Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-291/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ankice Jakovina, predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Martin Sherri, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka, dioničko društvo, OIB: 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1044/2024-16 od 30. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1044/2024-16 od 30. siječnja 2025. u točkama VI., VII. i VIII. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke dio čl.2.st.1. Ugovora o kreditu br. 919969 solemniziranog po javnom bilježniku Obreniji Ribarić dana 30. 8. 2006.. posl.br. OU-892//2006 sklopljenog između tužitelja i tuženika, u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa redovne kamate u skladu s odlukom o kamatama i naknadama Kreditora i glasi: „... promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamata i naknadama kreditora.“

II. Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke dio čl.2.st.4. Ugovora o kreditu br. 919969 solemniziranog po javnom bilježniku Obreniji Ribarić dana 30. 8. 2006.g. posl.br. OU-892/2006 sklopljenog između tužitelja i tuženika, u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa redovne kamate po dospijeću u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora i glasi: „Promjenjiva, po stopi utvrđenoj

Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“

III. Utvrđuje se da je ništetan dio čl.8. Ugovora o kreditu br. 919969 solemniziranog po javnom bilježniku Obreniji Ribarić dana 30. 8. 2006.g. posl.br. OU-892/2006 kojeg je tužitelj sklopio s tuženikom dana 30. 8. 2006., kojim je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća i koji glasi: „ Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 507, 20 CHF (petstosedamšvicarskihfranakaidvadesetcenti) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB tečaju za devize važećem na dan dospijeća. Anuiteti dospijevaju na naplatu svakog 01. u mjesecu počevši od 01.02.2008.(prviveljačedvijetisućeosmegodine).

IV. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, isplatiti tužitelju RU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], s osnove promjenjive kamatne stope, iznos od 592,24 EUR sa zakonskom zateznom kamatom i to na pojedine iznose od dospijeća pa do plateža, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, isplatiti tužitelju RU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], s osnove valutne razlike temeljene na CHF valutnoj klauzuli, iznos od 2.141,24 EUR sa zakonskom zateznom kamatom i to na pojedine iznose od dospijeća pa do plateža, u roku od 15 dana.

VI. Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke čl.6.st.1. Ugovora o kreditu br. 919969 solemniziranog po javnom bilježniku Obreniji Ribarić dana 30. 8. 2006.g. posl.br. OU-892/2006 sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu i administraciju kredita, a koji glasi: „ Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“.

VII. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, isplatiti tužitelju RU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime naplaćene naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita, iznos od 162,95 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2.9.2006. do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

VIII. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 875,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 30. siječnja 2025. do plateža, sve to u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude u točkama VI., VII. i VIII. izreke žali se tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Pogrešna je primjena materijalnog prava jer sud pogrešno ocjenjuje nepoštenim čl. 6.1. Ugovora, koji se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe, tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva. Člankom 6. Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita (čl. 6.1.), a iznos te naknade jasno i razumljivo je izražen u postotku od 1,10% od iznosa kredita. Apsurdno je tvrditi da bi ovakva odredba bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju. Iz Ugovora je nesporno da su ispunjene dvije pretpostavke, jasna i lako uočljiva odredba. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, tužitelj tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom, a tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Netočno je tvrditi da je tuženik donio proizvoljnu, jednostranu odluku naplate naknade za obradu i administraciju kredita, bez znanja korisnika, a radi se o naknadi za administraciju i obradu kredita. Tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, a nisu ni na koji način mogle uzrokovati znatnu neravnotežu na štetu potrošača. Tužitelj tvrdi da se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu naknadu, te da je time tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj, jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe. Ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Sud je pogrešno utvrdio da se radi o formularnom (tipskom) ugovoru, te da se o odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Prvostupanjska presuda je neosnovana, pa je tuženiku neosnovano naloženo i da plati trošak. Predlaže se preinačiti presudu, na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u pobijanom dijelu i dosudi trošak postupka tuženiku uključujući i trošak žalbe, a podredno ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovno odlučivanje.

2.1. U odgovoru na žalbu, tužitelj predlaže odbiti kao neosnovanu žalbu u potpunosti i potvrditi presudu, sve uz naknadu troškova odgovora na žalbu.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je između ostalog zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i isplata iznosa isplaćenog po toj osnovi.

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 I 146/25 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka. U konkretnom slučaju tužena pobija samo točke VI.,VII. I VIII. izreke presude.

6. U obrazloženju pobijane presude je između ostalog navedeno:

- da tužitelj tvrdi da je s pravnim prednikom tuženika 30. 8. 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 919969

- da je iz saslušanja tužitelja utvrđeno da je zaključio predmetni ugovor o kreditu 2006. za kupnju automobila

- da je u banku upućen od strane autokuće

- da je ugovor sadržajno pripremila banka, da se radilo o tipskom ugovoru time da mu djelatnik banke nije protumačio pojedine odredbe ugovora pa tako ni odredbe koje se odnose naknadu za obradu kredita

- da nije stekao mogućnost, niti mu je to rečeno da bi na bilo koji način mogao utjecati na pojedine odredbe ugovora

- da vezano uz naknadu za obradu kredita djelatnik banke nije mu pojasnio o kakvoj se naknadi radi, koji bi konkretno troškovi nastali za banku koji bi se pokrivali tom naknadom, već mu je samo rečeno da se ta naknada mora platiti da bi se realizirao kredit

- da nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita 30. 8. 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 919969 kojim ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 24.086,00 CHF

- da u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o plaćanju jednokratne naknade sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja

- da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca

- da je predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava

- da je tužitelj platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, pa je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da je navedena odredba ništetna jer predstavlja nepoštenu odredbu

- da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom

- da je utvrđeno da je tužitelju rečeno vezano uz plaćanje naknade banci da se ta naknada mora platiti ako hoće kredit

- da to ukazuje da je plaćanje navedene naknade bilo već unaprijed određeno, da ga je odredila banka, pa je to uzrokovalo neravnopravni položaj tužitelja u odnosu na kreditora

- da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja jer je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,10% na iznos kredita

- da se o ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja

- da je činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita

- da su ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanja kredita "pokriveni" plaćeni stvarni troškovi tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa

- da tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo

- da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi

- da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada u iznosu od 1,10% niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova

- da je iz svih navedenih razloga ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba

- da potraživanje navedene naknade nije u zastari.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je utvrdio ništetnom odredbu predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada u visini od 1,10 % od iznosa kredita koja se plaća jednokratno.

8. Naime, prvostupanjski sud utvrdio je temeljem iskaza tužitelja da je odredba Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade od 1,10% od iznosa kredita bila sastavni dio standardnog ugovora sastavljenog od tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je tužitelju nametnuta kao obveza koja nije propisana Zakonom o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01- dalje: ZOO), te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

9. Valja istaći da osim što u Ugovoru o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

10. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03, - dalje: ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tužena) nije dokazala stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.''

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništetna jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju nije mogao utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer mu nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade).

12. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim Ugovor o kreditu.

13. Ovdje valja naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

14. Na temelju prednjih utvrđenja pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 162,95 EUR naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate do plaćanja od strane tuženika.

15. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio tuženikov prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa kako je posljedica ništetnosti obveza vraćanja stečenog bez osnove. U konkretnom slučaju zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

16. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju neosnovano isplaćenog iznosa od trenutka uplate, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju taj iznos sa zateznom kamatom od dospjelosti do isplate, pa je suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev uz pripadajuću zateznu kamatu jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem uplaćenog iznosa.

17. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a). Tužena u žalbi ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a drugostupanjski sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

18. Stoga je valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja u točkama VI., VII. i VIII. izreke.

19. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

20. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer odgovor na žalbu nije bila potrebna parnična radnja.

21. U preostalom, a nepobijanom dijelu (točke I., II., III., IV. i V. izreke) presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 16. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina