Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2491/2024-3

R E P U B L I K A  H R V AT S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, kojega zastupa punomoćnica po zaposlenju SM, dipl. iur., protiv tuženika Euroherc osiguranja d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojega zastupa punomoćnik Dinko Simonelli, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri, Pisarnica Split, radi isplate odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-339/2021-13 od 1. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 15. prosinca 2025.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-339/2021-13 od 1. srpnja 2024. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 8.522,65 kn/1.131,15 eura sve sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 24. srpnja 2021. god pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena.“

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, da u roku od 15 dana naknadi tuženiku Euroherc osiguranja d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, troškove parničnog postupka u iznosu od 562,50 eura sa zateznom kamatom tekućom od 1. srpnja 2024. kao dana donošenja prvostupanjske presude, do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP), ne predlažući određen način odlučivanja.

3. Odgovor a žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao Zavoda koji obavlja poslove mirovinskog osiguranja, spram tuženika, kao društva za osiguranje, za naknadom štete u ukupnom iznosu od 8.522,65 kn/1.131,15 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, koji iznos predstavlja dio svote invalidske mirovine koju da je tužitelj isplatio svojoj osiguranici NM, u vremenskom razdoblju od 1. srpnja 2018. do 30. lipnja 2021.

6. Između stranaka je prije svega sporna primjena materijalnog prava, odnosno sporno je, je li se postojanje i visina obveze tuženika, kao osiguravatelja štetnika, da naknadi štetu tužitelju nastalu isplatom mirovine svom osiguraniku utvrđuje primjenom odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju ili odredaba Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

7. Tužitelj smatra da u konkretnom slučaju a glede osnovanosti zahtjeva istog treba primijeniti materijalnopravne odredbe propisane člankom 160. i 163. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 57/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 102/19, 84/21 i 119/22 – dalje: ZOMO), dok tuženik suprotno tome, pravnu osnovu tužiteljevog zahtjeva pronalazi u odredbi članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14 – dalje ZOOP), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, točnije onog koji je bio na snazi u vrijeme pojedinih isplata, u konkretnom slučaju, u razdoblju od 1. srpnja 2018. do 30. lipnja 2021.

8. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u nizu svojih odluka (primjerice Rev- 5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-909/2021 od 8. rujna 2021., Rev-1067/2012 od 12. srpnja 2017., Rev-768/2022 od 11. srpnja 2023.), izrazio pravno shvaćanje da je za odluku o sporu kojeg pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika, o čemu se radi u ovoj pravnoj stvari, radi povratka iznosa koje je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje isplatio svom osiguraniku, mjerodavno materijalno pravo Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, točnije u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne Zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja (prometne nezgode) i ne Zakon o mirovinskom osiguranju prema kojem je utvrđeno pravo na invalidsku odnosno obiteljsku mirovinu.

9. Sukladno odredbama članka 116. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

10. Dakle u konkretnom slučaju tužitelj naknadu štete potražuje od tuženika po polici osiguranja od automobilske odgovornosti, a prava i obveze tuženika koje proizlaze iz ove vrste ugovora o osiguranju regulirane su odredbama ZOOP, stoga je materijalno pravo koje treba primijeniti u konkretnoj pravnoj stvari ZOOP, što znači da je predmet spora trebalo raspraviti sa aspekta članka 27. ZOOP (kojom odredbom se, pored prava na regres, regulira i pitanje opsega naknade štete zavoda koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja, prema odgovornom osiguratelju), a što je sukladno recentnoj i već ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

11. Prema čl. 27. st. 1. ZOOP društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove mirovinskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, dok je st. 2. ZOOP propisano da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. tog članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, a stavkom 3. tog članka propisano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

12. Sukladno navedenom tužitelj bi temeljem čl. 27. ZOOP imao pravo na naknadu stvarne štete od društva za osiguranje na osnovi isplaćene mirovine svom osiguraniku samo ako je iznos isplaćene mirovine veći od iznosa invalidske mirovine koja bi bila utvrđena osiguraniku tužitelja u slučaju povrede na radu.

13. Po provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdi sljedeće činjenice:

- da je NM, osiguranici tužitelja, rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Splitu broj Klasa: 141-02/17- 01/03141511277, Urbroj: 341-18-05/3-17-049824 od 16. studenoga 2017. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti u svoti od 815,73 kn, počevši od 6. listopada 2017., obzirom da je kod iste utvrđen djelomičan gubitak radne sposobnosti zbog bolesti 80% i ozljede izvan rada 20%,

- da je pravo na invalidsku mirovinu NM priznato temeljem nalaza i mišljenja vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od 5. listopada 2017., koje je potvrđeno mišljenjem vještaka revizora od 23. listopada 2017., a iz kojih proizlazi da je uzrok djelomičnog gubitka radne sposobnosti bolest (80%) te ozljeda izvan rada (20%),

- da iz priloženih isprava iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja izdanih od strane tužitelja te priloženog obračuna za osiguranu osobu NM, proizlazi da je na račun osiguranika NM za utuženo vremensko razdoblje od 1. srpnja 2018. do 30. lipnja 2021., isplaćeno ukupno 42.613,26 kn, od čega 20 % predstavlja utuženi iznos – 8.522,65 kn,

- da iz Zapisnika o očevidu MUP, PU Splitsko-Dalmatinska, Policijska postaja Trogir broj 511-12-33-KU-335/2012 proizlazi kako se dana 28. studenoga 2012., na kolniku državne ceste D8, dogodila prometna nesreća u kojoj je ozljede zadobila NM, te da je povodom navedene prometne nesreće Općinsko državno odvjetništvo podignulo optužnicu protiv MM (čije je vozilo bilo osigurano kod tuženika važećom policom osiguranja) zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće, povodom koje je Općinski sud u Splitu dana 10. siječnja 2014. donio presudu broj K-600/13 kojom je okrivljenik proglašen krivim zbog navedenog kaznenog djela,

- da je tužitelj prilaganjem isprava – nalaza i mišljenja o radnoj sposobnosti osiguranika NM od 9. listopada 2021. te revizijskog nalaza od 23. listopada 2017. iz kojega je razvidno da je osiguranica NM pretrpjela ozljede u 11. mjesecu 2012. u vidu frakture velikog tuberkula i kirurškog vrata lijevog humerusa sa disolokacijom ulomaka, kao posljedica prometne nesreće, a koje je cenzor tužitelja imao u vidu prilikom donošenja odluke o procjeni radne sposobnosti, što je i navedeno u obrazloženju mišljenja, zajedno sa svim ostalim elementima ocjene, dokazao postojanje uzročno-posljedične veze između zadobivenih ozljeda koje je NM pretrpjela u prometnoj nesreći koju je skrivio osiguranik tuženika, u visini od 20% (ozljeda izvan rada),

- da je tužitelj dostavljanjem isprava-obračuna isplata obračuna za osiguranu osobu NM dokazao da je na račun osiguranika NM za utuženo vremensko razdoblje od 1. srpnja 2018. do 30. lipnja 2021. na ime invalidske mirovine, isplaćeno ukupno 42.613,26 kn, od čega 20 % da predstavlja utuženi iznos

– 8.522,65 kn.

14. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud smatra da tužitelj nema pravo od tuženika potraživati naknadu štete prema čl. 161. ZOMO već isključivo stvarnu štetu prema čl. 27. ZOOP. U konkretnom slučaju, tužitelj, na kojemu je teret dokaza visine potraživanja, tijekom postupka da nije predlagao izvođenje dokaza kojima bi se mogao utvrditi razmjerni iznos isplaćene mirovine iz članka 27. st. 3. ZOOP, odnosno nije predlagao izvođenje dokaza financijskim vještačenjem kojim bi se utvrdio iznos razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za osiguranicu NM i invalidske mirovine koja bi istoj bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a sve u cilju utvrđivanja visine naknade štete koja bi tužitelju u ovoj pravnoj stvari pripadala primjenom odredbe članka 27. ZOOP, slijedom čega da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

15. Za sada nije moguće prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda o odbijanju zahtjev tužitelja jer je žalbenim navodima doveden u sumnju.

16. Točno je, da je u konkretnom slučaju valjalo primijeniti odredbu članka 27. ZOOP, a ne odredbe članka 160. i 163. ZOMO, kako to neosnovano smatra žalitelj, međutim pogrešno je prvostupanjski sud smatrao da je na tužitelju teret dokaza utvrđenja postojanja eventualne razlike i njene visine između isplaćene invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO tužitelja i mirovine koja bi osiguraniku tužitelja bila utvrđena i isplaćena u slučaju povrede na radu.

17. Naime, prema shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev-1055/2021-2 od 5. ožujka 2024. kojom je reafirmirano pravno shvaćanje sadržano u odluci poslovni broj Rev-4176/2019-2 od 10. listopada 2023. prema kojem je, kada tuženik (društvo za osiguranje) prigovori da je tužiteljev osiguranik ostvario pravo na starosnu imovinu, odnosno, kada prigovori visini štete, teret dokaza da je visina starosne mirovine koju bi Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje po redovnog tijeku stvari bio dužan isplaćivati da nije bilo štetnog događaja, jednaka ili manja od visine tužbenog zahtjeva, upravo na tuženiku.

18. Pravilo o teretu dokazivanja sadržano je u odredbama članka 221.a ZPP, a u skladu s tim zakonskim odredbama sud će, ako na temelju izvedenih dokaza (članak 8. ZPP), ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.

19. Potrebno je ukazati da su stranke u postupku dužne iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelje svoje zahtjeve ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika, kako to propisuju odredbe članka 219. stavka 1. ZPP.

20. Dakle, prema citiranim procesnim odredbama, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev pa je tako tužitelj, u ovom slučaju, bio dužan dokazati štetu, što uključuje i njezinu visinu, dok je tuženik koji tvrdi da visina štete ne odgovara stvarnoj šteti i novčanim iznosima navedenim u zahtjevu i obračunu tužitelja, bio dužan to dokazati.

21. Stoga se ne može prihvatiti stajalište prvostupanjskog suda da je zahtjev tužitelja valjalo odbiti jer da nije dokazao da je šteta nastala i koliko ona iznosi.

22. Budući da je prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio utvrditi pravno relevantne činjenice potrebne za valjanu primjenu materijalnog prava (odredbe članka 27. ZOOP), trebalo je na temelju odredbe članka 370. ZPP ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

23. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje imajući na umu iznesene primjedbe i donijeti novu, zakonitu i pravilnu odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom mjerodavnih odredbi članka 27. ZOOP.

24. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

Splitu, 15. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac