Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje, Istarska 1

Repubblica di Croazia

Tribunale Comunale di Pisino

Sezione distaccata di Buje-Buie

Buie, Via dell’ Istria 1

Poslovni broj P-493/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama – Buie, po sucu Svenu Babiću, na temelju prijedloga više sudske savjetnice Kristine Rukavina Nazarević, u pravnoj stvari tužiteljice DV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnice Orjana Makovac Zubalj, odvjetnica u Bujama, Istarska 22, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d. Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320, koje zastupaju punomoćnici iz Hanžeković & Partneri d. o. o., odvjetničko društvo u Zagrebu, Radnička cesta 22, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. studenoga 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice Orjane Makovac Zubalj, odvjetnice u Bujama, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 15. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d. Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320, da tužiteljici DV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati 1.272,08 (tisuću dvjesto sedamdeset dva eura osam centi) sa zateznim kamatama koje teku:

– na iznos 1,81 eura od 1. ožujka 2008. do isplate,

– na iznos 0,59 eura od 1. travnja 2008. do isplate,

– na iznos 1,27 eura od 1. listopada 2008. do isplate,

– na iznos 7,51 eura od 1. studenoga 2008. do isplate,

– na iznos 2,09 eura od 1. prosinca 2008. do isplate,

– na iznos 12,75 eura od 1. siječnja 2009. do isplate,

– na iznos 15,54 eura od 1. veljače 2009. do isplate,

– na iznos 20,61 eura od 1. ožujka 2009. do isplate,

– na iznos 13,70 eura od 1. travnja 2009. do isplate,

– na iznos 13,55 eura od 1. svibnja 2009. do isplate,

– na iznos 11,22 eura od 1. lipnja 2009. do isplate,

– na iznos 12,25 eura od 1. srpnja 2009. do isplate,

– na iznos 9,76 eura od 1. kolovoza 2009. do isplate,

– na iznos 11,03 eura od 1. rujna 2009. do isplate,

– na iznos 9,58 eura od 1. listopada 2009. do isplate,

– na iznos 10,24 eura od 1. studenoga 2009. do isplate,

– na iznos 11,21 eura od 1. prosinca 2009. do isplate,

– na iznos 1.103,69 eura od 10. prosinca 2009. do isplate,

– na iznos 3,68 eura od 1. veljače 2010. do isplate,

po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 (petnaest) dana.

II. Odbija se prigovor tuženika radi prijeboja u iznosu 107,89 eura (sto sedam eura osamdeset devet centi) sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose 0,03 eura od 2. travnja 2007. pa do isplate, 4,07 eura od 2. svibnja 2007. pa do isplate, 4,96 eura od 2. lipnja 2007. pa do isplate, 6,12 eura od 2. srpnja 2007. pa do isplate, 6,11 eura od 2. kolovoza 2007. pa do isplate, 4,52 eura od 2. rujna 2007. pa do isplate, 6,89 eura od 2. listopada 2007. pa do isplate, 6,94 eura od 2. studenoga 2007. pa do isplate, 5,28 eura od 2. prosinca 2007. pa do isplate, 5,46 eura od 2. siječnja 2008. pa do isplate, 1,9 eura od 2. veljače 2008. pa do isplate, 2,68 eura od 2. svibnja 2008. pa do isplate, 4,2 eura od 2. lipnja 2008. pa do isplate, 2,54 eura od 2. srpnja 2008. pa do isplate, 5,85 eura od 2. kolovoza 2008. pa do isplate, 5,1 eura od 2. rujna 2008. pa do isplate, 1,84 eura od 2. listopada 2008. pa do isplate, 33,40 eura od 13. studenoga 2009. pa do isplate.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka isplatom 1.481,25 eura (tisuću četiristo osamdeset jedan euro dvadeset pet centi) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 11. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika, radi isplate.

1. 1. Navela je da je kao korisnica kredita, s tuženikom 26. ožujka 2007. zaključila Ugovor o kreditu broj 2402006 – 1031262160 / 51401652 – 5103488871, koji je solemniziran 27. ožujka 2007. godine kod javnog bilježnika Snježane Nazarević u [adresa] pod poslovnim brojem OV-1914/07. Tim je Ugovorom tuženik odobrio tužiteljici kredit u iznosu 35.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunat prema srednjem tečaju Kreditora važećem na dan korištenja kredita. Navedeni kredit je u cijelosti isplaćen. Odredbom čl. 2. ugovoreno je da je iznos kredita 35.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, a kredit se koristi sukladno namjeni iz čl. 3. Ugovora, „gotovinski kredit za hipoteku“. Odredbom čl. 7. Ugovora, ugovoreno je da korisnik kredita, odnosno tužiteljica otplaćuje kredit u 216 mjesečnih anuiteta te je u istom članku ugovorena valutna klauzula u kojom je ugovoreno da povrat obveza iz predmetnog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke.

1. 2. Prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tuženik propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Tužiteljica u vrijeme kada je ugovarala kredit nije bila upoznata o valutnom riziku koji za nju predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu je tuženik morao informirati tužiteljicu jesu rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF te moguće pojave tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužiteljice. Tužiteljica nije bila upozorena niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tužiteljica nije bila upozorena od strane tuženika da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EUR.

1. 3. Na dan plasmana predmetnog ugovora 30. ožujka 2007., srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tuženika iznosio je 4.555445 kn = 1 CHF. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužiteljice. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka.

1. 4. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti tečaj švicarskog franka koji je tužitelju bio poznat u vrijeme solemnizacije predmetnog ugovora – 4.555445 kn = 1 CHF. Obzirom je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, tužitelj pretpostavlja da je predmetni kredit, primjenjujući gore navedene parametre preplatio za iznos od 2.684,40 EUR / 20.225,63 kuna. Dakle, iznos od 2.684,40 EUR / 20.225,63 kuna predstavlja iznos kojeg je tuženik temeljem ništetne odredbe neutemeljeno naplatio od tužitelja. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Tužiteljica potražuje i naknadu parničnih troškova.

2. Tuženik je osporio tužbeni zahtjev u cijelosti, po osnovu i visini.

2. 1. Istaknuo je prigovor mjesne nadležnosti Općinskog suda u Pazinu, budući da je čl. 16. Ugovora o kreditu broj 5103488872 od 26. ožujka 2007. za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Stoga je nadležan Općinski sud u Rijeci.

2. 2. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužitelja.

2. 3. Osporio je tužiteljici status potrošača.

2. 4. Tuženik ističe se da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužiteljici te je tužiteljica bila svjesna ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF), ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude, težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca, isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan, na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004.

2. 5. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Osim toga, u čl. 11. st. 1. t. 4. predmetnog Ugovora o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren je i depozit u visini od 10,00% od iznosa od kredita što prema Ugovoru o oročenom deviznom depozitu broj [broj depozita] iznosi CHF 3.500,00. U trenutku ugovaranja depozit od CHF 3.500,00 (na dan 30.03.2007.) vrijedio je kn 16.182,95, dok je taj isti iznos depozita u trenutku kad je korišten na ime podmirenje kredita (dan 11.12.2009.) vrijedio kn 16.434,60, dakle, ukupna razlika je kn 251,65 / € 33,40 u korist tužitelja. Iz prethodno navedenog proizlazi da je tužitelj profitirao na povećanju tečaja CHF u iznosu od kn 251,65 / € 33,40, pa se stoga i postavlja opravdano pitanje navodnog rizika, koji je tužitelj preuzeo ugovaranjem predmetnog kredita.

2. 6. Tužiteljica nije ovlaštena potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta, nego sljedeći dan od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita.

3. Rješenjem, posl. br. P-493/2023-6 od 21. svibnja 2024., potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br. Gž-739/2024-2 od 24. rujna 2024., odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie.

4. Radi utvrđenja relevantnih činjenica sud je u postupku proveo dokaze čitanjem pregleda prometa po partiji kredita 5103488872 za razdoblje od 26. ožujka 2007. do 9. veljače 2010. (str. 10 – 14 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope (str. 15 spisa), otplatnog plana (str. 16 – 18, 27 – 31 spisa), Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51401652-5103488872 od 26. ožujka 2007. (str. 19 – 26 spisa), Ugovor o oročenom depozitu broj [broj depozita] / 51401652-5103488872 od 26. ožujka 2007. (str. 170 spisa) nalaza i mišljenja vještaka Goranke Šmer Maraš od 2. srpnja 2025. (str. 219 – 234 spisa). Saslušana je tužiteljica.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Među strankama nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i tuženik, kao kreditor, 26. ožujka 2007. zaključili Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51401652-5103488872 s namjenom hipotekarnog kredita građana, iznosa kredita od 35.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, uz rok otplate 216 mjeseci.

6. 1. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva tužiteljice te je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice.

7. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak. Utvrđeno je da su navedene odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina tečaja švicarskog franka određuje prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

8. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio je utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

9. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502. a - 502.h Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11. i 25/13.) i čl. 131. - 141.b Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09. i 89/09.) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu.

10. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je 2007. kod tuženika podigla stambeni kredit u iznosu u protuvrijednosti 20.000,00 eura, a valuta kredita je bila CHF. U banci su joj ponudili taj kredit kao najpovoljniji, druge opcije nije imala, a kredit je podignut za otkup stana u kojem tužiteljica živi. U banci joj nisu posebno objašnjavali odredbe o valutnoj klauzuli. Rate kredita su joj se povećavale, ali se ne sjeća točno koliko su iznosile rate kredita. Kada su joj se toliko povećale rate kredita da ga više nije mogla plaćati, posudila je novac i zatvorila kredit. Dala je 20.500,00 eura više od iznosa kojeg je podigla. Kada je zaključivala ugovor nije znala da će joj se rata toliko povećati niti ju je itko u banci na tu mogućnost upozorio. Kako na kraju više nije mogla plaćati taj kredit, morala se drugdje zadužiti da bi to zatvorila i zaboravila.

11. U skladu s tim se tužiteljica, kao korisnica kredita, u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njezini interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

12. Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51401652-5103488872 od 26. ožujka 2007. predstavlja potrošački ugovor te je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

13. Protivno navodima tuženika, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da na temelju čl. 502. c. ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14. i 110/15., dalje: ZZP/14) postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske posl. br. Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl. br. 18/2018 od 26. svibnja 2020.

14. Nije relevantno što je predmetni kredit u cijelosti isplaćen jer prema pravnom stavu ovoga suda na ništavost pojedine ugovorne odredbe može se pozivati ugovorna strana i nakon prestanka ugovornog odnosa.

15. Vještak Goranka Šmer Maraš je u nalazu i mišljenju od 2. srpnja 2025. u bitnome utvrdila da:

- razlika preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima pozitivna preplatu nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita, u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom tečaju koji je bio važeći na dan isplate kredita ukupno iznosi 1.272,08 eura,

- manje plaćeni anuiteti s osnova tečajnih razlika kao manje plaćena razlika između plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita i svakog plaćenog anuiteta obračunatog po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, odnosno negativne tečajne razlike, ukupno iznose 69,62 eura,

- neto tečajne razlike, odnosno pozitivne tečajne razlike umanjene za negativne ukupno iznose 1.202,46 eura,

- novčani iznos, izražen u eurima po fiksnom tečaju konverzije, po isplatama s računa oročenog depozita, kao razlike između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen po tečaju CHF spram HRK na dan isplate kada je korišten na ime podmirenja kredita iznosi 0,00 eura jer po Ugovoru o oročenom deviznom depozitu broj: [broj depozita] nije ugovoren oročeni depozit u kunama s valutnom klauzulom već devizni depozit s uplatom i isplatom u devizama (u valuti) i stoga tečajnih razlika po njemu nema. Samo kod kupoprodaje valute mogu nastati negativne ili pozitivne tečajne razlike.

16. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, a tužiteljica je podneskom od 4. studenoga 2025. uskladila tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka.

17. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Goranke Šmer Maraš od 2. srpnja 2025. kao objektivan i u skladu s pravilima struke.

18. U skladu s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO) kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

19. Kako su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli (čl. 1. i čl. 7. Ugovora) ništetne, tuženik je dužan vratiti tužiteljici utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bila obvezna platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je dolazilo do rasta tečaja švicarskog franka prema tečaju švicarskog franka na dan isplate ugovora o kreditu.

20. Tuženik je u skladu s čl. 1115. ZOO-a dužan tužitelju naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od dospijeća svakog pojedinog anuiteta, pa do isplate. Od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05. i 41/08.) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 1. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 78/15.) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05. i 41/08.) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Od dana 1. siječnja 2023. zakonska zatezna kamata se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

20. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.

20. 1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

20. 2. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno okončan donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 26. travnja 2023. nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Stoga nije nastupila zastara prava potraživanja tužiteljice po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli.

21. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor radi prijeboja u iznosu 107,89 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne 0,03 eura od 2. travnja 2007. pa do isplate, 4,07 eura od 2. svibnja 2007. pa do isplate, 4,96 eura od 2. lipnja 2007. pa do isplate, 6,12 eura od 2. srpnja 2007. pa do isplate, 6,11 eura od 2. kolovoza 2007. pa do isplate, 4,52 eura od 2. rujna 2007. pa do isplate, 6,89 eura od 2. listopada 2007. pa do isplate, 6,94 eura od 2. studenoga 2007. pa do isplate, 5,28 eura od 2. prosinca 2007. pa do isplate, 5,46 eura od 2. siječnja 2008. pa do isplate, 1,9 eura od 2. veljače 2008. pa do isplate, 2,68 eura od 2. svibnja 2008. pa do isplate, 4,2 eura od 2. lipnja 2008. pa do isplate, 2,54 eura od 2. srpnja 2008. pa do isplate, 5,85 eura od 2. kolovoza 2008. pa do isplate, 5,1 eura od 2. rujna 2008. pa do isplate, 1,84 eura od 2. listopada 2008. pa do isplate, 33,40 eura od 13. studenoga 2009. pa do isplate, i to s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 74,49 eura, kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja te s osnove razlike u depozitu koja je u trenutku kada je isplaćen iznosila 33,40 eura više nego u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu.

21. 1. Ovaj sud smatra da je tuženikov prigovor radi prijeboja neosnovan u cijelosti. U odnosu na osnovu kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, navodi se da Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, ali ne ukoliko takve odredbe ugovora idu u korist potrošača. Tužiteljica je isplatila tuženiku one iznose koje je tuženik od nje tražio. Stoga, tuženik ne može tvrditi da mu tužiteljica nije isplatila sve što je od nje potraživao jer je svaki izračun anuiteta vrši upravo tuženik, a sukladno kojem izračunu je tužiteljica izvršila plaćanja. U odnosu na osnovu razlike u depozitu, navodi se da je depozit ugovoren u valuti CHF. Stoga, kraj ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli na depozit se ima primijeniti isti princip kao i za plaćanje anuiteta dakle prema početnom tečaju CHF u vrijeme plasiranja kredita. Sukladno tome, tužiteljica nije stekla nikakvu korist odnosno nije došlo do stjecanja bez osnove, već je upravo tuženik taj koji je na osnovu ništetne odredbe stekao imovinsku korist, o kojoj je u ovom postupku sud odlučivao. Stoga je tuženikov prigovor radi prijeboja sud odbio kao neosnovan u cijelosti.

22. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.272,08 eura, sve uvećano za zakonske zatezne kamate kako je navedeno u t. I. izreke presude.

23. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

23. 1. Na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi parnične troškove. Na temelju čl. 155. st. 1. ZPP-a sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje postupka.

23. 2. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/2023., dalje: OT) i čl. 155. ZPP-a tužiteljici su priznati troškovi zastupanja kod sastava tužbe u visini od 75 bodova (Tbr. 7. t. 1. OT), sastava podnesaka od 4. studenoga 2025. u visini od po 75 bodova (Tbr. 8. t. 1. u vezi Tbr. 7. t. 1. OT), zastupanje na ročištima 29. siječnja 2025., 21. svibnja 2025. i 13. studenoga 2025. u visini od po 750 bodova (Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. OT) te za pristup na ročište za objavu presude od 11. prosinca 2025. u visini od 37,5 bodova (Tbr. 9. t. 3. OT). Na zatraženi trošak tužiteljici pripada i PDV u visini od 25 % (Tbr. 46. OT). Tužiteljici je priznat trošak vještačenja u visini od 450,00 eura.

23. 3. Tužiteljici su priznati troškovi u iznosu od ukupno 1.481,25 eura zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 11. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

23. 4. Tuženiku koji je izgubio parnicu ne pripada pravo na parnični trošak.

24. Slijedom navedenog, na temelju čl. 325. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci presude.

U Bujama – Buie 15. prosinca 2025.

Sudac:

Sven Babić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu odluke odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu odluke.

Dna:

1. Pun. tužiteljice,

2. Pun. tuženika.