Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U GRUBIŠNOM POLJU

Grubišno Polje, Kolodvorska 2

Poslovni broj: P-211/2024-56.

(Raniji broj: P-1039/2019)

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, po sucu toga suda Milki Katić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Volić, Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o., odvjetnicima iz Garešnice, V. Nazora 4, protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/A, OIB: 23057039320, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 17. studenog 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem čl. 335 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), dana 15. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju JM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 528,31 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja se obračunava

na iznos od 0,01 EUR počev od dana 1.4.2006 pa do isplate na iznos od 0,01 EUR počev od dana 1.5.2006 pa do isplate na iznos od 0,01 EUR počev od dana 1.6.2006 pa do isplate na iznos od 0,01 EUR počev od dana 1.8.2006 pa do isplate na iznos od 0,01 EUR počev od dana 1.9.2006 pa do isplate na iznos od 0,01 EUR počev od dana 1.11.2006 pa do isplate na iznos od 0,01 EUR počev od dana 1.12.2006 pa do isplate na iznos od 0,01 EUR počev od dana 1.1.2007 pa do isplate na iznos od 0,01 EUR počev od dana 1.2.2007 pa do isplate na iznos od 0,01 EUR počev od dana 1.3.2007 pa do isplate na iznos od 0,01 EUR počev od dana 1.4.2007 pa do isplate na iznos od 0,01 EUR počev od dana 1.6.2007 pa do isplate na iznos od 0,01 EUR počev od dana 1.8.2007 pa do isplate na iznos od 0,01 EUR počev od dana 1.11.2007 pa do isplate na iznos od 0,01 EUR počev od dana 1.12.2007 pa do isplate na iznos od 0,01 EUR počev od dana 1.1.2008 pa do isplate na iznos od 9,34 EUR počev od dana 1.2.2008 pa do isplate na iznos od 9,33 EUR počev od dana 1.3.2008 pa do isplate na iznos od 9,33 EUR počev od dana 1.4.2008 pa do isplate na iznos od 9,32 EUR počev od dana 1.5.2008 pa do isplate na iznos od 9,32 EUR počev od dana 1.6.2008 pa do isplate na iznos od 9,31 EUR počev od dana 1.7.2008 pa do isplate na iznos od 9,30 EUR počev od dana 1.8.2008 pa do isplate na iznos od 9,30 EUR počev od dana 1.9.2008 pa do isplate na iznos od 9,29 EUR počev od dana 1.10.2008 pa do isplate na iznos od 9,28 EUR počev od dana 1.11.2008 pa do isplate na iznos od 9,28 EUR počev od dana 1.12.2008 pa do isplate na iznos od 9,26 EUR počev od dana 1.1.2009 pa do isplate na iznos od 9,26 EUR počev od dana 1.2.2009 pa do isplate na iznos od 9,25 EUR počev od dana 1.3.2009 pa do isplate na iznos od 9,24 EUR počev od dana 1.4.2009 pa do isplate na iznos od 15,00 EUR počev od dana 1.5.2009 pa do isplate na iznos od 14,98 EUR počev od dana 1.6.2009 pa do isplate na iznos od 14,97 EUR počev od dana 1.7.2009 pa do isplate na iznos od 14,96 EUR počev od dana 1.8.2009 pa do isplate na iznos od 14,94 EUR počev od dana 1.9.2009 pa do isplate na iznos od 14,93 EUR počev od dana 1.10.2009 pa do isplate na iznos od 14,92 EUR počev od dana 1.11.2009 pa do isplate na iznos od 14,91 EUR počev od dana 1.12.2009 pa do isplate na iznos od 14,89 EUR počev od dana 1.1.2010 pa do isplate na iznos od 14,88 EUR počev od dana 1.2.2010 pa do isplate na iznos od 14,87 EUR počev od dana 1.3.2010 pa do isplate na iznos od 14,86 EUR počev od dana 19.4.2010 pa do isplate na iznos od 14,83 EUR počev od dana 18.5.2010 pa do isplate na iznos od 14,82 EUR počev od dana 16.6.2010 pa do isplate na iznos od 14,81 EUR počev od dana 19.7.2010 pa do isplate na iznos od 14,79 EUR počev od dana 18.8.2010 pa do isplate na iznos od 14,78 EUR počev od dana 17.9.2010 pa do isplate na iznos od 14,76 EUR počev od dana 18.10.2010 pa do isplate na iznos od 10,78 EUR počev od dana 17.11.2010 pa do isplate na iznos od 10,78 EUR počev od dana 17.12.2010 pa do isplate na iznos od 10,77 EUR počev od dana 19.1.2011 pa do isplate na iznos od 10,75 EUR počev od dana 18.2.2011 pa do isplate na iznos od 10,74 EUR počev od dana 21.3.2011 pa do isplate na iznos od 10,73 EUR počev od dana 20.4.2011 pa do isplate na iznos od 10,71 EUR počev od dana 20.5.2011 pa do isplate na iznos od 6,03 EUR počev od dana 20.6.2011 pa do isplate na iznos od 6,02 EUR počev od dana 20.7.2011 pa do isplate na iznos od 6,01 EUR počev od dana 19.8.2011 pa do isplate na iznos od 6,00 EUR počev od dana 20.9.2011 pa do isplate na iznos od 5,99 EUR počev od dana 1.10.2011 pa do isplate na iznos od 0,60 EUR počev od dana 1.11.2011 pa do isplate na iznos od 0,60 EUR počev od dana 1.12.2011 pa do isplate na iznos od 0,60 EUR počev od dana 1.1.2012 pa do isplate na iznos od 0,59 EUR počev od dana 17.2.2012 pa do isplate na iznos od 0,59 EUR počev od dana 20.3.2012 pa do isplate na iznos od 0,58 EUR počev od dana 20.4.2012 pa do isplate na iznos od 0,59 EUR počev od dana 18.5.2012 pa do isplate na iznos od 0,58 EUR počev od dana 18.6.2012 pa do isplate na iznos od 0,58 EUR počev od dana 20.7.2012 pa do isplate na iznos od 0,58 EUR počev od dana 1.8.2012 pa do isplate na iznos od 0,58 EUR počev od dana 1.9.2012 pa do isplate na iznos od 0,58 EUR počev od dana 1.10.2012 pa do isplate na iznos od 0,58 EUR počev od dana 1.11.2012 pa do isplate na iznos od 0,58 EUR počev od dana 1.12.2012 pa do isplate na iznos od 0,57 EUR počev od dana 1.1.2013 pa do isplate na iznos od 0,57 EUR počev od dana 1.2.2013 pa do isplate na iznos od 0,57 EUR počev od dana 1.3.2013 pa do isplate na iznos od 0,57 EUR počev od dana 1.4.2013 pa do isplate na iznos od 0,57 EUR počev od dana 1.5.2013 pa do isplate na iznos od 0,57 EUR počev od dana 1.6.2013 pa do isplate na iznos od 0,57 EUR počev od dana 1.7.2013 pa do isplate na iznos od 0,56 EUR počev od dana 1.8.2013 pa do isplate na iznos od 0,56 EUR počev od dana 1.9.2013 pa do isplate na iznos od 0,56 EUR počev od dana 1.10.2013 pa do isplate na iznos od 0,55 EUR počev od dana 1.11.2013 pa do isplate na iznos od 0,55 EUR počev od dana 1.12.2013 pa do isplate na iznos od 0,55 EUR počev od dana 1.1.2014 pa do isplate sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do 31. prosinca 2023. godine, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju JM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.417,55 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja se obračunava

na iznos od 0,08 EUR počev od dana 1.1.2006 pa do isplate na iznos od 4,12 EUR počev od dana 1.11.2008 pa do isplate na iznos od 5,50 EUR počev od dana 1.1.2009 pa do isplate na iznos od 6,07 EUR počev od dana 1.2.2009 pa do isplate na iznos od 6,64 EUR počev od dana 1.3.2009 pa do isplate na iznos od 4,94 EUR počev od dana 1.4.2009 pa do isplate na iznos od 4,97 EUR počev od dana 1.5.2009 pa do isplate na iznos od 3,06 EUR počev od dana 1.6.2009 pa do isplate na iznos od 0,81 EUR počev od dana 1.7.2009 pa do isplate na iznos od 1,67 EUR počev od dana 1.8.2009 pa do isplate na iznos od 0,08 EUR počev od dana 19.8.2009 pa do isplate na iznos od 3,03 EUR počev od dana 1.9.2009 pa do isplate na iznos od 0,21 EUR počev od dana 17.9.2009 pa do isplate na iznos od 1,43 EUR počev od dana 1.10.2009 pa do isplate na iznos od 0,25 EUR počev od dana 16.10.2009 pa do isplate na iznos od 1,07 EUR počev od dana 1.11.2009 pa do isplate na iznos od 1,04 EUR počev od dana 17.11.2009 pa do isplate na iznos od 1,75 EUR počev od dana 1.12.2009 pa do isplate na iznos od 1,45 EUR počev od dana 18.12.2009 pa do isplate na iznos od 1,72 EUR počev od dana 1.1.2010 pa do isplate na iznos od 3,64 EUR počev od dana 20.1.2010 pa do isplate na iznos od 1,19 EUR počev od dana 1.2.2010 pa do isplate na iznos od 5,62 EUR počev od dana 19.2.2010 pa do isplate na iznos od 0,84 EUR počev od dana 1.3.2010 pa do isplate na iznos od 6,87 EUR počev od dana 19.3.2010 pa do isplate na iznos od 0,79 EUR počev od dana 1.4.2010 pa do isplate na iznos od 8,39 EUR počev od dana 19.4.2010 pa do isplate na iznos od 0,20 EUR počev od dana 1.5.2010 pa do isplate na iznos od 11,72 EUR počev od dana 18.5.2010 pa do isplate na iznos od 0,09 EUR počev od dana 21.5.2010 pa do isplate na iznos od 11,39 EUR počev od dana 16.6.2010 pa do isplate na iznos od 0,38 EUR počev od dana 21.6.2010 pa do isplate na iznos od 15,49 EUR počev od dana 19.7.2010 pa do isplate na iznos od 1,01 EUR počev od dana 21.7.2010 pa do isplate na iznos od 16,84 EUR počev od dana 18.8.2010 pa do isplate na iznos od 1,65 EUR počev od dana 21.8.2010 pa do isplate na iznos od 19,77 EUR počev od dana 17.9.2010 pa do isplate na iznos od 2,15 EUR počev od dana 21.9.2010 pa do isplate na iznos od 18,06 EUR počev od dana 18.10.2010 pa do isplate na iznos od 1,65 EUR počev od dana 21.10.2010 pa do isplate na iznos od 19,30 EUR počev od dana 17.11.2010 pa do isplate na iznos od 1,30 EUR počev od dana 22.11.2010 pa do isplate na iznos od 24,56 EUR počev od dana 17.12.2010 pa do isplate na iznos od 3,26 EUR počev od dana 21.12.2010 pa do isplate na iznos od 24,56 EUR počev od dana 19.1.2011 pa do isplate na iznos od 3,01 EUR počev od dana 21.1.2011 pa do isplate na iznos od 24,23 EUR počev od dana 18.2.2011 pa do isplate na iznos od 2,93 EUR počev od dana 21.2.2011 pa do isplate na iznos od 28,63 EUR počev od dana 21.3.2011 pa do isplate na iznos od 23,83 EUR počev od dana 20.4.2011 pa do isplate na iznos od 2,73 EUR počev od dana 21.4.2011 pa do isplate na iznos od 26,75 EUR počev od dana 20.5.2011 pa do isplate na iznos od 4,31 EUR počev od dana 21.5.2011 pa do isplate na iznos od 31,12 EUR počev od dana 20.6.2011 pa do isplate na iznos od 5,36 EUR počev od dana 21.6.2011 pa do isplate na iznos od 35,73 EUR počev od dana 20.7.2011 pa do isplate na iznos od 3,23 EUR počev od dana 21.7.2011 pa do isplate na iznos od 4,98 EUR počev od dana 28.7.2011 pa do isplate na iznos od 0,63 EUR počev od dana 1.8.2011 pa do isplate na iznos od 46,74 EUR počev od dana 19.8.2011 pa do isplate na iznos od 2,37 EUR počev od dana 1.9.2011 pa do isplate na iznos od 36,81 EUR počev od dana 20.9.2011 pa do isplate na iznos od 2,41 EUR počev od dana 1.10.2011 pa do isplate na iznos od 32,19 EUR počev od dana 19.10.2011 pa do isplate na iznos od 1,46 EUR počev od dana 1.11.2011 pa do isplate na iznos od 32,22 EUR počev od dana 21.11.2011 pa do isplate na iznos od 0,99 EUR počev od dana 1.12.2011 pa do isplate na iznos od 34,42 EUR počev od dana 19.12.2011 pa do isplate na iznos od 0,30 EUR počev od dana 1.1.2012 pa do isplate na iznos od 38,10 EUR počev od dana 19.1.2012 pa do isplate na iznos od 0,01 EUR počev od dana 1.2.2012 pa do isplate na iznos od 39,29 EUR počev od dana 17.2.2012 pa do isplate na iznos od 38,22 EUR počev od dana 20.3.2012 pa do isplate na iznos od 0,09 EUR počev od dana 1.4.2012 pa do isplate na iznos od 38,48 EUR počev od dana 20.4.2012 pa do isplate na iznos od 0,08 EUR počev od dana 1.5.2012 pa do isplate na iznos od 39,60 EUR počev od dana 18.5.2012 pa do isplate na iznos od 39,30 EUR počev od dana 18.6.2012 pa do isplate na iznos od 38,59 EUR počev od dana 20.7.2012 pa do isplate na iznos od 0,95 EUR počev od dana 1.8.2012 pa do isplate na iznos od 36,61 EUR počev od dana 20.8.2012 pa do isplate na iznos od 3,03 EUR počev od dana 1.9.2012 pa do isplate na iznos od 9,86 EUR počev od dana 21.9.2012 pa do isplate na iznos od 22,14 EUR počev od dana 24.9.2012 pa do isplate na iznos od 15,80 EUR počev od dana 1.10.2012 pa do isplate na iznos od 21,50 EUR počev od dana 22.10.2012 pa do isplate na iznos od 18,55 EUR počev od dana 1.11.2012 pa do isplate na iznos od 0,58 EUR počev od dana 21.11.2012 pa do isplate na iznos od 19,35 EUR počev od dana 23.11.2012 pa do isplate na iznos od 38,52 EUR počev od dana 1.12.2012 pa do isplate na iznos od 38,57 EUR počev od dana 1.1.2013 pa do isplate na iznos od 35,91 EUR počev od dana 1.2.2013 pa do isplate na iznos od 37,62 EUR počev od dana 1.3.2013 pa do isplate na iznos od 38,08 EUR počev od dana 1.4.2013 pa do isplate na iznos od 37,06 EUR počev od dana 1.5.2013 pa do isplate na iznos od 34,18 EUR počev od dana 1.6.2013 pa do isplate na iznos od 33,05 EUR počev od dana 1.7.2013 pa do isplate na iznos od 34,23 EUR počev od dana 1.8.2013 pa do isplate na iznos od 35,44 EUR počev od dana 1.9.2013 pa do isplate na iznos od 37,66 EUR počev od dana 1.10.2013 pa do isplate na iznos od 36,59 EUR počev od dana 1.11.2013 pa do isplate na iznos od 37,17 EUR počev od dana 1.12.2013 pa do isplate na iznos od 37,57 EUR počev od dana 1.1.2014 pa do isplate na iznos od 35,2 EUR počev od dana 1.2.2014 pa do isplate na iznos od 35,82 EUR počev od dana 1.3.2014 pa do isplate na iznos od 35,38 EUR počev od dana 1.4.2014 pa do isplate na iznos od 34,59 EUR počev od dana 1.5.2014 pa do isplate na iznos od 34,2 EUR počev od dana 1.6.2014 pa do isplate na iznos od 34,54 EUR počev od dana 1.7.2014 pa do isplate na iznos od 22,00 EUR počev od dana 1.8.2014 pa do isplate na iznos od 0,81 EUR počev od dana 21.8.2014 pa do isplate na iznos od 14,40 EUR počev od dana 5.9.2014 pa do isplate na iznos od 1,70 EUR počev od dana 22.9.2014 pa do isplate na iznos od 0,67 EUR počev od dana 30.9.2014 pa do isplate na iznos od 36,17 EUR počev od dana 7.10.2014 pa do isplate na iznos od 32,80 EUR počev od dana 13.10.2014 pa do isplate na iznos od 8,84 EUR počev od dana 1.11.2014 pa do isplate na iznos od 0,57 EUR počev od dana 21.11.2014 pa do isplate na iznos od 66,35 EUR počev od dana 8.12.2014 pa do isplate na iznos od 24,96 EUR počev od dana 20.1.2015 pa do isplate na iznos od 2,48 EUR počev od dana 21.1.2015 pa do isplate na iznos od 3,32 EUR počev od dana 23.1.2015 pa do isplate na iznos od 23,53 EUR počev od dana 7.2.2015 pa do isplate na iznos od 1,64 EUR počev od dana 26.2.2015 pa do isplate na iznos od 22,09 EUR počev od dana 6.3.2015 pa do isplate na iznos od 0,27 EUR počev od dana 21.4.2015 pa do isplate na iznos od 23,66 EUR počev od dana 27.4.2015 pa do isplate na iznos od 111,08 EUR počev od dana 28.4.2015 pa do isplate na iznos od 21,86 EUR počev od dana 13.5.2015 pa do isplate na iznos od 1,19 EUR počev od dana 21.5.2015 pa do isplate na iznos od 31,45 EUR počev od dana 8.6.2015 pa do isplate na iznos od 3,37 EUR počev od dana 23.6.2015 pa do isplate na iznos od 23,18 EUR počev od dana 16.7.2015 pa do isplate na iznos od 6,46 EUR počev od dana 21.7.2015 pa do isplate na iznos od 17,02 EUR počev od dana 20.8.2015 pa do isplate na iznos od 0,03 EUR počev od dana 21.8.2015 pa do isplate na iznos od 35,30 EUR počev od dana 14.9.2015 pa do isplate na iznos od 0,51 EUR počev od dana 21.9.2015 pa do isplate na iznos od 100,34 EUR počev od dana 25.9.2015 pa do isplate

sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do 31. prosinca 2023. godine, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju JM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.552,76 EUR zajedno sa zateznom kamatom počam od dana 1. listopada 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa do isplate, sve u roku 15 dana.

IV Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja kao neosnovan a koji glasi: "Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju JM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 672,95 EUR zajedno sa zateznom kamatom počam od dana 1. listopada 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa do isplate, sve u roku 15 dana. "

V Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika u iznosu od 1.414,91 € sa zakonskom zateznom kamatom zatraženom od svakog pojedinog iznosa do isplate istaknuto radi prebijanja, te se odbija tuženikov prigovor radi prebijanja.

VI Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju JM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnične troškove u iznosu od 2.505,84 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika ovome sudu radi utvrđenja isplate.

U tužbi navodi da je sa tuženikom zaključio Ugovor o kreditu dana 22. studenog 2005. godine.

Tim ugovorom je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 34.000,00 CHF, sve u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate.

Za trajanja otplate kredita po Ugovoru iz toč. 1. tužbe kamatna stopa je više puta mijenjane na štetu tužitelja, a sve to sukladno odredbi članka 8. Ugovora o kreditu, u kojoj je navedeno da je godišnja kamatna stopa promjenjiva, a koja odredba je utvrđena nepoštenom i ništetnom.

Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, među inim, tuženik, odnosno njegovi pravni prednici, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-02 od 9. travnja 2015. godine.

Ugovori iz članka 1.ove tužbe su osim sa promjenjivom kamatnom stopom zaključeni i sa valutnom klauzulom u švicarskim francima (dalje:CHF).

Odlukom VTS RH od 14. lipnja 2018. broj Pž-6632/17) utvrđeno da su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

O ugovaranju valutne klauzule svoje tumačenje dao je Ustavni sud u svojoj odluci U- III-2521/2015 i dr., kao i u Rješenju U-I-3685/2015 i dr, a temeljem navedenih tumačenja donijeta je i odluka VTS RH od 14. lipnja 2018. godine.

Tako Ustavni sud RH navodi kako slijedi:

“Ustavni sud opetovano utvrđuje da citirana stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, a na koju su se pozvali nižestupanjski sudovi i Vrhovni sud, jasno naglašavaju važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

Praksa Suda EU navedena u osporenim odlukama sudova (broj: C-26/13 od 30. travnja 2014.) odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke), kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

Slijedom svega navedenog, ostaje nejasno kojim kriterijima se rukovodio Vrhovni sud kada je utvrdio da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, za razliku od ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne podliježe testu poštenosti. Pri tome Ustavni sud polazi od činjenica (utvrđenih, a djelom i nespornih u postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku) da ni u odnosu na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli službenici banaka nisu objasnili potrošačima prirodu navedene klauzule i njezino značenje, odnosno nisu im uopće, a kamoli na primjeren, to jest jasan, razumljiv, pregledan i nedvosmislen način, objasnili značenje i posljedice ugovaranja te zaštitne klauzule.

Ustavni sud može se suglasiti s utvrđenjima Vrhovnog suda da je institut valutne klauzule općeprihvaćen od svih subjekata i da je njegovo ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova. Međutim, to ne znači da je taj institut potrošačima, ako ih se promatra kao prosječne građane koji ne raspolažu stručnim znanjima, samim time što je taj institut "apsolutno prepoznat", bio razumljiv onako kako se tumači i primjenjuje "u duhu prava EU". Drugim riječima, da potrošač, bez prethodno predočenih točnih, jasnih i razumljivih kriterija, može razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Ovo tim više što su predmetni ugovori bili "opterećeni" s dva promjenjiva bitna elementa - valutnom klauzulom i ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi pa je u tom svjetlu trebalo ocijeniti jesu li potrošači, ako i na načelnoj razini znaju za institut valutne klauzule, bili odnosno mogli biti svjesni ekonomskih posljedica istodobnog ugovaranja i valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Propust banaka da potrošače upoznaju s ekonomskim posljedicama sklapanja ugovora o kreditu predstavljao je odlučujuću okolnost za ocjenu Vrhovnog suda da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nerazumljive pa posljedično podliježu testu nepoštenosti. Istu tu okolnost, međutim, u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli Vrhovni sud nije uzeo u obzir. Ustavni sud ne dovodi u pitanje pravo Vrhovnog suda da, ovisno o činjenicama konkretnog slučaja, utvrdi postojanje razloga za različiti pristup u tumačenju određenog pravnog standarda pa tako i razlike zbog kojih je upoznavanje potrošača s ekonomskim posljedicama bilo bitno kod ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nebitno kod valutne klauzule. Međutim, dužan je te razloge, odnosno razlike obrazložiti, što je u konkretnom slučaju izostalo.“ – završeno citiranje

Citiranje dijela Rješenja Ustavnoga suda U-I-3685/2015 i dr.:

“Ustavni sud, prije svega, primjećuje da nužnost posezanja za osporenom zakonskom mjerom konverzije na zahtjev potrošača CHF kredita proizlazi iz, s jedne strane, sistemskog nedostatka koji izvire iz manjkavosti pravnog okvira i opsega normativnog zahvata u materiju valutne klauzule i, s druge strane, regulatornog propusta. U odnosu na doseg normiranosti instituta valutne klauzule, Ustavni sud primjećuje da u Republici Hrvatskoj u vrijeme ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima za kredite zahvaćene osporenom zakonskom mjerom, doista, nije postojao adekvatan zakonski okvir u smislu prikladnog normativnog rješenja kojim bi se neutralizirao odnosno limitirao nerazmjerni (ekscesni) valutni (tečajni) rizik koji je ugovaranjem valutne klauzule prevaljen na potrošače CHF kredita kao dužnike ugovornog odnosa. Iako potrošač u modelu ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, neovisno o svojem znanju odnosno informiranosti o uslugama kreditnih institucija, naprosto mora biti svjestan da s time preuzima valutni rizik (koji u modelu monetarnog nominalizma leži na vjerovniku), takva ugovorna klauzula, međutim, ne bi smjela ugovor o kreditu pretvoriti u rizičnu spekulacijsku transakciju kao aleatorni pravni posao čija pravna narav isključuje primjenu osnovnih načela općeg ugovornog prava, posebice načela ekvivalentnosti međusobnih činidaba, ugovorne ravnoteže i stranačke ravnopravnosti. Utoliko potrošač i u modelu monetarnog valorizma (iz kojeg proizlazi valutna klauzula) ima legitimno očekivanje da će i u fazi realizacije ugovora međusobni odnos ugovornih strana biti uravnotežen te da ga primjena valutne (kao zaštitne, a ne profitne) klauzule pri ispunjavanju ugovorne obveze otplate kredita neće odvesti u osiromašenje i bankrot uslijed drastičnog povećanja glavnice kredita i otplatnih anuiteta, unatoč prethodnog dugogodišnjeg urednog podmirivanja ugovornih obveza.

Temeljna funkcija i ratio legis (članka 22. stavka 1. ZOO-a) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti vjerovnikove novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti ugovornih činidbi odnosno općenito održavanje ugovorne ravnoteže. Načelo monetarnog valorizma ide ka sprječavanju da se zbog inflacije domaće valute (kao valute plaćanja - money of payment) u intervalu između ugovaranja novčane obveze i njezina ispunjenja ne bi narušilo načelo ekvivalentnosti činidaba na štetu vjerovnika. Cilj mu je, dakle, zaštitni a ne profitni, pa valutna klauzula ni u kojem slučaju - s obzirom na specifičnu konstelaciju ekonomskih i monetarnih komešanja koja rezultiraju izraženom aprecijacijom valute ugovora (valorimetra - unit of account), a uz stabilnu domaću valutu kao valutu plaćanja - ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Takva situacija nedvojbeno predstavlja "iskliznuće" valutne klauzule iz sustava i funkcionalnog okvira instituta valutne klauzule s obzirom na njegovu pravnu narav i temeljnu svrhu. U izloženim okolnostima konkretnog slučaja kredita indeksiranih na švicarske franke kao zaštitne valute ugovora, zbog nepostojanja specijalnog normativnog rješenja (poput npr. onog iz članka 627. stavka 1. ZOO-a za ugovor o građenju s klauzulom fiksne cijene) u općem ugovornom pravu (ZOO), odnosno u pravu zaštite potrošača, a u povezanosti s drugim uzrocima činjenične naravi, zaštitna klauzula je očigledno "iskliznula" i izašla iz svojih funkcionalnih limita određenih razumnim smislom koji proizlazi iz pravne naravi i dosega ovog instituta ugovornog prava.

Bitne činjenične osobitosti realizacije obveza dužnika - potrošača u otplati CHF kredita upućuju na zaključak da je kuna kao načelno "slabija" valuta na koju ugovor glasi kao na valutu plaćanja zadržala svoju realnu vrijednost (kupovnu moć), dok je švicarski franak kao zaštitna i načelno "jača" valuta snažno aprecirala, pa su kreditne institucije, suprotno zaštitnoj svrsi valutne klauzule, primanjem ispunjenja ishodili veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja. Time su kreditne institucije nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti ugovornih strana. Kako to proizlazi iz iscrpne analize sadržane u očitovanju Ministarstva financija, kreditne institucije se, naime, nisu same izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, zadužujući se u toj valuti na inozemnim tržištima, nego su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima CHF kredita pribavljale iz vlastitih kunskih i euro depozita ili zaduživanja u eurima.

Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11. i 25/13., dalje: ZPP) propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. istoga Zakona da su određenim postupanje, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07. i 79/09, dalje: ZZP) koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Tužitelj je sa pravnim prednikom tuženika zaključio i aneks broj 1 ugovora o kreditu, i to dana 06. veljače 2016. godine koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju, no međutim tužitelj potpisom tog ugovora, te provedbom konverzije nije obeštećen za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF.

Naime, u vrijeme zaključenja Aneksa Ugovoru nije još bila donesena odluka VTS RH, broj: Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018. godine, kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Ova činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije, jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnome drugačiji. Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u predmetu „Franak“, odnosno utvrđenje ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jest ta da se u konkretnom slučaju ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita i to na kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF (kunski iznos koji je tužitelju stavljen na raspolaganje).

Tužitelj nije u mogućnosti točno precizirati iznos svoje tražbine po osnovi preplaćene iznosa sa naslova promjene kamatne stope, kao ni primjene valutne klauzule. To iz razloga što tuženik tužitelju nije dostavio dokumentaciju u razumnom roku na njegov zahtjev, te nije bilo moguće provesti preliminarno vještačenje. Naime, tužitelj nije posjedovao pregled promjene kamatne stope, kao ni knjigovodstvenu karticu kredita i prvi otplatni plan, a što mu je naknadno dostavljeno. Okvirnom računicom tužitelj procjenjuje da je tuženiku zbog promjene kamatne stope, odnosno primjene valutne klauzule preplatio ukupan iznos od 30.000,00 kuna.

S obzirom da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., kao što su nepoštenim određene i odredbe o ugovaranju valutne klauzule, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO.

Temeljem svega prethodno iznesenoga, predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati novčanu tražbinu u iznosu od 30.000,00 kuna zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje se obračunavaju na pojedinačne mjesečne iznose počam od dospijeća pa od isplate sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, uz nadoknadu troškova postupka zajedno sa zateznim kamatama tekućim presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

2. Tijekom postupka a nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev tako da je isti postavio kao u izreci.

3. Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem ističe prigovor mjesne nenadležnosti ističući da je u čl. 16. Ugovora o kreditu broj 5102728907 od 22. studenog 2005. godine ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke pa kako su stranke sporazumno odredile nadležnost smatra da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari nadležan Općinski sud u Rijeci.

Isto tako, tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare.

Ističe da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača a u svezi čl. 230. ZOO-a. Ističe da je zakonodavac jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima naknade štete pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.

Ističe da su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu čime su ugovorne strane regulirale međusobne odnose a iz čega proizlazi da tužitelj ne bi imao niti pravni interes voditi ovaj postupak.

Navedenim aneksom parnične stranke izmijenile su osnovni ugovor o kreditu, bez značaja obnove na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Aneksom je ugovorena valutna klauzula i ugovorena kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (u čl. 6. Aneksa) a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora.

Tuženik je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Potpisivanju aneksa je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzija i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenih revizora.

Sukladno odredbi čl. 19.c toč. 4. ZIDZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na dan uplate a sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 3. ZIDZPK/15, pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita CHF-EUR i tijek kamatnih stopa kako za CHF kredit tako i za EUR kredit.

Tuženik je prilikom konverzije predmetnog kredita sukladno ZIDZPK/15 početno utvrđeni otplatni plan ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta odnosno tuženik je prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio i glavnicu i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita.

Stoga, postupak konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 proveden je na način da je utvrđen iznos glavnice kredita s valutnom klauzulom u eurima na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, definirana je kamatna stopa koja je vrijedila za kredit s valutnom klauzulom u eurima iste namjene, roka i iznosa, na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u CHF. Uzete su u obzir i promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja koje su primijenjene na korisnike kredita s valutnom klauzulom u EUR. Kreiran je otplatni plan za novi eurski kredit na način da su rok i dinamika otplate preuzeti iz ugovorenog kredita s valutnom klauzulom u CHF, iznosi koji su uplaćivani u korist partije kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunati su u EUR po tečaju na dan uplate te su se iz navedenih iznosa zatvarale dospjele obveze sukladno otplatnom planu za eurski kredit.

Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje aneksa a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovorenim uvjetima.

Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovoreni odnos s tuženikom tako da se ima smatrati eurskim korisnikom kredita od početka pa tuženik smatra da je u cijelosti neosnovana tužiteljeva tužba.

Isto tako, navodi da su sve uplate po predmetnom kreditu tužitelju priznate i uračunate odnosno uzete su u obzir pa se bilo kakvo novčano potraživanje po toj osnovi koju navodi tužitelj ukazuje neosnovanim.

Tuženik ističe stajalište recentne sudske prakse i pravne teorije da su potrošači sklapanjem aneksa ugovora o kreditu u CHF kojim je kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR ugovorno riješili pitanje iznosa koji su možebitno preplatili radi eventualno neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate i promjena u tečaju na način da su ti iznosi njima priznati i uračunati u povrat kredita sada s valutnom klauzulom u EUR pa smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan te se tuženik poziva na više pravomoćnih presuda županijskih sudova kao i stručne članke prof.dr. ŽM i dr.sc. ŠM s Pravnog fakulteta u Zagrebu.

Tuženik ističe da je VTSRH istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke budući da je on samo procjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi) a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Smatra da je u ovom postupku potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samoga sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti stranke valute (CHF) za njegove kreditne obveze.

Tuženik ističe da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF.

Tuženik ističe da je u reklamnom materijalu kao i oglasima u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD a ne isključivo ponudu kredita u CHF te ni na koji način nije preferira, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude. Težište je stavio na kreditiranje bez jamaca i to na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca te je isticao da svako kreditno zaduživanje bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg korisnik kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan te je na određenim letcima egzaktno grafički prikazao kretanje tečaja CHF; EUR i USD u odnosu na kunu u razdoblju od šest godina prije 2004. Isto tako tužitelju su prilikom savjetovanja u bankama predočeni i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. U svim poslovnicama banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info-telefonu banke ili na Internet stranici banke

Ističe da je tuženik tužitelja općenito kao potrošača upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli na više načina i to ugovor o kreditu koji sadrži posebnu odredbu "valutna klauzula".

Iz Informacija Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom koji dokument je mogao preuzeti tužitelj kao potencijalni korisnik kredita u poslovnicama tuženika, brošurom Stambeni krediti Erste Banke koja upozorava na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima, brošurom o kretanju tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004., kao i razgovorom sa službenicima banke.

Ističe da je tuženik u ponudi imao više vrsta kredita koji su se razlikovali po namjeni, valuti, ročnosti i instrumentima osiguranja, kamatnim stopama te je upravo klijent u konkretnom slučaju, tužitelj, bio taj koji je donosio odluku o izboru vrste proizvoda koji u najboljoj mjeri pokriva njegove potrebe za financiranje. Ova okolnost jasno proizlazi iz izvatka Odluke o visini kamatnih stopa i naknada sektora građanstva za fizičke osobe.

Tuženik ističe da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF odnosno o stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obavješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF.

Isto tako u čl. 11.st. 1. toč. 4. ugovora o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren je depozit u visini 10% od iznosa od kredita što prema ugovoru o oročenom depozitu iznosi 3.400,00 CHF. U korist depozita je iz kredita dana 8. ožujka 2005. godine uplaćeno 3.400,00 CHF koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio 16.079,28 kuna a iznos depozita korišten je djelomično za podmirenje dospjelih a neplaćenih anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu dana 28. travnja 2015. godine kada je u korist kredita prebačen iznos od 327,44CHF u kunskoj protuvrijednosti je vrijedilo 2.404,62 kune, te 25. rujna 2015. godine kada je u korist kredita prebačen iznos od 343,75CHF koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio 2.390,06 kuna dakle ukupno je u kunskoj protuvrijednosti iskorišten iznos od 4.794,68 kuna.

Stoga je razvidno kako je tužitelj unutar razdoblja od ugovaranja depozita pa do njegovog korištenja za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta profitirao na povećanju tečaja CHF u iznosu od 1.620,50 kuna pa se postavlja opravdano pitanje navedenog rizika koji je tužitelj preuzeo ugovaranjem predmetnog kredita. Nadalje ističe, da tuženik nije ostvario "ekstra profit" na tečajnim razlikama niti je imao bilo kakve namjere usmjerene na ostvarivanje "ekstra profita", te je upravo tuženik snosio valutni rizik. Stoga smatra da se odredba ugovora o valutnoj klauzuli ne može smatrati nepoštenom, jer sukladno pravilima pravne logike u duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu jer je navedena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. U pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik navodi kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik ističe da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZIDZPK, "Narodne novine" br. 112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovoreni odnos s potrošačem putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (članak 175. Zakona o bankama "Narodne novine" broj 84/02 i 141/06) odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (članak 308. "Narodne novine" br. 117/08).

Nadalje se navodi da je tuženik bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje 15 dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je navedeno uredno činio.

Nadalje, tuženik ističe da radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju tuženik se rukovodio i Direktivom vijeća Europskih zajednica (93/13/EEZ od 5. travnja 1993.). Navedena direktiva u prilogu sadrži tzv. sivu listu od 19 ugovornih odredbi koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu članka 97. Zakona o zaštiti potrošača, no za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredbi koje trgovcu omogućuju da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenim ugovorom ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga zadržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (točka 2.b Priloga Direktive).

Tuženik smatra da nije nepoštena odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Tuženik navodi da treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti u skladu s Direktivnom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi članka 145. Ustava Republike Hrvatske, tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivnom koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tom što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, tuženik smatra da to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Ističe se, da je već kroz ZPK tužitelju pružena razina zaštite radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, a ovo jer su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope, a sukladno Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, koju je donio tuženik sukladno noveli ZIDZPK (n.n.143/13).Tuženik nadalje navodi da deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa.

Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojna dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope, te ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja Ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, te stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora.

Tuženik navodi da odredba članka 8. stavak 1. Ugovora i dalje sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,500 % godišnje, no tuženik smatra da je jasno, da je uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine, početno ugovorena visina jest njezina trajna visina budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti.

Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja.

Tuženik ističe da nije moguće, niti pravno dopušteno kamatnu stopu koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa.

Tuženik navodi da su parnične stranke u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom u odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac.

U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba izražavati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa budući da se pod njih podrazumijeva "sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuje hoće li uopće zasnovati određeni obvezno pravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati" (UM, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005., str. 7).

Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pri tom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od ostalih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.

Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. U svezi navedenog tuženik navodi da presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu, te se stoga ne može prihvatiti kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on s tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo, da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva.

Tuženik navodi da u ovoj stvari nije sporno da je kao pružatelj financijskih usluga u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenog zakona u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje tuženik smatra da bi sud trebao cijeniti budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno su suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, tuženik ističe da je njegov doprinos takvoj šteti više nego očigledan.

Nadalje navodi da Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14 odredbom članka 118., odnosno članka 138.a ("Narodne novine" br. 79/07 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13) jasno definira pravnu osnovu tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz Kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnova presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete.

Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otplata već i dalje egzistira.

Tuženik ističe i prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari te navodi da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanje koje je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (u nastavku ZZP), a u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima.

Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa i zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem tuženika pa je zakonodavac jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 1.285,40 kuna (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) ali i s osnove razlike u depozitu koja je u trenutku kada je isplaćen iznosila 1.620,50 kn više nego u trenutku kada je zaključen ugovor o kreditu. Stoga predlaže da sud utvrdi presudom da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 2.905,90 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose do isplate. U odnosu na tužbeni zahtjev kojim zahtijeva da se kao prethodno pitanje utvrdi ništetnom odredbu o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope, tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,50% koja bi postala fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita.

U tom slučaju tužitelj više ne bi uživao zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23% iz razloga što se navedena kamatna stopa primjenjivala samo na ugovore s promjenjivom kamatnom stopom.

Tuženik predlaže sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju koja iznosi 544,88CHF zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na mjesečne iznose do isplate.

Također, predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika sa tražbinom tužitelja. Predlaže da sud odbije tužbu uz nadoknadu troškova postupka.

4. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u cjelokupni spis ovoga suda pod poslovnim brojem P-211/2024 (Raniji broj: P-1039/2019), tj. uvid u ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102728907 od 22. studenog 2005. godine (list 8-12), u Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102728907 od 6. veljače 2016. godine (list 5-7), u pregled prometa po partiji kredita 5114151894 (list 13-15), u pregled prometa po partiji kredita broj 5102728907 (list 16-26), u otplatni plan za kredit (list 27-30), u obavijest o promjeni uvjeta po kreditu te obavijest o povećanju kamatnih stopa (list 31-33), u otplatni plan (list 33-34), u obavijesti o usklađenju visine kamatnih stopa za referentno razdoblje i otplatne planove (list 35-69), u izračun konverzije kredita broj 5102728907 na dan 30. rujna 2015. godine i otplatni plan (list 70-73), u obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (list 89-91), u sudsku praksu (list 92-103, 109- 131, 148-149, 168-169, 178-238, 247-255, 258-271, 295-333, 343-358, 387-433, 626- 631), u članke prof.dr.sc. ŽM doc.dr.sc. ŠM objavljene u časopisu Pravo i porezi br. 3/19 (list 104-108, 334-342), u brošure i reklamni materijal za stambene kredite tuženika (list 132-145), u ugovor o oročenom deviznom depozitu broj [broj depozita]/85406010-8300977521 od 23. prosinca 2005. godine (list 146-147), u obavijest Hrvatske narodne banke od 21. siječnja 2015. godine (list 150- 163) i priopćenje za javnost HNB-a od 16. ožujka 2015. godine (list 164-165), u obavijest za javnost Ministarstva financija od 14. siječnja 2014. godine (list 166-167), u izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa i naknada sektora građanstva za fizičke osobe tuženika (list 170-172), u članak mr.sc. MM, dipl.iur. u časopisu Pravo i porezi 9/18 (list 359-371), u nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka Sanje Radoš (list 476-508) i prilozima (list 509-586), u izvod iz zapisnika Vrhovnog suda Republike Hrvatske (list 626), u očitovanje financijsko knjigovodstvenog vještaka (list 638-640).

Izveo dokaz saslušanjem svjedoka RM (list 464-465), tužitelja (list 466- 467).

5. Izvedene dokaze sud je cijenio u smislu čl. 8. ZPP-a.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

7. Iz Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102728907 od 22. studenog 2005. godine proizlazi da su isti sklopili tužitelj i tuženik, te je istim kreditor a tuženik odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita a tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 34.400,00 CHF, kao namjena kredita naveden je stambeni kredit za kupovinu nekretnina, da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,500% godišnje, da se kredit u iznosu od 34.400,00 CHF i kamata iz točke. 8. tog Ugovora otplaćuju u 300 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog Ugovora, te da u slučaju promjene kamatne stope iz toč.8. tog Ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, i da će o izmijenjenom iznosu anuiteta banka pisano obavijestiti korisnika kredita.

8. Iz otplatnog plana za kredit od 10. lipnja 2019. godine, proizlazi da je tužitelj podigao kredit u iznosu od 34.400,00 CHF, u 300 obroka i iznos obroka 188,98 CHF, kamatna stopa 4,500% promjenjiva, te da prvi anuitet dospijeva 1. veljače 2006. godine a zadnji 1. siječnja 2031. godine.

9. Uvidom u obavijesti uvjeta po kreditu utvrđuje se da je tuženik obavještavao tužitelja o povećanju kamatne stope na podignuti kredit koji je u otplati na način da je tuženik obavještavao tužitelja o datumu početka korištenja kredita, krajnjem roku odobrenog kredita, iznosu odobrenog kredita, neotplaćenom iznosu kredita, roku otplate kredita u mjesecima i danima, datumu dospijeća prve otplatne rate, datumu dospijeća slijedeće otplatne rate, iznosu godišnje kamatne stope. Isto tako, tuženik je nakon promjena uvjeta po kreditu zbog promjene kamatne stope dostavljao i otplatne planove u kojim otplatnim planovima je utvrđivao otplatnu ratu koja se mijenja zbog promjene kamatne stope.

10. Iz pregleda prometa po kreditu broj 5102728907 za razdoblje od 31. studenog 2005. godine do 29. rujna 2015. godine utvrđuje se da je tužitelj vršio otplatu kredita.

11. Iz pregleda prometa po kreditu broj 5114151894 za razdoblje od 1. rujna 2015. godine do 29. svibnja 2019. godine utvrđuje se da je tužitelj vršio otplatu kredita.

12. Uvidom u Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102728907 od 6. veljače 2016. godine, utvrđuje se da su stranke zaključile Aneks ugovora o kreditu kojim Aneksom su zaključeni ugovor o kreditu broj 5102728907 na iznos od 34.400,00 CHF, da su izmijenili broj partije kredita tako da ista glasi 5114151894 te da stranke suglasno utvrđuju da se radi o istom ugovorno-pravnom odnosu bez obzira na broj kreditne partije, te da su kredit konvertirali tako da su ugovorili otplatu kredita u EUR, te su stranke ugovorile da na dan konverzije 30. rujna 2015. godine korisnik kredita na ime nedospjele glavnice kredita duguje 25.090,20CHF / 17.077,21€ u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja a koja glavnica će se podmirivati sukladno otplatnom planu koji su stranke ugovorile u toč. 9. Aneksa. Isto tako, stranke su u Aneksu ugovorile kamatnu stopu u visini 5,712% koja je promjenjiva te su stranke i ugovorile na koji način se određuje visina promjenjive kamatne stope.

U čl. 7. toč. 2. stranke su ugovorile da korisnik kredita ima prema banci s osnove obveza utvrđenih u Aneksu u ukupnom iznosu od 17.698,14€ a što predstavlja nedospjelu glavnicu te su stranke u Aneksu uredile i ostala prava i obveze.

13. Uvidom u obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, proizlazi da tužitelj prihvaća izračun konverzije kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR te je isto i potpisao.

14. Tuženik je dostavio i članak autora mr.sc. MM, diplomiranog pravnika o učinku podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kao i članak prof. dr. sc. ŽM i doc.dr.sc. ŠM, u kojima autori razmatraju ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse, pa se može reći da autori u navedenim člancima iznose svoje stavove o navedenoj problematici.

15. Isto tako, tuženik je dostavio u spis oglase i brošure iz kojih je vidljivo da je oglašavao uvjete za odobravanje stambenih kredita kako u eurima tako i u švicarskim francima na kojima je naglašavao kamatnu stopu koja se odobrava uz kredit.

16. Uvidom u Ugovor o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom broj 2402006-1031262160/85406010-8300977521 zaključen dana 23. prosinca 2005. godine, iz kojeg ugovora proizlazi da stranke ugovaraju osnovu ugovora na temelju pologa deponenta u korist banke kao instrument osiguranja po kreditu partije broj 5102728907 sklopljen između stranaka te utvrđuju iznos depozita u iznosu od 3.400,00 CHF i da depozit služi kao instrument osiguranja tražbine banke koja proizlazi iz ugovora o kreditu.

Stranke utvrđuju rok oročenja 301 mjesec računajući od dana uplate depozita te su stranke ugovorile da će banka vratiti deponentu oročena sredstva po isteku roka oročenja odnosno nakon podmirenja svih tražbina banke koja proizlazi iz ugovora o kreditu.

Stranke su također dogovorile da je oročeni depozit beskamatan. Isto tako, potpisom ugovora deponent izričito ovlašćuje banku da sva dospjela potraživanja iz ugovora o kreditu može naplatiti iz depozita oročenog po ovom ugovoru.

17. Uvidom u izvod iz prometa po računu utvrđuje se da je depozit uplaćen dana 23. prosinca 2005. godine iz kredita u iznosu od 3.400,00 CHF te da je dana 28. travnja 2015. godine bio interni prijenos u iznosu od 327,44CHF kao i 25. rujna 2015. godine iznos od 343,75CHF, te da je iznos od 2.728,81 CHF isplaćen tužitelju na njegov račun.

18. Iz priopćenja za javnost od 16. ožujka 2015. i 21. siječnja 2015. godine proizlazi da je Hrvatska narodna banka priopćavala neke činjenice o kreditima u CHF i nekim mogućnostima državne intervencije.

19. Uvidom u izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa i naknada sektora građanstva za fizičke osobe utvrđuje se da je tuženik donosio odluke o visini kamatnih stopa za različite vrste kredita, pa između ostalog, i za stambene kredite u EUR i CHF.

20. U postupku je izveden dokaz saslušanjem svjedoka RM kao i tužitelja.

21. Iz iskaza svjedoka RM proizlazi da je supruga tužitelja i ima saznanja o postupku ostvarivanja kredita koji je tužitelj podigao kod ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. a koji kredit je imao namjenu kupnju kuće za stanovanje. Kredit je podignut 2005. godine u ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. u Garešnici. Kad je tužitelj išao u banku povodom ostvarivanja tog kredita, išla je ona s njim, iznos kredita je 34.000,00 CHF odnosno 24.000,00€. Došli su u banku da bi zatražili kredit za kupovinu nekretnine i službenici u banci su im ponudili kredit u CHF kao najpovoljniji, nisu im nudili nikakav drugi kredit osim kredita u CHF. Rekli su da je kredit najpovoljniji jer je najmanja kamatna stopa i rekli su da je švicarac stabilna valuta. Rekli su kakva će biti kamata i da će kamata biti promjenjiva i znala je što to znači da se kamata može mijenjati tokom otplate kredita. Rok otplate kredita je 25 godina i kredit još uvijek nije otplaćen. Otplata je bila mjesečna oduzimanjem od plaće tužitelja gdje je tužitelj tada radio u Drvnom kombinatu Brestovac. Otplata kredita je utvrđena u anuitetima u CHF, a plaćanje je bilo u protuvrijednosti u kunama prema tečaju na dan plaćanja. Kada su oni došli, nakon što su se interesirali, bio je već pripremljen ugovor, nisu ništa mogli mijenjati iz tog ugovora nego samo prihvatiti ili odustati. U početku su bili zadovoljni s uvjetima jer su mogli otplaćivati kredit. U početku je anuitet bio utvrđen u kunama 880,00 kuna. Prvih par godina je bilo u redu, nije bilo velikih oscilacija, kada je počeo tečaj CHF rasti, njima je podizana rata kredita i tako je to išlo za duplo povećano. U početku su mogli otplaćivati kredit, međutim kada je došlo do porasta valute i rate odnosno anuiteta nisu mogli redovno otplaćivati kredit a u to vrijeme su oboje ostali bez posla, radili su u istoj firmi, tako da nisu mogli neke mjesece vratiti i onda su nakon nekog vremena se zaposlili i onda su nastavili s plaćanjem. Ne sjeća se da li je od početka bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Kod otplate kredita nekada su bili u zakašnjenju i to samo kada su ostali bez posla. Kredit je otplaćivao njezin suprug od svoje plaće. Kada je rata povećana išli su se u banku interesirati zbog čega se tako povećalo, a dobili su informaciju da tako raste tečaj CHF, nisu im objašnjavali zbog čega je to. Kada je zaključivan ugovor nitko od službenika nije im pričao da bi tečaj CHF mogao rasti i zbog čega već su rekli da je to stabilna valuta. Kada je došlo do izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju odnosno kada se moglo doći do konverzije kredita, sada ne zna koje je to godine bilo, banka je sama njima dostavila Aneks ugovora i nakon toga su išli u banku da se interesiraju što je to, da li bi bilo dobro ili ne bi bilo dobro da zaključe Aneks ugovora, i onda su odlučili konvertirati taj kredit jer su se bojali da rata kredita neće rasti sve više, da neće moći otplaćivati. Aneks je bio isto pripremljen i visina kredita je utvrđena u EUR. U to vrijeme kada je zaključen Aneks ugovora ne zna točno koliko je još preostalo za otplatiti kredit u eurima, ali sada imaju još 8.500,00€ do kraja da bi otplatili kredit. Sjeća se da je banka nešto priznala preplate neki iznos prilikom zaključenja Aneksa, ali sada ne zna koliko. Rata im je utvrđena nakon Aneksa 134,00€ i taj iznos stalno plaćaju u to vrijeme u kunskoj protuvrijednosti a sada u eurima. Ne zna koliko je do sada otplaćeno kredita u eurima. Kod zaključenja ugovora o kreditu 2005. godine da je bila kamata 5,9% a kasnije se mijenjala, a uvijek se kamata povećavala. Kada je zaključivan ugovor o kreditu išli su kod javnog bilježnika ovjeriti, bilježnik im nije niti čitao niti ih nešto upoznavao sa uvjetima kredita. Oni su pročitali taj ugovor i interesirali se prije zaključenja međutim prvenstveno im je bilo u interesu da ostvare kredit kako bi mogli kupiti nekretninu. Banka je utvrđivala uvjete prema njihovoj kreditnoj sposobnosti i nikakav drugi kredit im nije ponuđen a znali su da banka ima i druge kredite u kunama ili eurima. Žive u kući koju su kupili temeljem kredita i nikada ju nisu iznajmljivali. Aneks ugovora su pročitali prije nego su ga potpisali a kada su potpisivali prvi ugovor nije bilo ništa nejasno a kod zaključivanja Aneksa bilo joj je jasno i bilo im je sigurno da bude stalnija valuta kako bi mogli otplaćivati kredit.

22. Iz iskaza tužitelja JM, proizlazi da je ugovor o kreditu zaključen 2005. godine jer su htjeli on i supruga kupiti kuću u [adresa] i onda su otišli u ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. u Garešnicu i tamo su se interesirali kakav kredit mogu podići s obzirom na svoju kreditnu sposobnost jer tada nije imao veliku plaću i onda su im oni ponudili kredit u CHF jer je bio najpovoljniji a nisu uopće nudili kredit u EUR ili kunama. Njemu je najbitnije bilo kod ostvarivanja kredita da mjesečna otplata bude moguća s obzirom na visinu njegove plaće i da mu ostane novaca za život i upravo su htjeli podići kredit oko 20.000,00€ odnosno 34.000,00 CHF. Nakon što su oni rekli da pristaju na kredit u CHF oni su zakazali ponovni sastanak i kada su drugi put došli bilo je sve pripremljeno, ugovor. Onda su dobili ugovor i ugovor su pročitali kod kuće i nakon toga su išli na potpis ugovora i ovjeru kod javnog bilježnika. Rekli su u banci da kredit se odobrava uz promjenjivu kamatu i u vrijeme odobravanja kredita kamatna stopa je bila 5,4%, a znao je da kamatna stopa može ići na više ili na manje. Anuitet je vio utvrđivan u CHF i tako je dobio plan otplate kredita. Plaćali su u kunama u protuvrijednosti prema tečaju na dan plaćanja s tim da je njemu skidano s plaće jer je tada radio u DK Brestovac. Nije mu bilo ništa nejasno kod tog ugovora. Bili su kod bilježnika ovjeriti potpise, bilježnik nije čitao ugovor, samo ovjera potpisa, bili su sretni da mogu uopće ostvariti kredit i može otplaćivati rate s obzirom na svoju plaću. Misli da je kamata ugovorena jedno vrijeme fiksna i da je nakon toga bila promjenjiva. U početku otplata rate je bila oko 880,00 kuna i tako je bilo jedno 6-7 godina a onda je došlo do promjene na način da se povećala rata a otišla je skoro duplo jer je rasla kamata a i tečaj CHF. Ne zna sada točno da li je išao pitati u banku zbog čega tako raste, ali kako je raslo plaćao je jer je mislio da ne može utjecati na to. Uredno je otplaćivao kredit sve dok nisu ostali bez posla on i supruga i došlo je do zakašnjenja, i s obzirom da je ostao bez posla, onda je otišao u banku i dogovorio se s bankom da mogu donositi njima mjesečno plaćati koliko je u stanju i onda je plaćao kredit nekada 300,00 nekada 200,00 koliko je mogao, i nakon 3-4 mjeseca kada su počeli raditi onda su počeli plaćati kredit u normalnim ratama ugovorenim i tako je stalno plaćao, nije bilo više problema iako je bilo otežano jer je bila povećana rata. 2015. -2016. godine banka im je dostavila kući Aneks ugovora radi konverzije kredita u EUR, i onda su oni to proučili i pristali su konvertirati kredita jer su se bojali da ne bi rasla valuta CHF i da ne bi mogli otplaćivati. Onda su potpisali taj aneks ugovora i rata je utvrđena 130,00€ koju sada isto otplaćuju i još je ostalo 8 i nešto tisuća eura. Nije izračunao koliko je do sada eura platio kredita a ne zna ni koliko je trebao platiti po prvom ugovoru o kreditu jer je podigao kredit 34.000,00 CHF. Banka mu je nešto priznala prilikom zaključenja Aneksa ugovora o kreditu preplate ali ne zna sada točno koliko. Misli da je to banka onda prebila sa njegovom obvezom koju je imao prema banci dok nije mogao plaćati, ali nije siguran. Ne sjeća se da li je dobio obračun kod zaključenja aneksa ugovora o kreditu. Nije mu ništa bilo nejasno kod zaključenja prvog ugovora o kreditu a niti kod zaključenja aneksa. Ne zna što znači valutna klauzula niti je znao zbog čega bi moglo doći do povećanja tečaja CHF pa tako i rate a ne zna ni zbog čega dolazi do promjene kamate. Banka ih je obavještavala o promjeni kamatne stope. Kredit je iskorišten za kupovinu kuće u kojoj i danas živi sa svojom obitelji. Pročitao je ugovor o kreditu i Aneks.

23. Sud je prihvatio iskaz tužitelja jer je isti životan, logičan i uvjerljiv, i u skladu s materijalnim dokazima koji su izvedeni tijekom postupka, kao i iskaz svjedoka RM koja je osobno bila prisutna kod zaključenja Ugovora o kreditu i Aneksa između stranaka.

24. U provedenom postupku provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje i to:

- na okolnosti utvrđivanja preplaćenih iznosa po osnovi pozitivnih razlika između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na kN tijekom otplate kredita i iznosa koje bi tužitelj platio da je tečaj CHF u odnosu na KN ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu izraženo u EUR i KN i po mjesecima, pozitivnih razlika koje je tužitelj uplatio tuženiku na ime promjene kamatne stope a u odnosu na onu stopu koja je početno ugovorena, s time da je zadatak vještaka preplate po kamati i valuti iskazati odvojeno i ukupno i to sve za period od dana sklapanja ugovora o kreditu pa do dana konverzije,

- na okolnosti izračuna novčanih iznosa izraženog u kunama i eurima po fiksnom tečaju konverzije po mjesecima kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno platio po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje sukladno prigovoru radi prijeboja iz odgovora na tužbu,

- na okolnosti izračuna novčanog iznosa izraženog u CHF i HRK i EUR po fiksnom tečaju konverzije po mjesecima kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početna ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama za razdoblje sukladno prigovoru radi prijeboja iz odgovora na tužbu

- te da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZID ZPK/15 te jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije

- te je li pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita CHF – EUR.

25. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka Sanje Radoš od 29. travnja 2025. godine proizlazi da je prilikom konverzije kredita iz CHF u eure tuženik početno odobreni iznos kredita u CHF denominirao u eure i cjelokupnu otplatu kredita u CHF izjednačio s položajem u kojem bi tužitelj bio da je koristio kredit denominiran u EUR iste vrste i trajanja , a kako je to u skladu sa zakonskim odredbama međutim prilikom konverzije nisu priznate sve pretplate tužitelja utvrđene ovim nalazom čime tužitelj konverzijom nije obeštećen u odnosu na početno ugovorene uvjete.

Prema Sporazumu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) od 6.2.2016. godine prema članku 4. konverzijom je utvrđen manjak uplata u iznosu od -5.070,37 HRK.

Uplate tužitelja u iznosu od 123.160,00 HRK raspoređene za podmirivanje anuiteta u CHF iskorištene su na podmirivanje anuiteta u EUR.

Tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom tužitelj je platio ukupno 3.980,06 HRK (528,31 € ) više zbog promjene kamatne stope taksativno po mjesecima a što je vještak prikazao u Tablici na str. 26-27. nalaza.

Tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom tužitelj je platio ukupno 18.214,99 HRK (2.417,55 € ) više zbog promjene tečaja CHF u odnosu na HRK taksativno po mjesecima što je vještak prikazao u Tablici na str. 27-29. nalaza i mišljenja.

Tužitelju konverzijom nisu priznate pretplate pa nisu podmirene cjelokupne zatezne kamate u iznosu 8.941,13 HRK (1.186,64 € ) taksativno po mjesecima što je vještak prikazao u Tablici na str. 29-32. nalaza.

Razlika glavnice koja je utvrđena konverzijom i inicijalnog otplatnog plana na dan 30.09.2015. iznosi 11.699,31 HRK odnosno 1.552,76 €.

Tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom tužitelj je platio ukupno

-2.576,70HRK (- 342,00 € ) manje zbog promjene kamatne stope taksativno po mjesecima što je vještak prikazao u Tablici na str. 32. nalaza i mišljenja. Tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom tužitelj je platio ukupno

- 1.285,54 HRK (- 170,59 € ) manje zbog promjene tečaja CHF u odnosu na HRK taksativno po mjesecima što je vještak prikazao u Tablici na str. 32-33. nalaza.

26. Vještak se očitovao na prigovore tuženika u pismenom podnesku od 19. listopada 2025. godine u kojem navodi da je nalaz i mišljenje vještaka obuhvatio za zadatke postavljene od strane suda kako je to i specificirano u nalazu. U zadacima postavljenim od strane suda nije bio izračuna razlike depozita.

Vezano uz prigovor tuženika u spisu nema cjelokupnog prometa po računu depozita i vještak je nekoliko puta od punomoćnika tuženika tražila dostavu dokumentacije za dopunu nalaza.

Obzirom da je punomoćnik tuženika dostavio dokumentaciju kojom raspolaže i u kojoj nedostaje cjelokupni promet po depozitu iz prometa po kreditu je izdvojila stavke za koje pretpostavlja da predstavljaju isplate depozita na ime podmirivanja dospjelih obaveza tužitelja.

Zbroj tih prometa manji je od uplaćenog depozita te vještak navodi da ako ovaj izračun nije ispravan, po dostavi potrebne dokumentacije će dostaviti dopunu. Prema ovom izračunu tužitelju je priznato 6.798,54 HRK odnosno 902,32 EUR- a više nego je uplaćeno na datum 23.12.2005. godine.

27. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje kao i očitovanje financijsko- knjigovodstvenog vještaka u cijelosti s obzirom da je isti odgovorio na sva postavljena pitanja suda kao i stranaka.

28. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine je odbio revizije I-VII- tuženika kao neosnovane.

Navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13 – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

U odnosu na tuženika je utvrđeno između ostalog da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Taj dio odluke je Visoki trgovački sud potvrdio svojom odlukom br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine.

U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

29. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - u daljnjem tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca

30. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st. 1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

31. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope i valutne klauzule sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope i rasta valute ništetne.

32. Sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP).

Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. ZOO i čl. 272. ZOO.

33. Iz odredaba predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika, pri čemu se pobliže ne navodi što obuhvaća promjenu tržišnih uvjeta, te nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud nalazi da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora.

Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

Stoga sud nalazi i da sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a.

34. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

35. Navedene odredbe predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

Tužitelju nisu objašnjeni razlozi promjene kamatne stope, o tome se nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelju kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.

36. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće kamate i valute nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa kao i tečaj valute koji su bili na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate i valute kredita zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

37. Ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, svoje mišljenje je dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019.

Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Kamatna stopa određena Dodatkom od 28. siječnja 2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

Stoga sud smatra kako je tuženik temeljem članaka 29. st. 2. i čl. 323. st. 1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, dužan tužitelju vratiti preplaćeni iznos od sveukupno 4.498,62€ zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kako je to navedeno u izreci pod točkom I, II i III.

38. Tuženik je istakao i prigovor zastare, a sud je stajališta kako taj prigovor nije osnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. godine, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 u pogledu promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 13. lipnja 2014. godine, a odluka Trgovačkog suda u Zagrebu i u odnosu na tuženika te u vezi odredbi o valutnoj klauzuli postala je pravomoćna po donošenju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pa onda zastara počinje teći od dana pravomoćnosti navedenih presuda, a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. lipnja 2019. godine, to onda svakako nije protekao rok od pet godina koji se računa od 14. lipnja 2018. godine za valutnu klauzulu, a od 13. lipnja 2014. godine za promjenjivu kamatnu stopu.

39. U smislu odredbe članka 502c ZPP-a sud je vezan za utvrđenja u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske s obzirom da se tužitelj pozvao na ta pravna utvrđenja. Nadalje, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine u bitnom je izrazio stajalište da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu niti određene, a niti odredive, te da se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču nije bio niti je mogao biti razumljiv, te da je unošenje takvih odredba u Ugovore o kreditima suprotno načelima obveznog prava, te je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

40. Tijekom postupka sud je utvrdio da je tuženik, Ugovorom o kreditu, broj 2402006-1031262160/51400607-5102728907, koji je zaključio sa tužiteljem dana 22. studenog 2005. godine, povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje : ZZP). Nadalje je utvrđeno da je u tom Ugovoru tuženik ugovorio sa tužiteljem redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke (tuženika) i internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora stranke nisu pregovarale i Ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope, a sve na štetu potrošača (tužitelja), a što je također protivno navedenim odredbama ZZP-a.

Pregovori stranaka, prije sklapanja Ugovora, sveli su se samo na podatak o visini rate kredita i trajanju otplate kredita. Tuženik nije na valjan i razumljiv način objasnio tuženiku postupak formiranja kamatne stope, odnosno tužitelj nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju pa tako ugovorena kamata nije bila određena, razumljiva pa time ni poštena. Isto se odnosi i na valutu u kojoj je kredit odobren – švicarski franak-CHF, odnosno njegov tečaj tijekom trajanja otplate kredita.

Tužitelj, kao građanin sa prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja nije mogao predvidjeti da će rata, koja mu je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata. S druge strane, tuženik kao bankar, je trebao upozoriti tužitelja i na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati.

Kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužitelju, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111. ZOO-a). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO-a).

Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju od 29. travnja 2025. godine i to u iznosu od 528,31€ zajedno sa zateznom kamatom a što se odnosi na preplaćenu promjenjivu kamatu te preplaćeni iznos zbog promjene tečaja u iznosu od 2.417,55€, te razlika glavnice 1.552,76€ ukupno 4.498,62€ sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom kako je to navedeno u izreci pod točkom I, II i III, dok je sud odbio dio tužbenog zahtjeva tužitelja i odlučio kao u točki IV izreke i to u iznosu od 672,95€ a koji tužitelj u svom pismenom podnesku od 17. lipnja 2025. godine naznačuje kao "manjak".

Naime, tužitelj je u svojem pismenom podnesku od 17. lipnja 2025. godine a nakon što je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje potražuje s osnova više plaćene kamate iznos od 528,31€ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose do isplate, te iznos od 2.417,55€ što se odnosi na tečajne razlike zajedno sa zakonskom zateznom kamatom obračunatu od dospijeća do isplate kao i razliku glavnice u iznosu od 1.552,76€ sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. godine nakon što je provedena konverzija te iznos od 672,95€ za koji iznos predstavlja iznos utvrđenog "manjka" zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. godine do isplate, međutim, sud nalazi da tužitelj nije dokazao na čega se odnosi tzv. "manjak" u iznosu od 672,95€ da bi mogao osnovano potraživati navedeni iznos.

Naime, uvidom u Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102728907 kojeg su stranke zaključile dana 6. veljače 2016. godine u točki 5.2. utvrđeno je da na dan 30. rujna 2015. godine obveza korisnika kredita tj. tužitelja prema tuženiku na ime nedospjele glavnice kredita je 17.077,21€ a u točki 7.2. istoga Aneksa je utvrđeno da potpisnici Aneksa suglasno utvrđuju da na dan kada se zaključuje Aneks a to je 6. veljače 2016. godine da se primijenilo ukupno potraživanje koje je navedeno u toč. 5.2. Aneksa tako da tužitelj kao korisnik kredita ima sada obvezu s osnova navedenog kredita iznos od 17.698,14€ te u toč. 8. istoga Aneksa stranke utvrđuju iznos anuiteta 146,75€ koji će tužitelj kao korisnik kredita plaćati.

Dakle, kako je konverzija kredita se računala na dan 30. rujna 2015. godine a kako je Aneks broj 1. ugovora o kreditu zaključen 6. veljače 2016. godine to onda je nužno trebao biti različit iznos obveze tuženika kao korisnika kredita imajući u vidu vrijeme koje je proteklo od dana izračuna konverzije 30. rujna 2015. godine pa do dana zaključenja Aneksa ugovora o kreditu.

Kako je sukladno izračunu konverzije tužitelju izračunat iznos anuiteta sukladno obvezi koju je kao korisnik kredita imao i kako je isti dalje nastavio plaćati umanjenu ratu u eurima onda se ne može prihvatiti da tužitelj ima osnovano potraživanje koje naziva kao "manjak" u iznosu od 672,95€.

Isto tako i financijsko-knjigovodstveni vještak u svom nalazu navodi upravo da prema sporazumu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 6. veljače 2016. godine i prema čl. 4. konverzijom je utvrđen manjak uplata u iznosu od 5.070,37HRK.

Stoga, tužitelj nije dokazao osnovanost tog dijela tužbenog zahtjeva pa je onda sud odlučio kao u izreci pod točkom IV i odbio tužitelja sa dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 672,95€.

41. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i člankom 29. ZOO-a.

42. Presudom suda EU C118/17 (slučaj J) utvrđeno je da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, a nakon provedenog vještačenja sud je utvrdio da nije, te je očigledan pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe.

43. Ovaj sud smatra, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom-Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

Dakle, sklapanjem Aneksa nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, odnosno nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenih kamata i iznosa po osnovi valutne klauzule.

Ovakav stav zauzela je i novija praksa županijskih sudova u odlukama Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-2011/2019-2 od 04. siječnja 2021., Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-1338/2020-4 od 27. siječnja 2021., Županijskog suda u Rijeci broj:Gž-2614/2019-2 od 23. veljače 2021., te Županijskog suda u Splitu broj:Gž- 400/2021-2 od 24. ožujka 2021.

44. Po ocjeni ovoga suda, istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta sa zakonskom zateznom kamatom uslijed razlike u promjeni kamatne stope (kada je primjenjivana kamatna stopa niža od 4,500%) i kada je bio niži valutni tečaj od onoga koji je vrijedio na dan isplate i s osnova razlike depozita, nije osnovan.

Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom članka 323. ZOO- a, te je određeno, da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. S obzirom da u spornom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženika, već je tuženiku izvršio isplatu kako je tuženik od njega zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, tuženiku ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužitelja.

Osim toga, odredbom članka 323. stavak 2. ZOO-a propisano je, da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu - ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način, da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, te promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, i to dakle odredbe o valutnoj klauzuli te promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe članka 323. stavak 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

45. Slijedom svega naprijed iznijetog, s obzirom da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju po osnovi predmetnog kredita, sud je odlučio kao u točki V izreke.

46. O troškovima postupka sud je odlučio temeljem članka 154. st. 2. ZPP- a, s obzirom na postignuti uspjeh u parnici a imajući u vidu cjelokupni postupak kao i vrijednost tužbenog zahtjeva koji je tužitelj postavio nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja.

Budući da je tužitelj uspio u postupku sa 87% a tuženik sa 13% pa kada se tužiteljev uspjeh u parnici umanji za tuženikov uspjeh onda proizlazi da je tužitelj uspio u postupku sa 74% a prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Pri odlučivanju koji će se troškovi priznati tužitelju, sud je u smislu članka 155. st. 1. ZPP-a, priznao samo one troškove koji su bili neophodno potrebni za vođenje ovoga postupka, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora.

Sud je tužitelju priznao troškove sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika sukladno vrijednosti predmeta spora kao i vrijednosti boda (1 bod 2,00€) i to koji se odnose na sastav tužbe 200,00€, sastav podneska od 9. rujna 2019. godine 200,00€, za zastupanje na ročištu 27. studenog 2019. godine 200,00€, sastav odgovora na žalbu 12. ožujka 2020. godine 200,00€, sastav podneska od 23. kolovoza 2020. godine 200,00€, zastupanje na ročištu 11. studenog 2020. 200,00€, za sastav podneska 12. ožujka 2021. godine 100,00€ umjesto traženih 200,00€, tj. 50% Tarife, sastav podneska 22. listopada 2021. godine 100,00€ umjesto traženih 200,00€, tj. 50% od Tarife, zastupanje na ročištu 2. studenog 2021. godine 100,00e umjesto traženih 200,00€, tj. 50% Tarife, zastupanje na ročištu 6. studenog 2024. godine 200,00€, sastav podneska 17. lipnja 2025. godine 200,00€, sastav podneska od 4. rujna 2025. godine 100,00€ umjesto traženih 200,00€, tj. 50% Tarife, zastupanje na ročištu 15. rujna 2025. godine 200,00€, zastupanje na ročištu 14. studenog 2025. godine 200,00€, ili ukupno 2.400,00€, trošak PDV-a 600,00€ predujam za vještačenje 300,00€, trošak sudske pristojbe na tužbu 86,27€ umjesto traženih 500,00€ ili sveukupno 3.386,27€. Budući da je tužitelj uspio u postupku sa 74%, to onda je sud tužitelju priznao trošak prema uspjehu u parnici u iznosu od 2.505,84€ pa je naložio tuženiku da navedeni trošak nadoknadi tužitelju zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate, sukladno zahtjevu tužitelja, u roku od 15 dana. Tužitelju nije priznat trošak kao opravdan i potreban koji se odnosi na sudsku pristojbu presudu s obzirom da pristojbene obveze tužitelj niti nema.

U Grubišnom Polju, 15. prosinca 2025. godine

S u t k i n j a

Milka Katić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku do 15 dana računajući od dana ročišta za objavu presude tj. od 15. prosinca 2025. godine. Žalba se podnosi u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni sud drugog stupnja.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte