REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zlataru
Stalna služba u Zaboku
Zabok, Matije Gupca 22
Poslovni broj: P-882/2023-29
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužiteljice UT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Katarina Šmit, odvjetnica u Zagrebu, Masarykova 15, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dana 23. listopada 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti punomoćnika stranaka, dana 16. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu, broj: 069 -50-5124988 od 21. listopada 2008., između tužiteljice UT kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora u dijelu koji glasi: čl. 7. "… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, …".
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici UT iznos od 3.220,94 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućima na iznose, kako slijedi:
na iznos od 9,46 € od 2.1.2009. do isplate
na iznos od 0,33 € od 5.1.2009. do isplate
na iznos od 14,92 € od 3.2.2009. do isplate
na iznos od 17,24 € od 28.2.2009. do isplate
na iznos od 10,85 € od 3.4.2009. do isplate
na iznos od 0,74 € od 5.5.2009. do isplate
na iznos od 5,53 € od 8.5.2009. do isplate
na iznos od 5,80 € od 12.5.2009. do isplate
na iznos od 2,29 € od 11.6.2009. do isplate
na iznos od 0,80 € od 11.9.2009. do isplate
na iznos od 0,47 € od 10.10.2009. do isplate
na iznos od 3,83 € od 30.11.2009. do isplate
na iznos od 9,61 € od 11.1.2010. do isplate
na iznos od 17,82 € od 10.2.2010. do isplate
na iznos od 15,93 € od 10.3.2010. do isplate
na iznos od 27,08 € od 2.4.2010. do isplate
na iznos od 24,97 € od 30.4.2010. do isplate
na iznos od 29,09 € od 2.6.2010. do isplate
na iznos od 64,76 € od 30.6.2010. do isplate
na iznos od 57,42 € od 11.8.2010. do isplate
na iznos od 79,85 € od 11.9.2010. do isplate
na iznos od 72,10 € od 11.10.2010. do isplate
na iznos od 59,63 € od 31.10.2010. do isplate
na iznos od 85,94 € od 10.12.2010. do isplate
na iznos od 119,41 € od 10.1.2011. do isplate
na iznos od 95,71 € od 10.2.2011. do isplate
na iznos od 104,02 € od 10.3.2011. do isplate
na iznos od 93,45 € od 13.4.2011. do isplate
na iznos od 4,50 € od 30.4.2011. do isplate
na iznos od 0,93 € od 3.5.2011. do isplate
na iznos od 1,51 € od 5.5.2011. do isplate
na iznos od 88,41 € od 10.5.2011. do isplate
na iznos od 0,11 € od 31.5.2011. do isplate
na iznos od 140,10 € od 11.6.2011. do isplate
na iznos od 144,58 € od 11.7.2011. do isplate
na iznos od 6,90 € od 31.7.2011. do isplate
na iznos od 0,04 € od 6.8.2011. do isplate
na iznos od 24,14 € od 10.8.2011. do isplate
na iznos od 150,99 € od 11.8.2011. do isplate
na iznos od 162,81 € od 12.9.2011. do isplate
na iznos od 141,73 € od 11.10.2011. do isplate
na iznos od 132,97 € od 10.11.2011. do isplate
na iznos od 131,42 € od 12.12.2011. do isplate
na iznos od 141,01 € od 10.1.2012. do isplate
na iznos od 149,36 € od 10.2.2012. do isplate
na iznos od 150,48 € od 12.3.2012. do isplate
na iznos od 144,70 € od 10.4.2012. do isplate
na iznos od 143,26 € od 10.5.2013. do isplate
na iznos od 127,77 € od 10.6.2013. do isplate
na iznos od 127,38 € od 10.7.2013. do isplate
na iznos od 0,36 € od 13.8.2013. do isplate
na iznos od 130,82 € od 20.8.2013. do isplate
na iznos od 137,28 € od 25.9.2013. do isplate
na iznos od 145,73 € od 22.10.2013. do isplate
na iznos od 0,41 € od 26.11.2013. do isplate
na iznos od 140,96 € od 29.11.2013. do isplate
na iznos od 1,52 € od 11.12.2013. do isplate
na iznos od 142,93 € od 23.12.2013. do isplate
na iznos od 147,96 € od 29.1.2014. do isplate
na iznos od 150,13 € od 25.2.2014. do isplate
na iznos od 0,28 € od 28.2.2015. do isplate
na iznos od 0,12 € od 11.3.2015. do isplate
na iznos od 3,07 € od 25.3.2015. do isplate
na iznos od 130,42 € od 30.3.2015. do isplate
na iznos od 42,22 € od 10.4.2015. do isplate
na iznos od 0,14 € od 10.4.2015. do isplate
na iznos od 1,73 € od 11.4.2015. do isplate
na iznos od 40,51 € od 6.5.2015. do isplate
na iznos od 133,74 € od 11.5.2015. do isplate
na iznos od 0,01 € od 11.5.2015. do isplate
na iznos od 99,49 € od 10.6.2015. do isplate
na iznos od 76,62 € od 16.6.2015. do isplate
na iznos od 1,64 € od 16.6.2015. do isplate
na iznos od 174,48 € od 10.7.2015. do isplate
na iznos od 0,07 € od 10.7.2015. do isplate
na iznos od 48,73 € od 10.8.2015. do isplate
na iznos od 127,16 € od 17.8.2015. do isplate
na iznos od 0,15 € od 30.9.2015. do isplate
na iznos od 69,11 € od 30.9.2015. do isplate
na iznos od 37,50 € od 1.10.2015. do isplate
na iznos od 69,51 € od 12.10.2015. do isplate
na iznos od 0,42 € od 12.10.2015. do isplate
na iznos od 30,66 € od 11.11.2015. do isplate
na iznos od 61,49 € od 18.11.2015. do isplate
na iznos od 83,54 € od 2.12.2015. do isplate
na iznos od 0,35 € od 2.12.2015. do isplate
na iznos od 32,61 € od 11.12.2015. do isplate
na iznos od 23,47 € od 16.12.2015. do isplate
na iznos od 119,69 € od 28.12.2015. do isplate
na iznos od 0,96 € od 28.12.2015. do isplate
na iznos od 175,16 € od 5.1.2016. do isplate
na iznos od 176,12 € od 5.1.2016. do isplate
na iznos od 112,50 € od 5.1.2016. do isplate
na iznos od 32,61 € od 12.1.2016. do isplate
na iznos od 31,01 € od 13.1.2016. do isplate
na iznos od 33,68 € od 31.1.2016. do isplate
na iznos od 142,44 € od 31.1.2016. do isplate,
sve u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. prema tužiteljici UT u iznosu od 34,91 EUR.
IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice UT u dijelu koji glasi: " Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu, broj: 069-50-5124988 od 21. listopada 2008., između tužiteljice UT kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora u dijelu u kojem je iskazan iznos kredita u valuti švicarski franak (CHF) i to: čl. 1. "Kunska protuvrijednost CHF
153.580,00 (stopedesettritisućepetstoosamdeset švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita."."
V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. platiti tužiteljici UT parnične troškove u iznosu od 2.329,73 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 16. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice UT za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa iz točke V. izreke.
VII. Nalaže se Republici Hrvatskoj naknaditi punomoćnici tužiteljice odvjetnici Katarini Šmit, OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove delegacije predmeta u iznosu od 19,44 EUR, u roku od 15 dana.
VIII. Odbija se kao neosnovan zahtjev punomoćnice tužiteljice Katarine Šmit za naknadu troškova delegacije predmeta preko iznosa iz točke VII. izreke.
Obrazloženje
1. 1. Tužiteljica je u tužbi navela da je kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom 21. listopada 2008. sklopila ugovor o kreditu broj 069-50-5124988, sa sporazumom o osiguranju, kojim joj je tuženik odobrio stambeni kredit u iznosu od 153.580,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 300 mjeseci i u 300 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća. Ugovorne strane su ugovorile redovnu kamatu od 4,00% godišnje, kao promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Ugovorne strane su 24. travnja 2012. sklopile I. dodatak ugovoru o kreditu, kojim su sporazumno ugovorile moratorij otplate nedospjele glavnice kredita u iznosu od 140.351,23 CHF na rok od 12 mjeseci, a 11. veljače 2014. sklopile su II. dodatak ugovoru o kreditu kojim su sporazumno ugovorile moratorij otplate nedospjele glavnice od 141.093,40 CHF na rok od 12 mjeseci. Dana 26. siječnja 2016. stranke su sklopile dodatak broj KONV - 01/2016 ugovoru o kreditu, radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15. – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15).
1. 2. Tužiteljica je navela da su ugovorom o kreditu povrijeđena njezina prava kao potrošača jer je tuženik koristio nedopuštenu i nepoštenu ugovornu odredbu koja se odnosi na valutu uz koju je vezana glavnica CHF. Navela je da joj je ugovor o kreditu nametnut kao tipski ugovor te da joj nije dana mogućnost pregovaranja ili utjecaja na takve ugovorne odredbe, a nije joj niti objašnjeno na koji način na anuitet kredita i na njezinu kreditnu obvezu utječe eventualna promjena tečaja CHF-a. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije joj prezentiran nikakav rizik vezan uz ugovornu odredbu kojom se protuvrijednost kredita vezuje uz CHF, unatoč tome što je tuženik s takvim podacima raspolagao. Usprkos takvim nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama, tuženik je u razdoblju od 21. listopada 2008. do 20. veljače 2016. jednostrano mijenjao visinu mjesečnog anuiteta zbog porasta tečaja CHF-a prema kuni te je na taj način od nje neosnovano naplatio iznos od 47.133,54 kn više nego bi to iznosilo da je mjesečni obrok kredita obračunavan bez valutne klauzule u CHF-u. Prilikom sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, odnosno prilikom konverzije kredita, tuženik joj je priznao s osnova preplate do tada otplaćenog kredita iznos od 18.496,91 kn te joj je uskratio iznos od 3.800,73 eura, koje je naplatio povećavajući mjesečne anuitete na temelju ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužiteljica je navela da sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita nije izgubila pravni interes za vođenje ovog postupka jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti nestane.
1. 3. Tužiteljica se u tužbi pozvala na odluke donesene u postupku povodom tužbe radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača – korisnika kredita i to presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. od 4. srpnja 2013. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., navodeći da se pravna utvrđenja iz navedenih odluka trebaju primijeniti u ovom predmetu temeljem odredb i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09. 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) i temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP).
1. 4. Tužiteljica je deklaratornim tužbenim zahtjevom zatražila da se utvrde ništetnima odredbe predmetnog ugovora o kreditu, sadržane u odredbi čl. 1. i čl. 7. ugovora, a kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražila je da se tuženiku naloži isplata iznosa od 3.800,73 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa mjesečnog anuiteta, pa do isplate.
2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je priznao činjenicu da su stranke sklopile osnovni ugovor o kreditu te dodatak tom ugovoru kojim je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u eurima. Naveo je da je ugovor o kreditu sklopljen temeljem odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05. – u daljnjem tekstu: ZOO), kojima je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok, je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.
2. 2. Tuženik je osporio da bi ugovorena valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena, pa kao takva i ništetna. Istaknuo je da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila djelatnica tuženika te da nije bila prosječni potrošač i da je bila upoznata sa svim okolnostima vezanima uz valutu CHF. Također je ugovorila povoljnije uvjete kreditiranja u odnosu na ostale klijente banke i to za cijelo trajanje ugovora, pa je stoga imala mogućnost pojedinačnog pregovaranja o svim odredbama ugovora. Tuženik je naveo da je odredbama ZOO-a bila dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja domaće valute u odnosu na stranu valutu, iz čega proizlazi da je tuženik postupao u skladu sa zakonom, a također je naveo da je tužiteljicu obavijestio o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, a tužiteljica je potom prema vlastitom izboru izabrala valutnu klauzulu u CHF- u, što predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama jer je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe, a u ovom slučaju valutnu klauzulu. Napomenuo je da promjena tečaja strane valute nije predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF-a, a da je tužiteljica, kao i svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzeo rizik moguće promjene tečaja. Kako je tužiteljicu upozorio o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule u zahtjevu za kredit, nakon čega je tužiteljica odabrala predmetnu valutnu klauzulu i pristala na promjenjivu kamatnu stopu, tuženik tvrdi da je u cijelosti postupio sukladno načelu savjesnosti i poštenja.
2. 3. Tuženik se protivio pozivanju tužiteljice na primjenu načela stjecanja bez osnove, navodeći da tužiteljica nije dokazala da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika, niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Naveo je da se tužiteljica ne može osnovano pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, jer odluke iz kolektivnog spora ne djeluju erga omnes, već svaki potrošač svoje navode o povredi prava potrošača treba zasebno dokazivati. Nadalje, tuženik je naveo da je odredbom čl. 9. ugovora o kreditu bila propisana mogućnost konverzije obveze korisnika kredita izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan konverzije, a potpisom ugovora tužiteljica je pristala da se valutna klauzula uglavljena u ugovoru veže uz EUR. Vezano uz sklapanje dodatka br. KONV-01/2016 od 26. siječnja 2016. tuženik je naveo da je istim provedena konverzija ugovora o kreditu prema odredbama ZID ZPK/15 i da su sukladno odredbama tog zakona sve tužiteljičine uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u EUR. Naveo je da je izradio izračun konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu u CHF, obračunao kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa za primarne klijente. Sklapanjem tog dodatka ugovoru ugovorne strane su suglasno utvrdile iznos duga, a potpisom ugovora tužiteljica je priznala dug. Kako je navedeni dodatak ugovora o kreditu sklopljen temeljem ZID ZPK/15, tuženik smatra da tužiteljica više ne može tvrditi da je osnovni ugovor o kreditu ništetan jer su provođenjem konverzije otklonjene sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora i zamijenjene osnovanim, novim i zakonitim odredbama. Tuženik se pozvao na pravna stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz predmeta broj Gos 1/2019.
2. 4. Tuženik je osporio visinu tužiteljičine tražbine, istaknuo je prigovor zastare iste te je predložio da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev.
3. Tuženik je na pripremnom ročištu istaknuo prigovor radi prebijanja s osnova iznosa preplate koja je tužiteljici priznata prilikom konverzije kredita i s osnove tzv. negativnih tečajnih razlika, a za slučaj da sud utvrditi tužiteljičinu tražbinu osnovanom.
4. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 18. ožujka 2025. postavila kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 3.220,94 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedine preplaćene mjesečne iznose od dana plaćanja istih, pa do isplate, uz obrazloženje da je u glavnu tražbinu uračunala preplatu koju joj je tuženik priznao prilikom konverzije kredite te negativne tečajne razlike.
5. Tuženik je nakon financijskog vještačenja postavio prigovor radi prebijanja s osnova negativnih tečajnih razlika u iznosu od 34,91 EUR te je ponovno ukazao na iznos preplate priznat tužiteljici prilikom konverzije kredita, a nakon što je objašnjenja tužiteljice da je navedene iznose uzela u obzir kod postavljanja tužbenog zahtjeva po provedenom financijskom vještačenju, tuženik je napomenuo da više nema potrebe specificirati prigovor radi prebijanja, ali je prigovorio da uračunavanje konverzijske preplate u tužiteljičinu tražbinu nije provedeno sukladno odredbi čl. 172. ZOO-a.
6. Nakon provedenog dopunskog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 10. rujna 2025., pored prethodnog postavljenog tužbenog zahtjeva, postavila i eventualni tužbeni zahtjev, kojim je istaknula tražbinu sukladno redu uračunavanja iz čl. 172. ZOO-a na način da je konverzijsku preplatu uračunala prvo u kamate, a potom ostatak iste u glavnu tražbinu te je zatražila isplatu iznosa od 5.171,15 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 20. veljače 2016. do isplate.
7. Tuženik se protivio preinaci tužbe, koju je sud dopustio rješenjem na raspravi dana 23. listopada 2025. iz razloga što je eventualni tužbeni zahtjev postavljen temeljem iste činjenične i pravne osnove kao i prvotni tužbeni zahtjev u tužbi , a tužiteljica bez svoje krivnje prije provedenog financijskog vještačenja nije mogla znati za točan iznos svoje tražbine da bi je mogla istaknuti u tužbi. Osim navedenog, sud je ocijenio da je preinaka tužbe svrsishodna za konačno rješenje spora između s tranaka u vezi predmetnih pravnih poslova.
8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju na str. 13-75 spisa, u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Josipa Lopatiča na stranicama 120 -146 spisa te u dopunski nalaz i mišljenje toga vještaka na stranicama br. 166 -195 spisa te je saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja.
9. Temeljem provedenih dokaza sud je utvrdio da je u pretežitom dijelu osnovan glavni deklaratorni tužbeni zahtjev i u cijelosti glavni kondemnatorni tužbeni zahtjev, pa o eventualno postavljenom kondemnatornom tužbenom zahtjevu nije odlučivao.
10. 1. Tužiteljica je iskazala da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bila zaposlena kod tuženika kao šalterska djelatnica, s time da je u vrijeme sklapanja ugovora koristila porodiljni dopust, a nakon prestanka korištenja istoga premještena je na radno mjesto osobnog bankara. Navela je da je podnijela zahtjev za dobivanje kredita s valutnom klauzulom u eurima, ali ju je kolegica savjetovala da nije kreditno sposobna dobiti željeni iznos kredita s valutnom klauzulom u eurima, već da je kreditno sposobna dobiti kredit s valutnom klauzulom u CHF-u. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imala posebnih saznanja o valuti CHF, smatrala je da je svejedno hoće li biti ugovorena valutna klauzula u toj valuti ili u eurima jer je obje valute smatrala stabilnima i nije smatrala da kod istih postoji različiti tečajni rizik. Kasnije se utvrdilo da je razlika ipak postojala jer je tečaja CHF-a počeo znatno više rasti od tečaja eura. Sredstva kredita je iskoristila za adaptaciju kuće, u kojoj još uvijek stanuje. Opisala je da su se zbog rasta tečaja CHF-a mjesečni iznosi anuiteta znatno povećali i da su od početnog iznosa od 3.900,00 kn narasli na 7.000,00 kn, a u to je vrijeme toliko iznosila njezina plaća, što se loše odrazilo na njezine mogućnosti otplate kredita. Konverziju kredita prihvatila je kako bi si olakšala mogućnost otplate istoga, a predmetni kredit još uvijek otplaćuje. Ponovila je da je bila zaposlena u banci i da nije imala nikakav obrt, niti trgovačko društvo te nije obavljala nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost. Napomenula je da iako banke tvrde da su njihovi djelatnici klijentima davali potpune informacije o riziku u vidu mogućeg znatnog rasta tečaja CHF-a, to tako nije bilo i to zna iz osobnog iskustva jer je radila u banci. Osobni bankari nisu znali za tečajni rizik CHF-a, a njezina kolegica koja je radila kao osobni bankar u vrijeme kad je tečaj CHF-a počeo znatno rasti i sama je bila zbunjena jer nije znala zašto se to događa te ju je pitala zna li ona što je tome uzrok.
10. 2. Odgovarajući na pitanja, tužiteljica je iskazala da nije mogla pregovarati o uvjetima ugovora i o valutnoj klauzuli, kolegica joj je predložila valutnu klauzulu u CHF-u, a njoj je odgovaralo što s takvim ugovorom može dobiti željeni iznos kredita, koji ne bi mogla dobiti da je ugovor sklopljen s valutnom klauzulom u eurima. U tom trenutku bila je zadovoljna što može dobiti potrebni iznos kredita i uopće nije razmišljala o tome što bi se moglo dogoditi. Izjavila je da joj od strane banke nije prezenti ran nikakav rizik valutne klauzule u CHF-u. Također je navela da do sklapanja predmetnog ugovora o kreditu u okviru poslova svog radnog mjesta u banci nije sudjelovala u poslovima vezanima uz odobravanje kredita klijentima. Pojmove promjenjive kamatne stope i npr. srednjeg tečaja valute je razumjela. Bila je svjesna činjenice da će uslijed ugovaranja valutne klauzule mjesečni anuiteti varirati ovisno o kretanju tečaja CHF-a u odnosu na kunu, ali nije bila svjesna da bi tečaj mogao toliko puno rasti. Kao djelatnica banke imala je povoljnije uvjete kreditiranja od klijenata koji nisu bili djelatnici banke, a povoljniji uvjeti odnosili su se na visinu kamatne stope. Ugovor o kreditu je pročitala prije potpisivanja istoga, u tom trenutku su joj bile sve ugovorne odredbe jasne te nije smatrala potrebnim da se bilo što u tom ugovoru drukčije uredi. Osnovni problem je bio u riziku tečaja CHF-a, koji je znatno porastao u odnosu na kunu, a takav valutni rizik joj nije prezentiran.
11. 1. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu (str. 13-18 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen 21. listopada 2008., a solemniziran kod javnog bilježnika 22. listopada 2008. Iznos kredita ugovoren je u kunskoj protuvrijednosti 153.580,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Kao namjena kredita ugovoreno je da se radi o stambenom kreditu za djelatnika Grupe RBA bez počeka. Otplata kredita ugovorena je u 300 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita.
11. 2. Dodatkom br. I. od 24. travnja 2012. i dodatkom br. II. od 11. veljače 2014. (19-22 spisa) ugovorne strane su ugovorile moratorij za glavnicu kredita u trajanju od 12 mjeseci.
12. Dana 26. siječnja 2016. stranke su sklopile dodatak broj: KONV-01/2016, kojim je provedena konverzija kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Dodatkom ugovoru o kreditu stranke su utvrdile kao nesporno stanje preostalog neotplaćenog dugovanja korisnika kredita temeljem osnovnog ugovora o kreditu na dan 30. rujna 2015. i to dospjelo dugovanje u iznosu od 14.084,53 kn, od čega glavnica od 9.378,73 kn, redovna kamata od 4.630,0 kn i zatezna kamata 75,80 kn. Preostala neotplaćena glavnica utvrđena je u iznosu od 141.436,58 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća, a broj preostalih anuiteta bio je 217. Temeljem izračuna konverzije ugovorne strane su se suglasile da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR, izračunata po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita, iznosi 102.667,28 EUR, a preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. prije provedbe konverzije utvrđena je u iznosu od 129.366,67 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. Ukupno utvrđen iznos anuiteta prema EUR otplatnom planu do 30. rujna 2015. utvrđen je u visini od 33.550,92 EUR, a ukupni uplaćeni iznos utvrđen u valutnoj klauzuli u EUR na dan 30. rujna 2015. utvrđen je u visini od 34.606,20 EUR te je utvrđeno da tražbina korisnika kredita temeljem konverzije iznosi 1.055,28 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan 30. rujna 2015. iznosi 8.053,09 kn. Preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR nakon provedbe konverzije na dan 30. rujna 2015. utvrđena je u iznosu od 95.385,55 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. Konačno, dodatkom ugovoru o kreditu utvrđeno je da razlika između izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice prije konverzije i izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije iznosi 33.981,12 EUR, a ugovorne strane su se suglasila da nakon provedbe konverzije, novčana obveza korisnika kredita prema kreditoru u odnosu na dio glavnice kredita od 33.981,12 EUR prestaje, a korisnik kredita na ime preostale neotplaćene glavnice duguje kreditoru na dan 30. rujna 2015. iznos od 95.385,55 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. Za utvrđeni iznos tražbine korisnika kredita temeljem konverzije ugovorne strane su ugovorile da će se koristiti za namirenje budućih anuiteta po kreditu na način da se 50% anuiteta preračunatog u kune na dan dospijeća namiruje iz te tražbine, sve dok se utvrđeni iznos tražbine korisnika kredita u potpunosti ne iskoristi.
13. 1. Sud je prije svega utvrdio je li tužiteljica ugovor sklopila u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.
13. 2. Prema odredbi čl. 3. t. 1. ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, »potrošač« je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti,. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., U,C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
13. 3. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je ona predmetni ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Tužiteljica nije obavljala nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost, nije imala otvoren obrt, niti trgovačko društvo, a iz samog sadržaja ugovora te iz iskaza tužiteljice proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru i stambenom kreditu u svrhu adaptacije kuće u kojoj tužiteljica i sada stanuje. Činjenica što je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila zaposlena kod tuženika ne utječe na njezino svojstvo potrošača. Tužiteljica je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila zaposlena kao šalterski djelatnik, s time da je u to vrijeme koristila porodiljni dopust, a po povratku na posao raspoređena je na radno mjesto osobnog bankara. Međutim, čak i da je tužiteljica kod tuženika radila na poslovima vezanima uz kreditiranje građana, to ne bi utjecalo na njezino svojstvo potrošača jer je u svakom slučaju dužna postupati u skladu s nalozima poslodavca, a iz njezinog iskaza je utvrđeno da u to vrijeme niti osobni bankari nisu znali za veći tečajni rizik CHF-a u odnosu na druge valute, što ne znači da to nije znala uprava tužene banke. Osim toga, tužiteljici je ponuđena konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK/15, a koji zakon regulira upravo potrošačke kredite, pa je nelogično da bi tuženik tužiteljici ponudio konverziju kredita u smislu tog zakona ako se ona u smislu ZZP/07 ne bi smatrala potrošačem. Sud je stoga utvrdio da je tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila kao potrošač te da je svrha kredita bila potrošačka.
13. 4. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/07 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.
14. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III- 2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.
14. 2. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, prema kojoj je otplata kredita ugovorena prema tečaju CHF-a na dan dospijeća mjesečnih anuiteta. Tuženik je time povrijedio i prava tužiteljice kao potrošača i korisnice kredita.
15. 1. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.
15. 2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.
15. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.
15. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.
15. 5. Prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužiteljica kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli, već je ista nametnuta tužiteljici budući da nije bila kreditno sposobna za dobivanje željenog iznosa kredita s valutnom klauzulom u eurima. Tuženik tužiteljicu nije informirao o riziku od eventualnog znatnog rasta tečaja CHF-a tijekom razdoblja otplate kredita, niti o činjenici da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, što je osnovni razlog tome da se tečaj CHF-a nije mogao kontrolirati nakon što je došlo do njegovog znatnog porasta u odnosu na kunu. Zbog navedenog su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u nepoštene i ništetne.
15. 6. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 21. listopada 2008., a potvrđen od strane javnog bilježnika 22. listopada 2008., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF- u. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužitelj ici bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.
15. 7. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.
15. 8. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.
15. 9. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim procesnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.
15. 10. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da su joj djelatnici tuženika predmetne ugovore o kreditu ponudili kao jedinu opciju kreditiranja, jer za dobivanje željenog iznosa kredita s valutnom klauzulom u eurima nije bila kreditno sposobna, a nisu ju informirali o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF-u, koji je proizlazio iz toga što Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, kao što ga je štitila u odnosu na EUR, tako da u razdoblju kada je tečaj CHF-a u odnosu na kunu počeo znatno rasti, Hrvatska narodna banka nije imala mehanizme za kontrolu tečaja te valute. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu bio unaprijed sastavljen od strane djelatnika banke na standardiziranom obrascu te da nije bila informirana o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF-u te joj je takav ugovor o kreditu ponuđen kao jedina opcija kreditiranja. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio, niti su mu mogli biti poznati mogući riz ici nekontroliranog rasta tečaja CHF-a. Iz iskaza tužiteljice također je utvrđeno da je nakon iznenadnog i znatnog rasta tečaja CHF-a, a time i iznosa mjesečnih anuiteta, teško ispunjavala svoju kreditnu obvezu jer je ista iznosila kao i njezina plaća, a konverziju kredita prihvatila je kao moguće rješenje za olakšanje financijske situacije i za lakšu otplatu kredita. Iz navedenoga proizlazi da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF-u narušena ekonomska ravnoteža ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer je valutni, odnosno tečajni rizik tuženik u cijelosti prebacio na nju, čime je postupio suprotno odredbama ZZP/07.
16. 1. Sukladno gore navedenim utvrđenjima iz kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača te sukladno gore navedenim utvrđenjima iz ovog postupka, osnovan je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi prema kojima je otplata kredita ugovorena uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, odnosno prema kojima se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan dospijeća anuiteta, koji je sadržan u čl. 7. ugovora te je sud prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno pod točkom I. izreke ove presude.
16. 2. Ugovorna odredba o iznosu kredita u kunskoj protuvrijednosti srednjeg tečaja kreditora na dan korištenja kredita, koja je sadržana u čl. 1. ugovora o kreditu nije ništetna jer je u istoj sadržan bitan element ugovora o kreditu, bez kojega ugovor ne bi mogao postojati, a tečaj CHF-a prema kuni na dan korištenja kredita bio je poznat tužiteljici, ona je o istome bila informirana na valjan način i prema tom je tečaju tužiteljici kredit isplaćen. Sud je stoga odbio kao neosnovan deklaratorni tužbeni zaht jev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz čl. 1. ugovora o kreditu.
17. 1. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
17. 2. Tužiteljičin zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužitelj ici je plaćanjem anuiteta prema tečaju CHF-a na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.
17. 3. Primjenom navedenih pravila na predmetni spor dolazi se do zaključka da ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, odnosno s obvezom plaćanja istih prema tečaju CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita.
18. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platila uslijed povećanja tečaja CHF-a tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita. Kako je tijekom otplate kredita došlo do znatnog rasta tečaja CHF-a u odnosu na kunu, a odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj se kredit otplaćivao prema tečaju CHF-a na dan dospijeća, je utvrđena ništetnom, tužiteljica je bila valjano upozorena jedino na tečaj CHF-a u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita, dok daljnji rast tečaja nije mogla predvidjeti jer nije bila upoznata s valutnim rizikom za CHF. Slijedom navedenog tuženik je bez osnove stekao iznose koje je tužiteljica platila u anuitetima zbog rasta tečaja u odnosu na inicijalni tečaj na dan isplate kredita. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je nepoštena odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO-a te da mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja.
19. 1. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužiteljica, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi dodatka ugovoru o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF -u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljičino stanje kreditne obveze i da joj se za ubuduće olakša situacija u koju je bila dovedena izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njezin položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o preplati utvrđenoj konverzijom te o daljnjoj otplati kredita s valutnom klauzulom u EUR. Potrebno je stoga utvrditi je li dodatkom ugovora o kreditu tužiteljica obeštećena za iznose koje je preplatila uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije automatski došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelj ice na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljičinu tražbinu.
19. 2. U odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: A 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jer je u ovom predmetu utvrđeno da je dodatak ugovoru o kreditu pravno valjan, što tužiteljica nije niti osporavala, ali po ocjeni ovog suda sklapanje dodatka tom ugovoru ne isključuje njezin pravni interes za utvrđenje ništetnima predmetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu, niti za podnošenje zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta temeljem ništetnih odredbi.
20. Radi utvrđenja postojanja i visine tužiteljičine tražbine sud je odredio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem, koje je povjereno stalnom sudskom vještaku za financije Josipu Lopatiču.
20. 1. U nalazu i mišljenju od 14. veljače 2025. financijski vještak je naveo da je tužiteljica zbog promjene početnog tečaja CHF-a na dan isplate kredita 24. listopada 2008., u razdoblju od dana isplate kredita do konverzije CHF kredita u EUR kredit, a koja je provedena 20. veljače 2016., na osnovu uplate prvih 87 anuiteta, umanjeno za iznos priznate preplate od strane tuženika prilikom konverzije kredita, preplatila CHF kredit za iznos od 24.268,15 kn, odnosno 3.220,94 EUR. Vještak je izračunao tzv. negativne tečajne razlike za razdoblje u kojem je tečaj CHF-a u odnosu na kunu bio niži od tečaja CHF-a na dan isplate kredita, koje prema mišljenju vještaka iznose 263,06 kn ili 34,91 EUR.
20. 2. U dopunskom nalazu i mišljenju od 6. kolovoza 2025. financijski vještak je naveo da je tužiteljica zbog promjene početnog tečaja CHF-a na dan isplate kredita 24. listopada 2008., u razdoblju od dana isplate kredita do konverzije CHF kredita u EUR kredit, a koja je provedena 20. veljače 2016., na osnovu uplate prvih 87 anuiteta, uzevši u obzir zakonske zatezne kamate te umanjenje za iznos priznate preplate od strane tuženika prilikom konverzije, uz izračun na način da se iznos preplate koji je priznat u konverziju uračunava najprije u ukupne zakonske zatezne kamate obračunate na preplate pozitivnih tečajnih razlika iz anuiteta CHF kredita, pa tek potom preostali iznos priznate konverzijske preplate uračunava u ukupnu preplatu na ime pozitivnih tečajnih razlika iz CHF anuiteta, preplatila CHF kredit u ukupnom iznosu od 38.962,04 kn, odnosno 5.171,15 EUR. Također je naveo da negativne tečajne razlike iznose 34,91 EUR, na koji iznosu su zakonske zatezne kamate izračunate u apsolutnom iznosu od 30,13 EUR. U obrazloženju dopunskog nalaza i mišljenja financijski vještak je naveo da je za razdoblje od dana isplate kredita (28. listopada 2008.) pa do dana provedbe konverzije CHF kredita u eurski (20. veljače 2016.) za svaku pojedinu tečajnu razliku iz anuiteta izračunao zakonsku zateznu kamatu od dana nastanka tečajne razlike pa do dana konverzije, koje zakonske zatezne kamate ukupno iznose 14.466,86 kn, odnosno 1.920,08 EUR. Pri tome je za svaku pojedinu pozitivnu tečajnu razliku iz anuiteta prikazao pozitivnu zakonsku zateznu kamatu obračunatu od dana nastanka pripadne pozitivne tečajne razlike do dana konverzije. Za svaku pojedinu negativnu tečajnu razliku iz anuiteta prikazao je negativnu zakonsku zateznu kamatu obračunatu od dana nastanka negativne tečajne razlike pa do dana konverzije, koje ukupno iznose 227,03 kn, odnosno 30,13 EUR. Posljedično je izrazio tražbinu tužiteljice po provedenoj konverziji na način da je najprije iznosom konverzijske preplate od 22.865,38 kn podmirio ukupne pozitivne zakonske zatezne kamate obračunate na pozitivne tečajne razlike iz anuiteta za razdoblje od 28. listopada 2008. do 20. veljače 2016. S tako dobivenim preostalim iznosom konverzijske preplate umanjio je utvrđene ukupne pozitivne tečajne razlike iz anuiteta za navedeno razdoblje u iznosu od 47.133,53 kn ili 6.255,69 EUR, čime je na dan 20. veljače 2016. utvrdio tražbinu tužiteljice u iznosu od 38.962,04 kn, odnosno 5.171,15 EUR.
20. 3. Stranke nisu imale primjedbi na matematičke izračune financijskog vještaka, a kako su isti izrađeni temeljem cjelokupne relevantne dokumentacije i u skladu sa zadatkom suda, te su jasno i detaljno obrazloženi u okviru osnovnog i dopunskog mišljenja, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje te dopunu istoga.
21. 1. Iz rezultata financijskog vještačenja utvrđeno je da izvršenom konverzijom predmetnog kredita tužiteljica nije u cijelosti obeštećena za iznose anuiteta koje je više platila temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja je vezana uz glavnicu CHF, već samo s iznosom preplate koja joj je priznata prilikom konverzije u iznosu od 22.865,38 kn, a koji je iznos potrebno uzeti u obzir kod odlučivanja o visini tužiteljičine tražbine. Tužiteljica je konačno postavljenim glavnim tužbenim zahtjevom zahtijevala od tuženika isplatu iznosa od 3.220,94 EUR, koji predstavlja zbroj preplaćenih iznosa anuiteta kredita uslijed promjene tečaja u odnosu na tečaj CHF -a koji je vrijedio na dan isplate kredita, a koji ukupno iznose 47.133,53 kn ili 6.255,69 EUR, od kojeg je oduzet iznos konverzijske preplate od 22.865,38 kn, nakon čega je preostala glavna tražbina u iznosu od 3.220,94 EUR, koji iznos tužiteljica potražuje od tuženika, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne preplaćene iznose anuiteta od dana plaćanja istih tuženiku, pa do isplate.
21. 2. Pravno je pitanje bilo na koji način u tužiteljičinu tražbinu uračunati iznos konverzijske preplate, odnosno treba li istu uračunati u glavnu tražbinu kako je to tužiteljica učinila u okviru glavnog tužbenog zahtjeva, ili prvo u zakonske zatezne kamate do provedene konverzije, pa potom ostatak u glavnu tražbinu, kako je to tužiteljica učinila u okviru eventualnog tužbenog zahtjeva.
21. 3. Prema odredbi čl. 171. st. 1. ZOO-a, kad između istih osoba postoji više istorodnih obveza, pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se mogle namiriti sve, onda će se, ako o tome ne postoji sporazum vjerovnika i dužnika, uračunavanje obaviti onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja. Prema odredbi čl. 172. ZOO-a, ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.
21. 4. U ovom predmetu sud je prihvatio način uračunavanja konverzijske preplate u tužiteljičinu tražbinu po osnovi preplaćenih iznosa anuiteta kredita do provedene konverzije na način kako je to tužiteljica zatražila u okviru glavnog tužbenog zahtjeva iz razloga što je u dodatku ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija bilo određeno da će se za iznos konverzijske preplate smanjiti tužiteljičina glavnica kredita, čime je na opisani način postignut sporazum ugovornih strana o načinu uračunavanja konverzijske preplate u smislu da će se za iznos iste namiriti dio glavnice, a ne kamate, kako je to propisano odredbom čl. 172. ZOO-a.
22. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare tužiteljičine tražbine. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe i to u odnosu na zahtjev koji se temelji na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu predana sudu 12. lipnja 2023., do dana podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok od pet godina za tražbinu po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti za tražbinu po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Pravni stav o pitanju nastupanja zastare u konkretnom slučaju sadržan je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojemu u slučaju ustanovljenja ništetnosti u postupku kolektivne zaštite potrošača zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Iako sud nije odlučivao o eventualnom tužbenom zahtjevu, ipak se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare na povišeni iznos eventualnog tužbenog zahtjeva, jer se eventualni tužbeni zahtjev temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i zahtjev iz tužbe, a ujedno se radi o istoj tražbini, ali s različitim načinom uračunavanja konverzijske preplate. Slijedom navedenog, podnošenjem tužbe prekinut je tijek roka zastare i u odnosu na povišeni eventualni tužbeni zahtjev.
23. Kako se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, tuženik je glavnu tražbinu u dijelu u kojem ista nije namirena konverzijskom preplatom, dužan isplatiti tužiteljici. Tužiteljici su dosuđene i zakonske zatezne kamate na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos zbog povećanja tečaja CHF-a od dana plaćanja istoga tuženiku, pa do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, odnosno od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, jer je bio nepošten stjecatelj i navedene iznose je stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.
24. 1. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja i isticanje njegove tražbine prema tužiteljici s osnova negativnih tečajnih razlika, sud je ocijenio da se radi o zahtjevu tuženika da se konstitutivnom odlukom suda izvrši prijeboj tužiteljičine tražbine s njegovom tražbinom u vidu negativnih tečajnih razlika, za razdoblje u kojem je tužiteljica plaćala manje mjesečne anuitete kredita u odnosu na anuitet prema početnom tečaju CHF-a. Iz navoda tuženika proizlazi da svoju tražbinu ističe temeljem pravila o stjecanju bez osnove, a uslijed utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u. U smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a ističe se da u razdoblju kada je tečaj CHF-a bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita imovina tuženika nije prešla u imovinu tužiteljice. Točno je da je tužiteljica zbog nižeg tečaja CHF-a u određenom razdoblju tuženiku platila manje anuitete za ukupno 34,91 EUR, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, međutim ona time nije stekla nikakvu imovinu tuženika zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, da bi istu trebala vratiti sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljicom, niti ju je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na tuženikovoj strani. Tužiteljica kao ugovorna strana nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Konačno, iz odredbe čl. 96. ZZP/07 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu odredbe čl. 1111., 1115. i čl. 323. ZOO-a, jer se članak 96. ZZP/07 odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna djelatnost pružati usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, plaćanje anuiteta po nižem tečaju CHF-a od početnog je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim navedenog, tuženik nije potrošač, pa nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na njega.
24. 2. Kako tužiteljica ništa nije stekla plaćanjem manjih iznosa anuiteta, nisu ostvarena pravila vraćanja stečenog bez osnove, na temelju kojih bi tužiteljica bilo što tuženiku trebala vratiti. Sud je stoga utvrdio da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja za manje plaćene anuiteta zbog tečajne razlike u iznosu od 34,91 EUR.
25. Slijedom navedenog, sud je prihvatio glavni kondemnatorni tužbeni zahtjev, pa o eventualnom kondemnatornom tužbenom zahtjevu nije odlučivao.
26. 1. Odluka o troškovima parničnog postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a te je tuženiku koji je u pretežitom dijelu izgubio parnicu naloženo da tužiteljici naknadi troškove koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka. Naime, tužiteljica nije uspjela samo s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva (deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1. predmetnog ugovora o kreditu), što nimalo nije utjecalo na troškove postupka, jer je prihvaćanjem preostalog dijela deklaratornog tužbenog zahtjeva u cijelosti dokazana osnovanost tužiteljičine tražbine.
26. 2. Tužiteljici su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, kako slijedi:
- za sastav tužbe u iznosu po tbr. 7./1. u visini od 100 bodova,
- za sastav podnesaka od 8. travnja 2024., 18. ožujka 2025. i 10. rujna 2025. po tbr. 8./1. u visini od 100 bodova za svako ročište,
- za sastav podneska od 12. studenoga 2024. po tbr. 8./4. u visini od 25 bodova,
- za zastupanje na ročištima 14. listopada 2024., 20. svibnja 2025. i 23. listopada 2025. po tbr. 9./1. u visini od 100 bodova za svako ročište,
- za zastupanje na ročištu 11. rujna 2025. na kojemu se raspravljalo o procesnim pitanjima, po tbr. 9./2. u visini od 50 bodova,
- što ukupno iznosi 775 bodova, što uz vrijednost jednog boda od 2,00 eura iznosi 1.550,00 eura, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 387,50 eura, pa je sveukupni trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku 1.937,50 eura.
26. 3. Troškovima zastupanja tužiteljice po punomoćniku dodani su troškovi s osnova plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 42,23 eura i s osnova plaćenog predujma za troškove financijskog vještačenja u iznosu od 350,00 eura , pa njezini sveukupni troškovi postupka iznose 2.329,73 eura.
26. 4. Tužiteljici nisu odmjereni troškovi s osnova sudske pristojbe na presudu jer je u međuvremenu oslobođena od obveze plaćanja istih temeljem odredbe čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/18. i 51/23.) 26. 5. Preko dosuđenog iznosa troškova, sud je odbio tužiteljičin zahtjev za naknadu istih kao neosnovan.
27. 1. Punomoćnica tužiteljice je u okviru zahtjeva za naknadu troškova postupka zatražila naknadu troškova delegacije predmeta i to naknadu troškova putnih troškova od sjedišta ureda do sjedišta ove stalne službe nastalih korištenjem osobnog automobila prema cijeni goriva i broju prijeđenih kilometara.
27. 2. Prema odredbi čl. 11. st. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23) predsjednik zajedničkog neposredno višeg suda će odrediti da u pojedinoj vrsti predmeta postupa drugi stvarno i mjesno nadležni sud, ako sud koji je po zakonu stvarno i mjesno nadležan zbog velikog broja predmeta koje ima u radu ne može u razumnom roku raspraviti te predmete i donijeti odluku, zbog postizanja ravnomjerne opterećenosti sudova ili zbog promjena u stvarnoj i mjesnoj nadležnosti sudova, a prema odredbi st. 4. i 5. istoga članka, strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Naknada troškova isplatit će se na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.
27. 3. Rješenjem predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, broj Su -IV- 223/2023 od 25. rujna 2023. određen je Općinski sud u Zlataru kao drugi stvarno nadležni sud za postupanje u ovom predmetu.
27. 4. Sud je ocijenio neosnovanim zahtjev punomoćnice tužiteljice za naknadu putnih troškova za korištenje osobnog automobila prema broju prijeđenih kilometara jer takav način naknade putnih troškova nije predviđen odredbama Zakona o sudovima.
27. 5. Sud je punomoćnici tužiteljice dosudio troškove delegacije predmeta i to putne troškove prema cijeni javnog željezničkog prijevoza na relaciji Zagreb – Zabok
– Zagreb, koji prema javno objavljenom cjeniku iznose 6,48 EUR za dva smjera, pa za pristup na tri ročišta (14. listopada 2024., 20. svibnja 2025. i 23. listopada 2025.), putni troškovi iznose 19,44 EUR.
27. 6. Preko dosuđenog iznosa troškova delegacije predmeta, sud je odbio zahtjev punomoćnice tužiteljice kao neosnovan.
28. Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci.
U Zaboku 16. prosinca 2025.
Sudac
Nada Mohač
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa presude.
Dostaviti:
1. Odvjetnica Katarina Šmit, Zagreb, Masarykova 15
2. Odvjetničko društvo Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, Zelinska 4
3. ODO u Zlataru, u odnosu na točke VII. i VIII. izreke
Po pravomoćnosti:
Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Zagreb, Katančićeva 5, u odnosu na točke
VII. i VIII. izreke
