Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-829/2020-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja CŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Pero Jurić i Mladen Jurić j.t.d. iz Osijeka, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 4. studenog 2025., u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 15. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju CŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 13.608,31 EUR-a (trinaesttisućašestoosameura- tridesetjedancent) s zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do isplate po stopi do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, kao i iznos od 134,50 EUR-a (stotridesetčetirieura-pedesetcenti), sve u roku 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju CŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 2.500,00 EUR-a (dvijetisućepetstoeura) sa zateznim kamatama koje teku od 15. prosinca 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ U preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za naknadu troška postupka odbijen je kao neosnovan.

IV/ Odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je na temelju ugovora o nenamjenskom kreditu sklopljenog s tuženikom u siječnju 2007., tužitelju je stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 145.000,00 CHF-a, u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu za CHF, prvi anuitet je dospijevao 2007. te je trebao biti otplaćen u jednakom mjesečnim anuitetima (300 anuiteta). Tuženik je u ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tuženika, ali o toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga su navedeni uglavci o promjenjivim ugovornim kamatama (kamatnim stopama) bili protivni kongetnim odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme izvršavanja ugovora o kreditu, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi izjasnili su se domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13.lipnja 2014., s tim da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u tom dijelu odbio revizije tuženih banaka protiv navedene drugostupanjske presude. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, pa tužitelj tužbom postavlja zahtjev za vraćanje (restituciju) onoga što je primjeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama. Radi se restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, tužitelj navodi da ne raspolaže dokumentacijom o promjenjivom kamatnoj stopi, odnosno jednostranim odlukama banke o stopama, kao i svim drugim dokumentima, pa ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev, te navodi da pretpostavlja da se ne radi o tražbini manjoj od 12.000,00 kn a stoga tako označuje vrijednost predmeta spora. Nadalje, navodi da tužitelju pripadaju i zatezne kamate, koje će odrediti nakon vještačenja.

1.1. U podnesku od 9. lipnja 2023. tužitelj je naznačio kako potražuje isplatu zbog ništetnosti odredbi o promjenljivim kamatama te je preinačio tužbu i zahtijevao povrat više uplaćenih iznosa na temelju ništetne valutne klauzule. Tužitelj je sukladno navedenom uredio tužbu i tužbeni zahtjev. Nadalje, naveo je da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Navedena odluka potvrđena je i od strane Vrhovnog suda broj Rev-2221/2018. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom se utvrđuje:- ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope,- ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivni su kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača). Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate.

1.2. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev na način da glasi: "Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 isplatiti tužitelju CŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana iznos od 13.608,31 EUR-a s zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015. do isplate, kao i iznos od 134,50 EUR- a.", a toč. II.: "Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate…". Isto tako, naveo je da je tužbeni zahtjev postavljen na način da je prebio iznos obračunatih zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose na osnovi kamate (4.380,70 EUR- a) i zakonskih zateznih kamata na više plaćene anuitete zbog promjene tečaja (1.280,16 EUR-a) s priznatom preplatom temeljem konverzije na dan 30. rujna 2015 (41.638,40 kn/5.526,26 EUR-a). Na taj način, naveo je, preostao je iznos od 134,50 EUR-a s osnova zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose zbog promjene tečaja, a koji iznos potražuje, te je istaknuo da je takav način uračunavanja u skladu s odredbom čl. 172. ZOO-a. Pored tog iznosa, naveo je, potražuju se preplaćeni iznosi anuiteta po osnovi povećanja kamatne stope i tečajne razlike u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj na dan korištenja kredita u ukupnom iznosu od 13.608,31 EUR-a, na koji se iznos potražuju zakonskih zateznih kamate od

01. listopada 2015. godine do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva. Tuženik navodi kako je tužitelj propustio navesti i da je pravni prednik tuženika, Slavonska banka d.d. s kojim je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu, banka koja nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, što znači da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz tih presuda, obzirom da za Slavonsku banku d.d. nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF. Kako je tužba podnesena dana 06.03.2020. godine, tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 06. ožujka 2015. nastupila je zastara potraživanja. Tuženik se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2245/17-3 02 od 20.ožujka 2018. godine imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 143/13 dalje ZPK) tužitelj i tuženik zaključili su Aneks kojim su izmijenili odredbe ugovora o valuti obveze i kamatnim stopama, tj. napravili su konverziju kredita. Konverzija, odnosno Aneks ugovora, imao je retroaktivan učinak na način da su sve uplate tužitelja pretvorene u ispunjenje ugovorne obveze sukladno tako sklopljenom Aneksom. Kako je svrha Aneksa ugovora bila izjednačiti tužitelja s osobama koji su zaključili ugovore o kreditu s bankama s deviznom klauzulom u EUR-ima, to je navedenim Aneksom ugovoreno da se sve uplate tužitelja od samog početka ne smatraju uplatama po spornim odredbama prvotnog ugovora o kreditu, već se smatraju uplatama tužitelja kojima je ispunio svoje obveze po Aneksu ugovora o kreditu. Tuženik ističe da prema odluci VSRH Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. tužitelj nema pravni interes ako je proveo konverziju. Naime, ova odluka VSRH pravda se time što ponuđena konverzija, za razliku od toga što je ona bila obveza banke, nije bila obveza korisnika kredita u CHF-u (potrošača) jer su oni mogli prihvatiti tako ponuđenu konverziju ili ju odbiti. Drugim riječima, sud smatra kako postoji mogućnost da nisu svi ugovori o kreditu u CHF-u konvertirani u ugovore o kreditu u eurima zbog čega i dalje ostaje otvoreno pitanje valjanosti odredbi takvih ugovora o kreditu u CHF-u. Dakle, Vrhovni sud RH i nadalje dopušta vođenje parnica nakon donošenja Izmjena i dopuna Zakonao potrošačkom kreditiranu NN 102/2015 kojim se uvodi mogućnost konverzije, ali samo u odnosu na one potrošače koje to pravo nisu iskoristili. Dakle, sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu – konverzijom, u skladu s odredbama ZPK NN 102/15, trajno su i konačno uredile svoj pravni odnos, kako u pogledu svih ranije izvršenih uplata tužitelja prema tuženiku, tako i u pogledu budućih plaćanja po predmetnom ugovoru o kreditu. Nadalje navodi da se na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno pozivati samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Tuženik smatra kako tužitelju ne pripada pravo potraživati zakonske zatezne kamate. Tuženik ističe kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što je tužitelj s tuženikom zaključio Aneks ugovora o kreditu - konverziji, a koji je zaključen u smislu odredbi čl. 19.b i čl.19.c ZPK-a, NN 102/2015. Nadalje, tuženik navodi da osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, a protivi se i tijeku zateznih kamata. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika.

2.1. Tuženik je u podnesku od 3. veljače 2024. naveo da odnosu na navode tužitelja o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik ponovno ističe da glede utvrđenja radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere; Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu.

2.2. Tijekom postupka, tuženik je naveo da ističe prigovor radi prebijanja tražbine u iznosu od 320,00 eura s osnove tražbine na ime tzv. negativnih tečajnih razlika, odnosno u pogledu anuiteta kada je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenog zajedno sa zateznim kamatama, a koji će zahtjev tuženik specificirati po provedenom vještačenju.

2.3. Tijekom postupka, u podnesku od 26. lipnja 2025. tuženik je naveo da u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu stečenog bez osnove na temelju promjenjive kamatne stope, tuženik ukazuje na zastaru novopostavljenog zahtjeva jer je za dio potraživanja protekao zastarni rok od 5 godine. Naime, svako povećanje novčanog iznosa u odnosu na novčani iznos koji je ranije postavljen kao visina tražbine u postupku, predstavlja promjenu istovjetnosti tužbenog zahtjeva i radi se o preinaci tužbe o čemu je potrebno voditi računa pri odlučivanju o prigovoru zastare jer se u pogledu preinačenog dijela tužbenog zahtjeva parnica smatra pokrenutom tek kad je istaknut taj novi (povećani dio) tužbenog zahtjeva (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama; Rev 1333/00, Revt 214/10, Revt 78/11,Revr 1797/10, Revr 1454/10, Rev-x 526/2018). Nadalje, naveo je da je usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj dovelo bi do nepripadajuće imovinske koristi za tužitelja, i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužitelju kao preplata već priznat konverzijom.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu bez depozita (list spisa 5-10), Aneks Ugovoru o kreditu (list spisa 11-15), Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. (list spisa 53-54), tablica kamatne stope na kunske kredite bez valutne klauzule (list spisa 55-59) Nalaz i mišljenje vještaka (list spisa 87- 127), i saslušao vještaka VŽ, tužitelja i svjedokinju.

3.1. U podnesku od 22. travnja 2025. tuženik je naveo da odustaje od saslušanja svjedoka CŽU, ĐŽ, ZŽ i ČŽ, dok je u podnesku do 15. srpnja 2025. odustao od saslušanja svjedokinje GŽ. Na ročištu održanom 16. travnja 2025. tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem javnog bilježnika .

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa koji je tuženik stekao bez pravne osnove, odnosno na temelju odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula valuti CHF, a koje odredbe Ugovora o kreditu su ništetne.

6. Među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita 16. siječnja 2007. s tuženikom, odnosno pravnim prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj 5140030244-600104668090009/2006 kojim je tužitelju odobren stambeni kredit za kupnju stana u iznosu od 145.000,00 CHF-a odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. nadalje, nije sporno da se tužitelj obvezao tuženiku (predniku tuženika) platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi 4,20%, efektivnu kamatu 4,41 %, te da su ugovorne strane ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i vezana za određenu valutnu klauzulu, kao i da su kamate uključene u anuitete, a da je ugovoren rok vraćanja 30 godina. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka. Izmjena kamatne stope je sastavnim dijelom ugovora o kreditu. Nadalje, nije sporno da su tužitelj i tuženik (pravni prednik tuženika) sklopili Aneks ugovora o kreditu 26. veljače 2016. kojim je kredit konvertiran. Nije sporno da su ugovorne strane prilikom aneksa ugovora o kreditu utvrdile pretplatu u iznosu od 41.638,40 kn, te da stanje glavnice kredita denomiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. iznosi 78.718,76 EUR-a, te da će se iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta i to do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se pretplata ne iskoristi u cijelosti.

6.1. Navedene nesporne činjenice proizlaze iz predmetnog Ugovora o kreditu i Aneksa uz predmetni Ugovor o kreditu.

7. Među strankama je sporno ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe jer je kredit konvertiran, jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te ima li tužitelj pravo na povrat pretplaćenih iznosa kredita temeljem takvih odredbi uzimajući u obzir da je kredit konvertiran, te je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

8. Neosnovan je prigovor tuženika da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe zbog izvršene konverzije. Ovo stoga što je predmetni Aneks uz Ugovor o kreditu samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom ugovoreno korištenje kredita u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZIDZPK/15 na temelju kojih je zaključen Aneks nije regulirana pravna sudbina onih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredbi koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Niti jednom odredbom ZIDZPK/15 nije propisano da se sklapanjem Aneksa gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja Aneksa. Također iz samog Aneksa nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Stoga tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Aneksu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ako ona postoji, unatoč zaključenom Aneksu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena. Potrebno je istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

9. Suprotno tuženikovim navodima tijekom postupka, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, obvezuje stranke u ovom postupku.

9.1. Naime, iako je tuženik Ugovor o kreditu sklopio sa Slavonskom bankom d.d., a ne tuženikom potrebno je reći da iz Sudskog registra Republike Hrvatske proizlazi da je Slavonska banka d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], upisana u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102, Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, od 29. siječnja 2009.. Slijedom navedenog, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postala je pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registra u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 11. srpnja 2016., mijenja ime u Addiko banka d.d..

9.2. Nadalje, prema stavu ovoga suda, utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, odnose se i na prednika tuženika Slavonsku banku d.d., budući je navedenom presudom obuhvaćeno i razdoblje u kojem je Slavonska banka d.d., postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe i kasnije presuđenja Slavonska banka d.d., ne postoji jer je pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., a Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. je u predmetu po kolektivnoj tužbi mogla isticati da ugovori koje je zaključila Slavonska banka d.d., nisu ništetni, pa se navedena presuda odnosi i na tuženika, neovisno o tome je li ugovor zaključila Slavonska banka d.d. ili Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., s obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi. Slijedom navedenog pravno utvrđenje iz kolektivnog postupka odnosi se i na odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog sa Slavonskom bankom d.d. (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-462/2024-2 od 12. lipnja 2024.).

9.3. Dakle, u konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom br. Revt- 575/16 od 03.10.2017. kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik (ranije Hypo Alpe-Adria Bank d.d. a koja je pravna slijednica Slavonske banke d.d. Osijek) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženica postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. u nastavku: ZZP/07), kao i člancima 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 155/23., u nastavku: ZOO)

- da je tuženik (ranije Hypo Alpe-Adria Bank d.d. a koja je pravna slijednica Slavonske banke d.d. Osijek) u razdoblju 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a .

10. Neosnovan je prigovor tuženika da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 kojima je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne obvezuje stranke u ovom postupku jer da te eventualno ništetne odredbe više ne postoje budući da su sklapanjem Aneksa (Dodatka) Ugovoru o kreditu zamijenjene novim. Sud je ocijenio takve navode tuženika neosnovanima jer konverzijom kredita nije prestao važiti osnovni Ugovor o kreditu kojeg su stranke sklopile, a tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za tužitelja kao potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora.

11. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118 ZZP/14, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.

11.1. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u

1 0

parnicama radi isplate. Dakle, pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača mogu se primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015.).

11.2 Potrebno je reći da je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača na tuženiku (Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.4.2020. jasno naveo kako je teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nije potrošač upravo na banci, a ne na tužiteljici).

11.3. Nadalje, s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tužene, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, prema utvrđenju ovog suda sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan je u ovom postupku.

11.4. Isto tako, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.

12. Prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

12.1. Odredbom članka 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu: ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru

1 1

pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.). Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao.

13. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na predložene okolnosti, odnosno jesu li tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali, te je li tužitelj obaviješten i jesu li mu pojašnjene sporne odredbe ugovora o kreditu, odnosno odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, je li mu objašnjeno značenje istih. U dokaznom postupku saslušana je i JŽ, koja je u predmetnom ugovoru o kreditu bila sudužnik, a na okolnosti plaćanja anuiteta.

14. Iz iskaza tužitelja proizlazi da su supruga i on htjeli riješiti stambeno pitanje i trebao im je kredit. U banku tuženika su otišli na preporuku investitora. Kad su došli u banku tražili su kredit u eurima. Na prvom razgovoru kad su rekli iznos novca koji im je potreban djelatnik banke rekao im je da ne mogu dobiti taj iznos u kreditu u eurima te im je preporučio kredit u švicarcima i da bi mogli dobiti tada traženi iznos. Pristali su na kredit u švicarskim francima. Banka je sastavila ugovor, dali su mu ga na čitanje i pročitao ga je. Ne sjeća se je li vidio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Sjeća se da je pitao djelatnika banke kolika je kamata, on mu je rekao da je to efektivna, i on je pitao koliki će mu biti anuitet. Postavljao je konkretna pitanja i htio je konkretan odgovor. Djelatnik banke mu je spomenuo promjenjivu kamatnu stopu i što ona znači, a nisu mu objašnjavali valutnu klauzulu i što ona znači. Nije znao točno što znači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula odnosno nije znao točno koliko bi mu mogao narasti anuitet. Anuitet mu se povećao prilikom otplate za duplo, a da je to znao i da su mu to rekli prilikom sklapanja ugovora, ne bih sklopio ugovor o kreditu. Kada im je anuitet skočio duplo teško su izdržavali te su čuli u medijima za mogućnost sklapanja dodatka ugovora o kreditu, odnosno za konverziju ugovora te su se javili banci, a sve s ciljem da im se olakša financijska situacija. Banka je sačinila izračun konverzije i nisu mu detaljnije obrazlagali, a tražili su od njih samo neke podatke. OPG nije imao a firmu je otvorio 28.05.2006., ali namjena kredita je bila za rješavanje stambenog kredita i sredstva kredita su direktno isplaćena investitoru. Još uvijek živim u tom objektu koji je kupio sredstvima kredita. Kredit je on otplaćivao. Javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora nije objašnjavao odredbe ugovora o kreditu.

14.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je jasan, te je životno i uvjerljivo iskazivao o svim odlučnim činjenicama.

15. Iz iskaza svjedokinje JŽ proizlazi da je u ugovoru o kreditu bila sudužnik. Suprug je otplaćivao kredit, trajnim nalogom se skidao iznos s računa tužitelja. Kredit im je bio potreban radi kupovine stana. Ne sjeća je li bila u banci prilikom sklapanja ugovora i kredita i pregovaranja, ali se sjeća da je bila potpisana kao sudužnik.

15.1. Iskaz svjedokinje JŽ sud je ocijenio vjerodostojnim jer je jasan, te je životno i uvjerljivo iskazivala o odlučnim činjenicama, a i u tom dijelu iskaz svjedokinje je sukladan iskazu tužitelja.

16. S obzirom na iskaz tužitelja i svjedokinje JŽ, prema ocjeni ovoga suda tuženik nije dokazao da su ugovorne strane Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valuti kredita. Naime, iz iskaza tužitelja

1 2

proizlazi da nije pregovarao s tuženikom u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da je pitao djelatnika banke za pojedine odredbe i da je htio konkretne odgovore, ali da mu je djelatnik banke samo i spomenuo promjenjivu kamatnu stopu i što ona znači, a nisu mu objašnjavali valutnu klauzulu i što ona znači. Nije znao točno što znači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula odnosno nije znao točno koliko bi mu mogao narasti anuitet. Pri tome treba reći da prema stavu ovoga suda sam izbor valute iz zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Potrebno je još jednom naglasiti da teret dokazivanja na tuženiku da je potrošač odnosno tužitelj bio u predugovornoj fazi sklapanja ugovora obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, kao i da su ugovorne strane pregovarale o valuti kredita.

17. Nadalje iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj ima status potrošača jer je ugovor o kreditu sklopio radi rješavanja stambenog pitanja. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 18/2018 od 26 svibnja 2020.).

18. Dakle, slijedom svega navedenoga, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženicu kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR.

18.1. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 16. siječnja 2007. dakle u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, to se tužitelj na spomenute odluke i pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).

19. Budući da se nije pojedinačno pregovaralo odnosno da su slijedeće odredbe Ugovora o kreditu bile unaprijed formulirane od strane tuženika (prednika tuženika) i da tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, uzrokovalo je znatnu neravnotežu i pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, pa je stoga ovaj sud utvrdio da su odredbe o Ugovora kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu sukladno čl. 81. st. 1. ZZP-a nepoštene, te sukladno čl. čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetne. U Ugovoru o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli koje je sud utvrdio ništetnim sadržane su dijelu odredbe čl. 3. toč. 4. Ugovora o kredit koji glasi:" Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka.", a odredbe o

1 3

promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane su dijelu odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu koji glasi:".. zaračunavaju se kamate od 4,20% godišnje dekurzivno, te u dijelu čl. 4. koji glasi:" Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu. Izmjena kamatne stope smatra se sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom ugovoru."

20. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik, kao profesionalac i banka, nije dala tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (čl. 81. do 88. ZZP/03).

21. Dakle, budući su navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa te odredbe se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1. i 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz povećanja kamatne stope i po osnovi porasta tečaja CHF sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika (prednika tuženika), koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

22. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko vještačenje po sudskoj vještaku Posrednik d.o.o.. Iz Nalaza i mišljenja vještaka Posrednik d.o.o. proizlazi:

- da je tužitelj platio tuženiku po osnovi povećanja kamatne stope i tečajne razlike u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj na dan korištenja kredita u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. u odnosu na kamatnu stopu iznosu 7.440,78 EUR-a, a u odnosu na tečaj iznosi 6.167,53 EUR-a, odnosno sveukupno 13.607,31 EUR,

- da ukupni iznos zateznih kamata koje su tekle na pretplaćene iznose po osnovi kamate i to od dana plaćanja svakog iznosa do 30. rujna 2015. iznose 5.660,86 EUR-a (za kamatu 4.380,70 EUR-a, za tečajnu razliku 1.280,16 EUR-a),

- s danom 30. rujna 2015. tuženik je proveo konverziju sukladno metodi propisanoj čl. 19. c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) te je tuženik uzeo u obzir pretplate tužitelja s obzirom na promjene u kamatnim stopama i tečaju kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita do konverzije,

- pretplata koja je priznata tužitelju SŽ na dan konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR po zaključenom Aneksu iznosi 41.638,40 kn. Iz navedenog proizlazi da je banka radila konverziju na način da je iznos kredita u kunama a dan realizacije kredita preračunala u EUR prema tečaju za EUR na taj dan i dobila iznos kredita u EUR. Za taj kredit iskazan u EUR banka je napravila otplatni plan počev od

1 4

dana realizacije kredita pa do konverzije i nadalje, pri tome koristeći promjenjive kamatne stope za kredite EUR i tečaj banke za EUR,

- u provedenoj konverziji tužitelju nije priznat cjelokupan iznos pretplate po osnovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a uzimajući u obzir iznos povećanja mjesečnog anuiteta zbog odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i povećanje nominalnog iznosa mjesečnog anuiteta u dijelu koji se odnosi na kamatu zbog povećanja tečaja CHF. Prema izračunima izvršenim temeljem zadatka suda proizlazi da je provedena konverzija imala za cilj djelomično priznati tužiteljici samo pretplaćene iznose po osnovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi,

- s obzirom na način konverzije tuženik nije uzeo u obzir pretplaćene iznose po osnovi odredbe po valutnoj klauzuli u CHF, a s ciljem postizanja ravnoteže u odnosima ugovornih strana,

- zatezna kamata na uračunatu pretplatu priznatu od strane tuženika Addiko banke d.d. iznosi 3.296,81 EUR-a.

22.1. Tuženik je imao primjedbe na Nalaz i mišljenje vještaka, te je vještak pozvan na ročište kako bi usmeno iznio Nalaz i mišljenje, te se očitovao na primjedbe tuženika. Iz iskaza vještaka Darijo Dumančića, dip. oec. (Posrednik d.o.o.) proizlazi da ostaje kod svog Nalaza i mišljenja. A u vezi primjedbi tuženika navodi da je tuženik u svom podnesku od 22. listopada 2025. naveo da ima primjedbu u smislu da je prilikom vještačenja obuhvatio i razdoblja kada je kamata bila viša od početne ugovorene, no u nastavku tog podneska tuženik navodi da je navedeno pravilno primijenjeno te pobrojio pravne odnosno sudske presude iz kojih navedeno proizlazi, te navodi da je sukladno zadatku iz rješenja suda u zaključku iznio iznose sa umanjenim razdobljima kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene, a ostale primjedbe su pravne prirode, na isto nema više što posebno iskazati. Nadalje, naveo je konverzija provedena sukladno zakonskoj odredbi, no tužitelj konverzijom nije u potpunosti obeštećen s obzirom na način konverzije koji je propisan, odnosno tužitelj je konverziju napravio na način da je kredit pretvorio iz CHF u EUR, te na taj način izvršio ponovni obračun sa promjenjivom kamatnom stopom ne uzimajući pri tome promjene koje su nastale zbog povećanja CHF, a samim tim i povećanja kamatne stope odnosno iznosa na koji se obračunava zbog promjene CHF. U vezi primjedbe tuženika da je prilikom obračuna trebao koristiti kamatnu stopu koju je tuženik primjenjivao prilikom davanja kunskih kredita naveo je da je Nalaz i mišljenje obavio sukladno zadatku iz rješenja suda. Razdoblja kada je kamata bila niža, obuhvatio je u Nalazu. Razdoblja kada je kamata bila niža u obračunu umanjio je u prijašnjim tabularnim pregledima za ukupno utrošeni iznos duga iskazan u zaključku. Nadalje, naveo je da omaškom nije naveo u zaključku u što je pretplata iskorištena, a iskorištena je za umanjenje budućih rata, a što je vidljivo iz tabularnog pregleda na stranici 38 Nalaza i mišljenja.

22.2. Nalaz i mišljenje vještaka sud je ocijenio vjerodostojnim jer je sačinjen u skladu s pravilima struke, detaljan je i jasan, bez proturječnosti, te se vještak očitovao na sve primjedbe tuženika i dao obrazložene odgovore na postavljena pitanja, koje prihvaća ovaj sud.

22.3. U odnosu na prigovor tuženika da je nalaz vještaka baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, za napomenuti je da je Vrhovni sud RH u svojoj presudi i rješenju Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeo stav da se u ovakvim slučajevima mora primijeniti početna

1 5

kamatna stopa sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam primjene kamatne stope ili dok se odlukom suda ili druge vlasti ne intervenira u predmetni odnos i tako utvrde parametri za izračun promjenjive kamatne stope. Budući da među strankama nije sporno da nisu ugovorile parametre za promjenu kamatne stope, da zakonom nije propisan mehanizam promjene te stope, a ne postoji ni odluka suda ili druge vlasti kojom bi se tako nešto odredilo, ovaj je tuženikov prigovor neosnovan. Stoga se u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi primjenjuje ona početno ugovorena kamatna stopa koja je rezultat stranačke volje prilikom sklapanja ugovora.

23. Ovaj sud smatra potrebnim reći da je sud u zadatak vještaku dao da izračuna i iznos tzv. negativnih tečajnih razlika u razdoblju od dana korištenja kredita pa do konverzije, a što je vještak i sačinio. Ovdje se ističe da je vještak razdoblja kada je kamata bila niža u obračunu umanjio u prijašnjim tabularnim pregledima za ukupno utrošeni iznos duga iskazan u zaključku.

24. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je postavio tužbeni zahtjev u skladu s Nalazom i mišljenjem vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, te je zahtijevao da tuženik isplatiti tužitelju iznos od 13.608,31 EUR-a s zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015. do isplate, kao i iznos od 134,50 EUR-a. Isto tako, naveo je da je tužbeni zahtjev postavljen na način da je prebio iznos obračunatih zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose na osnovi kamate (4.380,70 EUR-a) i zakonskih zateznih kamata na više plaćene anuitete zbog promjene tečaja (1.280,16 EUR-a) s priznatom preplatom temeljem konverzije na dan 30. rujna 2015 (41.638,40 kn/5.526,26 EUR-a). Na taj način, naveo je, preostao je iznos od 134,50 EUR-a s osnova zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose zbog promjene tečaja, a koji iznos potražuje, te je istaknuo da je takav način uračunavanja u skladu s odredbom čl. 172. ZOO-a. Pored tog iznosa, naveo je, potražuju se preplaćeni iznosi anuiteta po osnovi povećanja kamatne stope i tečajne razlike u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj na dan korištenja kredita u ukupnom iznosu od 13.608,31 EUR-a, na koji se iznos potražuju zakonske zatezne kamate od 1. listopada 2015. do isplate.

25. Uzimajući u obzir sve navedeno, ovaj sud je utvrdio da tužitelju pripada pravo na povrat pretplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji.

25.1. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZIDZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.c toč.6. ZIDZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eura.

25.2. Odredbama ZIDZPK/15, a niti dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamante stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su

1 6

banke bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle Dodatkom ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti eura izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

25.3. S obzirom na prethodno navedeno, prama pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenim Aneksima (Dodacima) ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

25.4. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Aneksa (Dodatka) uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj Aneksom ugovora (Dodatkom) odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a niti se u izračunu konverzije koji je prije sklapanja dodatka ugovora dostavljen tužitelju, spominje promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF niti je u tom izračunu izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita. S druge strane, u odnosu na preplatu utvrđenu konverzijom, za napomenuti je da postojanje preplate u ovom slučaju nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje preplate posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka).

26. Prema tome, u konkretnom slučaju, konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom (Dodatkom) nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, čime tužitelj nije obeštećen u cijelosti. Stoga je tužitelju dosuđen iznos od 13.608,31 EUR-a, a koji se iznos odnosi na preplatu po osnovi povećanja kamatne stope i tečajne razlike u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj na dan korištenja kredita u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015., a u odnosu na kamatnu stopu iznosi 7.440,78 EUR-a, a u odnosu na tečaj iznosi 6.167,53 EUR-a, odnosno sveukupno 13.608,31 EUR-a.

26.1. Tužitelju su na navedeni iznos od 13.608,31 EUR-a dosuđene zatezne kamate tekuće od 1. listopada 2015. pa do isplate sukladno čl. 1114. u vezi odredbe čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a. Potrebno je reći da tužitelju pripada pravo zahtijevati zatezne kamate

1 7

na navedeni iznos od 13.608,31 EUR-a, iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa i tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada. U vezi s navedenim potrebno je reći da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (čl. 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli i koji pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se stoga smatra nepoštenim stjecateljem.

26.2. Dakle, kao što je već prethodno obrazloženo, tužitelju su priznate zatezne kamate na ukupan pretplaćeni iznos od 13.608,31 EUR-a tekuće od 1. listopada 2015., a tužitelju sukladno čl. 11114. i 1115. ZOO-a pripadaju i zatezne kamate na pretplaćene iznose koje su tekle od plaćanja svakog pretplaćenog dijela anuiteta pa do 30. rujna 2015., a one iznose ukupno 5.660,86 EUR-a.

26.3. Ovdje je potrebno reći da je vještak na ročištu održanom 4. studenog 2025. naveo da je pretplata koja je tužitelju priznata iskorištena za umanjenje budućih rata. Budući da je tuženik prilikom konverzije tužitelju priznao pretplatu u iznosu od 5.526,26 EUR-a (41.638,40 kn), novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču, prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl.19.c. st.1.t.5. ZIDZPK/15), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl.323. st.1. ZOO u vezi čl.87.st.1. ZZP) jer bi takvim postupanjem potrošač stekao dva puta isti novčani iznos (tako i VSRH u odluci Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.). Stoga je bilo potrebno sukladno odredbi čl. 172. ZOO-a (odredbom čl. 172. ZOO-a propisano je propisano da ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica) iznos pretplate umanjiti od ukupnog iznosa zateznih kamata na pretplaćene iznose temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

26.4. U konkretnom slučaju, tužitelj je prilikom postavljanja tužbenog zahtjeva ukupan iznos zateznih kamata (5.660,68 EUR-a) umanjio s priznatom pretplatom (5.526,26 EUR-a), te je ostao iznos od 134,50 EUR-a, a koji iznos je tuženik dužan platiti tužitelj.

26.5. Ovaj sud još jednom ističe da je financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem utvrđen iznos tzv. negativnih tečajnih razlika, te da se vještak Darijo Dumančić (Posrednik d.o.o.) na ročištu očitovao da je razdoblja kada je kamata bila niža u obračunu umanjio u prijašnjim tabularnim pregledima za ukupno utrošeni iznos duga iskazan u zaključku. Tuženik je na pripremnom ročištu naveo da ističe prigovor radi prebijanja tražbine u iznosu od 320,00 eura s osnove tražbine na ime tzv. negativnih tečajnih razlika, odnosno u pogledu anuiteta kada je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenog zajedno sa zateznim kamatama, a koji će zahtjev tuženik specificirati po provedenom vještačenju. Budući da je vještak razdoblja kada je kamata bila niža u obračunu umanjio u prijašnjim tabularnim pregledima za ukupno utrošeni iznos duga iskazan u zaključku, te da tuženik nije specificirao svoje potraživanje nakon provedenog vještačenja, sud tuženiku nije dosuđivao iznos tzv. negativnih razlika.

1 8

Osim toga, tužitelj na ime takvih tzv. negativnih razlika nije primio ništa pa nije dužan niti vratiti tuženiku temeljem stečenog bez osnove.

26.6. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao pod toč. I/izreke.

27. Nadalje, u vezi početka i tijeka zastarnog roka u vezi zahtjeva za isplatom pretplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule potrebno je reći da prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013.:

- u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.06.2014., jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog

Trgovačkog suda od 13.06.2014. posl.br. Pž-7129/13

- u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. godine kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.06.2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.06.2018. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022.

28. Dakle, nije osnovan prigovor zastare restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Naime, vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018., odnosno zastara za restitucijske zahtjeve po osnovi ništetnosti valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 12. lipnja 2019. a kojom tužbom je zahtijevana pretplata po osnovi promjenjive kamatne stope, a preinakom tužbe od 9. lipnja 2023. tužitelj je zahtijevao isplatu po osnovi valutne klauzule, odnosno nije nastupila zastara utuženih iznosa, je je tužitelj svoja potraživanja potraživao unutar zastarnog roka od 5 godina (od početka tijeka zastranih rokova).

29. Tužitelj je u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev postavio neodređen, sukladno čl. 186. b st.3. ZPP-a jer nije imao dovoljno znanja za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Tužitelj je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja uredio tužbeni zahtjev i postavio određeni tužbeni zahtjev. Tuženik se nije protivio preinaci, ali je u podnesku od 26. lipnja 2025. naveo da u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu stečenog bez osnove na temelju promjenjive kamatne stope, ukazuje na zastaru novopostavljenog zahtjeva jer je protekao

1 9

zastarni rok od 5 godina. Nadalje, tuženik je naveo da svako povećanje novčanog iznosa u odnosu na novčani iznos koji je ranije postavljen kao visina tražbine u postupku, predstavlja promjenu istovjetnosti zahtjeva i radi se o preinaci te da je potrebno voditi računa o zastari preinačenog dijela tužbenog zahtjeva jer se parnica smatra pokrenutom tek kada je istaknut taj novi, povećani dio, tužbenog zahtjeva.

29.1. Suprotno tuženikovim prigovorima, u konkretnom slučaju tužitelj je još tužbom zahtijevao pretplatu po osnovi povećanja kamatne stope (tužba podnesena 12. lipnja 2019.), a prije zaključenja prethodnog postupka, podneskom od 9. lipnja 2023. (list spisa 62) tužitelj je naveo da pored isplate zbog ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama preinačava tužbu i potražuje povrat više uplaćenih iznosa na temelju ništetne valute, a i uredio je tužbeni zahtjev sukladno navedenom. Tuženik se takvoj preinaci nije protivio nego se podneskom od 3. veljače 2024. upustio u raspravljanje po preinačenom tužbenom zahtjevu, pa se sukladno čl. 190. st. 4. ZPP- a smatra da je tuženik pristao na preinaku.

29.2. Isto tako, neosnovano tuženik navodi da je nastupila zastara za preinačeni dio. Naime, u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev nije niti bio određen, nego je postavljen sukladno čl. 186. b. st. 3. ZPP-a, a u slučaju i da je tužbeni zahtjev bio određen ne bi nastupila zastara za preinačeni dio jer ako je preinaka, odnosno uređenje tužbenog zahtjeva povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva (pravno shvaćanje građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024., Su-IV-123/2024-5).

30. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno čl.154. st. 1.ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu 200,00 EUR-a sukladno vrijednosti predmeta spora od 12.000,00 kn/1.592,67 EUR-a i Tbr. 7. toč. 1. Tarife, te trošak sastava podneska od 13. srpnja 2023. u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 8. toč.1. Tarife, te trošak zastupanja na ročište od 16. travnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr.9. toč. 1. Tarife, te trošak sastava podneska od 12. lipnja 2025. u iznosu od 500,00 EUR-a sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife po vrijednosti predmeta spora od 13.742,81 EUR-a ( iznos od 13.608,31 EUR-a i 134,50 EUR-a), te trošak zastupanja na ročištu 4. studenog 2025. u iznosu od 500,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, što sveukupno iznosi 1.600,00 EUR-a uvećano za 25% PDV-a što iznosi 2.000,00 EUR- a. Navedenom trošku pridodan je trošak vještačenja u iznosu od 500,00 EUR-a, što ukupno iznosi 2.500,00 EUR-a. Slijedom navedenoga, tuženik je dužan tužitelju platiti trošak postupka u iznosu od 2.500,00 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 15. prosinca 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. OZ-a, te je odlučeno kao pod toč. II/ izreke.

30.1. Tužitelju ne pripada naknada troška sastava podneska od 27. lipnja 2025. jer nije bio potreban za parnicu (čl. 155. st. 1. ZPP-a) a i navode iz podneska je mogao iznijeti na ročištu. Nadalje, tužitelj, u vrijeme odlučivanja nije platio sudsku pristojbu na tužbu i presudu, pa mu taj trošak nije niti nastao, stoga mu ovaj sud nije dosudio naknadu navedenog troška. Slijedom navedenoga, u preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za naknadu troška postupka odbijen je kao neosnovan, te je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

2 0

31. Tuženik je u cijelosti izgubio u sporu pa mu ne pripada naknada troška postupka, te je odlučeno kao pod toč. IV/ izreke.

Osijek, 15. prosinca 2025.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika