Zakon.hr

Poslovni broj: P-652/2023-12

Republika Hrvatska

Općinski sud Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB 77561654785 po sucu Mariji Pavlović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ZL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Hlatki, odvjetniku iz Vukovara, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana J. Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupane po odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetničke vježbenice RL i u nazočnosti punomoćnika Zvonimira Kalember Skoko, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Porobija&Porobija, 26. studenog 2025. godine, objavljene na temelju čl. 335. ZPP-a, 16. prosinca 2025. godine

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka, Zagreb, d.d. Trg bana J. Jelačića 10., OIB: 92963223473, da tužitelju ZL iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi izvrši isplatu novčanog iznosa od 2.564,80 eura sa zakonskim zateznim kamatama na iznose od:

– na iznos od 24,34 eura od 01.09.2011. do isplate

– na iznos od 94,73 eura od 01.10.2011. do isplate

– na iznos od 94,64 eura od 01.11.2011. do isplate

– na iznos od 93,62 eura od 01.12.2011. do isplate

– na iznos od 94,53 eura od 01.01.2012. do isplate

– na iznos od 95,56 eura od 01.02.2012. do isplate

– na iznos od 95,25 eura od 01.03.2012. do isplate

– na iznos od 94,04 eura od 01.04.2012. do isplate

– na iznos od 94,04 eura od 01.05.2012. do isplate

– na iznos od 94,19 eura od 01.06.2012. do isplate

– na iznos od 93,28 eura od 01.07.2012. do isplate

– na iznos od 92,97 eura od 01.08.2012. do isplate

– na iznos od 92,11 eura od 01.09.2012. do isplate

– na iznos od 90,82 eura od 01.10.2012. do isplate

– na iznos od 91,56 eura od 01.11.2012. do isplate

– na iznos od 91,59 eura od 01.12.2012. do isplate

– na iznos od 91,06 eura od 01.01.2013. do isplate

– na iznos od 89,06 eura od 01.02.2013. do isplate

– na iznos od 89,79 eura od 01.03.2013. do isplate

– na iznos od 89,65 eura od 01.04.2013. do isplate

– na iznos od 88,77 eura od 01.05.2013. do isplate

– na iznos od 86,92 eura od 01.06.2013. do isplate

– na iznos od 85,64 eura od 01.07.2013. do isplate

– na iznos od 86,03 eura od 01.08.2013. do isplate

– na iznos od 86,17 eura od 01.09.2013. do isplate

– na iznos od 87,14 eura od 01.10.2013. do isplate

– na iznos od 85,98 eura od 01.11.2013. do isplate

– na iznos od 85,89 eura od 01.12.2013. do isplate

– na iznos od 85,74 eura od 01.01.2014. do isplate

obračunatim po eskontnoj stopi HNB – a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena pa sve do 31. prosinca 2022. godine, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka, Zagreb, d.d. Trg bana J. Jelačića 10., OIB: 92963223473., da tužitelju ZL iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj]., isplati na ime preplaćene razlike valutnog tečaja iznos od 6.281,64 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na novčane iznose kako slijedi:

– na iznos od 124,76 eura od 01.09.2011. do isplate

– na iznos od 106,49 eura od 01.10.2011. do isplate

– na iznos od 106,33 eura od 01.11.2011. do isplate

– na iznos od 104,62 eura od 01.12.2011. do isplate

– na iznos od 111,72 eura od 01.01.2012. do isplate

– na iznos od 119,52 eura od 01.02.2012. do isplate

– na iznos od 120,08 eura od 01.03.2012. do isplate

– na iznos od 115,75 eura od 01.04.2012. do isplate

– na iznos od 117,99 eura od 01.05.2012. do isplate

– na iznos od 121,17 eura od 01.06.2012. do isplate

– na iznos od 118,51 eura od 01.07.2012. do isplate

– na iznos od 119,12 eura od 01.08.2012. do isplate

– na iznos od 116,69 eura od 01.09.2012. do isplate

– na iznos od 111,89 eura od 01.10.2012. do isplate

– na iznos od 118,57 eura od 01.11.2012. do isplate

– na iznos od 121,24 eura od 01.12.2012. do isplate

– na iznos od 120,69 eura od 01.01.2013. do isplate

– na iznos od 111,85 eura od 01.02.2013. do isplate

– na iznos od 118,64 eura od 01.03.2013. do isplate

– na iznos od 120,49 eura od 01.04.2013. do isplate

– na iznos od 118,01 eura od 01.05.2013. do isplate

– na iznos od 109,86 eura od 01.06.2013. do isplate

– na iznos od 104,94 eura od 01.07.2013. do isplate

– na iznos od 110,05 eura od 01.08.2013. do isplate

– na iznos od 113,70 eura od 01.09.2013. do isplate

– na iznos od 122,40 eura od 01.10.2013. do isplate

– na iznos od 118,24 eura od 01.11.2013. do isplate

– na iznos od 120,71 eura od 01.12.2013. do isplate

– na iznos od 122,81 eura od 01.01.2014. do isplate

– na iznos od 138,99 eura od 01.02.2014. do isplate

– na iznos od 142,43 eura od 01.03.2014. do isplate

– na iznos od 140,66 eura od 01.04.2014. do isplate

– na iznos od 137,24 eura od 01.05.2014. do isplate

– na iznos od 135,69 eura od 01.06.2014. do isplate

– na iznos od 136,37 eura od 01.07.2014. do isplate

– na iznos od 140,68 eura od 01.08.2014. do isplate

– na iznos od 145,09 eura od 01.09.2014. do isplate

– na iznos od 144,70 eura od 01.10.2014. do isplate

– na iznos od 146,91 eura od 01.11.2014. do isplate

– na iznos od 150,09 eura od 01.12.2014. do isplate

– na iznos od 148,79 eura od 01.01.2015. do isplate

– na iznos od 150,59 eura od 01.02.2015. do isplate

– na iznos od 150,59 eura od 01.03.2015. do isplate

– na iznos od 150,59 eura od 01.04.2015. do isplate

– na iznos od 150,59 eura od 01.05.2015. do isplate

– na iznos od 150,59 eura od 01.06.2015. do isplate

– na iznos od 150,59 eura od 01.07.2015. do isplate

– na iznos od 150,59 eura od 01.08.2015. do isplate

– na iznos od 150,59 eura od 01.09.2015. do isplate

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.015,45 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja tj. od 16.12.2025. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. godine, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi navodi da je s tuženikom 23. 8. 2006., zaključio Ugovor o namjenskom kreditu br. 3207255111, prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 95.000,00 CHF prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan korištenja. Nadalje navodi da su dana 19. 1. 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, konverzija u kreditu uz valutnu klauzulu u EUR. Dalje navodi da u vrijeme zaključenja Dodatka Ugovoru nije još bila donesena odluka VTS RH br. Pž-6632/2017 od 14. 6. 2018., kojom je pravomoćna utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Nadalje navodi da je tuženik tužitelju od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana podnošenja tužbe ostao tužitelju u obvezi isplatiti novčani iznos od 59.261,29 kuna. Također navodi da je toč. 2. predmetnog ugovora ugovorena redovna promjenjiva kamata stopa od 4,40% u sladu s Odlukom o kamatnim stopama Zagrebačke banke te da je ugovoren rok otplate kredita od 17 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 657,92 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CFH s time da se mjesečni dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Navodi da je kamatna stopa tokom otplate kredita u više navrata mijenjana na štetu tužitelja, bez pregovaranja o istome, a o čemu tuženik nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti. Tužitelj se također poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda br- Pž-6632/2017 od 14. 6. 2018., u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 1. 1. 2004. do 31. 12. 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe. Stoga tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu predlaže sudu da donese presudu kojom će naložiti tuženiku da mu isplati s naslova ništetnosti odredbe ugovora o prmjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 2.564,00 eura, a temeljem preplaćenog valutnog tečaja iznos od 6.281,00 eura, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i tijek zateznih kamata, osporava tužitelju svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača. Također tuženik ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja na sve iznose dospjele prije 12. svibnja 2014. te ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodeći da su osim tužitelja i treće osobe otplaćivale obveze po kreditu. Nadalje tuženik navodi da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine RH br. 102/2015 u daljnjem tekstu ZID ZPK /15), te je 19. 1. 2016. s tužiteljem sklopio dodatak Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija, da sve tužiteljeve uplate uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene , odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Dalje navodi da je je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju. Dalje navodi da je sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije , koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose , prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Nadalje navodi da su tužitelju povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kako su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja , kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Tuženik ističe da tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja pretplate po osnovi promjena CHF tečaja nisu osnovane, obzirom da je preplata po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15. Tuženik nadalje navodi da su sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, da je izračunom konverzije uzete u obzir sve promjene CHF tečaja, da su svi uplaćeni iznosi preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate, te da su upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnov za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je uključivo sve promjene pa tako i promjene tečaja, koju su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Tijekom postupka tuženik iznosi tvrdnju da tužitelj ne može imati bilo kakvu tražbinu za povrat stečenog bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovorom u kreditu u protuvrijednosti CHF jer je sporazumom o konverziji izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZKP/15. Na temelju svega navedenog tuženik predlaže da sud uvažavajući pravno shvaćanje VSRH iz rješenja u oglednom sporu Gos1/2019 odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid ugovor o namjenskom kreditu br. 3207255111, izračun razlike više uplaćenih anuiteta, izračun konverzije, dodatak ugovoru o kreditu, izveden je dokaz saslušanjem tužitelja te je izveden dokaz financijsko knjigovodstvenim-vještačenjem po vještaku Lidiji Balog.

4. Tužitelj je tužbeni zahtjev precizirao nakon provedenog knjigovodstvenog-financijskog vještačenja podneskom od 23. 1. 2024. Tuženik se u podnesku od 27.8.2025. protivio preinaci tužbe i tako preciziranom tužbenom zahtjevu ističući i prigovor zastare na sve preinačene iznose. Budući je tužbeni zahtjev za isplatu povećan, radi se u preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 19.1. st. 1. ZPP-a. Prema odredbi i čl. 190. st. 1. ZPP-a, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema st. 2. navedenog članka iznimno od odredbe st. 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Prema prijelaznim i završnim odredbama čl.117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ( Narodne novine RH br. 70/19), odredba čl. 39. toga Zakona primjenjuje se na sve postupke u tijeku, dakle i na ovoj postupak. Ocjenjujući da prije provođenja knjigovodstveno - financijskog vještačenja tužitelj nije mogao postaviti preciziran tužbeni zahtjev, sud je utvrdio da je tužitelj u konkretnom slučaju mogao preinačiti tužbu, te je sukladno čl. 190. st. 3. ZPP-a, unatoč protivljenju tuženika dopustio preinaku tužbe smatrajući da je to svrsishodno za končano rješenje spora među strankama. Pored toga i Vrhovni sud RH je Zaključkom od 26.11.2021.g. sa sastanka Građanskih odjela Županijskih sudova zauzeo stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 25/13, 89/14, 70/19 dalje ZPP-a), ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud obveže tuženika na isplatu koja se odnosi na preplatu kredita zbog nedopuštenih promjena visine kamatne stope i tečaja za CHF.

6. Nesporno je:

- da su tužitelj i tuženik 23.8.2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu br. 3207255111 na iznos od 95.000,00 CHF koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., te da na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,40%,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, prvi anuitet je iznosio 657,92 CHF, da je tuženik tužitelju uz navedeni kredit dostavio otplatni plan sukladno kojem je tužitelj i očekivao da će se kretati rate kredita,

- da se redovna kamatna stopa mijenjala i to od 25.8.2006 do 30.9.2007 4,40%, od 1. 10. 2006 do 31. 1. 2008 5,05%, od 1. 2. 2008 do 30. 6. 2009. 5,70%, od 1. 7. 2009 do 30. 6. 2011. 6,30%, od 1. 7. 2011. do 31. 12. 2013., 6,05% od 1. 1. 2014. do 1. 9. 2015., 3,23%

- da su stranke dana 19.01.2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu te da je izvršena konverzija u valutnu klauzulu EUR

7. Sporno je: - da li tužitelj ima aktivnu legitimaciju i svojstvo potrošača

- da li su navedene ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućem pravu Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne. - da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužitelj ima pravo na isplatu razlike između isplaćenih ugovornih kamata i iznosa kamata prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, uzimajući u obzir da je izvršena konverzija kredita u EURO

- da li je nastupila zastara utuženog potraživanja

8. Neosnovan je istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije budući iz spornog Ugovora o namjenskom kreditu proistječe da je isti zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, dok sama činjenica da su drugi sudionici o zaključenju ugovora sudužnik i založni dužnici ne utječe na aktivnu legitimaciju tužitelja kao korisnika kredita. Tuženik je također istaknuo i prigovor da tužitelj nema svojstvo potrošača, a koji je sud ocijenio neosnovanim imajući u vidu da je čl. 5. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja skapala svaki pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj je tijekom postupka iznio činjenice i dostavio dokaze iz kojih proistječe da je sredstva ostvarena kreditom, kako je to ugovoreno čl. 6. Ugovora, koristio za kupnju i adaptaciju stana. Stoga je tuženik, ukoliko je smatrao da tužitelj nije potrošač i da predmetni ugovor nije potrošački ugovor, bio dužan predložiti i dokaze kojima bi to eventualno dokazao. Stoga je sud temeljem izvedenih dokaza utvrdio da je tužitelj potrošač u smislu čl. 5. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača, a predmeti ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor.

9. Prigovor zastare sud je ocijenio neosnovanim. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12.6.2019. to od 13. lipnja 2014. do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto prema stajalištu suda vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Osim navedenog, treba uvažiti i pravno stajalište sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.siječnja 2020. godine prema kojem: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena, ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

9.1. Također je neosnovan prigovor zastare preinačenog dijela tužbenog zahtjeva jer je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27.5.2024. zauzeto stajalište po kojemu su u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe.

10. U odnosu na prijepor o nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt - 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra FL i dr. protiv Banca Romaneasca SA. Tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 HL i GL od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

11. Na okolnost dostupnosti informacija i načina pregovaranja i pojašnjenja značenja ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovora izveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

Iz iskaza tužitelja, koji sud ocjenjuje objektivnim i istinitim, proistječe da je ugovor s bankom zaključio 2006. godine te da su sredstva od kredita bila namijenjena za kupnju stana. Tužitelj je izjavio da misli da je tada bio klijent Zagrebačke banke jer smatra da ne bi dobio kredit da nije bio klijent, te da je sada trenutno klijent PBZ banke. Nadalje je izjavio da je u vrijeme podizanja kredita bio zaposlen kao vlasnik privatnog poduzeća. Tužitelj navodi da je u razgovoru sa osobnim bankarom saznao da je najpovoljniji kredit u CHF. Osobna bankarica mu je ponudila kredit u CHF navodeći da je u toj godini najstabilnija valuta i da bi mu to bio najpovoljniji kredit. Tužitelj nadalje navodi da je dobio već sastavljen ugovor i djelomično ga je pročitao, te da je dobio već unaprijed pripremljen obrazac ugovora kojeg je samo trebalo potpisati. Također je izjavio da mu nije bio u potpunosti jasan pojam zaštitne valutne klauzule. Tužitelj navodi da se ne sjeća kolika je mu bila početna mjesečna rata, ali je izjavio da je bila oko 1/3 njegove mjesečne plaće. U jednom trenutku tužitelju je rata povećana oko 50% tako da je dosegnula iznos od oko 6500 kuna.

Što se tiče promjenjive kamatne stopa prilikom ugovaranja kredita, tužitelj navodi da nije mogao utjecati na odredbu ugovora u kojoj je propisana promjenjiva kamatna stopa, niti da je znao niti je dobio upute da može pregovarati o tome. S obzirom na visinu rate i kad je već bilo nepodnošljivo otplaćivati kredit s tako povećanom ratom, tužitelj je izjavio da se odlučio zaključiti dodatak ugovora o konverziji koji mu je banka ponudila. Nadalje navodi da mu je nakon konverzije rata smanjena te da je iznosila oko 420 eura koliko iznosi i danas s tim da je tužitelju produžen rok otplate do 2027. godine. Tužitelj je izjavio da je sredstvima od tog kredita kupio i renovirao stan te također navodi da je znao da će doći do značajnog povećanja rate kredita da se ni u ludilu ne bi odlučio uzimati kredit i kupovati stan.

Tužitelj je izjavio da ga službenica u banci nije upozorila da može doći do povećanja rate kredita kao ni povećanja kamatne stope.

Na poseban upit punomoćnika tuženika tužitelju da li je bio svjestan da će tečaj biti fiksan i neće rasti, tužitelj je odgovorio da nije bio svjestan ali da je znao da može doći do nekakvih manjih oscilacija, ali ne tako značajnih.

Tužitelj je nadalje izjavio da kada mu je povećana mjesečna rata na nikoji način nije stavljao prigovore banci. Također navodi da su sredstva od kredita iskorištena za kupnju i renoviranje stana u [adresa] u kojeg su tužitelj i supruga planirali odseliti kada odu u mirovinu. Navodi da je u predmetnom stanu živjela njegova kćerka koja je studirala u Zagrebu, a nakon potresa je stan oštećen i kasnije nije bio za korištenje.

12. Sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 HL i GL od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

13. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

14. Sud smatra kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, nije razumljiva, obzirom kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je ista određena samo općenito, paušalno i neprecizno. Očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno bez pregovora o toj promjeni sa tužiteljem, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati i iz kojeg razloga. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, na taj način postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali jednostrano i bez pregovora s drugom stranom, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

15. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

16. Tuženik je, prema stajalištu ovog suda, tužitelju trebao objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno omogućiti tužitelju da može prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja na cijenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima.

17. Osim toga, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, kao i cijena (kamata također predstavlja cijenu).

18. Nadalje st. 4. čl. 81 ZZP određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati.

Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik provedenim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama čl. 2., 7. i 8. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredbe zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništetna, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03

19. Neutemeljeni su navodi tuženika da je konverzijom za potrošače pa tako i za tužitelja otpao pravni interes za postavljanje bilo deklaratornog bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran. Naime, sklapanjem Dodatka Ugovora nisu otklonjene posljedice eventualne ništetnosti spornih ugovornih odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, a to stoga jer je predmetni Dodatak Ugovora samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi bio da je ugovorio kredit u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZID ZPK na temelju kojih je zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same i nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Dodatkom Ugovora (konverzijom) nije riješeno pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije. ( stav je Županijskog suda Rijeci u odluci posl.br. Gž-3948/2020 od 08.11.2023.)

19.1. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu , to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu DL protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je u odluci Vrhovnog suda Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. Slijedom navedenog sud je utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4,35 %, kao i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF.

20. Za donošenje odluke o zahtjevu za plaćanje novčane svote na ime restitucije relevantno je, je li tužiteljičino pravo na restituciju prestalo stupanjem na snagu ZIDZPK/15 i sklapanjem Aneksa ugovora i treba li svotu dobivenu u konverziji odbiti od tužiteljičine preplate.

21. Ovdje valja navesti da ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO) te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO).

22. Ništetne odredbe ugovora o kreditu, dakle nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi.

23. Cilj ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

24. Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Aneksom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.

25. Ako sud nađe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna tužitelj i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Aneksa ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi joj to pravo prestalo. Pravo na restituciju proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO. Ovdje valja navesti da je Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

26. Iako Aneks ne sadrži odredbe koje bi regulirale pravo na restituciju valja skrenuti pozornost da se dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače u skladu koji je povoljniji za potrošača (članka 86. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03), članka 101. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07 i članka 54. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14. Dakle, kada bi odredbe Aneksa ugovora i bile dvojbene, a one to nisu, trebale bi se tumačiti na način koji je povoljniji za potrošača, dakle, na način da potrošač ima pravo na restituciju.

27. Tužiteljevo pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo.

28. Sud EU je u odluci u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koji su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

29. Za primijetiti je i to da je Europski sud za ljudska prava u predmetu Z protiv Republike Hrvatske između ostalog naveo " da banka potpisivanjem aneksa (dodatka ugovora o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", a tužitelj je u tom postupku tražio određenu novčanu svotu zbog preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se može opravdano zaključiti da Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem ugovora o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

30. Sklapanjem aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita prema odredba ZID ZKP/15 tužiteljica nije izgubila pravo potraživati preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, pa s obzirom na izvršenu konverziju ima pravo na eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora i svote koju je dobila u konverziji.

30. 1. Naime, tužitelju konverzijom predmetnog stambenog kredita iz onog s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro obeštećenje u dijelu promjenjive kamatne stope nije provedeno jer tek nakon konverzije tužitelj je doveden u ravnopravni položaj s tuženikom što prije nije bilo slučaj, te je prema ocjeni ovoga suda tuženik u obvezi platiti tužitelju, do konverzije preplaćene iznose na ime ništetnih odredbi temeljenog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno presuđenjima iz kolektivnog spora, kao da konverzije po tom pravnom pitanju nije ni bilo i to obeštećenje treba biti do konverzije istovjetno onom kakvu su ostvarili pravomoćnim presudama potrošači koji svoje kredite nisu konvertirali.

31. Radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa sud je proveo knjigovodstveno - financijsko vještačenje po vještaku Lidiji Balog vl. Financije j.d.o.o. Bilje. Iz nalaza i mišljenja vještaka proistječe da je tužitelj 23.08.2006. godine, kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom kao davateljem kredita – bankom Ugovor o kreditu broj 3207255111, da je kredit odobren u iznosu koji odgovara protuvrijednosti 95.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita, da je Ugovoren rok otplate kredita od 17 godina, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima od 657,92 CHF, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja. Vještak nadalje navodi da je sukladno Ugovoru kamatna stopa iznosila 4,40% godišnje, a ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu sa važećim odlukama banke. Iz nalaza nadalje proistječe da je tužitelj sa tuženikom 19.01.2016. zaključio dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Nadalje vještak navodi da tijekom otplate kredita kamatna stopa po predmetnom kreditu mijenjala i to od 25.08.2006. do 30.09.2007. 4,40%, od 01.10.2007. do 31.01.2008. 5,05%, od 01.02.2008. do 30.06.2009. 5,70%, od 01.07.2009. do 30.06.2011. 6,30%, od 01.07.2011.do 31.12.2013. 6,05% te od 01.01.2014. do 01.09.2015. 3,23 %. Tuženik je tijekom otplate kredita prema nalazu i mišljenju vještaka radi povećanja kamatnih stopa platio više ukupno 8.585,92 CHF, što preračunato u kune prema tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta iznosi 47.412,83 HRK. Tužitelj je tijekom navedenog perioda radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 54.854,18 HRK. U zaključku nalaza vještak navodi da je tužitelj je u promatranom periodu sukladno zaključenom ugovoru o kreditu broj 3207255111 od 23.08.2006., kojega je tužitelj sklopio sa tuženikom, platio više tijekom otplate kredita u odnosu na prvobitno ugovorene uvjete kredita i to: - po osnovi promjena kamatnih stopa 47.412,83 kuna po osnovi tečajne razlike 54.854,18 kuna dakle, ukupno, 102.267,01 kuna. Tužitelj je tijekom otplate kredita platio više radi povećanja kamatnih stopa i porasta tečaja u odnosu na prvobitno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj na dan isplate kredita ukupno 102.267,01 HRK. Nadalje vještak u zaključku navodi da je tuženik sa tužiteljem 19.01.2016. zaključio Dodatak ugovoru o kreditu, kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da je tuženik dodatkom predmetnom ugovoru konverzijom priznao tužitelju preplatu po predmetnom kreditu u iznosu od 35.631,50 HRK. Stoga je nakon priznate preplate na dan 30.09.2015., tužitelju preostala nepriznata preplata i to: - preplata po kreditu po osnovi promjenjive kamatne stope i tečajne razlike 102.267,01 kuna- Konverzijom priznata preplata na dan 30.09.2015. po Dodatku ugovoru - 35.631,50 kuna preplata koja nije priznata konverzijom 66.635,51 kuna, Stoga vještak zaključno navodi da iznos preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i tečajne razlike na dan 30.09.2015. koji tužitelju konverzijom nije priznat od strane tuženika iznosi ukupno, tadašnjih 66.635,51 HRK.

32. Tužitelj je tužbeni zahtjev za isplatu u cijelosti precizirao u skladu s nalazom i mišljenjem. Provedenim vještačenjem utvrđeno je dakle, da je tuženik bez valjanje pravne osnove naplatio od tužitelja po osnovi promjenjive kamatne stope i tečajne razlike na dan 30.09.2015. a koji tužitelju konverzijom nije priznat od strane tuženika ukupan iznos tadašnjih 66.635,51 kuna. Tužitelj potražuje na ime preplate kamata iznos od 2.564,80 eura te na ime tečajnih razlika iznos od 6.281,64 eura sa zakonskim zateznim kamatama, kako je to precizirano u podnesku 23.1.2024. Tako precizirani tužbeni zahtjev sud je ocijenio u cijelosti osnovanim.

33. Naime, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju nišetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se u narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što druge ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome su ugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit, odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a. dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa valja reći da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat ta koja je bila razumljiva i određena, ona kamata stoga koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,50% godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 6,88% godišnje kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjev. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO. Imajući u vidu sve naprijed izneseno sud je našao da su odredbe iz čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji su koncipirane suprotno načelu savjesnosti poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

34. Slijedom navedenog sud je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelost osnovanim te je donio odluku kao u izreci.

35. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio u parnici u cijelosti s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, sud je odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, a s obzirom da je odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, propisano da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Dakle, visina parničnog troška određena je sukladno vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 7.865,32 eura, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa).

35. 1. Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe ( Tbr. 7. t. 1. Tarife) 200,00 eura, za sastav 4 obrazložena podneska svaki po 200,00 eura, za zastupanje na ročištu od 20.10. 2020., 16. 2. 2021., 16.01.2024., 11.9.2025. , 26.11.2025. svako ročište po 200,00 eura te trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, ukupno 2.200,00 eura, što uvećano za iznos PDV- a od 550,00 eura iznosi ukupno 2.750,00 eura. Tužitelju je sud nadalje priznao trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 265,45 eura.

35.2. Temeljem izrečenog tužitelju je dosuđen ukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 3.015,45 eura, a na koji iznos je tužitelju dosuđena i zakonska zatezna kamata od dana presuđenja tj. od 16. prosinca pa do isplate, sve sukladno čl. 29. ZOO-a.

36. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu budući ista nije plaćena prilikom podnošenja tužbe niti do dana podnošenja presude. Tužitelju također nije priznat trošak na ime sudske pristojbe na presudu jer je čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23) koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023. godine, dakle prije donošenja presude a kojim je propisano da su od plaćanja pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a što je ovdje slučaj.

37. Slijedom navedenog sud je donio odluku kao točci III izreke. U Vinkovcima, 16. prosinca 2025.

sudac;

Marija Pavlović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenje dopuštena je žalbu u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi ovome sudu u tri primjerka, a o njoj u drugom stupnju odlučuje Županijski sud.

OBAVIJEST;

1. Odvjetnik Boris Hlatki, Vukovar – punomoćnik tužitelja

2. Odvjetničko društvo Porobija&Porobija, Zagreb – punomoćnik tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte