Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zagreb

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11, Zagreb

P-712/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Sanda Jeromela, u pravnoj stvari tužitelja: ŠPANEX d.o.o. Vinkovci, Izidora Kršnjavi 3, OIB 77877249939, zastupan po punomoćniku Mihovilu Peći, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika: Offcut d.o.o. u likvidaciji Zagreb, Strojarska cesta 20, OIB 55525619967, zastupan po punomoćnici Eli El Housseini, odvjetnici u OD Jujnović Lučić Marković Ivandić Galić d.o.o., Zagreb, Strojarska cesta 20, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave 1. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, danom objave 16. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" I. Utvrđuju se ništetnima i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o leasingu br.: 33003 od dana 01. 07. 2008., u dijelu pod naslovom ''Opći uvjeti VBL-a za zaključenje ugovora o financijskom leasingu pokretnina:'' u toč. 11. pod. toč. 11.2., 11.3. i 11.4., pod naslovom ''Valuta ugovora / valuta plaćanja'' kojima je ugovorena valutna klauzula.

II. Utvrđuju se ništetnima i bez pravnog učinka odredba u leasingu br.: 33003 od dana 01. 07. 2008., u dijelu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se obračunava u u valuti CHF (…) i sadržana je u ratama i dospijeva na naplatu zajedno s njima.''

III. Utvrđuju se ništetnima i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o leasingu br.: 33003 od dana 01. 07. 2008., u čl. 6. pod naslovom ''Naknada obrade ugovora'' kojima se regulira trošak naknade obrade ugovora.

IV. Nalaže se tuženiku Offcut d.o.o. u likvidaciji, Strojarska cesta 20, Zagreb, OIB: 55525619967, da tužitelju ŠPANEX d.o.o., Vinkovci, S 3, OIB:77877249939, MBS: [matični broj subjekta], isplati preplaćene iznose s naslova povrata preplaćenog iznosa po Ugovoru o leasingu posl. br.: 33003 od dana 01. 07. 2008., nastale zbog porasta tečaja švicarskog franka tijekom otplate, a koji će se iznosi odrediti u valuti eura nakon što tuženik dostavi sve potrebne dokumente, odnosno podatke potrebne za pravilno određivanje novčane tražbine (glavnice i tijeka kamata) koja je predmet ovog postupka i to tek nakon što se provede odgovarajuće vještačenje, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakoga pojedinog iznosa isplaćenog obroka (rate) kredita po stopi od 15% do 31. prosinca 2007., od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do isplate po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Offcut d.o.o. u likvidaciji, Strojarska cesta 20, Zagreb, OIB: 55525619967, da tužitelju ŠPANEX d.o.o., Vinkovci, S 3, OIB:77877249939, MBS: [matični broj subjekta], s naslova povrata preplaćenog iznosa po Ugovoru o kreditu posl. br.: 33003 od dana 01. 07. 2008. temeljem ništetne odredbe o troškovima obrade ugovora isplati iznos od 851,44 CHF u valuti EUR i to zajedno sa zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakoga pojedinog iznosa isplaćenog obroka (rate) kredita po stopi od 15% do 31. prosinca 2007., od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to sve u roku od 15 dana.“

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prijedlog tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da tužitelju preda kompletnu dokumentaciju vezanu za predmetni ugovorni odnos i to : -Ugovor o leasingu, -sve otplatne planove od početka do kraja otplate, .sve odluke o promjenama kamatnih stopa /ukoliko ih je bilo/, pregled prometa SVIH uplata tužitelja s točnim nadnevcima uplata vezanim za predmetni Ugovor (zaduženja i uplata iskazanim u CHF, odnosno HRK), odnosno ostalu vezanu dokumentaciju.“

II. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 750,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od donošenja ove presude 16. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 31. kolovoza 2023. Trgovačkom sudu u Osijeku u odnosu na pasivnu legitimaciju navodi da je tuženik pravni slijednik Vantage leasing d.o.o. u likvidaciji, dok je Vantage leasing d.o.o. pravni slijednik VBLeasing d.o.o. Tužitelj i tuženik dana 1.7.2008. zaključili su Ugovor o financijskom leasingu br. 33003, potvrđen po javnom bilježniku Nikoli Vuliću iz Vinkovaca pod brojem: OV-9226/2008 od 21.7.2008., radi financiranja troškova kupnje pokretnine (predmeta leasinga) i to COFFEMAR S-500 SA SISTEMOM NAPLATE, god. proizvodnje 2008., zemlja podrijetla Španjolska. Ugovor je zaključen za novčani iznos od 69.790,16 CHF (85.144,00 CHF sa uračunatim PDV 22%) u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za EUR/CHF za devize kod Volksbank d.d. Zagreb na dan plaćanja, uz valutnu klauzulu, rok otplate u 36 obroka s učešćem tužitelja u iznosu od 21.286,00 CHF. Visina prve mjesečne rate iznosila je 1.952,13 CHF odnosno 2.082,23 CHF, dok je visina ostalih mjesečnih rata određena u toč. 10 Ugovora prema toč. 14.2 Općih uvjeta VBL-a za zaključenje ugovora o financijskom leasingu pokretnina. Ugovorom o leasingu tužitelju su naplaćeni i troškovi ''naknade obrade ugovora'' u iznosu od 697,90 CHF, odnosno sa PDV- iznos od 851,44 CHF. Tužitelj je u cijelosti otplatio tuženiku dužne iznose po navedenome ugovoru. Radi se o standardnom ugovoru koji je tuženik sam sastavio i nije o istima pregovarao s korisnikom, niti je korisnik imao bilo kakav utjecaj na njihov sadržaj, što je korisnika, ovdje tužitelja, stavilo u neravnopravan položaj u ugovornom odnosu. Suprotno načelu savjesnosti i poštenja te načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, tuženik nije tužitelja na adekvatan način i u razumnoj mjeri obavijestio o svim rizicima tečaja i ugovaranja valutne klauzule vezane za švicarski franak, niti je iste informacije uklopio u sadržaj ugovora, pa tužitelj kao prosječni korisnik niti uz povećanu pažnju i oprez nije mogao razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti racionalnu i konkretnu informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži takve odredbe ili neće. Tužitelj nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a tuženik nije priopćio sve podatke koji su mogli utjecati na obujam njegove obveze na temelju kojih bi mogao realno sagledati koliki će biti iznos njegova zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora. Tuženik je tijekom trajanja Ugovora povećavao prvotno ugovorene rate otplate kako se povećavao i tečaj CHF u odnosu prema kuni, te je tužitelju povećao dužni iznos obroka, bez da je tražio suglasnost druge strane ili s njim o tome pregovarao, a na koji način se i ujedno mijenjao i prvotni otplatni plan, što je sve utjecalo i na enormno povećanje mjesečnih obroka i novčanih obveza tužitelja. Smatra da su navedene odredbe o valutnoj klauzuli, troškovima zaključenja, obrade ugovora i troškovima prijevremene otplate odnosno prekida ugovora nepoštene, neodredive, izazivaju neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te su kao takve ništetne i nemaju pravni učinak na obveznopravni odnos stranaka ugovornica, ne sadrže nikakva specificirana obrazloženja niti objašnjenja njihove strukture. Pritom se poziva na čl. 81. st.1. ZZP/03, čl. 4., čl. 269., čl. 270. st.1., čl. 272., 295.,296. i čl. 322. st. 1. ZOO, odnosno da je činidba davanja redovnih kamata, kao cijene leasinga, nije odrediva po visini, a obveza mjeseče rate vezana za valutu CHF, izaziva neravnotežu u davanju između ugovornih strana, da naplata troška zaključenja ugovora, ne sadrži jasne ekonomske kriterije zbog kojih se takvi troškovi uopće ugovaraju. Obzirom da predmetni ugovor evidentno ne udovoljava temeljnim načelima Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača, kao i pozivom na pravna utvrđenja sudskih odluka kako domaćih sudova tako i Suda EU, to tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta koji su povećavani i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute. Stoga tužitelj postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev za poništenjem nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF, promjenjivoj kamatnoj stopi i naknadi te kondemnatorni tužbeni zahtjev za vraćanjem onoga što je tuženik kao nepošteni stjecatelj primio na osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelj traži povrat svih neosnovano naplaćenih iznosa po predmetnome kreditu, a temeljem čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojem je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora i uz primjenu odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO. Uz to tužitelj zahtijeva i zakonske zatezne kamate temeljem odredbe čl. 29. ZOO- a i to od dana stjecanja, jer je tuženik nepošten stjecatelj od dana stjecanja, odnosno od dana svake uplate. Obzirom da tužitelj ne raspolaže kompletnom, odgovarajućom dokumentacijom iz predmetnog Ugovora, a bez koje nije moguće utvrditi visinu iznosa koji bi joj tuženik morao vratiti, prethodno je zatražio dostavu relevantne dokumentacije koju tuženik posjeduje, a koju dokumentaciju tuženik je odbio dostaviti do dana podnošenja ove tužbe iako je dužan dati tužitelju. Tužitelj stoga predlaže da sud sukladno naloži tuženiku dostavu kompletne dokumentacije koja se odnosi na predmetni ugovorni odnos, radi izračuna preplaćenih iznosa. Tužitelj predmnijeva da se radi o tražbini u iznosu od cca 1.350,00 eura / 10.171,58 kn, te temeljem odredbi čl. 186.b Zakona o parničnom postupku podnosi stupnjevitu tužbu i predlaže da Naslovni sud rješenjem naloži tuženiku da tužitelju preda kompletnu dokumentaciju vezanu za predmetni ugovorni odnos i to : Ugovor o leasingu, sve otplatne planove od početka do kraja otplate, sve odluke o promjenama kamatnih stopa, pregled prometa svih uplata tužitelja s točnim nadnevcima uplata vezanim za predmetni Ugovor (zaduženja i uplata iskazanim u CHF, odnosno HRK), odnosno ostalu vezanu dokumentaciju, koji će tužbeni zahtjev specificirati po dostavi podataka od strane tuženika a radi vraćanja što je tužitelj platio temeljem takvog ništetnog ugovora. Traži da sud utvrdi ništetnost Ugovora o leasingu u dijelu ugovorene valutne klauzule, promjenjive kamatne stope i naknade za obradu ugovora te traži isplatu iznosa od 851,44 CHF na ime plaćenih troškova naknade za obradu ugovora.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, budući da su stranke zaključile Ugovor o financijskom leasingu br. 33003 kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu odnosno Trgovački sud u Zagrebu stvarno je i mjesno nadležan za odlučivanje u ovom predmetu. U odnosu na zatraženu dokumentaciju i podatke, tuženik ističe kako istom više ne raspolaže, a sve obzirom na protek vremena od dana zaključenja Ugovora o leasingu i protek zakonskih rokova čuvanja dokumentacije i podataka i, posljedično, uništenja istih u skladu sa zakonskim propisima. S tim u vezi, ističe da je primjerak otplatnog plana predan tužitelju prilikom zaključenja Ugovora o leasingu te su istome dostavljani računi za uplatu mjesečnih leasing rata, pa predlaže da tužitelj izvrši uvid u svoje poslovne knjige i temeljem eventualno tako utvrđenih podataka postavi tužbeni zahtjev. Tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Tužitelj je potpisom Ugovora o leasingu pristao i na Opće uvjete, koji su sastavni dio Ugovora o leasingu. Člankom 11. Općih uvjeta ugovorena je valuta ugovora, odnosno plaćanje u valuti CHF, člankom 12. Općih uvjeta ugovorena je primjena promjenjive kamatne stopa, a člankom 6. Ugovora o leasingu naknada za obradu ugovora. Tuženik ističe su navodi tužitelja o ništetnosti citiranih odredbi u cijelosti neosnovani, obzirom da u smislu čl. 14. st. 2. ZOO-a ugovor o leasingu predstavlja trgovački ugovor koji sklapaju trgovci među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jednoga od njih ili su u vezi s obavljanjem tih djelatnosti. Poziva se na čl. 10. ZOO-a koji propisuje dužnost sudionika u obvezno pravnom odnosu na ispunjavanje obveza iz svoje profesionalne djelatnosti, postupanja s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, odnosno pažnjom dobrog stručnjaka. Sukladno načelu slobode uređivanja obveznih odnosa, tužitelj i tuženik su prilikom sklapanja Ugovora o leasingu slobodno izrazili svoju volju na način da su pristali na primjenu valutne klauzule, u valuti CHF te promjenjivu kamatnu stopu. Sukladno čl. 22. ZOO-a, u obveznopravnim odnosima dopušteno ugovoriti primjenu odredbe prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Ugovaranjem valutne klauzule obje ugovorne strane svjesno preuzimaju jednaki valutni rizik i izražavaju svoju volju da se njihova prava i obveze mijenjaju ovisno o kretanjima na financijskom tržištu. Odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora o leasingu nisu, posljedica jednostranog nametanja od strane tuženika ili propuštanja tuženika na upozorenje tužitelja, već su to ugovorne odredbe koje su ugovorne strane slobodnim izrazom svoje volje ugovorile i kojih su se tijekom cijelog trajanja ugovornog odnosa pridržavale i ispunjavale, u skladu s općim uvjetima VBL-a koji čine sastavni dio Ugovora o leasingu. Dakle, tužitelj je kao gospodarski subjekt sukladno čl. 10. st. 2. ZOO- a prilikom sklapanja spornih ugovora, prihvatio odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u Ugovorima o leasingu te ujedno i sve moguće rizike koji su vezani uz moguće promjene tečaja CHF-a te se stoga sada ne može pozivati na navodnu ništetnost takvih odredbi pa obzirom da su obje ugovorne strane gospodarski subjekti, bespredmetno je raspravljati o navodnoj neravnoteži prava i obveza na štetu tužitelja. Odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi stoga nisu, posljedica jednostranog nametanja od strane tuženika, već su to ugovorne odredbe koje su ugovorne strane slobodnim izrazom svoje volje ugovorile i kojih su se tijekom cijelog trajanja ugovornog odnosa pridržavale i ispunjavale, u skladu s Općim uvjetima. Osporava navode tužitelja da bi tuženik na bilo koji način povrijedio načelo savjesnosti i poštenja ili na bilo koji drugi način doveo tuženika u nepovoljan položaj u cilju stjecanja ekstraprofita su u cijelosti promašeni. Poziva se na presude posl. br. Pž- 3469/2015 od 07.11.2018. i Pž-3533/2020 od 03.12.2021. u kojima je Visoki trgovački sud utvrdio da trgovačko društvo nije potrošač u smislu čl. 3. ZZP-a, da je ugovaranje odredbe o valutnoj klauzuli dopušteno prema ZOO-u, kako odredbe o valutnoj klauzuli nisu ništave u smislu odredbe čl. 296. st. 1. ZOO-a, a sve uzimajući u obzir dopuštenost ugovaranja valutne klauzule sukladno čl. 22. ZOO-a, procjenu zajedničkih interesa cijelog kruga korisnika u odnosu na one sastavljača uvjeta te sve okolnosti u smislu odredbe čl. 296. st. 2. ZOO-a. Što se tiče promjenjive kamatne stope navodi da je iz sadržaja ugovorne odredbe jasno kako ugovorena kamatna stopa nije bila određena, jer to po prirodi stvari nije mogla bi biti, obzirom da je promjenjiva ali je bila odrediva temeljem kretanja LIBOR CHF (London Interbank Offered Rate), odnosno kretanja Londonske međubankovne ponudbene kamatne stope, dnevne referentne kamatne stope po kojoj banke jedna drugoj nude novac za posuđivanje na londonskom međubankarskom tržištu, koja se uobičajeno koristi kao referentna kamata za financijske instrumente poput kamata na valute. Dakle, radi se o parametru koji se uobičajeno primjenjuje u poslovima leasinga kada je ugovorena primjena valute švicarski franak. Pored navedenog, tuženik ističe da je u otplatnom (amortizacijskom) planu uz Ugovor o leasingu jasno navedeno da je isti podložan usklađivanju sukladno odredbama čl. 11. i 12. u vezi s čl. 10.2. Općih uvjeta, na jasan i vidljiv način naznačeni su svi iznosi koje je tužitelj sukladno Ugovoru bio dužan podmiriti tijekom trajanja Ugovora. Stoga tuženik navodi da odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu posljedica jednostranog nametanja od strane tuženika, već su to ugovorne odredbe čiju primjenu su ugovorne strane ugovorile slobodnim izrazom svoje volje i kojih su se tijekom trajanja ugovornog odnosa pridržavale i ispunjavale, u skladu s odredbama Ugovora o leasingu. Što se tiče naknade za obradu ugovora ista je opisana u članku 1. Općih uvjeta kao naknada koja obuhvaća troškove obrade Ugovora o leasingu te su iznosi naknade izričito navedeni u članku 6. Ugovora o leasingu, ona je jednokratna i plaća se u roku od 3 dana po zaključenju Ugovora a služi za poslovnu obradu ugovora i omogućuje pokrivanje troškova nastalih samom obradom ugovora od strane tuženika, a bez čega ne bi bila moguća provedba istog te tužitelj nije dokazao da bi navedena odredba bila ništetna. Tuženik ističe i prigovor zastare tužiteljeva potraživanja na ime povrata iznosa koji su plaćeni temeljem navodno ništetne odredbe a kako je posljednja mjesečna uplata tužitelja izvršena 2011. godine, tražbina tužitelja, sukladno čl. 225. ZOO, zastarjela je 2016. godine. Osporava i da bi tužitelj imao pravo potraživati zateznu kamatu na utuženi iznos od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa već eventualno tuženikova nepoštenost mogla bila utvrđena tek presudom kojom bi se utvrdila ništetnosti pobijanih odredbi Ugovora o leasingu, te u tom slučaju tužitelj bi imao pravnu osnovu potraživati zatezne kamate tek od dana podnošenja tužbe, dok bi za ranije razdoblje sud morao odbiti njihovo sporedno potraživanje kao neosnovano.

3. Trgovački sud u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu, oglasio se nenadležnim i predmet po pravomoćnosti rješenja ustupio je ovom sud obzirom na ugovorenu mjesnu nadležnost ovog Suda.

4. Odredbom članka 219. stavka 1. i članka 7. stavka 1. (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje ZPP), propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode ili dokaze protivnika.

5. Sukladno članku 8. ZPP-a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

6. U ovoj pravnoj stvari sud je proveo dokazni postupak uvidom u dokaze koji prileže spisu.

7. Sud nije proveo predložene dokaze saslušanjem stranke na okolnost ugovornog odnosa i provođenjem financijskog vještačenja vezano uz preplaćene anuitete i iznos troška na ime naknade iz razloga jer isti nisu bili potrebni.

8. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti Ugovora o financijskom leasingu br. 33003 od 1.7.2008. u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu, promjenjivu kamatnu stopu i trošak naknade obrade ugovora te obzirom stupnjevitu tužbu postavljen je neodređen zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i zahtjev za isplatu iznosa od 851,44 CHF na ime plaćenih troškova obrade ugovora.

9. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva , da li se radi o ništetnim odredbama ugovora, da li se radi o potrošačkom ugovoru i da li se primjenjuju u konkretnom slučaju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

10. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja.

11. Člankom 186.b ZPP-a propisano je da tužitelj koji za to ima imovinskopravni interes može tužbom zatražiti od suda da naloži tuženiku koji je prema sadržaju pravnoga odnosa dužan položiti račun ili dati pregled neke imovine i obveza, odnosno tuženiku za koga je vjerojatno da nešto zna o utajenoj ili prikrivenoj imovini – da, pod prisegom ili bez prisege, položi račun ili preda potpuni pregled imovine ili obveza, odnosno priopćiti što mu je o utajenoj ili prikrivenoj imovini poznato, te izjavi da su položeni račun, predani pregled imovine i obveza, odnosno dani podaci o utajenoj ili prikrivenoj imovini potpuni i točni (st. 1.). U sporovima u kojima ne može postaviti tužbeni zahtjev za isplatu određenog iznosa novca, isporuku određene količine zamjenjivih stvari, predaju određenih stvari ili prijenos određenih prava prije nego što tuženik ispuni svoju obvezu polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza, tužitelj može u tužbi istaknuti, pored zahtjeva za polaganje računa ili predaju pregleda imovine i obveza iz stavka 1. ovoga članka, i zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa novca, isporuku ili predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što tuženik položi račun ili preda pregled imovine i obveza, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi u povodu položenog računa ili predanog pregleda imovine i obveza ili u povodu uskrate polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza (st. 2.).U sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati (st. 3.). U slučajevima iz stavka 2. i 3. ovoga članka tužitelj je dužan određeni tužbeni zahtjev postaviti u roku koji mu za to sud odredi tijekom postupka rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba (St.4.). U tužbi iz stavka 1. ovoga članka tužitelj je dužan naznačiti vrijednost predmeta spora u skladu s odredbom članka 40. stavka 2. ovoga Zakona; prigodom postavljanja tužbenoga zahtjeva iz stavka 4. ovoga članka tužitelj je dužan iznova naznačiti vrijednost predmeta spora u skladu s odredbama članka 35. do 37. i članka 39. ovoga Zakona (st. 5.).

12. Pretpostavka urednosti tzv. stupnjevite tužbe iz odredbe čl. 186.b ZPP-a je na tužitelju dokazati da je postavljeni manifestacijski zahtjev osnovan. To znači da tužitelj prije svega mora dokazati da mu tuženik odbija dati podatke na koje se manifestacijski zahtjev odnosi (ili mu tuženik neopravdano uskraćuje uvid u te podatke) i bez kojih se objektivno ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev. Ovakav stav iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev- 677/21 od 2. veljače 2022.

13. Tuženik ne spori da ga je tužitelj prije utuženja zatražio dokumentaciju ali navodi da je posljednja uplata izvršena sa 2011. godinom, da su protekli rokovi čuvanja dokumentacije sukladno zakonu obzirom na protek vremena od zaključenja ugovora (2008.) i da više ne posjeduje dokumentaciju vezanu uz predmetni ugovor a koju je dostavio tužitelju prilikom zaključenja ugovora odnosno da ju eventualno tužitelj posjeduje u svojim poslovnim knjigama.

14. Naime, tuženik je bio dužan sukladno Zakonu o računovodstvu, Zakonu o sprečavanju pranja novca i Općem poreznom zakonu čuvati dokumentaciju vezanu uz predmetni Ugovor, 11 odnosno 10 godina te je u trenutku podnošenja tužbe 31. kolovoza 2023. protekao zakonski rok čuvanja. Osim toga, tužitelj ne osporava da ne bi primio od tuženika dokumentaciju vezanu uz predmetni ugovor a koju je isto kao pravni subjekt bio dužan čuvati.

15. Slijedom navedenog nije bilo osnove da sud naloži tuženiku dostavu dokumentacije i postavljen manifestacijski zahtjev nije osnovan pa je odlučeno kao u točki I. izreke rješenja.

16. Vezano za istaknut prigovor zastare potraživanja, u smislu odredbe čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora (čl. 323. ZOO- a), počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a rok zastare tražbine iznosi pet godina. Slijedom navedenog nije osnovan tuženikov prigovor zastare predmetnog potraživanja.

17. Uvidom u Ugovor o financijskom leasingu broj 33003 od 1. srpnja 2008. (list 22-29 spisa) sud je utvrdio da su prednik tuženika VB leasing d.o.o. kao davatelj leasinga i tužitelj kao primatelj leasinga sklopili predmetni Ugovor kojim primatelj leasinga stječe pravo na korištenje objekta leasinga – COFFEMAR S-500 SA SISTEMOM NAPLATE, god. proizvodnje 2008. (čl. 1.), vrijednosti predmeta leasinga od 69.790,16 CHF, odnosno 85.144,00 CHF (čl. 2.). rok otplate u 36 obroka s učešćem tužitelja u iznosu od 21.286,00 CHF (čl. 4. i 5.), naknada obrade ugovora iznosi 697,90 CHF odnosno 851,44 CHF sa PDV-om (čl. 6. Ugovora). Također ugovoren je iznos mjesečnih rata, efektivna kamata stopa (EKS) od 9,52% i godišnja kamatna stopa od 6,50% (čl. 10.). Opći uvjeti VBL-a sastavni su dio ugovora i u čl. 11. ugovorena je valutna klauzula odnosno ugovorena je valuta CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za EUR/CHF za devize kod Volksbank d.d. Zagreb na dan plaćanja a čl. 12. primjena promjenjive kamatne stope koja ovisi o uvjetima refinanciranja na tržištu.

18. Prema stajalištu ovog suda predmetni Ugovor o financijskom leasingu nije potrošački ugovor već se radi o trgovačkom ugovoru, budući je ugovor sklopio tužitelj kao pravna osoba u obavljanju svoje djelatnosti, s tuženikom koji je isto pravna osoba, prilikom čijeg sklapanja je tužitelj pristao na Opće uvjete tuženika koji su sastavni dio predmetnog ugovora.

19. Odredbom članka 5. Zakona o leasingu ("Narodne novine" broj 35/06, dalje: ZL) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisano je da je posao leasinga pravni posao u kojem davatelj leasinga na temelju kupoprodajnog ugovora s dobavljačem objekta leasinga stječe pravo vlasništva na objektu leasinga, i primatelju leasinga na temelju ugovora o leasingu odobrava pravo korištenja tog objekta leasinga na određeno razdoblje, a ovaj za to plaća određenu naknadu, te je u daljnjem tekstu određeno da posao leasinga iz stavka 1. tog članka s obzirom na svoja obilježja može biti posao financijskog leasinga i posao operativnog leasinga. Odredbom članka 8. stavka 1. ZL-a propisano je da leasing društvo smije obavljati samo poslove leasinga iz članka 5. stavka 2. ZL-a, dok je člankom 5. stavka 4. ZL-a određeno da leasing društvo ne smije odobravati kredite, niti odobravati zajmove.

20. Kod poslova leasinga treba razlikovati dva pravna odnosa koji se temelje na odvojenim pravnim osnovama, i to odnos davatelja leasinga i dobavljača objekta leasinga koji se temelji na ugovoru o kupoprodaji te odnos davatelja leasinga i primatelja leasinga koji se temelji na ugovoru o leasingu. Na temelju ugovora o leasingu u kojem ugovornom odnosu su stranke, davatelj leasinga obvezuje se pribaviti objekt leasinga od dobavljača objekta leasinga i primatelju leasinga odobriti pravo korištenja tog objekta leasinga na određeno razdoblje, a ovaj se obvezuje plaćati mu za to određenu naknadu.

21. Iz sadržaja Ugovora o financijskom leasingu nesporno proizlazi da se radi o ugovoru koje sadrži odredbe u skladu s člankom 36. ZL-a kojim je propisan sadržaj i oblik ugovora o leasingu te odredbe u skladu s člankom 37. ZL-a kojim su propisane posebne odredbe za ugovor o financijskom leasingu. Naime, propisano je da takav ugovor mora sadržavati iznos učešća u ukupnoj vrijednosti objekta leasinga, iznos, broj i rokove plaćanja pojedinih rata (otplatna tablica), realnu godišnju kamatnu stopu.

22. Na prava i obveze subjekata u poslovima leasinga primjenjuju se osnove obveznih odnosa (opći dio) Zakona o obveznim odnosima, osim ako Zakonom o leasingu nije drugačije određeno (članak 39. ZL-a).

23. Svaki trgovac obavlja djelatnost radi ostvarivanja profita pa tako i tužitelj i tuženik, a navodi tužitelja uglavnom se iscrpljuju na pretpostavkama da je tuženik bez ikakvog pregovaranja ili objašnjenja iskoristio svoj povlašteni položaj koji se vezuje uz zaštitu potrošača, na utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača i pozivanje na propise koji se odnose na zaštitu potrošača.

24. Tužitelj nije potrošač već je pravna osoba a niti je tuženik stranka u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača pa pozivanje na sve gore navedeno nije primjenjivo u konkretnom slučaju.

25. Tužitelj kao pravna osoba kupio je objekt leasinga, dakle ne u svojstvu potrošača, a u odnosu na navode da tužitelj nije upozoren od strane zaposlenika tuženika na rizike sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF, ovaj sud navodi da je potrebno razlučiti da li se radi o sklapanju leasing ugovora između potrošača s jedne strane i leasing društva s druge strane, od slučaja sklapanja leasing ugovora između pravne osobe s jedne strane i leasing društva s druge strane, gdje se u potonjem zahtjeva i veće razumijevanje onog što se ugovara.

26. Prema odredbi članka 10. st. 1. ZOO-a, tužitelj je u ispunjenju obveznog odnosa dužan postupati pažnjom dobrog gospodarstvenika, a ta je razina pažnje potrebna i za sklapanje svakog ugovora kojim bi se regulirali obvezni odnosi tužitelja s trećim osobama. Za razliku od osobe koja obavlja gospodarsku djelatnost, fizičke su osobe dužne primijeniti pažnju dobrog domaćina, što je niži stupanj pažnje, u odnosu na koju se primjenjuju i odredbe o pravnoj zaštiti takvih osoba.

27. Slijedom navedenog, tužitelj kao pravna osoba koja obavlja gospodarsku djelatnost, ne uživa isti stupanj zaštite prava kao fizička osoba, pa se niti ne može pozivati na odluku kojom je odlučeno o kolektivnoj zaštiti prava fizičkih osoba.

28. Konkretno radi se o tužitelju, pravnoj osobi kao prosječnom poduzetniku kojem su bile poznate sve relevantne okolnosti vezane za ugovor o financijskom leasingu i rizici koje donosi ovakav ugovor odnosno nisu mu mogle ostati nepoznate. Razumljivo je i logično da su rizici u takvoj vrsti ugovora normalni te se sve okolnosti koje je naveo tužitelj mogu razmatrati kroz kategoriju redovitih i mogućih okolnosti, i svojstvene su svakom dvostranoobvezujućem odnosu i radi se o prihvatljivom riziku za sve sudionike u predmetnom pravnom poslu.

29. U konkretnom slučaju ništetnost spornih odredbi može se isključivao promatrati kroz odredbe Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO- a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, dok prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

30. Nadalje, kriteriji od kojih ovisi novčana obveza na isplatu ugovornih kamata moraju biti određeni i mjerljivi. Odredbom čl. 269. st. 2. ZOO-a propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je prema odredbi iz čl. 270. st. 1. ZOO-a ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

31. U smislu odredbe čl. 271. ZOO-a činidba je nedopuštena ako je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, a odredbom čl. 272. st. 1. ZOO-a propisano je da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

32. Tužitelj u tužbi navodi da je ugovoreno na netransparentan način valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa vezana uz 3-mjesečni Libor i da je posljedično tuženik jednostranim izmjenama kamatnih stopa stekao razliku između plaćenih kamata i kamata koje bi tužitelj stvarno dugovao da je obračun kamatnih stopa izvršen u skladu sa ugovornim odredbama.

33. U odnosu na valutnu klauzulu:

Prema odredbi čl. 22. st. 1. i 2. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te se u tom slučaju, ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Prema tome, sama činjenica što su stranke ugovorile valutnu klauzulu tako što su tužiteljevo ispunjenje novčane obveze odredile tako da je tužitelj dužan plaćati kunsku protuvrijednost obroka naknade za leasing u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za EUR/CHF za devize kod Volksbank d.d. Zagreb na dan plaćanja, ne predstavlja ništetnost te ugovorne odredbe. Nadalje, budući da je izbor strane valute na ugovarateljima, tužitelj je sukladno odredbi čl. 10. st. 2. ZOO-a u vrijeme sklapanja ugovora o leasingu odnosno u vrijeme pregovaranja radi sklapanja tog ugovora bio dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka te je imao mogućnost pregovarati s tuženikom oko sklapanja valutne klauzule prema kojoj bi se visine njegove novčane obveze izračunala prema tečaju valute Republike Hrvatske u odnosu na neku drugu stranu valutu (osim CHF). Naime, valutna klauzula je instrument zaštite kojim se iznos neke ugovorene veličine veže uz tečaj strane valute, te je riječ o institutu koji je opće prihvaćen od svih subjekta i njegovo je ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova a tužitelj je morao biti svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja valutne klauzule te uobičajenog rizika kod ugovaranja takvog pravnog posla jer se od njega, kao poslovnog subjekta, očekuje razumna mjera obaviještenosti, pažljivosti i opreza. Dakle, sama odredba o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o leasingu je odrediva jer sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti.

34. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu:

Tužitelj u tužbi ne navodi određeno točno koji je članak Ugovora ništetan a koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno u tužbenom zahtjevu traži utvrđenje ništetne odredbe Ugovora u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se obračunava i citira: „ u valuti CHF (…) i sadržana je u ratama i dospijeva na naplatu zajedno s njima“. Navedena konstrukcija nije razvidna iz ugovora a tužitelj se nije očitovao u odnosu na navode tuženika iz odgovora na tužbu da nije naznačio o kojoj se točno odredbi Ugovora radi i da je ista sadržana u Općim uvjetima i glasi „kamatna stopa je promjenjiva i ovisi o uvjetima refinanciranja na tržištu“. Uvidom u sadržaj Ugovora sud je utvrdio da je upravo u čl. 12.1. sadržana promjenjiva kamatna stopa i to na način kako to tvrdi tuženik. Dakle, iz predmetnog Ugovora o leasingu proizlazi da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu koja ovisi o uvjetima refinanciranja tržišta (čl. 12. Općih uvjeta), što predstavlja valjanu ugovornu odredbu kojom se definira cijena koju će korisnik leasinga platiti davatelju leasinga za odobreni leasing, odnosno da suglasno utvrđuju da su iznosi mjesečnih naknada obračunavaju i usklađuju prema indeksu 3MO LIBOR CHF dakle vezani su uz kretanje tečaja tromjesečnog LIBOR-a. LIBOR (skraćeno od London Inter-Bank Offered Rate) predstavlja dnevnu referentnu kamatnu stopu po kojoj banke jedna drugoj nude novac za posuđivanje na londonskom međubankarskom tržištu. Dakle, osim što tužitelj neosnovano citira odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i traži utvrđenje ništetnim odredbe koja nije sadržana u Ugovoru, čak i da je citirao čl. 12.1. Općih uvjeta kako on glasi „Kamatna stopa je promjenjiva i ovisi o uvjetima refinanciranja na tržištu“ niti tada nisu osnovani navodi tužitelja da bi se radilo o ništetnoj odredbi Ugovora.

35. Slijedom navedenog odredbe Ugovora o leasingu u tom dijelu bile su jasne i razumljive, odnosno morale su biti, korisniku leasinga, koji je prilikom sklapanja ugovora bio dužan primijeniti pažnju dobrog gospodarstvenika u smislu odredbe čl. 10. ZOO-a (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj: Pž-1556/2018 od 24. srpnja 2020. te Pž-157/24 od 3. travnja 2024.).

36. Naime, promjenjiva kamatna stopa uvijek je vezana uz određeni kamatni rizik, odnosno rizik povećanja ili smanjenja kamatne stope. Prema tome, korisnik leasinga je prilikom potpisivanja ugovora o leasingu slobodnom voljom prihvatio takav rizik te mu je isti bio u cijelosti poznat.

37. Također iz Ugovora leasingu razvidno je da su Opći uvjeti dio ugovora, njegov su sastavni dio, stoga je tužitelj potpisivanjem Ugovora o financijskom leasingu, kojeg su sastavni dio bili i Opći uvjeti, u cijelosti bio upoznat sa uvjetima poslovanja tuženika koje je svojim potpisivanjem i prihvatio.

38. Stoga, sud zaključuje da ugovorna odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu (točka 11. odnosno 11.2., 11.3. i 11.4. Općih uvjeta), kao niti odredba ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, nisu ništetne.

39. Nije niti ništetna odredba čl. 6. Ugovora koja se odnosi na naknadu za obradu ugovora koja je ugovorena u iznosu od 697,90 CHF, odnosno sa PDV- iznos od 851,44 CHF. Naime, tužitelj se poziva na odluke koje se odnose na potrošače i da ne sadrži nikakva specifična obrazloženja strukture tih troškova. Tužitelj nije potrošač pa se na njega ne mogu niti primijeniti utvrđenja iz sudskih presuda na koje se pozvao u tužbi a ne postoji obveza da se u samom ugovoru navede struktura troškova naknadne za obradu ugovora i ponavlja da je tužitelj kao gospodarski subjekt mogao zatražiti pojašnjenje i navedenog troška i prihvatiti ili ne ugovor kao takav pa se ne radi niti nepoštenoj niti ništetnoj odredbi.

40. Ovaj sud obzirom da pazi na ništetnost ugovora po službenoj dužnosti sukladno čl. 327. ZOO-a, ne nalazi da bi predmetni Ugovor o leasingu bio ništetan niti u cijelosti niti u pojedinim dijelovima.

41. Dakle, prema ocjeni ovoga suda, sve odredbe predmetnog ugovora, jasne su i razumljive, određene i odredive te stoga sud nije u smislu odredbe čl. 322. ZOO- a utvrdio da bi pojedine predmetne odredbe Ugovora od leasingu bile protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva a niti Ugovor u cijelosti. Činidba koja proizlazi iz predmetnog ugovora sukladno odredbi čl. 269. ZOO-a u svezi čl. 272. ZOO-a bila je moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

42. Stoga prema ocjeni ovog Suda tužbeni zahtjevi tužitelja kojim traži utvrđenje djelomične ništetnosti čl. 11.2., 11.3., 11.4. Općih uvjeta koji se odnose na valutnu klauzulu, čl. 6. Ugovora o financijskom leasingu koji se odnosi na naknadu kao niti odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu nisu osnovani a kako nije osnovan zahtjev za utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, to nisu niti osnovani zahtjevi za isplatu po osnovi preplaćenih razlika zbog promjenjive kamatne stope i preplaćenih razlika u tečaju, kao i po osnovi obračunatih i naplaćenih troškova obrade ugovora, koji se svi zahtjevi baziraju na prethodnoj ništetnosti ugovora pa je odlučeno kao u izreci presude.

43. Odluka o tuženikovom zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 dalje: Tarifa) i naznačenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi. Tuženiku koji je uspio u sporu priznat je trošak sastava odgovora na tužbu i podneska od 11. prosinca 2023. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 8/1 i 10/6 Tarife), trošak zastupanja na ročištu dana 1. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife) što uvećano za PDV (Tbr. 46 Tarife), ukupno iznosi 750,00 eura, koliko je i zatražio a kako je odlučeno u točki II. Izreke rješenja.

U Zagrebu, 16. prosinca 2025.

Sudac:

Sanda Jeromela

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dostave pisanog otpravka odnosno od dana objave ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju po odvj. uz nalog o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 53,09 EUR

2. tuženiku po odvj.

3. pisarnica – kal. 60 dana