Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-3428/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja i članice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice ĐC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Jadranki Čuljak Duvnjak, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Raiffesenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-531/2021-32 od 4. studenog 2024. te žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-531/2021-32 od 4. studenog 2024. u sjednici vijeća održanoj dana 15. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-531/2021-32 od 4. studenog 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I., II., i III. izreke.

II. Prihvaća se žalba tužiteljice kao osnovana i preinačava odluka o trošku postupka sadržana u točki IV. izreke na način da se rješava:

Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.600,45 eura eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 4. studenog 2024. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj 528-50- 4171731 od 11.6.2007.g. zaključenog između tužiteljice ĐC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 u dijelu u kojem je u toč.1. ugovoreno da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti ……..CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita te u kojem je u toč.7. ugovoreno da se iznos kredita otplaćuje ……… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj: 528-50- 4171731 od 11.6.2007. zaključenog između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je u toč.2. ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d, Zagreb, Magazinska ulica 69, OIB:53056966535, da tužiteljici ĐC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos na ime tečajne razlike u visini od 2.435,50 eur (dvijetisućečetiristotinetridesetpeteuraipedesetcenti) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, koju kamatnu stopu određuje Zakon o kamatama i Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007.,od 01.siječnja 2008. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31.srpnja 2015. a od 01.kolovoza.2015. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. god. obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do 29.12.2023.,te od 30.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate a koje teku na iznos od kako slijedi:

- 0,60 eur od 01.09.2007. do isplate

- 2,04 eur od 25.12.2007. do isplate

- 5,89 eur od 24.01.2008. do isplate

- 1,91 eur od 01.03.2008. do isplate

- 7,35 eur od 28.03.2008. do isplate

- 2,44 eur od 25.04.2008. do isplate

- 0,59 eur od 27.06.2008. do isplate

- 1,12 eur od 27.09.2008. do isplate

- 11,07 eur od 08.10.2008. do isplate

- 12,53 eur od 09.11.2008. do isplate

- 19,70 eur od 31.12.2008. do isplate

- 8,28 eur od 31.01.2009. do isplate

- 40,43 eur od 27.02.2009. do isplate

- 19,83 eur od 30.03.2009. do isplate

- 19,44 eur od 01.05.2009. do isplate

- 20,76 eur od 01.06.2009. do isplate

- 17,71 eur od 29.06.2009. do isplate

- 15,46 eur od 24.07.2009. do isplate

- 17,84 eur od 26.08.2009. do isplate

- 17,31 eur od 29.09.2009. do isplate

- 15,46 eur od 30.10.2009. do isplate

- 18,28 eur od 01.12.2009. do isplate

- 17,45 eur od 28.12.2009. do isplate

- 23,68 eur od 01.02.2010. do isplate

- 25,81 eur od 28.02.2010. do isplate

- 30,19 eur od 01.04.2010. do isplate

- 30,05 eur od 01.05.2010. do isplate

- 32,31 eur od 01.06.2010. do isplate

- 41,73 eur od 29.06.2010. do isplate

- 41,34 eur od 31.07.2010. do isplate i

- 1.916,90 eur od 13.08.2010. do isplate,

sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.237,95 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 4.studenog 2024. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate ,u roku od 15 dana.

V. S preostalim dijelom tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim i bez pravnog učinka odredbi Ugovora o kreditu broj 528-50- 4171731 od 11.6.2007.g. zaključenog između tužiteljice ĐC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 u dijelu u kojem u toč.1. glasi: „ 24.643,26 “,te u dijelu toč.7. koja glasi: “u jednakim mjesečnim anuitetima“ – odbija se.

2. Prvostupanjskim rješenjem suđeno je:

Utvrđuje se da je tužba tužitelja za isplatu iznosa od ukupno 681,95 EUR (šestoosamdesetjedaneurdevedesetpetcenti) - povučena.

3. Prvostupanjskim rješenjem suđeno je:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročište za objavu presude dana 4. studenoga 2024. u iznosu od 125,00 EUR (stodvadesetpeteura), u roku od 15 dana.

4. Protiv prvostupanjske presude i to odluke o trošku postupka (točka IV. izreke) žali se tužiteljica zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. točka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje:ZPP), predlažući da drugostupanjski sud prihvati žalbu na način da preinači odluku o trošku postupka na način da tužiteljici dosudi naknadu troška u iznosu od 1.537,95 eura odnosno naloži tuženiku uz dosuđeni 1.237,95 eura i isplatu daljnjeg troška u iznosu od 300,00 eura kao i isplatu troška žalbe u iznosu od 62,50 eura.

5. Žali se i tuženik koji pobija prvostupanjsku presudu i rješenje o trošku od 4. 11. 2024. zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP, predlažući da drugostupanjski sud usvoji žalbu tuženika i preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice te istu obveže da tuženiku naknadi trošak postupka, odnosno da ukine pobijanu presudu i rješenje o trošku i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, kao i da pobijano rješenje preinači ili ga ukine te predmet po potrebi vrati na ponovni postupak sve sukladno odredbi članak 380. st. 3. ZPP.

6. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

7. Žalba tužiteljice je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana

8. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovu tečajne razlike.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koje ukazuje žalba, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.

10. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

11. Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice.

12. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da je uvidom u Ugovor o kreditu broj 528-50-4171731 utvrđeno da je sklopljen dana 11. lipnja 2006. između Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao kreditora i ĐC, kao korisnika kredita, da je sudužnik po predmetnom ugovoru o kreditu GC iz [adresa],

- da je navedenim ugovorom tuženik tužiteljici odobrio kredit u iznosu od 24.643,26 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1),

- da je člankom 2. ugovora ugovorena redovna kamata od 5,20 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (stavak 1), da je kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 15% godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose, koje korisnik kredita duguje temeljem ugovora, osim u slučaju kad je to zabranjeno prinudnim zakonskim propisima,

- da je člankom 4. Ugovora ugovoren rok otplate kredita 84 mjeseca,

- da je namjena kredita kupnja rabljenog automobila već registriranog u [adresa],

- da je člankom 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, da prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. listopada 2007., da se kredit otplaćuje u korist računa banke navedenog u ugovoru,

- da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka dana

12. lipnja 2007., broj: OV-17069/07,

- da je u predmetni ugovor o kreditu unijeta formulacija glede promjenjive kamatne stope, koja buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva, ni razumljiva prosječnom potrošaču,

- da tužiteljici na valjani i razumljiv način nije objašnjen postupak formiranja kamatne stope, a niti rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak,

- da je tužiteljici kao korisniku kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz te obveze proizlaze,

- da je tuženik odustao od dokaznog prijedloga saslušanja u svojstvu svjedoka djelatnika tuženika AC, a glede dokaznog prijedloga tuženika za saslušanjem u svojstvu svjedoka javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu, sud da navedeni dokazni prijedlog nije prihvatio s obzirom da javni bilježnik solemnizaciju vrši temeljem odredbe čl. 59. st. 2 te čl. 24, 57, i 58 Zakona o javnom bilježništvu, što znači da za te isprave vrijedi presumpcija istinitosti dok se ne dokaže suprotno (VTS RH Pž-7129/13-4 od 13.06.2014.god.),

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Gž-Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine i Rev - 2221/2018 od 03. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke (između ostalih i tužena u ovom predmetu) u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, s napomenom da je sukladno odredbi čl. 502.c ZPP sud za takva utvrđenja vezan u ovoj parnici (Napomena: Odluka suda EU u predmetu OTP banka i dr. protiv RH od 08.studenog 2022.,objavljena 01.prosinca 2022 - Zahtjev broj 38541/21),

- da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim, pa da proizlazi zaključak da su predmetne naprijed citirane ugovorne odredbe u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne a kako je to navedeno u izreci (čl.4., čl. 247, čl. 322, čl. 323 i čl. 324. ZOO, te čl. 82., 83., 84., 85. i 86. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača - NN 96/03),

- da odredbe čl. 502 ZPP, te odredbe ZZP (čl.118.) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP,

- da je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene po kolektivnoj tužbi broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tužena banka u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita kod sklapanja ugovora o potrošačkim kreditima koristeći ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa,

- da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen između stranaka na standardnom obrascu, da se o predmetnim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja,

- da tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj predmetnih odredbi ugovora o kreditu u dijelu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope definiranih od strane tuženika, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedenih odredbi,

- da je provedenim vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke čiji nalaz i mišljenje da je sud prihvatio jer je dan u skladu s pravilima struke i nepristrano, s napomenom da tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun u nalazu i mišljenju, te nije predlagao novo financijsko-knjigovodstveno vještačenje na navedene okolnosti, utvrđeno da je tužitelj po osnovu ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli-preplatio tuženiku ukupno iznos od

2.435,50 EUR ( 18.350,40 kn),

- da je vještak financijsko-knjigovodstvene struke u nalazu i mišljenju naveo da preplaćeni mjesečni anuiteti po osnovu tečajne razlike, uzimajući u obzir početno stanje valute u odnosu na plaćanja koja je vršila tužiteljica uzimajući u obračun kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog iznosi 18.224,56 kn, odnosno preračunato po fiksnom tečaju kn/EUR da iznosi 2.418,81 EUR u vremenskom razdoblju od mjeseca srpnja 2007. do dana otplate u cijelosti mjeseca prosinca 2013.,

- da tuženik nije istakao procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl.333 ZPP, ni materijalno pravni prigovor prijeboja iz čl.195. i 196. ZOO, niti je podnosio protutužbu u odnosu na iznose za koje smatra da predstavljaju tzv. negativnu razliku anuiteta (VSRH Rev-549/2023-4 od 18.prosinca 2023.),

- da nije osnovan prigovor zastare u odnosu na valutnu klauzulu jer je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. (Pž-6632/2017), (VSRH Revd - 3538/2020-2 od 09. ožujka 2021.; VSRH Građanski odjel, Objedinjeno pravno shvaćanje broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.),

- da iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita za kupnju vozila, te da je korisnik kredita (tužiteljica) naznačena kao fizička osoba, dakle, izvan eventualne profesionalne djelatnosti ili djelatnosti slobodnog zanimanja, jer bi to moralo biti navedeno u sadržaju ugovora,

- da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tužiteljica bila zaposlena u Studentskom centru kao kuharica, te nije imala privatnu firmu niti obrt, niti je kupnju automobila koristila za poreznu olakšicu, te je automobil koristila za osobne potrebe, pa ista u konkretnom slučaju ima status potrošača,

- da tužbom nije trebao biti obuhvaćen sudužnik (koji je potpisnik predmetnog ugovora) jer nema pravni položaj stranke po Ugovoru o kreditu (čl. 1021. ZOO),

- da je tužiteljica nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko- knjigovodstvene struke podnesku od 14. veljače 2024. specificirala tužbeni zahtjev za isplatu sukladno izračunu vještaka financijsko-knjigovodstvene struke na iznos od 2.435,50 EUR (18.350,40kn), pri čemu da je snizila tužbeni zahtjev za isplatu, te se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti u smislu čl. 191. st. 2. ZPP (ŽS Rijeka Gž R- 469/17-2),

- da je preinaka tužbe dopuštena temeljem odredbe čl. 190. st. 2. ZPP (čl. 39., čl. 117. st. 2. ZID ZPP (Napomena: Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su IV-162/2021 od 26.studenog 2020.godine - točka 4.)

13. Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je, utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu od dana 11. srpnja 2007. ništetne u dijelu u kojem se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te je pozivom na odredbu članak 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 u daljnjem tekstu: ZOO) tuženiku naložio da tužiteljici isplati, temeljem Ugovora o kreditu u utuženom razdoblju na ime pretplate zbog ništetne valutne klauzule iznos od 2.435,50 eura sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, pri čemu je primijenio odredbe članka 81. stavak 1., članka 83. te članka 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti potrošača), kao i odredbe članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07, ukazujući i na odredbe, članka 323., 241., 225. ZOO. Glede preostalog dijela tužbenog zahtjeva u točki I petita tužbe radi utvrđenja ništetnim točke 1. ugovora o kreditu u dijelu o visini kredita, te toč. 7 o načinu otplate anuiteta u dijelu koji glasi „u jednakim mjesečnim anuitetima“, za navesti je da tužiteljica nije navela postojanje pravnog interesa, razloge i dokaze za utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora u navedenom dijelu, već samo glede zahtjeva za utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i isplate preplaćenih iznosa tečaja, pa da je u navedenom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice odbio (čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. ZPP).

14. Žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezano za CHF, kao i neosnovanost prigovora zastare

15. Dakle, pravilna je odluka sud prvog stupnja u dijelu u kojem je sud prvog stupnja utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljici bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Stoga je sud prvog stupnja prihvaćajući deklaratorni dio tužbenog zahtjeva pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze. Stoga nisu ostvareni žalbeni navodi istog da sud nema pravni interes utvrditi da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kada ne traži isplatu s tog osnova.

16. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako je tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora imala svojstvo potrošača obzirom se iz dokaza u spisu nije moglo zaključiti da je iznos kredita korišten za poduzetničke ili poslovne namjene. Teret dokazivanja da je Ugovor o kreditu sklopljen u svrhu namijenjenu njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja odnosno da tužiteljica nema svojstvo potrošača je na tuženiku, koji to nije dokazao, pa sud nije trebao tražiti daljnje pojašnjenje jer je već raspolagao potrebnim pravnim i činjeničnim elementima iz kojih proizlazi svojstvo tužitelja kao potrošača. Naime, tvrdnja tuženika da tužiteljica nije potrošač ne proizlazi iz sadržaja ugovora niti tuženik tijekom postupka navodi činjenice koje bi status tužiteljice kao potrošača dovele u pitanje. Ugovor o kreditu sklopljen je s tužiteljicom kao fizičkom osobom, namjenski i za kupovinu automobila te se iz istog ne može zaključiti da je automobil kupljen i kredit podignut za potrebe eventualne djelatnosti koju je obavljala tužiteljica, već za njene osobne potrebe.

17. Pored toga, u okolnostima kada se neki pravni posao sklapa u okviru poslovne djelatnosti jedne od ugovornih strana za pretpostaviti je da će se u tom pravnom poslu navesti kako se isti sklapa u okviru poslovne djelatnosti korisnika kredita, između ostalog i zbog zakonskih pravnih posljedica (npr. visina stope zakonske zatezne kamate), a i u takvim pravnim poslovima se u pravilu izrijekom navodi da korisnik kredita konkretan ugovor sklapa za određene poslovne namjene, što u ovom predmetu, s obzirom na sadržaj predmetnog ugovora o kreditu, nije slučaj.

18. Uostalom, prvostupanjski sud je pravilno zaključio i ocjenom ostalih provedenih dokaza, konkretno saslušanjem tužiteljice, kako je tužiteljica potrošač i kako su sredstva kredita iskorištena za kupnju automobila, što je bila i namjena.

19. Prilikom sklapanja svakog pravnog posla ugovorne strane između ostalog definiraju i u koju svrhu se konkretni pravni posao sklapa, dakle da je tužiteljica konkretni ugovor o kreditu sklopila za potrebe svoje (eventualne) poduzetničke/poslovne djelatnosti (koja nije ni utvrđena), isto bi bilo navedeno u ugovoru o kreditu, a kako tijekom postupka nije bilo sporno da je tekst ugovora o kreditu sastavio tuženik, te je navedeno da se ugovor sklapa za kupnju automobila, pa se stoga eventualno sporan dio sadržaja tog ugovora, odnosno okolnost da nije navedeno da se isti sklapa za potrebe poslovne djelatnosti tužiteljice ima tumačiti u skladu sa člankom 320. stavak 1. ZOO, dakle u korist tužiteljice i stoga je za zaključiti kako konkretan ugovor o kreditu nije bio sklopljen u okviru poslovne djelatnosti tužiteljice, a za protivne tvrdnje tuženik nije ponudio konkretnih dokaza.

20. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

21. Dakle, u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno ponovno provoditi potpuni dokazni postupak kako to i navodi prvostupanjski sud, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019., a ovo stoga, jer prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Tuženik je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem djelatnika banke pa se ne mogu prihvatiti navodi istog da mu je onemogućeno raspravljanje tijekom postupka.

22. Uzimajući u obzir da je ugovor o kreditu između tuženika i tužiteljice sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gornja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ovdje tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužiteljica prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bila od strane istoga informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno ne dokazuje da su tuženik i tužiteljica prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika glede mogućnosti promjene valute, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom mijenjanju a sve na štetu tužitelja kao potrošača. Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač moru tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, kao i da je ugovor potvrđen po javnom bilježniku koji im je isti pročitao, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora bila adekvatno informirana glede ugovorene valutne klauzule.

23. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je i sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 Đ i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud u kojoj presudi sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

24. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

25. Kako je tužiteljica istaknutim zahtjevom zatražila isplatu upravo novčanog iznosa od 2.435,50 eura koji je tuženiku isplatila temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, čiju je visinu prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju u postupku izvedenih dokaza, osobito, temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužiteljici isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalažu odredbe članka 1115. ZOO koje reguliraju opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, koje se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

26. Isto tako prvostupanjski sud je pravilno odbio prigovor zastare, a imajući u vidu stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 postala pravomoćna 14.06.2018. to od pravomoćnosti te presude počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 6. svibnja 2021. proizlazi da zastara nije nastupila, kako to i navodi prvostupanjski sud.

27. S obzirom da učinak nepošteni ugovornih odredaba djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja Ugovora, smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena, tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača i ne može imati učinak (što je sukladno odlukama Europskog suda za ljudska prava u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili pak kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).

28. U konkretnom slučaju, kod utvrđenja nepoštenim, a time i ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba valutne klauzule, tužiteljica je stekla pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatila temeljem tih ništetnih odredaba.

29. Također je osnovano prvostupanjski sud smatrao da tuženiku ne pripada prvo na negativnu razliku jer takav zahtjev isti do zaključenja prethodnog postupka nije postavio.

30. Tvrdnje tuženika da je tužiteljica tužbom trebala obuhvatiti i sudužnika nisu osnovane, jer isti nisu nužni suparničari niti je on stranka obveznog odnosa u dijelu na koje se odnose posljedice ništetnosti, pa se ništetnost ne odnosi na njega, odnosno ne utječe na njena prava i obveze, a i tužiteljica je u cijelosti otplatila kredit.

31. Iz iznesenih razloga, nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženika, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu u prihvaćenom dijelu zahtjeva potvrditi temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP.

32. U pravu je tužiteljica kada pobija prvostupanjsku odluku o trošku postupka pod točkom IV. izreke zbog žalbenog razloga pogrešne primijene materijalnog prava.

33. Prvostupanjski sud je tužiteljici sukladno odredbi članak 154., stavak 2. 155. i 158. ZPP, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 dalje Tarifa) priznao trošak postupka i to: za sastav tužbe (Tbr.7.t.1) 100 bodova, sastav pisanih podneska od 04.10.2023 (Tbr.8.t.1) 100 bodova, 14.02.2024. (Tbr.8.t.1.) 100 bodova i 01.12.2023. (Tbr.8.t.3.) 25 bodova, troška odgovora na žalbu (Tbr.10.st.4.i 6.) 50 bodova, za zastupanja na ročištu kod suda dana 09.11.2023. 50 bodova, dakle za trošak zastupanja ukupno, s obzirom na vrijednost boda od 2.00 eur, iznos od 850,00 eur plus PDV od 212,50 eur te trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eur kao i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 38,21 eur.

34. Međutim prvostupanjski sud je pri odmjeravanju troška postupka propustio tužiteljici priznati trošak zastupanja za ročište za glavnu raspravu održanu dana 26. rujna 2024. u visini od 100 bodova, kao što je pogrešno a sukladno tbr. 9. Tarife tužiteljici za pripremno ročište koje je održano 9. studenog 2023. priznao trošak postupka u visini od 50 bodova, a trebao joj je priznati 100 bodova jer se na istom raspravljalo o meritumu spora.

35. Stoga kada se dosuđenom trošku od 1.366,16 eura doda još 100,00 eura na ime manje dosuđenog troška za zastupanje na ročištu od 9. studenog 2023., te 200,00 eura za ročište održano 26. rujna 2024. trošak tužiteljice iznosi 1.666,16 eura, pa kad se trošak tužiteljice prebije sa troškom tuženika kojeg tužiteljica i tuženik ne osporavaju, tužiteljici na ime troška postupka pripada iznos od 1.567,95 eura (1.666,16 eura-98,21 eura). Kako tužiteljica potražuje iznos od 1.537,95 eura to joj je sud isti i dosudio, te joj pripada pravo i na trošak žalbe u iznosu od 50 eura, uvećano za PDV u iznosu od 12,50 eura. Dakle sveukupni trošak tužiteljice iznosi 1.600,45 eura.

36. Pravilno je prvostupanjski sud tužiteljici dosudio trošak objave presude a sukladno Tbr. 9.3 Tarife-istovjetno pravnom shvaćanju iz rješenja Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 832/2022-2 od 22. ožujka 2023., pa se žalba tuženika u tom dijelu ukazuje neosnovanom, slijedom čega je temeljem odredbe članak 380. st. 2. ZPP valjalo potvrditi rješenje.

U Splitu, 15. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac