Republika Hrvatska

Općinski sud u Sesvetama

Stalna služba u Vrbovcu

Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22

Poslovni broj: P-511/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, po sucu toga suda Ljiljani Košić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DN (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Zrinki Prlić, odvjetnici iz Zagreba protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. (OIB: 929633223473) iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne, javne, neposredne i usmene rasprave dana 12. veljače 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenice punomoćnice tužitelja HN, odvjetničke vježbenice kod odvjetnice Zrinke Prlić iz Zagreba te zamjenika punomoćnika tuženika AN, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri, dana 15. prosinca 2025. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o nenamjenskom kreditu broj: 3213003972/08, kreditna partija 7104141998 od 14. travnja 2008. zaključenog između tužitelja DN iz [adresa] i tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10 u dijelu kojim je ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge tuženika, koji glasi:

- ”KAMATE I NAKNADE

Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. da tužitelju DN na ime stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 645,69 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 23. travnja 2008. pa do isplate, time da kamate u razdoblju od 23. travnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. teku po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. kamate teku po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, dok u razdoblju od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. teku po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 526,54 eura zajedno za zakonskim zateznim kamatama tekućima od 15. prosinca 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s dijelom zatraženog troška postupka u iznosu od 125,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, kao s neosnovanim.

V. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 375,00 eura, kao s neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj DN je dana 12. ožujka 2025. podnio tužbu protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu broj 3213003972/08, kreditna partija 7104141998 kojeg je tužitelj zaključio sa tuženikom 14. travnja 2008. kojim ugovorom je tuženik kao kreditor tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 154.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju iz tečajne liste Zagrebačke banke d.d. na dan korištenja kredita.

2. Tužitelj u tužbi nadalje navodi kako je odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu između ostalog propisano da se tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge tuženika te je temeljem navedene ugovorne odredbe tuženik tužitelju obračunao i od tužitelja naplatio jednokratnu naknadu za korištenje kredita u iznosu od 4.864,96 kuna, odnosno 654,69 eura.

3. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da mu tuženik, kao kreditor nije niti prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se uvjeti sastoje, u kojem postotku tuženik tereti tužitelja, u kojem periodu i konačnom iznosu, što je obvezu tužitelja kao potrošača u potpunosti učinilo neodređenom i neodredivom pa stoga nepoštenom i ništetnom u smislu odredbe čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje ZOO).

4. Tužitelj u tužbi navodi kako odredba o tzv. ulaznoj naknadi u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je ista definirana u čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, dalje ZZP) obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana te o kojem ugovoru se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Tužitelju su tom odredbom nametnute obveze sa čijim sadržajem nije bio upoznat niti je o njima mogao pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj.

5. Tužitelj nadalje navodi kako mu je tuženik 22. travnja 2008. naplatio naknadu za obradu kredita (tzv. ulaznu naknadu) u iznosu od 4.864,96 kuna (645,69 eura) pa tužbom traži povrat tog iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 23. travnja 2008. pa do isplate.

6. U odgovoru na tužbu tuženik se protivio tužbenom zahtjevu tužitelja navodeći da je tužbeni zahtjev neosnovan u pogledu pravne osnove. Tuženik je naveo kako pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavlja upravo odredba čl.2. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a ugovorna obveza je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Visinu tužbenoga zahtjeva tuženik je učinio nespornim.

7. U odgovoru na tužbu tuženik je nadalje naveo da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita te da je tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Izjavio je i prigovor zastare pozivajući se na odredbu čl. 225. ZOO kojom je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a tužitelj je tužbu podnio 12. ožujka 2025. Nadalje je naveo kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade, već je to regulirano tek kasnije.

8. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je tijekom postupka izvršio uvid u tužbu (list 1-5), potvrdu o plaćanju naknade (list 41), ugovor o kreditu (list 42-48), izvadak iz zemljišne knjige (list 49-50), otplatni plan (list 55-71), odgovor na tužbu (list 82-92), obvezne radnje pri odobravanju kredita (list 122-123) i iskaz tužitelja kao stranke (list 264-265).

9. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99,117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP)) ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

10. Tužitelj DN u tužbi i tijekom postupka navodi da je sa tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. dana 14. travnja 2008. zaključio Ugovor o namjenskom kreditu kreditu broj 3213003972/08, kreditna partija 7104141998 te mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 154.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Ugovor je zaključen sa valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora. Tužitelj je kredit podigao za potrebu kupnje apartmana te je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tuženiku platio naknadu u iznosu od 4.864,96 kuna (645,69 eura). Kako smatra da je odredba prema kojoj je on morao platiti naknadu za obradu kredita ništetna podnio je tužbu sudu radi povrata tog iznosa.

11. Uvidom u priloženi Ugovor (list 42-48) vidljivo je da se radi o tzv. tipskom ugovoru, odnosno unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, zbog čega potrošač, odnosno tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj o naknadi za korištenje kredita (čl. 2) pa se stoga nije posebno pregovaralo s tužiteljem, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

12. Iz iskaza tužitelja kao stranke (list 264-265) proizlazi da je 2008. podigao kredit u Zagrebačkoj banci u valuti CHF, a koji novac mu je trebao za kupnju apartmana u privatne svrhe. U vrijeme podizanja kredita on je bio u radnom odnosu te nije imao u vlasništvu nikakvu pravnu osobu ili obrt. U Zagrebačku banku je otišao jer je u to vrijeme bio njihov klijent te mu je kredit u valuti CHF bio ponuđen kao najpovoljnija opcija. On je ugovor čitao te ga je razumio, ali nije mogao utjecati ni na koju odredbu ugovora jer je ugovor već bio sastavljen i on ga je mogao ili prihvatiti ili od njega odustati. Iako se ne sjeća je li djelatnika banke pitao na što se odnosi naknada za obradu kredita zna da na tu odredbu kao i na ostale odredbe ugovora nije mogao utjecati. Da nije trebao platiti naknadu za obradu kredita saznao je iz medija pa je iz tog razloga podnio tužbu sudu i traži da mu se taj iznos vrati.

13. Iskaz tužitelja sud smatra istinitim i točnim te mu u cijelosti poklanja svoju vjeru. Ovo stoga što se iskaz podudara sa dokumentacijom koja se nalazi u spisu.

14. Nesporno je da je tužitelj tuženikom zaključio dana 14. travnja 2008. Ugovor o kreditu, broj 3213003972/08, kreditna partija 7104141998 za kupnju apartmana, u kojem je u čl. 1 ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 154.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, u čl. 2 ugovorena je promjenjiva kamatna stopa na kredit sukladno odluci banke, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,80 % koja se obračunava u CHF mjesečno i sadržana je u anuitetima, te dospijeva na naplatu zajedno s njima, dok je u čl. 3. ugovoren rok otplate kredita od 30 godina.

15. U ovom postupku sporna je osnova tužbenog zahtjeva. Sporno je također je li u konkretnom slučaju nastupila zastara obzirom da je tuženik tijekom postupka navodio da tužitelj ne može svoj zahtjev zasnivati na presudama koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa, već da tužitelj treba u konkretnom predmetu dokazati da su mu povrijeđena ili ugrožena prava koja dovode do eventualne ništetnosti.

16. Prema čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 96. st. 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

17. Prema odredbama čl. 97. prije citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje i pretpostavki iz čl. 96. istog Zakona mogle smatrati nepoštenim, jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, kao i odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.

18. Prema odredbi čl. 102. citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

19. Vezano uz ocjenu poštenosti ovakvih ugovornih odredbi stav je Vrhovnog suda da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke, kao trgovce faktično dovedeni u ovisni položaj i situaciju "uzmi ili ostavi", pošto praktički nisu imali drugog načina dobivanja potrebnog novca izvan kredita kojeg su odobravale banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su banke diktirale.

20. Odredbom čl. 98 ZZP-a propisano je da se prilikom ocjene je li određena ugovorna obveza poštena uzima u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor.

21. Odredbom čl. 101. st. 1. ZZP-a propisano je da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.

22. Prema odredbi čl. 3 st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

23. Da je tuženik postupao nepošteno u navedenom ugovoru proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Naime, promatrajući navedenu Direktivu kako je prenesena u nacionalno zakonodavstvo, utvrđeno je da u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Time za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

24. Tužitelj tijekom postupka navodi da je predmetna odredba nejasna budući da ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi te je samim time u suprotnosti odredbe čl. 272. ZOO.

25. Sukladno čl. 59. Zakona o potrošačkom kreditiranju Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja Ugovora naplaćuju, te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja Ugovora te da je tuženik na tužitelja kao potrošača prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima.

26. Sud prihvaća navode tužitelja da tuženik tijekom postupka nije dokazao na što se odnosi tzv. ulazna naknada, odnosno nije dokazao da naplaćena naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima što je stvorilo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti sa zahtjevom postupanja u dobroj vjeri.

27. Što se tiče navoda tuženika da se radi o odredbi koja je jasna, lako razumljiva i uočljiva, valja reći da je tužitelj potrošač, odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da tužitelj nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. Obzirom da je tužitelj temeljem odredbe čl. 2. predmetnog ugovora platio tuženiku jednokratnu naknadu za korištenje kredita očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. ZZP jer predstavlja nepoštenu odredbu.

28. Točni su navodi tuženika da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 120/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambeno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na Ugovore o stambenim kreditima sklopljenima prije stupanja na snagu tog zakona. Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) preciznije su definirane te naknade. Međutim, tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu prema kojoj je banka ovlaštena zaračunavati naknadnu sukladno Odluci o naknadama za usluge banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost iste u zaračunatoj visini, što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovor u o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada bez određivanja njezine visine, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, tuženik je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču bez mogućega pregovaranja te se tuženik smatra nepoštenim stjecateljem. Napominje se i to da se o odredbama akata kreditora, ovdje tuženika, koji reguliraju materiju kreditiranja po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati pa se nije moglo pregovarati niti o spornoj odredbi ugovora. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se naplaćuju iz te naknade, u vidu administrativnih troškova administracije, troškova osoblja i slično ti troškovi ulaze u redovito poslovanje tuženika pa nije jasno zašto bi te troškove trebao snositi ugovaratelj kredita, odnosno zašto bi se ti troškovi naplaćivali iz predmetne naknade.

29. Dakle, nakon provedenoga postupka utvrđeno je da je odredba o jednokratnoj naknadi za korištenje kredita ništetna jer tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, odredba je sadržana u tipskom ugovoru, u ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se naknada sastoji, što je uzrokovalo neravnotežu obveza na štetu potrošača pa je sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i proglasio ništetnom navedenu odredbu kredita (točka I. izreke).

30. Visina tužbenoga zahtjeva postala je nesporna jer je tuženik priznao visinu tužbenog zahtjeva još u odgovoru na tužbu. Sud visinu tužbenoga zahtjeva također prihvaća kao istinitu i točnu.

31. Prigovor zastare kojega je isticao tuženik nije osnovan. Ovo stoga što zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tužitelj u tužbenom zahtjevu zatražio utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe u kojoj je navedeno da se tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge tuženika, a sud smatra da je ta odredba ništetna od utvrđenja suda počinje teći zastarni rok od 5 godina za povrat uplaćenih iznosa. Dakle, potraživanje tužitelja nije u zastari jer odluka o ništetnosti još nije postala pravomoćna.

32. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO, propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

33. Prema čl. 323. st. 1 ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

34. Nakon provedenog postupka sud je utvrdio da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita ništetna pa je proglasio ništetnim dio odredbe čl. 2 Ugovora o kreditu kao što je to pod točkom I. izreke navedeno te naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 645,69 eura s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od drugog dana iza dana plaćanja pa do isplate (točka II. izreke).

35. Sud je tužitelju dosudio zakonske zatezne kamate tekuće od drugog dana iza dana plaćanja pa do isplate kao što je to tužitelj i zatražio.

36. Odluka o kamati u skladu je sa odredbama čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04 i 72/20), čl. 29. ZOO i čl. 1115. ZOO.

37. Kako je tužitelj uspio u ovom postupku dosuđen mu je i trošak postupka. Odluka o troškovima postupka u skladu je sa odredbom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Tužitelju je dosuđen trošak postupka u iznosu od 526,24 eura (točka III. izreke), a koji trošak je odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 69/93, 87/93, 16/94, 117/96 i 91/04, 148/09, 142/12,103/14, 118/14, 104/15, 37/22 i 126/22, dalje Tarifa). Trošak se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), troška sastava podneska od 3. listopada 2025. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), troška zastupanja na ročištima 20. listopada 2025. i 24. studenog 2025., svako u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), PDV-a u iznosu od 100,00 eura te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura.

38. Kamate na trošak parničnog postupka u skladu su sa odredbom čl. 151. st. 3. ZPP.

39. Tužitelj je odbijen s dijelom zatraženog troška postupka u iznosu od 125,00 eura (točka IV. izreke). Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 24. lipnja 2025. u iznosu od 100,00 erua niti PDV na taj iznos pozivom na odredbu čl. 155. ZPP. Tužitelju tom podnesku predlaže da mu sud odobri pisano očitovanje na odgovor na tužbu, ali u tom podnesku nije dostavio i očitovanje već je to dostavio tek u podnesku od 3. listopada 2025. za koji podnesak mu je dosuđen trošak.

40. Kako tuženik nije uspio u ovom postupku odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 375,00 eura pa je odlučeno kao pod točkom V. izreke.

41. Uslijed svega naprijed navedenog i obrazloženog odlučeno je kao u izreci.

U Vrbovcu 15. prosinca 2025.

Sudac

Ljiljana Košić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo podnijeti žalbu Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana objave. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u 3 istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika

3. presuda nepravomoćna

4. tužitelj oslobođen plaćanja pristojbe na presudu

5. vidi upisnik 'P'

6. kal. 15 dana