1

Poslovni broj: 7 Us I-1404/2022-10 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 7 Us I-1404/2022-10 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Jasenki Beker, po prijedlogu sudske savjetnice Tatjane Sekulić, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Huselić, u upravnom sporu tužitelja P. S. iz J., OIB: … i B. G. iz J., OIB: …, obojica zastupani po opunomoćeniku M. P., odvjetniku u V., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda O., Službe za nadzor, Odjela za inspekcijski nadzor u području koncesija, O., radi utvrđivanja obveze naknade za koncesiju, 20. listopada 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi poništavanja rješenja tuženika, KLASA: UP/I-471-01/22-11/38, URBROJ: 513-02-7005/4-22-8 od 3. studenog 2022.

 

II  Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

1. Osporavanim rješenjem tuženika u točki I. izreke, korisnicima koncesije – solidarnim dužnicima Lj. I., P. S., B. G. i T. V. utvrđuje se obračunana (evidentirana), a neuplaćena naknada za koncesiju za korištenje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske, na području Općine M., ID …, za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2021. u iznosu od 65.173,16 kn/8.649,96 eur., kamate zbog nepravovremenog plaćanja naknade za koncesiju za korištenje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske, na području Općine M., ID …, za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2021., obračunate od dana dospijeća obveze do dana donošenja rješenja, 3. studenog 2022. u iznosu od 12.813,07 kn/1.700,59 eur, odnosno ukupna obveza za naknadu za koncesiju za korištenje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske i obračunate kamate iznosi 77.986,23 kn/10.350,55 eur. U točki II. izreke naloženo je korisnicima koncesije da uplate naknadu za koncesiju kao i kamate zbog nepravovremenog plaćanja naknade za koncesiju na navedeni račun Državnog proračuna. U točki III. Izreke osporavanog rješenja naloženo je korisnicima koncesije da sami obračunaju i uplate daljnje kamate na obvezu iz točke II. ovog rješenja od 3. studenog 2022. do dana uplate. U točki IV. izreke naloženo je korisnicima koncesije da nakon izvršenih uplata obveza iz točke II. izreke ovog rješenja provedu odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama koja se odnose na utvrđenu obvezu. U točki V. izreke navedeno je da će obveznici izvršiti ovo rješenje u roku od 8 (osam) dana, ako obveznici ne izvrše uplate iz točke II. naplata će se izvršiti ovrhom. Obveznici će dokaz o izvršenoj uplati utvrđenih obveza dostaviti ovom tijelu najkasnije slijedećeg dana po izvršenoj uplati. U točki VI: izreke određeno je da protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.

           2. Tužitelji u tužbi navode da je osporavano rješenje oprečno i kontradiktorno zbog čega se ne može ispitati, odnosno da izreka rješenja proturječi razlozima rješenja osobito u pogledu izračuna glavnice i kamate na glavnicu, te sadržaja isprava odnosno Ugovora o koncesiji poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države od 2. svibnja 2001. i Anexa ugovora o koncesiji poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske od 19. prosinca 2013. Nadalje, ističu da tuženik navodi da u razdoblju od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2021. koncesijski dug iznosi 65.173,16 kn a da je uplaćeno 0,00 kn, iako je iz zapisnika o obavljenom nadzoru zakonitosti, pravilnosti i pravodobnosti obračuna, prijava i uplata naknade za koncesiju vidljiv tijek uplata naknade za predmetno koncesijsko razdoblje. Smatraju da su dugovanja i uplate iz različitih evidencija, različitih nadležnih tijela a u odnosu na istu obvezu, isti vremenski period i iste obveznike potpuno oprečna s izrekom osporavanog rješenja. Tužitelji ističu prigovor litispendencije i navode da je za istu tražbinu već donesena presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-13/2021 od 8. studenog 2021. koja se trenutno nalazi u postupku po žalbi u Županijskom sudu u Sisku. Navode i da je u Upravnom sudu u Osijeku vođen spor protiv rješenja tuženika KLASA: UP/I-471-01/19-11/2, URBROJ: 513-02-7005/4-19-8 od 29. srpnja 2019. kojim je obuhvaćeno potpuno identično razdoblje sa identičnim iznosima te je presudom poslovni broj UsI-977/2019 od 19. prosinca 2019. isto poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak. Tužitelji se pozivaju na odredbe Zakona o koncesijama, smatraju da je tuženik pogrešno i nepravilno obračunao kamate na iznose koncesijske naknade te ističu prigovor zastare potraživanje predmetne naknade. Predlažu Sudu provesti dokaz saslušanjem tužitelja i provođenjem računovodstveno-knjigovodstvenog vještačenja te usvojiti tužbeni zahtjev, poništiti osporavano rješenje tuženika i predmet vratiti na ponovni postupak, uz naknadu troška upravnog spora.

4. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su ovlašteni carinski službenici obavili nadzor zakonitosti, pravilnosti i pravodobnosti obračuna, prijava i uplata naknade za koncesiju za korištenje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31.prosinca 2021. o čemu je sastavljen zapisnik od 26. travnja 2022. na koji su koncesionari izjavili prigovor koji nije usvojen te je 3. studenoga 2022. doneseno osporavano rješenje. Navodi da je poslovanje korisnika koncesije bilo predmetom nadzora i 2014. te da je predmet financijskog nadzora bilo izvršenje zakonitosti obračuna i plaćanja obveza po koncesijama za poljoprivredno zemljište za razdoblje od 1. siječnja 2009. do 31. prosinca 2013., te od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2017. godine. Predmetnim nadzorom koncesionarima je za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2017. utvrđena obveza za naknadu za koncesiju za korištenje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske u ukupnom iznosu od 79.000,56 kn (65.173,16 kn glavnica i 13.827,43 kn zatezne kamate) te je tuženik donio rješenje KLASA: UP/I471-01/19-11/2, URBROJ: 513-02-7005/4-19-8 od 29. srpnja 2019. koje je presudom Upravnog suda u Osijeku poslovni broj UsI-977/2019-6 od 19. prosinca 2019. poništeno i predmet je vraćen na ponovni postupak.  Tuženik je potom donio rješenje KLASA: UP/I-471-01/19-11/2, URBROJ: 513-02-7005/4-20-14 od 30 siječnja 2020. kojim su utvrđene obveze za razdoblje nadzora od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2017. Nadalje navodi da je nastavljen nadzor obračuna i plaćanja obveza po koncesijama za poljoprivredno zemljište za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2021. te je koncesionarima utvrđena obveza za naknadu za koncesiju za korištenje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske u ukupnom iznosu od 74.375,67 kn (65.173,16 kn glavnica i 9.202,51 kn zatezne kamate koje su obračunate do dana početka nadzora 3. veljače 2022.). Na utvrđeno činjenično stanje koncesionari su izjavili prigovor koji nije uvažen te je izdano rješenje davatelju koncesije, Općini M., da poduzme radnje iz svoje nadležnosti sukladno članku 88. Zakona o koncesijama.

5. U očitovanju na odgovor na tužbu, tužitelj u bitnome, citira navode tužbe te ističe da pravo na utvrđivanje obveze po osnovi naknade za koncesiju i kamata  te pravo na naplatu obveze po osnovi naknade za koncesiju i kamata zastarijeva za pet godina računajući od dana kada je zastara počela teći, te potražuje trošak za sastav obrazloženog podneska.

6. Radi utvrđivanja svih odlučnih činjenica u sporu, pred ovim sudom je održana javna rasprava 13. listopada 2023. na koju nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava na temelju odredbe članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/2010., 143/2012., 152/2014., 94/2016., 29/2017. i 110/2021.) održana u njegovoj odsutnosti. Na navedenoj raspravi opunomoćenik tužitelja ostao je kod svih navoda i dokaznih prijedloga navedenih u tužbi te je zatražio naknadu troška upravnog spora za sastav tužbe u iznosu od 696,80 eur i za pristup na ročište u iznosu od 696,80 eur, odnosno ukupno 1.393,60 eur.

7. Na održanoj raspravi Sud je sukladno članku 33. stavku 5. Zakona o upravnim sporovima, u vezi s člankom 292. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014. i 70/2019.) odbio dokazne prijedloge za saslušanjem tužitelja i provođenjem računovodstveno-knjigovodstvenog vještačenja jer je prema stajalištu ovoga suda, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno.

8. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu upravnog spora te spisu upravnog postupka, pa je na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Iz podataka spisa proizlazi da su ovlašteni službenici Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda O., Službe za nadzor, Odjela za inspekcijski nadzor u području koncesije obavili nadzor zakonitosti, pravilnosti i pravodobnosti obračuna, prijava i uplata naknade za koncesiju za korištenje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2021. o čemu je sačinjen zapisnik KLASA: 471-01/22-11/11, URBROJ: 513-02-7005/4-22-6 od 26. travnja 2022. na koji su koncesionari izjavili prigovor koji nije uvažen te je izdano rješenje davatelju koncesije, Općini M., KLASA: UP/I-471-01/22-11/38, URBROJ: 513-02-7005/4-22-1 od 15. lipnja 2022. da poduzme radnje iz svoje nadležnosti sukladno članku 88. Zakona o koncesijama („Narodne novine“, broj 69/2017. i 107/2020.).

10. Uvidom u Ugovor o koncesiji poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države KLASA: 320-02/00-01/361, URBROJ: 525-9-01-19/DP od 2. svibnja 2001. utvrđeno je da davatelj koncesije (Agencija za poljoprivredno zemljište) daje, a korisnici Koncesije (Z. I., P. S., B. G. i T. V., svi iz J.) primaju na iskorištavanje poljoprivredno zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske na području Vukovarsko-srijemske županije, označene kao: k.o. G., zk.ul.br. …, ukupne površine 39 ha 37 a 61 m2. Ugovorom je regulirano plaćanje godišnje koncesijske naknade u iznosu od 16.293,29 kn, najkasnije do 30 rujna tekuće godine. Ugovor je sklopljen na rok od 30 godina.

11. Uvidom u Aneks Ugovora o koncesiji poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske od 19. prosinca 2013. utvrđeno je da se mijenja naziv korisnika koncesije Ugovora o koncesiji na način da novi korisnik koncesije osnovnog ugovora umjesto Z. I. postaje Lj. I. dok ostali korisnici ostaju nepromijenjeni.

12. Odredbom članka 58. Zakona o koncesijama propisano je da koncesionar plaća novčanu naknadu za koncesiju u iznosu i na način kako je to uređeno ugovorom o koncesiji u skladu s odredbama posebnog zakona (stavak 1.). Ako koncesionar ne plati naknadu za koncesiju u roku određenom ugovorom o koncesiji, svakom sljedećom uplatom, neovisno o tome što je koncesionar označio da se tom uplatom plaća, smatra se da se najprije podmiruje zaostali dug po redoslijedu dospijeća, i to tako da se prvo podmiruju troškovi, zatim iznos obračunate zakonske zatezne kamate i napokon iznos dospjele naknade za koncesiju (stavak 2.).

13. Člankom 56. stavkom 2. Zakona o koncesijama propisano je da se na pitanja iz ugovora o koncesiji koja nisu uređena ovim Zakonom primjenjuju odgovarajuće odredbe općeg zakona kojima se uređuju porezi te zakona kojima se uređuju opći upravni postupak i obvezni odnosi.

14. Odredbom članka 59. Zakona o koncesiji propisano je da pravo na utvrđivanje obveze po osnovi naknade za koncesiju i kamata te pravo na naplatu obveze po osnovi naknade za koncesiju i kamata zastarijeva za pet godina računajući od dana kada je zastara počela teći (stavak 1.). Zastara prava na utvrđivanje obveze po osnovi naknade za koncesiju i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je trebalo utvrditi obvezu po osnovi naknade za koncesiju i kamate (stavak 2.). Zastara prava na naplatu obveze po osnovi naknade za koncesiju i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je obveznik obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju sam utvrdio obvezu ili nakon isteka godine u kojoj je nadležno nadzorno tijelo utvrdilo obvezu po osnovi naknade za koncesiju i kamata (stavak 3.). Ako ovim Zakonom nije uređeno drukčije, na zastaru prava na utvrđivanje i naplatu obveza po osnovi naknade za koncesiju i kamata primjenjuje se zakon kojim se uređuju obvezni odnosi (stavak 4.).

15. Člankom 60. Zakona o koncesijama propisano je da se tijek zastare prava na utvrđivanje, odnosno prava na naplatu obveze po osnovi naknade za koncesiju i kamata prekida svakom službenom radnjom nadležnog nadzornog tijela usmjerenom na utvrđivanje ili naplatu obveze po osnovi naknade za koncesiju i kamata koja je dostavljena na znanje obvezniku obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju, dok je člankom 61. istoga Zakona propisano da apsolutni rok zastare prava na utvrđivanje i naplatu obveze po osnovi naknade za koncesiju i kamata nastupa za deset godina računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći.

16. Imajući u vidu naprijed navedene zakonske odredbe kao i činjenicu da je tijekom poreznog nadzora utvrđeno da tužitelji, u nadziranom razdoblju, nisu platili koncesijsku naknadu za korištenje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske za razdoblje obuhvaćeno osporavanim rješenjem nije bilo mogućnosti za drugačije odlučivanje o ovoj upravnoj stvari te tužbeni navodi tužitelja nisu odlučni. Naime, tijekom provedenog poreznog nadzora nedvojbeno je utvrđeno da su tužitelji, u nadziranom razdoblju, uplatili na ime koncesijske naknade iznos od 85.100,00 kn, ali je navedenom uplatom podmiren dio zaostalog duga po redoslijedu plaćanja sukladno odredbi članka 58. Zakona o koncesijama.

17. Neosnovan je, stoga, tužbeni navod tužitelja kako je osporavano rješenje oprečno i kontradiktorno te da se stoga ne može ispitati jer se u istome navodi da tužitelji nisu imali nikakvih uplata po osnovu koncesijske naknade dok se u zapisniku o provedenom nadzoru navode uplate iznosa s osnova koncesijske naknade. Naime, kako je već navedeno, nesporno je da su tužitelji, u nadziranom razdoblju izvršili uplate u ukupnom iznosu od 85.100,00 kn, ali je navedenim uplatama podmiren dio zaostalog duga po redoslijedu plaćanja sukladno odredbi članka 58. Zakona o koncesijama u kojem se navodi da se svakom sljedećom uplatom, ako koncesionar ne plati naknadu za koncesiju u roku određenom ugovorom o koncesiji, neovisno o tome što je koncesionar označio da se tom uplatom plaća, smatra se da se najprije podmiruje zaostali dug po redoslijedu dospijeća, i to tako da se prvo podmiruju troškovi, zatim iznos obračunate zakonske zatezne kamate i napokon iznos dospjele naknade za koncesiju.

18. Neosnovan je, nadalje, i prigovor litispendencije koji su tužitelji naveli u tužbi jer da je za tražbinu koju tuženik potražuje od korisnika koncesije, odnosno tužitelja, već donesena presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-13/21-74 od 8. studenog 2021. nije osnovan. Naime, uvidom u presudu Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-13/21-74 od 8. studenog 2021. utvrđeno je da korisnicima koncesije naloženo da tužitelju Republici Hrvatskoj, Ministarstvu poljoprivrede, solidarno isplate iznos od 112.434,44 kn na ime dugovanja s naslova godišnje koncesijske naknade za 2010., 2011., 2012., 2013. i 2014. godinu zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Dakle, navedenom presudom Općinskog suda u Vinkovcima obuhvaćeno je razdoblje obračuna naknade za koncesiju za korištenje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske, različito od razdoblja obuhvaćenog osporavanim rješenjem. Osim toga, i presudom Upravnog suda u Osijeku poslovni broj UsI-977/2019-6 od 19. prosinca 2019., na koju se tužitelj također poziva kod isticanja prigovora litispendencije, obuhvaćeno je razdoblje obračuna naknade za koncesiju od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2017., dakle, razdoblje različito od razdoblja obuhvaćenog osporavanim rješenjem.

19. Osim navedenog, neosnovan je i prigovor zastare. Naime, osporavano rješenje obuhvaća obračun naknade za koncesiju za korištenje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2021. s tim da koncesijska naknada za 2018. godinu dospijeva 30. rujna 2018., za 2019. godinu 30. rujna 2019., za 2020. godinu 30. rujna 2020. i za 2021. godinu 30. rujna 2021. Kako prema odredbi članka 59. Zakona o koncesijama pravo na utvrđivanje obveze po osnovi naknade za koncesiju i kamata te pravo na naplatu obveze po osnovi naknade za koncesiju i kamata zastarijeva za pet godina računajući od dana kada je zastara počela teći, a zastara prava na utvrđivanje obveze po osnovi naknade za koncesiju i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je trebalo utvrditi obvezu po osnovi naknade za koncesiju i kamate te s obzirom na činjenicu da je najstarije potraživanje s osnova koncesijske naknade dospjelo 30. rujna 2018., a zastara je počela teći 1. siječnja 2019. stoga nije nastupila zastara prava na utvrđivanje naknade za koncesiju za korištenje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske, jer do donošenja osporavanog rješenja nije protekao rok od 5 godina od dana kada je zastara počela teći.

20. Imajući u vidu naprijed navedeno, pravilno je, prema stajalištu ovoga Suda, tužiteljima, osporavanim rješenjem utvrđena neuplaćena naknada za koncesiju za korištenje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2021. te su, pravilno, u skladu s odredbama članka 26., 29., 171. i 172. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. i 126/2021.), članka 21. stavka 1. točke 2. i članka 130. stavka 1., 2., 3. i 7. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj 115/2016., 106/2018., 121/2019., 32/2020. i 42/2020.) i članka 58. Zakona o koncesijama obračunate zakonske zatezne kamate počev od dana dospijeća svake pojedine obveze do dana donošenja osporavanog rješenja, 3. studenog 2022.

21. Kako, dakle, tužitelji u tužbi ne iznose pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, a Sud ne nalazi nezakonitosti u osporavanom rješenju tuženika, odnosno provedenom upravnom postupku, Sud smatra da donošenjem pobijanog rješenja nije došlo do povrede prava tužitelja, kao niti do povrede zakona na štetu tužitelja pa je primjenom odredbe članka 57. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan, i odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.

22. U odnosu na troškove spora odlučeno je primjenom odredbe članka 79. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, odlučeno je kao u točki II izreke presude.

 

U Osijeku 20. listopada 2023.

 

Sutkinja

Jasenka Beker v. r.

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:  Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba protiv presude odgađa izvršenje presude (članak 66. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima).

 

DNA:

1. Tužiteljima po opunomoćeniku
2. Tuženiku