kada je isplaćen, iznosio 213,48 EUR više nego u trenutku kad je zaključen ugovor o kreditu. Predlaže da sud, ukoliko nađe ništetnom pobijanu odredbu u valutnoj klauzuli utvrdi postojanje njegove tražbine prema tuženiku u iznosu od 213,48 EUR te da sud izvrši prijeboj tražbina.

2.11. Tužitelj isto tako ističe da se status potrošača ne presumira te je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju.

2.12. Tuženik dakle u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovane u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Kako je tijekom postupka tužitelj umro, parnicu je preuzela kao njegova nasljednica AH, a kako to i proizlazi i iz rješenja o nasljeđivanju Javnog bilježnika Ante Brekala br. O-278/2024 od 30. travnja 2024.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid o ugovoru o kreditu br. 51400607- 5103396772 od 5. veljače 2007., pregled prometa po partiji kredita, zatim u priloge spisu, u Ugovor o oročenom deviznom depozitu (list br. 55) reklamni materijal, pitanja i odgovori za stambene kredite, stambeni krediti uz valutnu klauzulu Erste banke u CHF u EUR i USD, informacija pojam valutne klauzule i rizici financiranja u kunama, stambeni krediti s ostatkom vrijednosti, pisani iskaz GH (list br. 89) u Nalaz i mišljenje vještaka Sande Marinac od 29.2.2024. (list br. 183-188), saslušana je tužiteljica (list br. 251).

5. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim do presuđenog iznosa a odbio tužiteljicu s preostalim djelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 147,61 EUR.

6. Sud je kao nesporno utvrdio da su prednik tužiteljice i tuženik dana 5. veljače 2007. sklopili ugovor o kreditu na iznos od 10.960,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

7. Sporno je međutim je li Općinski sud u Požegi mjesno nadležan u ovom postupku, kao i osnova, visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja i prigovor radi prijeboja, status potrošača te tijek zakonski zateznih kamata

8. Radi utvrđenja je li Općinski sud u Požegi mjesto nadležan, sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103396772 od 5. veljače 2007. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je ugovoreno u čl. 14. da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke. Iz predmetnog Ugovora proizlazi da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu, a koji ugovor predstavlja potrošački ugovor, te se za mjesnu nadležnost stoga primjenjuju odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15., 52/16.). Prema odredbi čl. 19.l st.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

8.1. Imajući u vidu da je ugovorni odnos nastao 2007. godine, imaju se primijeniti i odredbe Zakona o zaštiti potrošača – dalje ZZP iz 2003. godine (Narodne novine, broj: 96/03.). Prema odredbi čl. 81 st. 1. i 2. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formiranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Identičnu odredbu sadrži i čl. 96. ZZP-a (Narodne novine, broj: 79/07., 125/07. i 75/09.) kao i čl. 49. ZZP-a (Narodne novine, broj: 41/14., 110/15., 14/19.), a navedeni zakoni usklađeni su s Direktivom Vijeća EEZ br. 97/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

8.2. O prorogacijskoj klauzuli (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke je zauzeo stav i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog online 5. studenog 2020., Zaključak poslovni broj: Su IV- 308/2020, na način da je istakao da je to klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništena ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), općeimovno stanje potrošača i druge bitne okolnosti.

8.3. U konkretnom slučaju Ugovor o kreditu je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu. Stoga se ima smatrati da na ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti, a koja je bila unaprijed formulirana od strane tuženika, tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njen sadržaj. Na tužitelja kao potrošača se primjenjuju odredbe ZZP-a, a prema kojima pravna posljedica takovih ugovornih odredbi propisana je čl. 87. st. 1. ZZP-a (Narodne novine, broj: 96/03.) odnosno čl. 102 st. 1. ZZP-a (Narodne novine, broj: 79/07.) kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

8.4. Stoga, mišljenje je suda, a uzimajući u obzir da je spor pokrenut radi ostvarivanja prava tužitelja iz potrošačkog Ugovora, kao i okolnosti prilikom sklapanja Ugovora, da odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, a obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i koja je sastavljena od strane tuženika, a sve sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svoga sjedišta, a time si ostvari pogodnost i bitno manje troškove, dok istodobno tužitelj ne prebiva u mjestu sjedišta tuženika i takva odredba je za njega otegotna obzirom na udaljenost između mjesta prebivališta tužiteljice (A) i sjedišta tuženika (Rijeka) i uzrokuje znatnu procesnu neravnotežu između stranaka.

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Vrhovnog Trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

9.1. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

9.2. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

9.3. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

9.4. Uvidom u navedeni Ugovor o kreditu od 5. veljače 2007. utvrđeno je da je tuženik korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 10.960,00 CHF koji se kredit prema čl. 7. Ugovora otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta koji iznose 160,06 CHF, a koji anuiteti se plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja

9.5. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, to su dakle ništave odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF (čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu).

9.6. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

10. Iz iskaza tužiteljice, kojem sud u cijelosti poklanja vjeru proizlazi da je njen suprug RH digao kredit u Erste banci 2007. godine u iznosu od oko 10.960,00 CHF a taj kredit im je trebao za adaptaciju kuće i koji kredit su u cijelosti iskoristili u tu svrhu. Zna da je suprug rekao da su mu u banci sugerirali kredit u CHF jer je bio najpovoljniji i zato je upravo i digao kredit u CHF. Nije joj poznato da li su supruga upozorili na rizik sklapanja ugovora u CHF, no znala je da je CHF u to vrijeme odnosno oduvijek bio stabilan tako da nije bilo razloga za sumnju u rizičnost sklapanja ugovora u CHF od strane supruga. Suprug je u vrijeme sklapanja ugovora radio u Kombinatu, nije imao obrt niti udio u trgovačkom društvu, misli da je imao trajni nalog u banci. Sjeća se da su rate znatno bile porasle nakon određenih godina, tako da je bilo teško otplaćivati suprugu tako povećane rate, a živjeli su isključivo od plaće, zajedno sa troje djece. Obzirom da nije sudjelovala u sklapanju ugovora, ne zna kako je tekao postupak sklapanja, pregovaranja, samo zna da joj je suprug rekao da mu je savjetovano da digne kredit u CHF jer je isti bio stabilan i bila je povoljnija kamatna stopa.

11. Uvažavajući gore navedene dokaze i iskaz tužiteljice kao vjerodostojne i istinite, sud je prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti članaka Ugovora kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF i način otplate, odlučivši kao u točki I izreke presude.

11.1. Naime iz iskaza tužiteljice proizlazi dakle da tuženik nije potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi. Po ocjeni suda, tuženik je propustio informirati potrošača o općem riziku uz svaku valutnu klauzulu a osobito da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR, budući da se tečajna politika HNB temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR, dok tečaj ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB

11.2. Prednik tužiteljice je dobio unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao unaprijed ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da je potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi odnosno nije dokazao da je predniku tužiteljice dao dostatne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku.

11.3. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti i odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu (čl. 2. i 7. ugovora) osnovan.

11.4. Sud nije posebno cijenio pisani iskaz GH (list 89), jer se iz istog ne može zaključiti o postupanju tuženika u konkretnom pravnom poslu odnosno predmetnom ugovoru o kreditu. Imenovana općenito navodi na koji način je postupno s klijentima u svezi sa kreditima u švicarskim francima no to ne znači da se u konkretnom slučaju tako postupalo, niti je to tuženik dokazao.

12. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe te se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

13. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Sande Marinac od 29. veljače 2024. (list 184- 188) koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim, a na koji nalaz i mišljenje tužiteljica nije imala primjedbe, te je sukladno istom i specificirala određeni tužbeni zahtjev potražujući iznos od 1.542,00 EUR s zakonskim zateznim kamatama za iznose pobliže opisane u izreci presude.

13.1. Tuženik je u podnesku od 8.5.2024. prigovorio zadaći koja je dana vještaku, a posljedično nalazu i mišljenju vještaka obzirom da istim nije obuhvaćen prigovor radi prebijanja tražbine s osnove razlike u depozitu. Istim podneskom tuženik Se usprotivio povlačenju djela tužbenog zahtjeva u iznosu od 147,61 EUR. Ističe da je tužiteljica tužbenim zahtjevom zahtijevala isplatu iznosa od 1.689,61 EUR koji iznos je smanjila podneskom od 28. travnja 2024. na iznos od 1.542,00 EUR. Predlaže da sud meritorno odluči o tom djelu tužbenog zahtjeva.

13.2. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka proizlazi da zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita ( tečajne razlike), tužitelj je više platio iznos od 11.618,18 HRK odnosno 1.542,00 EUR.

13.3. Prihvaćajući u cijelosti nalaz i mišljenje imenovane vještakinje sud je tužiteljici dosudio iznos od 1.542,00 EUR s zakonskim zateznim kamatama na iznose pobliže navedene u točki II izreke presude a odbivši je sa preostalim djelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 147,61 EUR, odlučivši kao u točki III izreke presude.

13.4. Tužiteljica je tužbom zahtijevala isplatu iznosa od 1.689,61 EUR, dok je nakon nalaza i mišljenja vještakinje smanjila zahtjev na iznos od 1.542,00 EUR te je sud obzirom da se tuženik protivio takvo smanjenju zahtjeva, odlučio meritorno o tom zahtjevu.

14. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.

14.1. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.) Rok zastare dakle počinje teći od 15. lipnja 2018., a kako je predmetna tužba podnesena 10.10.2022., to nije nastupila zastara potraživanja

15. U vezi tuženikovog prigovora radi prebijanja, ovaj sud ocjenjuje da je neosnovan u cijelosti.

15.1. Ovaj sud smatra neosnovanim eventualno potraživanja tuženika spram tužitelja istaknutog u prigovoru radi prijeboja s osnova razlike u depozitu.

15.2. Tužitelj je isplatio tuženiku u utuženom razdoblju onaj iznos u kunama kojeg je tuženik od njega potraživao. Sukladno tome, tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve ono što je od njega potraživao. Stoga, nema stjecanja bez osnove tužitelja jer je svaki izračun anuiteta vršio tuženik te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja. Odredba čl. 232. st. 2. ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora.

16. Iz iskaza tužiteljice a i iz ugovora o kreditu proizlazi da je njen prednik imao status potrošača jer je kredit podignut za privatnu srhu te je i iskorišten u tu svrhu.

17. Također je neosnovan prigovor tuženika vezano za tijek zakonske zatezne kamate, jer nije odlučno da li je isti nepošten stjecatelj od donošenja odluke u kolektivnom sporu, a obzirom da je prema čl. 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, tako da od primitka svakog anuiteta teku zakonske zatezne kamate.

17.1. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. st. 5. ZPP-a u svezi s odredbom članka 155. ZPP-a.

17.2. Sud je tužiteljici priznao troškove pristojbe na tužbu u iznosu od 53,00 EUR, , troškove sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR po Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa), troškove zastupanja na pripremnom ročištu od 24.2.2023. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 28.4.2024. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupnaje na glavnoj raspravi od 20.10.2025 u iznosu od 200,00 EUR i nagradu za pristup ročištu radi objave presude u iznosu od 100,00 EUR. Ukupno troškovi zastupnja sa PDV-om iznose 1.125,00 EUR. Troškovi vještačenja iznose od 398,17 EUR tako da je sud ukupno tužiteljici na ime troškova parničnog postupka dosudio iznos od 1.576,17 EUR.

18. Slijedom svega naprijed obrazloženog valjalo je odlučiti kao u toč. I do IV izreke ove presude.

U Požegi, 16. prosinca 2025.

Sudac

Snježana Polgar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda za županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. Odvjetnik Velimir Galić, Požega, Dragutina Lermana 6

2. OD R, G i partneri, Zagreb, Lopašićeva 6

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte